1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Vojne Taktike Kroz Povijest

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Nazgul_rulez, 27. Veljača 2007..

  1. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Kroz povijest ratovanja često nije pobjeđivao nadmoćniji, bolje opremljenii protivnik već onaj koji se znao prilagoditi suparniku i zadati mu udarac tamo gdje najviše boli ...

    U ovom topicu će biti opisne neke od poznatih i manje poznatijih taktika koje su velike vojskovođe koristile kako bi porazile svoje neprijatelje ....


    Prvi dio prepuštam HAL-u i Brainu ...
     
  2. Eomer

    Eomer Novi Član

    Na samom početku srednjeg vijeka, konjanički napad imao je više oblika. Konjanik bi baratao manjim kopljem koje bi bacao prema neprijatelju ili bi sjahao sa konja i otpočeo bitku prsa o prsa. Tek u nešto kasnijem periodu afirmirao se u potpunosti napad teškim, dugačkim kopljem koje bi vitez držao ispod pazuha, pridržavajući ga rukom. Za to su bila potrebna određena tehnička poboljšanja - stremen je u zapadnoj Europi ušao u upotrebu negdje u 8.st, a njegovo pojavljivanje pratila su i poboljšanja u dizajnu sedla, koje je sada

    puno bolje držalo viteza u napadu. Loša strana toga bila je da konjanik u teškom oklopu nije mogao lako ustati iz sedla i s mačem napadati neprijatelja. Taj problem nije postojao na Istoku, gdje su jahači bili puno vještiji, imali puno manje opreme pa tako koristili slobodu kretanja konja. Na Zapadu, taktika korištenja dugog koplja kojim su vitezovi pokušavali probiti neprijateljsku obranu od 12.st. postala je uobičajena. Taktike napada bile su prilično jednostavne. Naoružani vitezovi bi nadirali ravno na suparnički red konjanika, u maloj, ali gusto nanizanoj formaciji. Taj bi napad uslijedio nakon što je obrana neprijatelja već bila načeta napadima strijelaca. Konjanici bi znali nakon prvog žestokog naleta brzo se povući pa nakon nekog vremena ponovno udariti. Nakon što bi napadani dovoljno oslabio, suparničke vojske bi sjahale sa konja i krenule u borbu prsa o prsa mačevima i buzdovanima.
    Nekoliko faktora umanjivalo je korisnost teške konjice. Ona je bila veoma vrijedna u bitci, ali otvorene bitke u kojima bi se iskazala bile su prilično rijetke. U najvećem broju slučajeva, neprijatelj bi se ukopao u dvorcu pa je jedino rješenje bila opsada, u kojoj konjica nije bila od nekakve koristi. Nadalje, jednostavan napad konjice u liniji bio je učinkovit jedino na ravnom terenu protiv neprijatelja na otvorenom prostoru. A i kad bi takve okolnosti nastupile, bitka bi najčešće bila lokalnog značenja sa malim brojem vitezova.
    Ni u velikim bitkama upotreba teške konjice nije garantirala pobjedu. Ona je bila ranjiva na napade strijelaca i samostrijela, a i pješaštvo naoružano kopljima zadavalo joj je velike gubitke.
    Čvrsta formacija pješaka naoružanih kopljima postala je tijekom srednjeg vijeka standardna obrana protiv napadaja oklopljenih vitezova - kopljanika. Zbog svega toga, konjica je u bitci uvijek bila ovisna o strijelcima, koji su trebali kišom strelica oslabiti obrambeni bedem neprijateljskog pješaštva.
    Mnogo je primjera prevelikog pouzdanja u oklopljenu konjicu koja je znala dovoditi prividno nadmoćnije vojske do poraza na bojnom polju. U bitci kod Courtraia, francuski vojskovođa Robert od Artoisa naredio je konjici napad prije nego što su njegovi samostrijeli uspjeli dovoljno oslabiti flamansku obranu. Flamanski kopljanici dočekali su francuske konjanike i nanijeli im katastrofalne gubitke.
    Sličnu grešku napravili su Francuzi kod Agincourta 1415. kad su toliko nestrpljivo krenuli u napad da su doslovno pregazili vlastite samostrijelce.

    Bitno je napomenuti drastičnu razliku između konjice na Zapadu i one na Istoku. Arapski i kasnije turski konjanici primjenjivali su taktike brzog napadanja sa malim kopljima i lukovima koje su konjanici ispaljivali sa konja, imajući tako mnogo veći manevarski prostor. Okoštalost srednjovjekovne oklopljene konjice na kraju je dovela do njenog povlačenja iz upotrebe krajem srednjeg vijeka.
     
  3. Nea

    Nea curica

    Kroz povijest ratovanja često nije pobjeđivao nadmoćniji, bolje opremljenii protivnik već onaj koji se znao prilagoditi suparniku i zadati mu udarac tamo gdje najviše boli ...

    U ovom topicu će biti opisne neke od poznatih i manje poznatijih taktika koje su velike vojskovođe koristile kako bi porazile svoje neprijatelje ....
    Prvi dio prepuštam HAL-u i Brainu ...

    :lol: I đe su oni? :laugh:
     
  4. abominacije

    abominacije (/:=D

    mislim da se hal ubio, a brain je poshao putem pacifizma, te se prihvatio shaha.

    uglavnom, nazgul je mislio na raspravu o falanzi. e, sad, kad bih se sjechao o chemu je ovdje tochno bilo govora...
     
  5. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Da bila je riješ o falanzi .. raspored ...taktika ...blah blah blah ... ajd Brain pliz ako još imaš to o flanzi pukni gore :wtf:
     
  6. Leviathan

    Leviathan Aktivan Član

    kada bi krenuli u objašnjavanje taktita i manevra... trebalo bi punooo više ond običnog topica, zato preporučujem da se proćita: "Umiječe Ratovanj"
     
  7. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    A ja tebi preporučam da pročitaš gramatiku i pravopis za početak , pa da se onda prokenjaviš na forumu :knife: ...

    P.S. Molim Admina/Gmoda koji mi je editirao prvobitni post da bar onda to javi PM-om ... Hvala
     
  8. Psychotic

    Psychotic Duck Mutant

    mozda si je cugnuo ? :blush:
     
  9. Freya

    Freya goddess of eydis

    Da bila je riješ o falanzi .. raspored ...taktika ...blah blah blah ... ajd Brain pliz ako još imaš to o flanzi pukni gore :hugz:
    Mogu ja?! Mogu ja?!! :jump: :jump: Hvala!! :ninja:

    Falanga

    Pojam potječe od grčke riječi falanx što znači 'tutnjava'. To je borbeni poredak grčkog pješaštva iz klasičnog razdoblja, koji je ušao u uporabu kao jedina formacija koja se, zbog svoje kompaktnosti, mogla uspješno suprotstaviti napadima azijskih naroda s bojnim kolima. Falanga je podigla grčku vojnu vještinu na visoku razinu te omogućila Tebancu Epaminondi da provede svoju taktiku u djelo i Aleksandru da ostvari neke od najsmionijih i najgenijalnijih strateških zamisli koje poznaje povijest.

