1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

U Potrazi Za Besmrtnosti I Izgubljenim Vremenom

Rasprava u 'PBF Arhiva' pokrenuta od Mercenary, 21. Listopad 2007..

Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.
  1. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Sunce je započinjalo svoj put preko nebesa . Nočas sam opet imao vrlo malo sna . Polagano strah za nju , za njih me izjeda , kao crv jabuku . Stari , ako nastrada zbog ovoga , nečeš si moći oprostiti , zar ne ?
    Moja razmišljanja omeo je topot konja . Potrčao sam prema štalama , več po tko zna koji put . Čak su me i novaci počeli žaliti . Opet ide ona poludjela budala od Meštra , misle ... Pred štalama je stojao samo jedan konj , koji je nosio najvrjedniji teret od svih na ovome svijetu - Miram-Lee , gospodaricu mog srca . Ali , kad je otišla odavde bila je u pratnji .... Ne !
     
  2. Anria

    Anria Aktivan Član

    Sišla sam s konja. Znao je, nisam mu trebala reći.
    ''Žao mi je,'' šapnula sam. ''Umro je časno.''
    Bacila sam mu se u zagrljaj i zaplakala.
    ''Glavno da si se ti vratila,'' rekao je i obrisao mi suze.
    ''Borili smo se protiv nemrtvih, bilo ih je previše, nismo se mogli braniti i onda...''
    ''Ne moraš o tome govoriti sad, ne moraš uopće. Dođi, trebaš se odmoriti...''

    Spavala sam sve do popodneva, kad su me probudili zvuci vježbanja mladih paladina.
    ''Izvježbao si se u ulozi Meštra, zar ne?'' stajao je kraj prozora i gledao na dvorište.
    ''I nije TOLIKO loše. Samo je u početku bilo dosadno, lijep je osjećaj znati da od njih stvaram pravedne ratnike, ne ono što je Jaques pokušao stvoriti.''
    ''Henry?''
    ''Da?''
    ''Što ćemo sad raditi?''
    Pogledaome u čuđenju.
    ''Ovo, našli smo si dom, život,'' nasmiješio se, ''ljubav.''
    Nije mu trebalo dugo da shvati razočarani izraz na mom licu.
    ''Nemoj mi reći, molim te ,nemoj mi reći da to nije ono što želiš. MOlim te, MIri.''
    ''Oprosti mi,'' rekla sam umjesto toga. Maknuo se od prozora.
    ''Što želiš raditi? Da te šaljem na zadatke, dobro, može! Zašto ne možemo ostati ovdje i uživati u mirnom životu?!''
    ''Ti si smrtnik!'' vikula sam ono što mi je bilo na pameti od onog trena kad sam ga upoznala. Oboje smo zašutjeli, nisam trebala više ništa reći, ali jesam.
    ''Ne želim te gledati kako umireš,'' odsjekla sam i izjurila iz sobe, sa suzama u očima. Nisam znala gdje idem.
     
  3. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Sad kad je otišla iz sobe ... Zaplakao sam . Iako bi mi njena utjeha jako pomogla , moram jedan dio puta boli priječi sam . Ne samo da sam izgubio brata ... Nego sam i izgubio jedinu osobu za koju sam uvjeren da bi mogla voditi Red umjesto mene . "Prokletstvo ..." I još Miri želi ... Ne znam niti sam !
    Ali neka sam proklet ako ču ju pustiti samu da ide u avanture . To sam napravio jednom - i više to neću ponoviti .
    Pojurio sam za njom po hodnicima . Novaci su mi suptilno pokazivali smjer u kojem je pobjegla . Ni oni ne žele riskirati njen gnjev . Ipak ne treniram budale , he he ...

    Našao sam ju u parkiću koji se nalazi u sklopu reda . Sjedila je na klupi i plakala . Sjeo sam kraj nje i zagrlio ju . Sjedili smo u šutnji , uživajući u trenutku mira ...

    "Ja sam kriv što je mrtav ...." napokon sam prozborio .
     
  4. Anria

    Anria Aktivan Član

    ''Nisi. Ti znaš da bi on pošao i da ga ti nisi poslao, ako je netko kriv, onda sam to ja, što ga nisam čuvala.''
    Kroz suze se nasmijao.
    ''On je trebao čuvati tebe.''
    ''Onda je umro izvršavajući svoju zadaću, ima li bolje smrti?''
    Uzdahnuo je.
    ''U redu, a sad mi reci - što želiš?''
    ''Na istoku postoji mag. Želim pratnju, dva najbolja mlada paladina, idem po lijek za besmrtnost.''
    ''Tvoju ili moju?''
    ''Tvoju.''
    ''Ne puštam te samu, idem s tobom.
    ''Tog sam se i bojala.''
    Nasmijao se.
    ''Zadnji put kad sam te poslao samu, nije dobro završilo. Daj mi tjedan dana, Miri, tjedan dana, i onda rećemo. Ja i ti, ao u dobra stara vremena, ali ja to ne želim, ovo radim samo zbog tebe, jasno?''
    ''Jasno.''
    Od svih ljudi na svijetu, ja sam izabrala jedinog koji ne želi besmrtnost.
     
  5. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Opet sam ju zagrlio . Njena toplina ... Nnjena svilenkasta koža ... Dobre mi Boginje !
    "Znaš .. Da je Johan preživio ... mogli bi odmah otići na Istok . Imao bih kvalitetnog vođu Reda , i imao bih tebe ." Opet sam joj poljubio obraz . "no ovako , Visoko Vijeće Reda mora odabrati novog zamjenika . Zanimljivo , no opet radim nešto novo u povijesti Reda . Još niti jedan Meštar nije svojevoljno odstupio od svoje pozicije ." Najednom sam se pukao smijati .

    "I draga ... Kakvo je vrijeme na Istoku ? Hladno ili vruče ?" Znao sam odgovor na pitanje , ali ...
    " Pa vruče , pretpostavljam . Zašto ?"
    Počeo sam ju ljubiti i svlačiti joj odjeću . Samo se nadam da nitko nije u blizini da gleda , he he ...
     
  6. Aronys

    Aronys Pleb

    U međuvremenu, Gotheon se promijenio. Od tmurnog grada, ovjenčanog sivilom, nastao je sjajan grad, zlatni grad. Budući sam ja vratio taj sjaj gradu, mještani su mi se htjeli nekako odužiti. A kako je gradski mag poginuo u prvotnoj najezdi Nemrtvih, ostavljajući sad samo mene koji je znao baratati magijom, odlučili su me postaviti na mjesto vrhovnog maga. Isprva se to činilo kao nemogući zadatak, opet pokrenuti cijeli grad i vratiti ga na staro, no nakon što sam vlastoručno pobjedio Nekromanta, spoznao sam da su i one naočigled nemoguće stvari ipak moguće. Ako si, naravno, dajete truda. I tako sam se bacio na posao i malo po malo, vraćao stari sjaj Gotheonu. Isprva je sve bilo divno i krasno, no tad su nastupile prve nevolje.
    "Gospodaru, opet se desilo!", uletio je moj prvi časnik gradske garde u moju radnu sobu, gdje sam upravo proučavao neke knjige bivšeg maga. "Javljeno nam je iz Gavranove Ulice da je bolesti podlegla još jedna obitelj."
    Podigao sam pogled s živopisno opisanih stranica, prema njegovom veoma obraslom licu.
    "Još jedna obitelj. To nije dobro. Moram se požuriti u svom traženju lijeka, inače će Gotheon postati gradom starih i nemoćnih. A tad ćemo itekako biti otvoreni napadu Nekromanta.", odgovorio sam, no kad sam shvatio što sam rekao, da sam spomenuo Nekromanta, brzo sam se ispravio. "Ovaj, neprijatelja."
    Prvi časnik me pogledao malo zatečeno, no brzo je kimnuo, slažući se sa mnom. "U redu, gospodaru, ostavljam vas sad vašem istraživanju."
    "U redu. Vrati se natrag u grad i dalje me izvještavaj.", naredio sam mu, na što se okrenuo na peti, te izašao, ostavljajući me samog u šumi spisa i knjiga. A tako sam se i osjećao. Nije bilo onako kako sam zamišljao da će biti. Nedostajalo mi je onakvo društvo, onakvo prijateljstvo koje sam imao s Miriam, Letovarianom, Johanom i Artemisom. Pitao sam se što je sad s njima. Gdje su, u kakve nove avanture su pošli... Posegnuo sam rukom u džep i izvadio maleni kristal koji mi je Miriam krišom stavila u džep, na rastanku. Stavio sam ga na stol ispred sebe i zagledao se u njega. Predivne uspomene. Još uvijek sam osjećao tugu koja me preplavila na rastanku. Koliko god sam volio Gotheon i ljude u ovom predivnom gradu, nisam bio okružen onom pravom ljubavlju.
     
  7. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Nakon predivnog vremena provedenog s Miriam , bilo je vrijeme da se pozabavim poslovima Reda . Kao prvo , tu je pitanje mog nasljednika . Ušao sam u veliku halu , u kojoj su se nalazili samo veliki , okrugli stol , par svječnjaka i stolice . Ništa skupocjenog dekora kojeg dobar dio ove gospode toliko voli , ne , ovo je mnogo bliže našim korjenima - "Jedan konja , dva jahača" ...
    "Gospodo , okupio sam vas da prozborimo o vrlo hitnome pitanju - traži se moj nasljednik ."
    Prostoriju su ispunili uzvici i šaputanja . Načuo sam neke primjedbe oko vilenjačke vještice , no nažalost/nasreču nisam našao izvor tih uvreda .
    "Odlazim na još jedno putovanje , ovaj puta na Istok . Detalje ovog putovanja ne želim otkrivati . Tražim samo dvije stvari - dostojnog nasljednika i Meštarsku mirovinu . Dostojnog nasljednika je preuzela smrt , no sigurno se može nači netko jednako kvalificiran ."
    Na to je smješak prošao licima svih prisutnih u prostoriji . Moč . Žele ju . Trebaju je ... Trebao sam odavna raspustiti ovo vijeće .
    "No , vi niste ti koji če birati novog Meštra ." Šokirano su me promatrali .
    "Sa močima koje sam dobio s Meštarskom pozicijom , raspuštam ovo viječe . Novo će biti izabrano u roku od 3 dana . To bi bilo sve , gospodo ." Okrenuo sam se na peti i izašao van prostorije .

    Tko zna tko će prvi pokušati atentat ?He he he ...
     