    U makedonskoj vojsci helenističkog doba, falangu je sačinjavalo 16 sintagmi hoplita zbijenih jedan uz drugoga; sintagma se sastojala od kvadrata od po 16 redova za 16 stupaca vojnika. Hoplit je bio pješak naoružan 'sarisom' (vrlo dugim kopljem). U obrambenoj borbi, hopliti iz prvih šest redova spuštali bi svoje sarise, usmjerivši ih prema neprijatelju. Držali su ih čvrsto na zemlji objema rukama, kako bi zaustavili napad kolima i svaki pokušaj upada u zbijene redove. U ofenzivnom sukobu falanga je stupala u korak, s dijelom sarisa podignutim, a dijelom spuštenim, djelujući na neprijatelja udarnom silom.
    Falanga je, čak i sa svojom discipliniranom zbijenošću, bila vrlo ranjiva na krilima i straga. Stoga su je tijekom bitke na svakom krilu štitile konjaničke postrojbe, sastavljene od osam odreda, od kojih je svaki imao osam konjanika sprijeda i osam u dubinu. Straga je falangu štitila odstupnica koju su činili peltasti, sastavljena od 16 jedinica lakog pješaštva sa 16 ljudi naprijed i 8 u dubinu. oni su imali ulogu odstupnice ali i rezerve.

    Slabu stranu falange činilo je nemogućnost njezine reorganizacije ukoliko bi neprijateljski napad uspio probiti prvi bojni red, te je takav borbeni ustroj isprva služio samo stavljanju dviju zaraćenih vojski jedne nasuprot drugoj, bez mogućnosti manevriranja. No ipak je klasičan način borbe uvijek bio zasnovan na akciji falange i glavni cilj bio je proboj prvih bojnih redova same falange ili krilni napad, osobito s desne strane koja je bila osjetljivija od lijeve jer nije bila zaštićena štitom. Naime, za vođenje tradicionalne borbe već se od najstarijih vremena koristilo stvaranje hoplitskih redova rame uz rame, tako da su štitovi koji su bili u lijevoj ruci, činili neprekinutu metalnu barijeru s prednje strane tijela vojnika.

    U doba Aleksandra i tijekom helenizma falanga je doživjela mnoge promjene. Aleksandar je smanjio broj redova hoplita kako bi se falanga prilagodila kretanju na različitim terenima. Tada se falanga koristila u središtu bojnog rasporeda te je na jednom krilu imala podršku velike konjaničke postrojbe čiji je zadatak bio manevrirati na krilu i iza neprijatelja te nakon eventualnog uspjeha, slijediti neprijatelja.

    Pješak makedonske falange bio je rasterećen nekih dijelova vojne opreme, imao je manji štit i lakše ali duže koplje. Razvrstavanje pješaka u borbene redove nastavljeno je kao strogi sistem koji je od homerskih vremena nosio ime falanga, ali je isto ime označavalo reguliranje makedonske falange, uvedene s Filipom II. na temelju proučavanja Epaminindinih iskustava.
    Makedonsku falangu karakterizira nekoliko novih elemenata: počelo se upotrebljavati koplje - saris - dug oko 4,30 m, dubina postrojbe bila je 16 redova (vojnik prvog reda koji je upravljao cijelim redom i tada je imao čin dekadarha, što govori o tome da je izvorna postrojba imala dubinu od 10, a ne 16 redova). Veća je fleksibilnost falange postignuta uvođenjem u sredinu postrojbe nekoliko redova lakog pješaštva i strijelaca te poddiobom pješačke mase na jedinice slične regimenti - taxeis- svaka od 1500 vojnika, katkad podijeljene na čete - lohoi- povećana je sigurnost zahvaljujući bočnoj i stražnjoj zaštiti postrojbe taktičkom upotrebom konjice, lakog pješaštva i specijalnih odreda, kao npr. praćkara.

    Novim sustavom izbjegnuti su ozbiljni nedostaci koji su onemogućavali staru hoplitsku falangu u iskorištavanju svih svojih mogućnosti u borbi na otvorenom polju. Ostali su, međutim, drugi nedostaci. Svaka promjena položaja i dalje je bila vrlo problematična za vojnike s tako glomaznom opremom, do te mjere da se za bočne i stražnje položaje nisu mogli postavljati iskusniji vojnici kao pezetairoi (teško naoružano pješaštvo), a osobito dekadarsi iz prvog reda. S druge strane, kako bi se osigurala veća mogućnost manevriranja, taxeis su bile međusobno odvojene, ali je između njih trebalo ostaviti prolaze koji su bili korisni u sliučaju manevra. Slaba strana bila je što je i neprijatelj imao mogućnost za ubacivanje u te prolaze i onemogućavanje stalne postave falange.

    U to vrijeme postoji i jedan novi tip teškog pješaštva koji su gotovo stalno upotrebljavali Makedonci, a to su hipaspisti. Imali su štit jedan onome u peltasta; znači mali okrugli štit ili u obliku citre, s tim da se njihova oprema (kaciga, oklop, knemide, saris) zapravo nije razlikovala od one falangističkih hoplita. Međutim, radilo se o izabranoj grupi, s posebnim značajkama, određenoj da ojačava i povlači za sobom obično pješaštvo iz reda falange. S tim pojačanjem odabranih trupa, makedonska je falanga s Aleksandrom Velikim i svim njegovim nasljednicima, ostala temelj koji je omogućavao široku uključenost lakog pješaštva i konjice. te su se grupe sa svoje stražnje strane osjećale zaštićene pješaštvom koje više nije odlučivalo o ishodu bitkaka kao što je bio slučaj u klasično vrijeme, ali ih je činilo izvedivim, jamčeći maksimalan koeficijent sigurnosti taktike.
     
  10. Veles

    Veles ljuta zvijer

    E a da sam ja ovako nešto napisao, to bi sigurno odmah bilo premjetšeno u topic "Elitne vojne taktike kroz povijest", jelda, druže moderatore? :laugh:

    Evo dakle nečega za što sam siguran da će ostati vođe u "Taktikama":

    PARTSKI HITAC

    Riječ je o manevru u kojem konjanik, oboružan lukom i strijelom, puca iz sedla na metu iza sebe. Znatno teže za izvesti nego što izgleda, ali iznimno bitno! Ovo je ključ za izvedbu udri-pa-bježi napada lake konjice, kojom su pobjeđivale mnoge konjaničke vojske. Mongoli su, između ostaloga, takvim taktiama osvojili više-manje cijelu Aziju.