  8. Aronys

    Aronys Pleb

    Nisam ni shvatio da sam ušao u mračnu Gavranovu Ulicu, ulicu u kojoj je pet obitelji bilo pogođeno bolešću. Tek kad sam stigao do crvenih, krvlju stoke označenih vrata, shvatio sam da stojim na pragu jedne od zaraženih kuća. Pogledao sam oko sebe, ne bih li vidio da li me tko promatra. No, nije bilo nikog. Svi su uglavnom izbjegavali ovaj dio grada. Što se to krije iza ovih vrata? Što je to napalo moj grad? Ovog puta naš neprijatelj nije opipljiv, nije netko koga možemo samo tako ubiti, zamahom sablje. Ne, ovaj neprijatelj je puno opasniji. On je nevidljiv, poput sjene., pomislio sam. Znao sam, ako dođem u kontakt s njima, da ću vjerojatno i sam biti zaražen. No, morao sam ovo učiniti. Moram vidjeti protiv čega se borim. Stavio sam ruku na kvaku vrata i polako ih otvorio. Ušao sam u mračan kućerak. Prozori su bili zabijeni daskama s vanjske strane. Djelo mještana. Bojali su se da bolest slučajno ne izađe kroz prozore i uđe u njihove domove. No, ja sam znao da se to teško može dogoditi. Jedino ako su bili u fizičkom kontaktu s zaraženima, samo tako bi se mogli i sami zaraziti. Unutra su gorjele dvije svijeće, koje su već skoro izgorjele do kraja. Prišao sam klimavom drvenom stolu, koji je očito bio postavljen za večeru. No, hrane nije bilo u tanjurima. Kamin je bio ugašen, samo tama je vladala ovdje. Tad sam začuo kašalj iz pokrajnje sobe, koja je bila odjeljena samo teškim zastorom. Prišao sam joj i malo je razmaknuo, otkrivajući stravičan prizor. Cijela obitelj - otac, majka, sin i kćer, ležali su na podu, grčivši se. Primijetio sam da izgledaju nekako ostarjelo, kao da su... presušili. Tad je otac udahnuo jednom malo jače, nakon čega je ispustio stravičan povik, koji je odjeknuo cijelom ulicom. Idući je trenutak izdahnuo, jednom za svagda. Obitelj je umirala meni pred očima. Nakon njega je uslijedila majka, pa sin. Bio je još mladić, kako su mi rekli. No, nije tako izgledao. Baš naprotiv, kao da mu je bilo trideseti nešto godina, već mu se bližio kraj života. No, bolest mu je uskratila taj put ka prirodnoj smrti i oduzela ga ovog dana, pred mojim očima. Tad sam pogledao prema najmlađoj od njih, sestri, koja bi tek trebala biti djevojčica. No, iako je bila prilično sitna, njena koža je bila naborana kao u starice. Nisam stigao uzmaći, uhvatila me rukom za gležanj i grčevito me stisnula.
    "Ne! Ostavi me!", povikao sam, no ona me pogledala, sa tugom u očima i zapomagajućim pogledom.
    "Pronaći ću lijek.", odgovorio sam na njeno nepostavljeno pitanje. "Ne brini. A sad, lezi natrag, treba ti odmor.", pokušao sam je utješiti, mada je i ona znala da joj nema spasa. Iako je to bio čin ludila, posegnuo sam svojom rukom za njenom i odvojio je od sebe. Znao sam da sam sad vjerojatno i sam zaražen i da nemam baš mnogo vremena. Kako sam izlazio iz kuće, začuo sam njen posljednji vrisak, nakon čega je uslijedila tišina.
     
  9. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Pala je noč . Miriam i ja smo otišli u moje odaje da mi ispriča sve o svojoj misiji ... I da uživao u trenucima sreće .
    Odlučio sam skoknuti do kuhinje po mali zalogaj , da nam vrati energiju . Došao sam do vrata odaja , otvorio vrata i okrenuo se . I dalje je ležala u mojem krevetu , nasmješena i sretna ... Dakle , ipak ovo nije san .
    Bio sam na pola puta do kuhinje kad sam čuo vrisak . Kroz mozak mi je prošla samo jedna misao ; "MIRI !!!" Trčao sam kao sumanut do sobe . Kad sam došao , imao sam što vidjeti . Netko leži na Miri . Pogledala me i prevrnula čovjeka . Imao je neuobičajeni ukras za ove krajeve - mač u želucu . Nadasve čudno !

    "Miri , što je bilo ?"
    "Napao me ... Došao je preko zida , kroz prozor ... I htjeo me .. Htjeo me ..."
    Zagrlio sam ju .
    "Ne brini . nitko ti neće ništa dok sam ja ovdje ."
    Zagrlio sam ju još čvršće i zamolio Boginju za vodstvo ...
     
  10. Aronys

    Aronys Pleb

    Vratio sam se proučavanju. Već je pala noć, a mjesečina je ušla u moje odaje. Polako mi se prikradala s leđa, kao da me želi zaskočiti, da bi na kraju, bešumno sjela na moja leđa i provirila preko mojih ramena. Postoji legenda, ovdje u Gotheonu, legenda koja govori o posebnim bićima koje se bude baš u noćima kao što je ova. Bića noći, kako ih zovu. Obično su nagovještaj opasnih vremena, velikih prevrata. Tko zna, možda ovo jest takva noć., pomislio sam. Sad sam samo čekao da kipovi oslobode svoje zatočenike, da se začuje zavijanje vukova u daljini, lepet noćnih krila... Svi oni nagovještaji tih bića. Ali, naravno, kako to obično biva, u ovoj noći je došlo do nekih spoznaja. Baš sam prelistavao još jednu u nizu magovih knjiga, kad sam naletio na neobičnu bilješku, koja je bila zabilježena krvlju.
    Kad jednom vođa bi zaražen, morade sam poći na daleki istok po lijek. Lijek koji imade jedinstvenu sposobnost vraćanja onog što bi oduzeto, života koji bi ukraden od vladara mrtvih. Stanovnici počehu umirati od bolesti koja pohara grad, ostarivši ih u samo nekoliko dana za mnogo godina. Umirade obitelj po obitelj, sve dok skoro nijedna ne osta unutar zidina. Ta, neprijatelj protiv kojeg se borismo, ne bje neki osvajač koji htjede srušiti zidine kamenite i ubiti kralja, već se on prikra i zari svoj smrtonosni ubod u srce, iznutra. Na istok morade poć... na istok...
    Pitao sam se da li se ova bilješka odnosi na bolest sličnu ovoj. I tad mi je sinulo. Nekromant je očito ostavio svoj potpis u Gotheonu, bolest koja će početi djelovati ako se prokletstvo kojim slučajem skine. Očito se nešto sličnno dogodilo i u gradu onog koji je zapisao ovo. Pokušao sam iščitati ime grada u kojem se to desilo, no bilo je previše zamrljano. Dakle, na istok. Zanimljivo. No, planinski masiv mi priječi izravan put, pa ga moram zaobići. Što me odvodi natrag u Ostgard. Pa, možda naletim na neke od prijatelja koje sam tamo stekao., vedro sam pomislio na kraju, skoro zaboravljajući da sam zaražen, te da vjerojatno ne bih smio doći s bilo kime u kontakt.
     
  11. Moonhunter

    Moonhunter Novi Član

    Dovraga, prošla su 2 dana a nitko se nije odazvao na moju ponudu. Međutim ni moji bogovi se nisu javili, kao da su odjednom promijenili mišljenje. Nakon što sam napustio LOL posjetio sam dva oltara i jedan hram, no nisam dobio odgovora. Što li znači ova šutnja bogova?

    Možda nisam tražio dovljno jake saveznike. Rairkos je jak, premda ne jači od mene. Valjda je doveo jaku pomoć. U tom slučaju i ja ću napraviti isto. Znam da se nisam posebno sprijateljio s Avarom, Miri, Letom, a još manje s jadnim Johanom koji je poginuo, no nadao sam se da će mi pomoći. Poslije toga bi mogli otići i na koje piće da se bolje upoznamo, dovraga- tko je čuo za svečenika ili hodočasnika koji nikada nije pio (makar to bilo samo u obredne svrhe).
    Mogli bi se bolje upoznati i... ma koga zaj♥♥avam, najprije bi morao zaraditi koji zlatnik, zadnji je otišao na smještaj u lol-u. Kako da ih počastim bez novca?


    Svejedno, prvo je prvo. Odmotao sam prljavi smotljak koji sam nosio sa sobom i pogledao kartu. Bila je stara i otrcana, no sve je bilo na mjestu.. Avar je rekao da će se vratiti u svoj rodni grad. To bi trebalo biti negdje ovdje. Međutim Miri je rekla da se vraća negdje gdje je red paladina. Oni bi bili dobra potpora, no ne mogu se sjetiti gdje je ono rekla da ide, ako je uopće rekla.
    Ništa onda. Pravac Gotheon zasad. Ne bi trebao biti previše daleko, Ukoliko ispadne da su paladini bliži, uvijek mogu promijeniti smjer. Na kraju krajeva nije da će mi igdje pobjeć....
    Ali uvijek mi se tako nešto dogodi, kada nekog hitno trebam, dođam taman kada je on otišo. Moram smjesta do Avara.


    Već sam mislio dati se u ludi šprint kada sam stao. Nagljenje me i prije uvalilo u nevolje. I tako mada sam od žurbe bio nemiran i jedva stajao na mjestu osječajući noge neobično lakim, razmislio sam.
    Pogledao sam u nebo i zaključio da je skoro podne. Tada sam sjeo i u kamenu zdjelicu kraj oltara ulio malo vode. Stavio sam unutra trave koje sam uspio naći u blizini i dodao jednu od bobica koje sam čuvao u pouču za pojasom. Sve sam to izgnječio dok napitak nije postao gust.

    Tada sam uzeo nož i urezao dvije dugačke brazgotine na listovima. Išli su od pete pa sve do koljena. Tresao sam se dok sam to radio, no nije bilo druge. Zatim sam ih premazao kašom koju sam napravio. To je bila droga koja će me držati na putu. Šprintat ću cijeli dan bez prestanka i bez umora i doći do Gotheona malo poslije mraka. Molio sam se da to bude na vrijeme da uhvatim Avara, ali nešto mi je govorilo da je moja Karma da dođem malo nakon što on otiđe. I još ću sljedeći dan morat ispaštati zbog ovog.

    Nakon par sekundi osjetio sam olakšanje u nogama. Malo zatim i povećanj energije u nogama. Maknuo sam ljepljivu smjesu i povio listove da se ogrebotine ne zagnoje. Zatim sam ostao, osigurao se na sebi da ne padne i krenuo. Osjećaj je bio fantastičan. Jedan korak za drugim bivao sam sve brži i brži. Polako sam počeo osjećati kako me moja sama sila vuče naprijed. Osjećao sam se kao da mogu preteći trkaćeg konja. Metar po metar, kolimetar po kilometar približavao sam se Gotheonu, a dan je izmicao...
     