    [​IMG] [​IMG]

    Partski hitac je ime dobi po narodu Parta, koji je jednom živio u Centralnoj Aziji, negdje na granici današnjeg Irana i Afganistana, a od 3. st. pr.n.e. pa do 3. st. n.e. vladali su i cjelokupnim perzijskim carstvom. Parti su bili konjanički narod arijskog podrijetla koji se davnih dana spustio sa euroazijskih stepa, gdje su već stoljećima prije njih, jamačno, takve manevre koristili drugi indoeuropski konjanički narodi, konkretno Skiti (a vjerojatno i Sarmati). Za svoje doba, Parti su imali izvrsne konje (tzv., partske atove, iz kojih je kasnije razvijen arapski konj), a bili su nadaleko i naširoko poznati kao strijelci.

    53. pr. Kr., Marko Linije Kras, pobjednik nad Spartakovom pobunom u Rimu i treći član prvog trijumvirata, odlučio je osvojiti Parthiu kako bi po osvajanjima ponovo mogao konkurirati svojim slavnijim kolegama, Cezaru i Pompeju. Kras je uletio u bitku u gornjoj Mezopotamiji s nekih 35 000 rimskih legionara i hametice ga je potukao partski general Surena sa svojih 10 000 konjanika. Laki su partski konjanici jurišali na zbijene rimske formacije, okretali se taman pred domet njihovih sulica i potom, bježeći, zasipavali ih strijelama. Kada bi Rimljani opustili formaciju i krenuli u potjeru za strijelcima, Surena bi na njih poslao teško oklopljene konjanike (grč. katafrakte) koji bi u jurišu kupili legionare na svojim kopljima kao ražnjiće. Kada bi Rimljani ponovo zbili formacije da izdrže napad teške konjice, Parti su opet napali s lakom konjicom i zasipavali ih sa strijelama. Cijela bitka se zapravo svodila na takvo višesatno povuci-potegni. Rimljani su se nadali da će Parti u jednom trenutku ostati bez strijela, ali Surena je za svoju vojsku dopremio čitave čete deva natovarene municijom. Na kraju, rimski se legionari više nisu mogli ni pomaknuti s mjesta jer su im navodno strijele zakucale noge za tlo a štitove za ruke. Krasov sin Publije ubijen je u bitci i Parti su njegovu glavu nabili na svoj bojni stijeg, a poslije ju je navodno partski kralj Orodes II koristio za lutkarske predstave. Kras je, prema legendi, nakon bitke doveden pred Orodesa koji je bio znatiželjan zašto je on, najbogatiji magnat u cijeloj Rimskoj Republici, krenuo u napad na Parthiu. Kada je doznao da je Krasova motivacija bila čista pohlepa, dao ga je pogubiti lijevanjem rastaljenog zlata u grlo.

    Slične taktike poput ove gore opisane koristile su azijske konjaničke vojske kroz cijelu povijest i dapače, vrlo je malo vjerojatno da su se Parti toga prvi dosjetili. Laka konjica oboružana lukovima i strijelama okretala bi se usred juriša na svog neprijatelja i zasipala ga strijelama iz daleka. Kada bi se neprijateljski redovi dovoljno oslabili, teška konjica bi zgazila neprijatelja u direktnom napadu. Postupak se ponavljao dokle god je bilo potrebno.

    Mongolske su horde briljirale u ovakvim napadima i razvile ih do novog stupnja, u kojem su zapovjednici putem obojenih stijegova komunicirali sa svojim postrojbama u bitci i točno u sekundu diktirali trenutak okretanja u jurišu, povlačenja, pucanja i smjenjivanja konjaničkih regimenti. Druga stvar je bila što su do mongolskih vremena izumljeni stremeni, koji su pomalo olakšavali izvedbu partskog hitca jer je jahač sada bio nogama vezan za sedlo i mogao se ustati nad leđima konja. Parti i drugi antički konjanici nisu imali stremene; držali su se za konja naprosto tako što su obujmili rebra životinje svojim nogama. Zamislite koja je to jahačka vještina morala biti, tako ostati na leđima galopirajućeg konja, okretati se za sobom i onda još naciljati svoju metu i ispaliti strijelu, sve u sekundu-dvije. :lol:
     
  11. Sammael

    Sammael Knjižničar

    Tactica Croata

    Uci se na West Pointu.

    Laka konjica naoruzana bocama domaceg alkohola pomjesanog sa sapunom (nesto slicno molotovljevu)
    Ceka u sumi da protivnicka vojska krene kroz sumsku cestu, tada u punoj brzini se zaljece kroz neprijateljske linije i doslovce ih pokriva vatrom u par sekundi.
    Izrazito opasna za izvoditi, nevjerojatno ucinkovita za borbu protiv daleko nadmocnog protivnika.
    Usavrseno od obitelji Zrinski.
     
  12. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Tridesetogodišnji rat – Hrvati – najbolji laki konjanici tadašnje Europe


    Cijela tri desetljeća neugasive volje, željezne stege i potpune odanosti hrvatskoj zastavi i carskoj kruni ponosno i hrabro, na predivnim plemenitim konjima, u prethodnicama, zalaznicama, na bokovima carskih vojski Katoličke lige jašu i bore se Hrvati ogrnuti svojim prepoznatljivim crvenim plaštevima, u živopisnim odorama pod željeznim kalpacima i perjanicama, ukrašeni zlatom i srebrom, uvijek pripravni na sve.

    Povijest ih je zapamtila kao sjajne ratnike i vojnike koji su izazivali i donosili smrt protivniku, upadali bi duboko u postroj protivnika ili pak se pojavljivali iznenada u dubokoj pozadini protivnika, šireći pred sobom strah, jezu i strepnju. Vješto koristeći sablasni učinak glasina koje su sami širili i panike koja se pojavljivala u protivničkim redovima, svoj zastrašujući izgled i pretjerivanja u pričama da su neranjivi – ti ponosni ratnici Hrvati višestruko su na bojnom polju postizali veće učinke od drugih vojnika i postizali ono što drugi nisu mogli ili pak se možda nisu usuđivali.

    Jezde tako Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu svim europskim bojištima, sijekući, paleći, pljačkajući, krvareći i ginući slijepo vjerujući u krilaticu na zastavi – za kralja i dom. Vrhovni zapovjednik Katoličke lige knez Wallenstein u borbi vjerovao je samo Hrvatima, pa je tako i zapisao: 'Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad …' Hrvati su kao ratnici – jahači svoje bogato vojničko iskustvo razvili u iscrpljujućim i stalnim borbama s Turcima, na samo u napadu već i u obrani gdje je ono i najosjetljivije.

    Povjesničari su zabilježili razna imena za Hrvate – Insulaner, ime je za gotovo sjajne vojnike Zrinskog koji su rodom iz Međimurja, Wenden je opet ime za Hrvate s područja između Drave i Kupe, Uskocken i Granitscharen opet označavaju imena za Hrvate.
    U vrijeme tog strašnog tridesetogodišnjeg plesa smrti na ratnoj sceni cijelog kontinenta, na bojnom polju bi najprije progovorilo teško i lako topništvo, zatim bi krenuli galopom oklopljeni kirasiri prazneći svoje teške i glomazne pištolje, onda bi krenuli draguni – lovci, a za njima i laki konjanici naoružani arkebuzama (karabinkama), pištoljima i sabljama. Kada bi se protivnički postroj poremetio, započeo bi klasični sudar konjaništva pretežno hladnim oružjem. Za to vrijeme pješaštvo, na koje su konjanici gledali s omalovažavanjem, ustrojavalo bi pokretne postroje ispruženim kopljima, a na rubovima tih pikenira bili su raspoređeni musketiri koji su praznili svoje muskete po protivniku.

    Bitke su zapravo dvoboji pukovnija koje pokušavaju napipati najslabiju točku protivnika kako bi se glavnina usmjerila na nju, a konjaništvo s krila obuhvaća i drobi protivnikove suprotne strane postroja. Znatno ispred svih prednjači švedska vojska pod zapovjedništvom svog kralja – briljantnog vojskovođe Gustava Adolfa, ali ti žuto - bijeli švedski draguni i grenadiri nisu imali sreće, u bitkama su naletjeli na Hrvate, koji su im uvijek znali odoljeti, više puta ih i progoniti, a jednom su im zamalo zarobili tabor, komoru i samog kralja…
    Kralj Gustav Adolf, jedva umaknuvši Hrvatima, odmahujući glavom s čuđenjem je primijetio: 'Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide. Te njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva izazivaju strah. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku, dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju i u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu izvezen srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu …'

    Još nešto razlikovalo je Hrvate od ostalih lakih konjanika tadašnje Europe, a to je njihova taktika i sam način borbe koji su bili prepoznatljivi samo za Hrvate. U borbi Hrvati bi jurnuli dijagonalno lijevo od glavnine postroja prazneći pištolje s obije strane sedla, a onda desno pucajući iz svojih kratkih karabinki – arkebuza. U galopu ili pak u žestokom karijeru Hrvati bi ponovno napunili puške i pištolje! Gotovo nevjerojatno, ali za Hrvate izvedivo! Pazite, u trku je trebalo nasipati barut iz posebne vrećice, naboj i patronu šipkom potisnuti u cijev, prebaciti arkebuzu u desnu ruku i naravno stalno paziti jašeš li u skupini k svojoj glavnini ili si se uputio k protivniku. Znali su Hrvati nekoliko puta za redom sipati salve na protivnikov postroj, klečeći i stojeći, pa opet poskakati u sedla i dalje nasrtati.
    Vojnici Protestantske unije vraški su se bojali Hrvata, a pogotovo u konjaničkoj borbi izbliza. Opet nešto karakteristično samo za Hrvate. Ispraznivši pištolje, Hrvati ih nisu odbacivali, već su ih okretali i držeći ih za cijevi njima snažno udarali u glavu, lice ili rame protivnika, a znali su ih i bacati. No, kada bi pak im u ruci zasiktale sablje, borba bi bila nalik na sječu i košnju trave.

    Svakako je zanimljivo da u posljednje tri godine rata u njemu sudjeluju i braća grofovi Nikola i Petar Zrinski. Nikola Zrinski doveo je svoje Insulanere iz Međimurja, koji su svojim sjajem, uvježbanošću i izgledom 1646. godine zadivili u Szakolcu Ferdinanda III. Sa svojim Insulanerima Nikola Zrinski natkrilio je i svog oca Jurja Zrinskog i za svoje zasluge na bojnom polju stekao naslov – general svih Hrvata. Petar Zrinski kao kapetan svojih Uskockena, Hrvati iz velemeričkih i žumberačkih područja, spasio je i samog cara Ferdinanda III. kada su u njegov tabor iznenada upali švedski draguni. Opet Šveđani nisu imali sreću, nekim čudom u taboru se našlo šest hrvatskih satnija pod zapovjedništvom Petra Zrinskog koji je rastjerao dragune i tako spasio cara. Mnogi se Hrvati, ti najbolji laki konjanici, nikada više nisu vratili u Hrvatsku iz tog strašnog rata, neki su svoje kosti ostavili zauvijek u tom ratu, dok su se drugi još godinama potucali po europskim dvorovima kao tjelesna staža stranim vladarima, ali bilo kao da bilo, Hrvati vječiti Pretorijanci Europe na konju, sa sabljom u ruci ujahali su u povijest ponosno, hrabro i slavno.


    edit: podijelila tekst na dijelove radi bolje preglednosti i lakše čitljivosti.
     
  13. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Rimska falanga – taktika manipule, kohorte i legije

    Iako su u početku Rimljani preuzeli grčku falangu ubrzo je napuštaju i grade svoj bojni red i složaj na potpuno novi način. To je bojni složaj manipula koje ustrojavaju falangu. Rimski bojni red ustrojen u manipule koje su povezane činile falangu prvi je povijesni početak razvoja taktičkih postrojbi. Svaka manipula dobiva zastavicu oko koje se okupljaju njezini ratnici, a svaka manipula ima dvije centurije. Manipulu ustrojavaju ratnici postrojeni u šest vrsti po dvadeset redova (20 x 6 = 120 x 10 manipula u jednom redu = 1200 ratnika u prvom redu falange).

    Falanga manipula u napad polazi korakom, te postupno popunjava i zatvara nastale intervale između svojih manipula da bi pred sam sudar ratnici iz prvog reda falange (hastati) izbacili svoja koplja i na protivnika navaljuju mačevima. Drugi red falange koji se kreće na oko 80 metara iza prvog reda čine ratnici (principi) koji popunjavaju praznine koje su nastale padom ratnika hastata ili pak se uvlače u pukotine koje su nastale u protivničkom složaju nakon udara hastata. Ako se bitka otegne vremenski ratnici principi spremni su za zamjenu umornih ratnika hastata iz prvih bojnih redova. Ratnici trećeg reda triari udaljeni su na oko 100 metara iza reda ratnika principa. Triarii popunjavaju redove palih principa ili pak priječe uvlačenje protivničkog složaja u nastale pukotine vlastitog složaja.