  12. Aronys

    Aronys Pleb

    Započeo sam pripreme za svoje putovanje. Naredio sam svojim paževima da mi pripreme konja i oružje, kao i dovoljno namirnica za put. Nakon toga sam se vratio natrag u svoje odaje, gdje sam sjeo za svoj radni stol. Baš sam pročitao novi odlomak stravičnog izvještaja, koji je zapisao neki stari magistar, u gradu kojem nisam znao ime, kad sam osjetio prve znakove bolesti. Užasnu mučninu i vrtoglavicu. Prekrižio sam ruke na trbuhu i prislonio glavu nogama, pokušajući izdržati. Na kraju sam ipak uspio. Prvi napad bolesti sam uspio izdržato, no tko zna hoću li uspjeti izdržati daljnje napade. Napredovala je prilično brzo i imao sam veoma malo vremena. Moram krenuti brzo., pomislio sam.
    Prošla su dva dana od prvog napada, od prvih znakova bolesti i sad sam se već osjećao malo oslabljeno. Pokušao sam koristiti svoju magiju da usporim njeno napredovanje i uspjevalo mi je. Već bih bio u prilično lošem stanju da nisam, no kod mene je bolest bila tek u početnom stadiju. Tog dana, kad sam kretao na put, probudio sam se s vrućicom, a kraj mene je sjedila najljepša njegovateljica koju su moje oči ikad vidjele. Barem sam mislio da sjedi kraj mene. No, uskoro sam se potpuno razbudio i shvatio da je nema, da je bila samo halucinacija. Kraj mene nije bilo nikog, bio sam potpuno sam i ta činjenica me potpuno shrvala. Gotheon je bio grad prepun ljudi, no ja sam bio sam među tim mnoštvom. Na jedvite jade sam ustao iz postelje i obukao se. Kao nekoć davno, tako mi se činilo, opet sam bio u svojoj putničkoj odjeći. Uspomene na prijateljstvo su me vezale uz tu odjeću i počeo sam se malo po malo osjećati bolje. Kao da se vraćam natrag u prošlost, u doba kad sam bio sretan. No, ovaj put bez pomoći kristala. Sišao sam iz svojih odaja u magovom tornju, koji je bio smješten odmah uz gradsku vijećnicu, te izašao u još jedno svježe Gotheonsko jutro.
     
  13. Anria

    Anria Aktivan Član

    ''Strast je opaka stvar,'' rekla sam izvlačeći svoj mač iz čovjeka. ''Tko si ti? Tko te šalje?'' zarežala sam na umirućeg čovjeka obučenog u crno.
    ''Ne mogu...reći... nikada...'' ispljuvao je malo krvi. Da, baš. NIkada. Sad ćemo vidjeti. Izvadila sam jednu od svojih bočica.
    ''Vidiš ovo? E, tim ti mogu spasiti život, crve. Tko te šalje?''
    Nasmijao se otkrivši krvave zube.
    ''Ne trebam ga..život...umirem s razlogom...'' progrcao je. Svećenik Boginje Noći, shvatila sam. Njima ima razlog za sve, ne može biti drugi.
    ''Koji je razlog? Tko te šalje? Odgovori!'' pokušao je Henry.
    ''On....ne smijete... on zna...''
    ''Tko zna?!'' viknuli smo nas dvoje u isti glas. Opet nam je podario jedan svoj krvavi osmijeh, već je trebao biti mrtav. Uhvatio me za nadlakticu i pridigao se kako bi mi nešto šapnuo. Umirao je, jedva je govorio.
    ''Reci... Kashi Nui,'' nasmijao se, ulažući u to nadljudske napore. Već je trebao biti mrtav,'' reci joj... reci joj da ju on čeka.''
    ''Tko?'' šapnula sam ja njemu.
    I onda je umro.
    ''Što je rekao?'' pitao je Henry. Primijetio je zabezeknut izraz moga lica, i kako sam problijedila.
    ''Tko čeka?'' pokušala sam opet, prodrmavši čovjeka.
    ''Miri?'' Što je rekao?''
    Odgurnula sam truplo od sebe.
    ''Hrpu gluposti. Treba mi nova odjeća,'' zaključila sam gledajući krvave rukave moje bijele košulje. Krenula sam prema vratima.
    ''Miri?'' zovnuo je Henry. Okrenula sam se.
    ''Taj mač,'' još sam držala krvavu oštricu u ruci, ''odakle ti?''
    ''Držim ga pod jastukom,'' hladno sam odgovorila i otišla. Ne sumnjam da će malo opreznije spavati sad kad je svijestan toga da ga mogu prikati usred noći jednim pomakom ruke. Hahaha..

    Tko me očekuje? Tko me uopće poznaje kao Kashu Nui osim mojih prijatelja, koji ne bi na mene poslali svećenika Boginje Noći. Zašto je on uoće došao? Možda je samo htio pomoći?
    Kad se pojavio, istina da me bacio na krevet i prekrio mi usta rukom, ali da se meni netko otimao i vikao kad mu uđem u sobu koliko ja njemu, napravila bi isto, makar moje namjere bila dobre.
    Krivnja me udarila, možda sam upravo ubila prijatelja.
    Sve ima razlog - bio prijatelj ili neprijatelj, on je u to vjerovao i zato me neće kriviti za svoju smrt, bio prijatelj ili neprijatelj.
     