    U daljnjem razvoju bojnog reda Rimske vojske dolazi do još jednog napretka, pa tako drugi bojni red više ne djeluje frontalnim udarom nego se zaokreće i udara u otkrivene bokove protivničkog složaja, pa je tim bojnim manevrom konjaništvu omogućeno da udari još dalje u dubinu protivničkog rasporeda. Vrhunac razvoja bojnog poretka Rimska vojska doživljava pojavom kohorti. Pojava kohorti dala je mogućnost zapovjedniku da svoj složaj gradi na način koji mu najbolje odgovara na konkretnom zemljištu, a kohorte se vrlo lako mogu uporabiti i pomicati na bojišnici prema mjestima gdje je udar najpotrebniji ili pak je potrebiti protuudar, ili može biti zatvoriti nastalu prazninu, ili pak obrambeni red zbiti u vlastitom poretku.
     
  14. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Taktika Hrvatske vojske u 16. stoljeću

    Hrvatski banderiji i satnije u 16. stoljeću bitke su vodili prema slijedećoj taktici: brzi prepadi konjaništva, zasjede manjih skupina, snažni i istodobni udari većih postrojbi koji su u pravilu završavali zatvorenim nastupanjima banderija i satnija. (Athumanunh pod banderijima podrazumijeva konjaničke odrede banske hrvatske vojske, a pod satnijama haramije i ostalo hrvatsko bansko pješaštvo).

    Hrvatski vojnici toga doba rabe uz vatreno oružje još i razne puške nabijače, arkebuze, male i velike topove te mužare. Zrna su od kamena ili željeza, a od hladnog oružja rabe se bodeži svakojakih vrsti, mačevi, topari, bojne sjekirice i buzdovani, koplja te lukovi i strijele sve dok napose nije u potpunosti prevladalo vatreno oružje. Konjaništvo je isključivo naoružano kopljima, a borba se vodi napadom velikih skupina, brzim karijerima i još bržim konjaničkim naletima. Gotovo uvijek dolazi do sudara u kojem nastane izuzetno velika gužva i metež, protivnici se pronalaze u tom metežu nasumice i započinje bitka s konja. Pobjedu odnosi ona strana koja je vještija u uporabi koplja i mača te ima izuzetno snažan junački duh.

    Pojavljuju se i prvi obrisi nove taktike: raznorazne varke i obmane, direktni udarci s bojišnice, ali i prvi obuhvati krila i bokova, munjeviti i duboki prodori konjaništva u pozadinu protivnika poradi otimanja plijena i uništenja komore, pale se protivnički gradovi i ruše utvrde i zamci, mostovi i prijelazi preko rijeka. Takvi duboki prodori donosili su početni uspjeh te strah i pomutnju kod protivnika, ali uvijek bi se postrojba koja je duboko prodrla morala povući, jer krajnja zadaća joj je ograničena.

    U utvrdama, tvrdim gradovima i tvrđavama posade se bore raznim topovima, mužarima, vrućom vodom, smolom i kamenjem, a temeljni cilj im je izdržati i ustrajati do posljednjeg vojnika. Od vojnika toga doba traži se najveća žrtva, požrtvovanost i samoprijegor te spremnost na smrt. Tako su u hrvatskoj vojničkoj prošlosti zabilježeni brojni primjeri žilave i hrabre obrane posada mnogih tvrdih gradova: Jajca, Bihaća, Ostrovice, Kraljeve Velike, Koprivnice, Križevaca, Siska, Petrinje, Karlovca … no, najsjajnija i najupornija obrana do posljednjeg vojnika ipak je veličanstvena Bitka pod Sigetom. (Siget je grad u jugozapadnoj Mađarskoj na rijeci Aljmaš) Siget je branio hrvatski ban i grof Nikola Šubić Zrinski, a posadu Sigeta činili su hrvatski (oko 2000 vojnika), mađarski (oko 400 vojnika) i njemački (oko 100 vojnika) vojnici, dočasnici i časnici.
     
  15. SonneLeonardus

    SonneLeonardus Novi Član

    Blitzkrieg

    Taktika koja je upotrebljena u wwII kao i u našem domovinskom ratu: taktika koja je, pravilno izvedena, nanosila velike gubitke protivniku uz male, ili gotovo nikakve gubitke na napadačevoj strani.

    Blitzkrieg (Njemački: Blitzkrieg, doslovno "munjeviti rat") je popularan naziv za operativnu vojnu doktrinu koja predviđa upotrebu mobilnih snaga (tenkova i motorizirane pješadije) koje napadaju koristeći brzinu i iznenađenje kako bi onemogućile neprijatelja da blagovremeno uspostavi koherentnu obranu, te ga okružili i demoralizirali. Taktika je potpuno razvijena u Drugom svjetskom ratu, a i današnje moderne vojne doktrine velikim se djelom oslanjaju na opći koncept Blitzkriega (npr. američki Shock and Awe).

    Začetak
    Vojne doktrine bazirane na teoriji blitzkriega razvijene su od strane ruskog generala Alekseja Brusilova 1916. godine kao metoda za izbjegavanje pozicioniranih rovovskih borbi tijekom ofenzive 1916. godine. Njemci su tu teoriju ubrzo prihvatili i preradili u koncept jurišnih trupa (Njemački: stosstruppen) - specijaliziranih elitnih postrojbi koje su dobrim naoružanjem i treningom zaobilazili najteže utvrđene lokacije i otvarale rupe u fronti ostalim jedinicama koje bi onda iskoristile proboj. Ova je taktika, zvana Kaiserschlacht, uspješno primjenjena u ofenzivama tijekom 1917-1918 godine, ali je posljednja, Ofenziva od sto dana (tj. Proljetna ofenziva) decimirala teško stvoreni kadar jurišnih postrojbi, što je bio jedan od razloga zašto je Njemačka pristala na primirje za Prvi svjetski rat.

    Tijekom 1920-ih godina, Njemačka je vojska smanjena Versajskim mirom na vrlo male snage i koncept jurišnih trupa bio je osnovica malobrojne profesionalne vojske. U to je doba nekoliko teoretičara zagovaralo teoriju da će tenkovi - tek od 1917. godine u upotrebi - preuzeti primat i u nadolazećem ratu biti udarna snaga vojske, a ne samo potpora pješadiji.

    Najvažniji među tim teoretičarima bili su britanski časnici J.F.C.Fuller i B.H.Lidell-Hart, te njemački časnik Heinz Guderian. Rigidna struktura svih vojski Europe (a većina glavnog vodstva bivši pješadijski časnici) u to vrijeme značila je da nema nekog velikog entuzijazma za te "spore čelične grdosije". Ipak, nekako je broj tenkova na obje strane dosegao veće brojeve i formirane su prve potpuno tenkovske jedinice (najčešće pukovi i brigade, a kasnije i pune divizije, pa i korpusi).