  14. Aronys

    Aronys Pleb

    Pogledao sam prema jutarnjem suncu, koje se upravo uzdiglo ponad kamenih zidina grada, kroz izmaglicu obasjavajući labirint ulica. Duge, mutne sjene su se polako kratile, kako je zagasito-vatrena kugla putovala preko sivog neba. Ovakvo jutro je imalo samo jedno značenje... događaji koji su imali uslijediti, nisu bili baš posve jasni. Tko zna, možda će biti i nekih neželjenih smrti. Možda će me bolest na kraju ipak spriječiti u svojoj nakani. Kako god bilo, neću odustati., pomislio sam. Skrenuo sam pogled prema kristalu, koji je sjao na trgu. To je noću bilo najjače svjetlo u gradu, no u zadnje vrijeme, kao da je polako jenjavalo. Prišao sam mu i zaustavio ruke tik pred njim. Nisam se usudio taknuti ga. Tko zna kako bih mogao utjecati na njega, sad kad sam zaražen. Možda je bolest utjecala i na moju magiju, pa nisam htio riskirati. Osjetio sam toplinu svjetlosti, kako obujmljava moje ruke i lice. Svjetlost koja je vratila život ovom gradu. To je sve što je trebalo da se skine prokletstvo, da nestane tmurno sivilo. No, ovaj put to očito nije dovoljno da se spriječi novo prokletstvo koje je pogodilo Gotheon. Bolest je svakim danom sve više napredovala. A ja, kao da sam mogao osjetiti sve one zaražene u mom gradu. Još uvijek je sve bilo u početnom stadiju, no brzo je napredovalo. Morao sam krenuti već danas. Pošao sam prema stajama, da provjerim je li moj konj spreman, kao i moja oprema. Sve je bilo spremno. Bisage su već čekale, spremne na konju, koji je također bio spreman na jedno dugo putovanje. Zamahnuo je svojim kitnjastim, sivim repom, kad sam ušao, i zarzao. Kao da želi i sam potvrditi da je spreman. Bio je poput vojnika, spreman za bitku. A to je i ležalo pred nama. Još jedna bitka. Navukao sam svoje kožne rukavice, koje je na gornjoj strani krasio amblem moje obitelji, gavran raširenih krila, te primio konja za uzde i poveo ga van iz staje, na ulicu. Moje kožnate čizme su lagano škripale, kako sam gazio po kamenom popločenim, uskim ulicama, vodeći iza sebe svog konja, Tarvena. Bio je predivan. Njegova smeđa dlaka, koja je uglavnom prevladavala njegovim tijelom, prelijevala se u sivkastu na njegovim prsima, sivilo, koje se nastavljalo duž cijelog njegovog repa. Baš kad smo stigli blizu južnih dveri, gradski gardisti koji su stražarili na njima, izmijenili su neke povike. Odmah zatim, lančani mehanizam se pokrenuo, otvarajući ogromne dveri. Ovo je bio prvi put nakon što sam se vratio, da izlazim iz grada. Bio je to veoma neobičan osjećaj, još jednom krenuti u pustolovinu. No, na moje začuđenje, pravi razlog zašto su počeli otvarati dver, nije bio moj odlazak, već nečiji dolazak. Kroz šumu se začuo približavajući topot. Isprva sam pomislio da se radi o konjaniku, no na moje još veće zaprepaštenje, ugledao sam nekog čovjeka kako trči brzinom munje prema Gotheonu.
    "Brzo, otvorite te dveri već jednom!", povikao sam, naređujući gardistima da požure. Tko zna zašto je ta prilika trčala.
    Kako li sam se tek začudio koga sam ugledao kad je prilika stigla do mene, jedva dahtajući od napora.
    "Brate Artemise!"
     
  15. Moonhunter

    Moonhunter Novi Član

    Put do gotheona je bio dulji nego što sam planirao. jedno brdo je završavlo strmim liticama po kojim ase nisam mogao spustiti, pa sam se morao vratiti natrag i zatim ga obići. Kao da nije bilo dosta, uhvatio me i mrak, a jutro je već granulo kada sam došao do grada. Još samo da mi kažu kako je Avar otišo prije sat vremena na godišnji i šala će biti savršena.

    Droga se već iscrpila do tada i samo me blizina cilja držala na nogama. Začudo vidio sam da se gradske dveri otvaraju kako sam se približavao. Vjerojatno za nekog ranoranioca koji odlazi, no meni svejedno dobro. Kada sam uletio kroz ulaz naglo sam usporio i stao bez daha ispred nekog čovjeka na konju. Od umora nisam osjećao noge. Morao sam se oduprijeti o koljena rukama da ne padnem. I cijelo vrijeme sam dahtao, dahtao, dahtao...
    Tada je prilika na konju prozborila
    "Brate Artemise!"

    Uz nešto napora prislio sam glavu da pogleda prema gore i prepoznao jahača.
    "Av... av, av"
    Pokušao sam reći nešto, ali od napora mi se zacrnilo. tada me nešto hladno zapljusnulo i dignuo sam ruke da zaštitim lice. Tada sam shvatio da ležim na zemlji, a Avar i dva stražara su stajali nadamnom. Jedan od njih je držao prazno vjedro. Pokušao sam nešto reći, ali još uvijek mi je falilo daha.
    "Polako, izgledaš užasno. Zar si ispao iz pakla da si tako brzo trčao? Odnesite ga u stražarnicu i položite na krevet. Odmori se pa ćemo razgovarati."
    Budući da su me stražari nosili, nisam vidio razloga da se opet ne onesvijestim. Ako su Bogovi stvarno besmrni, onda ih neće ubiti ako odmorim koj sat, a ako nisu... tko im je kriv što se prave važni. Htio sam reći Avaru da me probudi za dva sata, no umor me svladao. Cijelo tijelo me boljelo, osim nogum koje nisam osjećao.
     