    U teoriji
    Kako je njemačkoj mirom zabranjeno posjedovanje tenkova, njemački je Wehrmacht kasno krenuo u utrku naoružanja. Uglavnom zahvaljujući ljudima poput Guderaina, njemačka je vojska do 1939 imala tehnološki modernu tenkovsku silu, koja je unatoč svemu još bila - brojčano i po jačini - slabija od konkurencije. Dobar dio njemačkih tenkova na startu rata bili su Panzer II tenkovi (po klasifikaciji "laki tenkovi") a i njemačka je ušla u rat sa poprilično jedinica Panzer I tenkova - koji su zamišljeni samo kao trenažni za jače tenkove. Jači i rijeđi Panzer III i IV tenkovi bili su "srednji tenkovi", ali Njemačka sve do 1942. godine nije imala srednje-teški tenk koji bi se vatrenom moći i oklopom mogao nositi sa Sovjetskim T-34 ili Francuskim Char 1 bis.

    Jedna od velikih prednosti njemačkih tenkova bilo je što su bili opremljeni radio opremom i bili brži od većine suvremenih tenkova. Te su im dvije odlike davale dobru organizaciju i pokretljivost - dvije vitalne stvari za koncept Blitzkriega.

    Taktika se sastojala od plana da bi obične vojne jedinice - pješadija - držala front protiv neprijatelja, dok bi velika grupacija pokretnih jedinica (tenkovi, motorizirana pješadija) - i uz veliku potporu taktičkog bombardiranja avijacije (npr. Ju 87 "Štuka") - bila napravljena rupa u fronti kroz koju bi te pokretne jedinice brzo jurnule. Kada bi bile sa druge strane fronte, te bi jedinice izbjegavale teško utvrđene neprijateljske lokacije i napadale lakše mete, tako uznemiravajući neprijatelja i spriječavajući ga da organizira novu obrambenu liniju. U to bi vrijeme sporija pješadija prošla kroz novostvorenu rupu i utvdila stečena osvajanja.

    Na tu opću taktiku, Blitzkrieg je mogao dolaziti sa nekim varijacijama: npr. cilj napredovanja mogao je biti zauzimanje nekog određenog mjesta, odsjecanje određenog teritorija, opkoljavanje neprijateljskh jedinica, itd., ali je opći plan uvijek značio brzo napredovanje oklopnih formacija.

    U praksi

    Iako se često smatra time, napad na Poljsku 1939. godine, nije bio "pravi" Blitzkrieg u tom smislu riječi. Tenkovi su više korišteni kao potpora pješadiji nego kao samostalno oružje. Tek je bitka za Francusku i zemlje Beneluksa 1940. godine pokazao Blitzkrieg. Idejni tvorac plana za poraz Francuske bio je Erich von Manstein, a u djelo ga je proveo Guderain; plan se sastojao od snažnog tenkovskog udara kroz teško šumovito područje Ardena u Luksemburgu i južnoj Belgiji, koji bi predvodili tenkovi i motorizirana pješadija.

    Probivši front, tenkovske su jedinice jurnule naprijed tolikom brzinom da je pješadijski element zaostajao (njemačka je vojska još bila uglavnom pogonjena konjima). Radi toga - i par pravovremenih protunapada De Gaulleovih tenkovskih jedinica - njemačka je komanda izgubila živce bojeći se poraza, te je naredila zaustavljanje tenkova. Guderain se oglušio o zapovjed i nastavio dalje. U rekordnom roku, tenkovi su na čelu njemačke vojske dosegle Engleski Kanal i time su se mnogobrojne Britanske, Francuske i Belgijske snage - glavnina savezničke vojske - našle opkoljene i odsječene od Francuske, ostavivši ih bez izbora osim evakuacije morem, koja je uspjela samo Britanskoj Ekspedicijskoj Sili (BEF), dok su ostali zarobljeni od Njemaca. Nastavivši dalje, njemačke su snage zauzele Pariz, te se Francuska predala.

    Operacija Barbarossa bila je sljedeći korak u razvoju Blitzkriega, te je on ovaj put konačno bio glavni element napadne strategije njemačke vojske. U prvih nekoliko mjeseci operacije (kasni lipanj-listopad 1941), njemačke su snage imale nevjerojatnih pobjeda zahvaljujući taktici. U mnogo su slučajeva opkolili i zarobili stotine tisuća Sovjetskih vojnika, često sa puno manjim snagama. Međutim, poslije početnih uspjeha jedinstvo Wehrmachta je narušeno. Heinz Guderian je razriješen dužnosti 25. prosinca 1941. godine nakon što je odobrio povlačenje svojih jedinica usprkos Hitlerovom naređenju da se "do posljednjeg čovjeka" brani svaki djelić osvojenog teritorija.

    Ipak, Blitzkrieg je preživio i formirao je osnove taktičke primjene njemačke vojske do kraja rata. Bitka kod Kurska (1943) i Bitka u Ardenima (1944-45) samo su dva primjera gdje je taktika bila osnovica općeg strateškog plana njemačke vojske.

    Nakon 1945

    Taktika Blitzkriega potpuno je reformirala koncept ratovanja u zapadnom svijetu. Do 1939, tenkovi su bili potpora pješadiji, a sada je pješadija držala sporednu ulogu u odnosu na tenkove. Sve moćne države svijeta uključile su koncept Blitzkriega u vlastitu doktrinu. Dan danas, američka se vojska oslanja na "Shock and Awe" taktiku koja je dijelom Blitzkrieg ("Shock") potpomognutu širokom demonstracijom zračne nadmoći ("Awe") - iako se, za razliku od Blitzkriega, ova taktika oslanja i na golemu brojčanu prednost kojom bi se zastrašio neprijatelj.

    Primjeri korištenja pokretnih jedinica i tenkova u akcijama sličnim Blitkriegu u novije doba su: Šestodnevni rat, Operacija Bljesak, Operacija Oluja i Rat u Iraku 2003. godine (početna faza).

    Iz toga je proizašlo mnogo promjena u organizaciji, opremi i načinu funkcioniranja vojski. Supersile svijeta su ulagale goleme financijske resurse na razvijanju boljeg oklopa i topova za tenkove i, istovremeno, oružju za uništavanje istih. U današnje vrijeme, gotovo svaka vojna jedinica ima element zadužen za protutenkovsku borbu.

    (izvor, wikipedija hr.)
     