  16. Aronys

    Aronys Pleb

    Sunce je već bilo nisko na obzoru, kad je brat Artemis napokon počeo dolaziti k sebi. Već sam polako počeo biti nestrpljiv. Ionako sam imao malo vremena, a sad sam potratiti još jedan dan, čekavši u Gotheonu. No, u jednu mi je ruku bilo drago, jer je ipak bio u pitanju brat Artemis. Probudio se i pogledao me, jedva zaustivši.
    "Vode..."
    "Evo, prijatelju.", odgovorio sam i dodao mu glinenu čašu ispunjenom svježom izvorskom vodom, koja se svakodnevno dobavljala sa sjevernih brežuljaka. Iskapio ju je i zatražio još. Nakon tri čaše vode, došao je polako sebi.
    "Sad, reci mi što nije u redu? Zašto si ovdje?", upitao sam.
     
  17. Moonhunter

    Moonhunter Novi Član

    Polako sam se vratio k sebi. Sjetio sam se upozorenja, propalog pokušaja da oformim družinu i žurbu ovdje te susret s Avarom.
    "Oprosti ako sam te zadržao. Polako se mrači, a jutros si mislio negdje krenuti.
    Avar otvori usta, no ja se namrštim i rukom mu pokažem da šuti
    "Ni riječi, nemamo vremena. Ovako stoje moje stvari. Nakon što smo se rastali bogovi su mi poslali upozorenje. Bili su u opasnosti"
    "Zar bogovi mogu biti u opasnosti?"
    Njegovo pitanje je važilo, ali ja nisam imao odgovor, ne još

    "Neznam, ali siguran sam da se nisu šallili. Opsanost je dolazila od Rairkosa, odbjeglog štovatelja starih bogova. Poznat je po tome što je tražio način da požanje božansku moć i postane nepobjediv i besmrtan. Iako je lud ko kupus, dovoljno je genijalan da zna kako je to nemoguće. Ono što nas je dosad kopkalo je to da nije odustajao od nauma, ali nikada nismo uspjeli odznati što u stvarnosti smjera. Otišao sam u lol i pokušao unajmiti mačeve kao potporu u lovu na njega, no nitko se nije javio u dva dana premda sam ponudio dobru plaću. Uz to bogovi se više nisu javili, kao da opasnosti više nema.
    To me međutim više zabrinjava. Zašto bi odjednom htjeli da prekinem misiju? Zbog toga sam htio pronaći tebe i ostale iz družine. Ukoliko se sprema nešto veliko, peveliko da sam to podnesem, trebat će mi vaša pomoć. Svaki od vas vrijedi kao 10 mačeva, i više. Htio sam da se okupimo i potražimo ga, od bogova bi sigurno dobili blagoslove i pomoć."
    Avar je na trenutak razmišljao i probavljao ono što sam mu upravo reko, no taman kad je htio progovoriti opet sam mu upao u riječ sjetivši se nečeg važnog.
    "Ima poseban razlog zašto sam prvo došao kod tebe, Avare. Rairkos je istraživao svoje vještine nadaleko i naširoko i jedan dio njega pripada nekromanciji. No ne ONAKVOJ nekromanciji kakvu ti znaš. Jedva da se potrudio naučiti nešto o njoj, no ono što jest naučio temeljito je izpraksirao.
    Nikada nije volio masovna dizanja ukočenih mrtvaca. "Toje samo topovsko meso" rekao je jednom. Umjesto toga on nikada ne diže više od dvojice iz mrtvih, no ne radi samo to. To moraju biti leševi heroja, izvanrednih ljudi. Iako im nije dana sva snaga, jači su od običnih nemrtvih, brzi i spretni poput živih, a svejedno ih je teško ubiti poput nemrtvih. Svaki put kada smo se susreli s njime imao ih je kao tjelesne čuvare i nitko u se nebi mogao približiti prije nego što je njih ubio. Tvoje moći protiv njih vjerojatno nebi vrijedile kao na one nemrtve. "

    Sad sam napokon mogao odahnuti i čut što mi Avar ima za reć. Nadao sam se da će biti dobre vijesti, no njegovo neutralno lice nije dalo navijestiti njegove misli.
     
  18. Aronys

    Aronys Pleb

    Brat Artemis mi je ispričao nadasve čudnovatu priču. Koliko god da taj Rairkos može biti koban neprijatelj, trenutačno nisam baš imao vremena na bacanje. Morao sam otići po lijek, na istok. Tijekom Artemisove odsutnosti, tj. dok je bio onesvješten, malo sam proučavao o putovanju vođe kojeg se spominje u bilješkama o bolesti. On je bio krenuo iz najistočnijeg dijela Nordlanda i zaputio se na nekoliko dana dugo putovanje, na mjesto gdje se istočni i zapadni Ostland dijele. Mjesto izvan vremena, kako ga naziva. Mjesto u osami, grad koji okružuje nepostojanost. Shvatio sam da bi samo tu lijek koji tražim mogao opstati.
    "Brate Artemise, imam malo vremena. Ne mogu se sad upustiti u još jednu avanturu, jer već imam neki cilj koji moram postignuti. Vidiš, Gotheon umire. Još jedno Nekromantovo prokletstvo ga je snašlo.", rekao sam, napokon.
    "Ali, nisi li ubio Nekromanta?", upitao me, ne razumivši.
    "Jesam. No, ostavio je za sobom bolest, koja je počela harati mojim gradom. I svakog trenutka, bolest je sve jača, a grad umire.", odgovorio sam, dijelomice govoreći o gradu, a djelomice o sebi. Bili smo povezani, Gotheon i ja.
    "Ali, Rairkos bi mogao napasti svakog trenutka!", pobunio se. Osjetio sam gnjev u njemu, koliko god jedan hodočasnik može biti gnjevan. I razumio sam u potpunosti.
    "Znam. Isto tako sam se osjećao kad sam išao ka Nekromantu. I stigao sam u tili čas. Pa, tko zna. Možda nas naši putevi vode u istom smjeru. Možda se tvoj cilj krije tamo kamo ja sad polazim.", rekao sam.
    Artemis se namrštio. "A gdje je to?"
    "Istok. Krećem na istok, u mjesto izvan vremena.", odgovorio sam, na što je on netremice zurio u mene. "Ako želiš, možeš mi se pridružiti. Imam osjećaj da ćemo nabasati na još neke stare prijatelje.", prekinuo sam šutnju... i čekao njegov odgovor.
     