  16. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Taktika makedonske falange i taktika manipularne (rimske) falange

    Polibije potanko opisuje i objašnjava razloge poraza Grka od Rimljana, a jedan razlog je i u taktici falangi koje rabe suprotstavljene (grčka i rimska) vojska. Tako Polibije dolazi do zaključka da je makedonska falanga jača i nenadmašiva u frontalnom sudaru na ravnom bojištu gdje nema nikakvih prirodnih zaprijeka i prepreka. Za drugu rimsku manipularnu falangu zaključuje da ona može uspješno djelovati na svim topografskim terenima, pa čak može manevrom i izbjegavati sudar s protivničkom falangom sve dok joj taktička situacija ne krene u prilog.

    Dakle, makedonsku zbijenu falangu vrlo lako u nered i gubitak složaja dovede svaki rov, potok, grmlje, šumarak, a rimska maipularna falanga u trenutku može udariti u prostor koji nastane izazvan tom zaprijekom, a najopasnije je to što može udariti i bočno u bok zbijenoj makedonskoj falangi. Izgleda da je upravo to bilo i presudno u bitkama kod Kinoskefale i Pidne. Isto tako u bitci kod Zame rimska maipularna falanga udarila je tako da je nakon frontalnog udara prvog reda manipula, drugi bojni red manipula udario ne frontalno, kako se to očekivalo, već bočno i to u najkritičnijem trenutku bitke.

    Kasnije pak će falanga kohorti, gdje rimska legija ustrojava 10 kohorti s po tri reda manipula u kojima je po 200 vojnika, pokazati da sada konačno zapovjednik može graditi svoj bojni složaj po frontu i po dubini onako kako mu najviše odgovara, može manevrirati stupnjevima, može razmicati, može zbijati svoj bojni složaj i sve to kako bi udario po frontu ili zaštitio krila i bokove.

    Izvori: Tukidid, Peloponeski rat (prijevod S. Telar), Zagreb 1950.; Polibije, Historija;
     
  17. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Taktika Atenjana u bitki kod Maratona

    Nakon duge rasprave koja se na kraju pretvorila i u prepirku, Atenski zapovjednici prihvatili su prijedlog Miltijada. Atenska vojska pojačana Platejcima izašla je izvan grada i zaposjela položaj u maloj klisuri okolnih brda koja sa svih strana okružuju Maratonsku ravnicu u dolini Vrana na mjestu gdje put vodi za Atenu.

    Za opasnost koja bi ih dočekala da su se spustili u ravnicu atenski zapovjednici znali su vrlo dobro. Naime, njihova falanga, uslijed razvoja jačih perzijskih snaga, bila bi napadnuta s fronta perzijskim strijelcima, a bokove bi joj sigurno ugrozilo perzijsko konjaništvo. Zato su Atenjani bokove svoje falange naslonili na brda u klisuri i tu su odlučili ustrajati do dolaska Spartanaca po čiju su pomoć poslali svog skoroteču.

    Tri dana stajale su tako atenska i perzijska vojska jedna nasuprot drugoj. Perzijski zapovjednici uvidjeli su da Atenjani drže izuzetno jak položaj, ali ako su htjeli udariti na grad Atenu, onda su ipak morali napasti.

    Ako su Perzijanci raspolagali onako velikom brojčanom nadmoćnošću kao što se nalazi u nekim legendama, zašto nisu s djelom snaga zadržavali Atenjane, a s drugim dijelom ih zaobišli i udarili na sam grad koji sigurno nije bio branjen? Zašto perzijski iskusni vojskovođe Datis i Artafern to nisu učinili, nego su radije zapodjenuli bitku čiji ishod je bio neizvjestan i to tek nakon tri dana kada su mnogo opasniji Spartanci već prikupili svoje snage i hitali u pomoć Atenjanima ostat će njihova tajna.

    Sumnjiva je i Herodotova tvrdnja da su Atenjani krenuli u protunapad trčećim korakom na udaljenosti od 8 stadija (stadij približno iznosi 185 m, dakle 8 x 185 = 1480 m) od Perzijanaca. Da su stvarno toliko trčali Atenjani bi sigurno izgubili bojni složaj u falangi, ili bi ga barem malo poremetili, a kada bi se to dogodilo falanga bi bila lagan plijen Perzijancima.

    Izgleda da je dobri stari Herodot ipak krivo razumio ono što su mu ispričali sudionici bitke kada su mu pokazali mjesto do kojeg su napali. Izgleda da je sve moralo biti malo drugačije. Naime, Miltijad je izgleda pustio Perzijance na nekih 150 koraka, pa kada su se perzijske strijele počele osjećati, zapovjedio je juriš u trku. Trk hoplita uz moralni imao je i pojačavajući efekt udara falange, a perzijski lukostrijelci više nisu mogli gađati u bliskoj borbi, a bili su i slabo opremljeni za blisku borbu. Udar falange potpuno je rastrojio perzijske lukostrijelce i oni su u panici nagrnuli natrag, a u tom trenutku ni perzijsko konjaništvo više ništa nije moglo učiniti.

    Cjelokupna perzijska vojska nagrnula je prema brodovima i uspjela se izvući iz bitke jer je Miltijad morao nanovo izgraditi složaj falange ako je želio opetovati još jedan udar, pa je morao stati i prikupiti svoje hoplite.
     
  18. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Da li je Leonida u Termopilima izabrao dobru ili pogrešnu taktiku?

    Vojni stručnjaci uvijek će se složiti da je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim protivnikom. Kritičari pak će uvijek tvrditi da je bilo bolje da se napravilo drugačije nego što se napravilo. Što pak se to stvarno dogodilo u Termopilskom klancu i zašto se to dogodilo?

    Preko svakog planinskog grebena uvijek postoji veliki broj putova i prijelaza, pa je tako bilo i preko planine Ete. Leonida nikako nije mogao iskoristiti planinu Etu kao zaprijeku za Perzijance. Da i nije bilo izdajnika Efijalta, Perzijanci bi ionako pronašli zaobilazni put oko Termopila.

    Dakle, sve prijelaze i putove koji su vodili preko Ete Leonida nikako nije mogao zaposjesti i zatvoriti sa svojom vojskom, jer ako je želio tući protivnika onda je trebao zaposjesti sve glavne putove, a ne samo onaj jedan (glavni) preko Termopila, pa sve na prvi pogled izgleda da je Leonida načinio grešku početnika. No, nije baš tako bilo i Leonida nije baš bio početnik.

    Leonida zna da građanske milicije tadašnjih grčkih državica sigurno neće htjeti poslati sve svoje snage na jedno mjesto i još tako daleko od domovine gdje bi one bile izložene opasnostima i neizvjesnostima koje donosi velika bitka kakva je bila na pomolu. Leonida zna i da veći dio grčkih državica, a posebno Atena zagovaraju odlučnu bitku s Perzijancima na moru, gdje će se na kraju ona i odigrati. No, Leonida nikako ne smije prepustiti veliki dio Grčke Perzijancima bez otpora, to bi djelovalo skroz demoralizirajuće na običan puk.

    Uz zaposjedanje Termopila izvršen je i napad na moru kod rt Artemiziona. Leonida zna da ako pobjede Grci Perzijanci će odustati od napada po kopnu. No, bitka na moru otegla se na nekoliko dana i na kraju ništa nije riješila. Na kraju grčka flota se izvlači iz bitke i čeka pojačanje. Leonida i njegova vojska u Termopilima sada doista nemaju nikakvog izgleda. Leonida donosi jedinu moguću i ispravnu odluku koja mu preostaje. Leonida zapovijeda odstupanje, ali s 300 Spartanaca ostaje kod Termopila poradi osiguranja odstupnice. Zašto to radi Leonida?

    Leonida igra na tajnu kartu, kartu koja se zove ćudoređe (moral). Leonida zapravo misli na bitke koje će se tek odigrati nakon što on i njegovih 300 najodanijih ratnika izginu. Grcima treba Leonidina žrtva kako oni ne bi klonuli duhom i kako bi Perzijanci shvatili da baš i neće u Grčku ušetati bez borbe.

    Grci pak su baš tako i shvatili Leonidinu žrtvu kod Termopila, jer inače ne bi na grobu Leonide i 300 njegovih Spartanaca zapisali: 'Putniče, obavijesti Spartu da smo svih nas tri stotine ovdje izginuli pokoravajući se zakonima voljene domovine.'
     
  19. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Taktika Rima protiv taktike Kartage

    Kvaliteta vojska Kartage vođena Hanibalom iskazala se njezinim upadom u Italiju i napadom na protivničku (rimsku) vojsku na njezinom tlu. U bitki kod Kane taktika vojske Kartage, juriš konjaništva uz taktičke kombinacije raznih postrojbi i rodova bili su presudni. No, kasnije kada Rimljani rabe sasvim drugačiju taktiku vojska Kartage postaje nemoćna.

    Naime, odcjepljenje rimskih saveznika (Tarant, Sirakusa, Kapua, te cijeli niz manjih gradova i oblasti) od hegemonije Rima i njihovo priključenje Hanibalu značili su siguran propast Rima. Rimljani su to jako dobro znali, te oni mijenjaju svoju taktiku.

    Nakon Kane Rimska vojska izbjegava otvoreni sukob s vojskom Kartage, ali masovno gradi tabore i utvrde oko odcjepljenih gradova i drži ih u opsadi. Vojska Kartage nema nikakva dostatna sredstva da razbije ove opsade, a njezina taktika u borbama na otvorenom polju kod opsade je beskorisna, te njezine prednosti postaju beskorisne.

    Tijekom opsade Kapue Hanibal ne može uništiti Rimsku vojsku u njezinim utvrđenim taborima, pa pokušava provesti lažni napad na Rim. No, Hanibal nema snage da zauzme tako veliki i utvrđen grad opskrbljen svim životnim potrepštinama. To Hanibal dobro zna, ali pokušava uplašiti Rimljane, no, Rimljani ne nasjedaju.

    Nakon kraćeg vremena Kapua pada u ruke Rimljanima. Kolebljivi Hanibalovi talijanski saveznici, vidjevši da se moćna Kapua (grad po veličini i snazi odmah iza Rima) nije mogla održati, a Hanibal joj nije mogao pomoći, vraćaju se redom natrag pod okrilje Rima.

    Iako se Hanibal održao u Italiji još slijedećih 12 godina, jer Rimljani se ni nakon Kapue nisu usuđivali napasti vojsku Kartage na otvorenom polju, njegova taktika padom Kapue poražena je od taktike Rima.

    Tek nakon što su Rimljani preustrojili i reorganizirali svoju vojsku koju su od građanske milicije načinili pravom profesionalnom, pa kada je Scipion s takvom vojskom napao Kartagu na njezinom tlu u namjeri da natjera Hanibala da napusti Italiju, stvari u taktici se mijenjaju i napokon u bitki kod Zame taktika Rima odnosi pobjedu.
     
  20. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Falanga protiv kare – taktika Rimljana protiv taktike Germana

    Temeljna postrojba koja ustrojava falangu kod Rimljana je centurija, a temeljna postrojba koja ustrojava karu kod Germana je stotina. Glede vanjskog reda tijekom nastupanja, vojničke stege tijekom pokreta i juriša rimske centurije kudikamo nadmašuju germanske stotine. No, glede uzajamnog povjerenja, unutarnje kohezivnosti i čvrstine, te samoj ćudorednoj (moralnoj) snazi germanske stotine kudikamo su jače.

    Ako se potraže razlike između kare (tijesno zbijena masa ratnika, podjednako snažna po frontu, dubini, krilima i bokovima) koja je temeljni taktički postroj (oblik četverokuta) Germana i rimske falange koja je na prvi pogled njezina čista suprotnost neupućeni će teško vidjeti razliku. O čemu se radi i gdje je to razlika?

    Kao prvo, ako se uzme brojčano stanje ratnika u falangi i kari, u jednoj i drugoj ima 10 000 ljudi. No, dok je prva (falanga) tanka i ima samo deset redova, druga (kara) je duboka i ima 100 redova. Dakle, u jednom redu falange nalazi se 1000 vojnika postrojenih jedan pored drugoga na razmaku nekih 0,5 m, pa oni pokrivaju oko 1500 m, u jednom redu kare ima 100 vojnika postrojenih jedan pored drugoga na razmaku nekih 0,5 m, te oni pokrivaju oko 150 m.

    Red falange u borbu istodobno uvodi 1000 ljudi, a red kare samo 100. Ako kara svojom silinom i dubinom (100 x 100) ne probije u trenutku sudara tanku dubinu falange (10 x 1000) lako joj se može dogoditi da bude okružena sa svih strana, jer falanga može tada izvršiti obuhvat kare.

    Baš poradi toga Germani i nisu puno držali do sređenih bojnih složaja i izbjegavali su voditi uređene bitke. Njihova taktika ogleda se u borbama skupina i to naročito iz zasjeda, prepada, lažnih odstupanja, ali i svih drugih oblika borbe koju vode gerilske skupine.

    Iako falanga u to doba predstavlja karu na višem stupnju svojeg povijesnog razvoja, kara će nadživjeti falangu, pa će se još jednom pojaviti kao bojni složaj u 13. stoljeću. No, neće to biti ni približno ista germanska kara riječ je o nečemu sasvim drugačijem, a o tomu neki drugi put.
     

Podijelite ovu stranicu