  19. Moonhunter

    Moonhunter Novi Član

    Malo sam razmislio o Avarovoj ponudi. On je imao dužnost prema svome gradu i nisam mogao tražiti da ga napusti zbog nečeg što vjerojatno ne razumije. Čak ni ja nisam u potpunosti razumio svoju situaciju. No ako su bogovi htjeli da se nađem s njim, zašto me nisu odmah poslali ovdje? Kako god bilo da bilo, trenutno me nisu trebali, a mnogi životi ovisiti će o ovom lijeku.
    No na što je mislio pod mjestom izvan vremena? Možda se vratimo i prije negoli odemo, a možda se i vratimo u prošlost gdje bi mogao doznati što Rairkos u stvar ima na umu... štogod mislio, ne bih se trebao ustručavati vratit mu uslugu.

    Pogledao sam kroz prozor i vidio da je sunce nisko. Bit će jedva još par sati svijetla. Ovo mi se nije svidjelo.
    "Koliko sam spavao?" upitao sam dok mi je srce ubrzalo. Koliko smo vremena izgubili?
    "Jutros si ušao u Gotheon, spavao si skoro cijeli dan."
    "ŠTO!!!"viknuh "trebao si me probuditi ranije. Samo smo izgubili dragocjeno vrijeme. Pridružit ću ti se naputovanju, ali odmah mi osedlaj konja. Još ima par sati svijetla, a ja nas mogu voditi i po mraku neko vrijeme. Istok kažeš? Danas možemo proći nekoliko kilometara i skratiti sutrašnji put za sat vremena."
    "Polako Artemise, skoro da nisi izdahnuo od iscrpljenosti kada si došao, trebao bi se odmoriti, a lako ćemo sutra u zoru nadoknaditi ovo danas. Dići ćemo se još prije svitanja, dočim se pojavi prva svijetlost."
    "Hehe, nisam šprintao cijeli dan i noć zato da bih sada spavao." Ustao sam i zateturao se na nogama, no uspio sam ostat stajati.
    "Odjahat ćemo danas koliko možemo, dovoljno sam se naspavao da izdržim to i dignem se s prvim svijetlom. Nemoj ništa drugo spremati osim konja, naviknut sam putovati bez ičega osim ovog što imam na sebi. Što prije krenemo to bolje. Poznajem teren koji danas možemo proć, ali istočnije od toga nikada nisam bio."

    Činilo se da Avaru to odgovara. Kimnuo je i izašo van. Sada sam napokon mogao sjest. Srećom halje su sakrile moje klecajuće noge, inače me možda nebi poslušao, a nisam bio spreman podijeliti ovo s njim. Uzeo sam vrećicu u kojoj držim neke zalihe trava koje su dugotrajne, no između njih iščeprkao sam jednu crnu kuglicu nešto veću od zrna pijeska. Bila je jedna od tri koje sam nosio sa sobom. Kratko sam razmišljao o tome, gledajući ju na dlanu. Tako mala, a tako moćna... i još opasnija. Čekat će me nekoliko teških dana, no to je jedini način da ne padnem iz sedla od iscrpljenosti. Droga me još uvijek držala, a nisam imao energije. Sklopio sam oči i progutao kristal. Tada sam se koncentrirao na probavljanje zloduha.
     
  20. Aronys

    Aronys Pleb

    Kad je Artemis izašao iz odaja u kojima je odmorio, ja sam prtljao nešto s uzdama svog konja. Artemisov je već čekao pokraj mog, predivan vranac po imenu Irten. Na zveket njegovih mamuza, okrenuo sam se i vidio da je itekako spreman za put. Činilo mi se da je prepun energije.
    "Vidim da ti je odmor itekako koristio.", rekao sam.
    "Da, jest.", odgovorio je i prišao Irtenu. "Ovaj je za mene?"
    "Tako je. Zove se Irten i jedan od najbržih je u gradu. Ako ćemo galopirat, tad možemo stići na granicu s Ostlandom već za dva dana. No, nećemo imati vremena dugo odmarati. Samo tri sata po danu. Imamo samo šest dana da stignemo na svoj cilj, pa moramo požuriti.", objasnio sam mu.
    "U redu. Što još čekamo? Krenimo!", povikao je i brzo uzjahao, a ja sam slijedio njegov primjer. Jednim udarcem mamuza u Tarvenove bokove i krenuo sam... krenuli smo. Pravac: jugo-istok; Ostland.
     
Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.

Podijelite ovu stranicu