1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Slavne Bitke

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Mercenary, 22. Siječanj 2007..

  1. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    U povijesti je ( nažalost ) bilo puno ratova , a u njima mnogo slavnih sukoba ... Bitka kod Termopila , Mohaćka bitka , recite koje su vam najdraže , dajte neke opise , recite koji su vam heroji ? :great: :tired:

    1297 - Bitka kod mosta Stirling

    Sve do ove bitke , Wallace je bio smatran (od strana vlasti) tek kao , iako jako dosadan , tek običnim kriminalcem . A škotski feudalci nisu puno držali malo do njega .
    Kad su se njegovi pobunjenici s JZ ujedinili s vojskom Andrewa Murraya s SI , uspjeli su istjerati Surreya da djeluje . U krajem kolovoza Surrey i Cressingham (oboje generali) su napustili sigurnost Berwicka s velikom vojskom dobro opremljenih i uvježbanih vojnika da srežu pobunu . 10.9.1297. su Englezi odlučili prijeći preko drvenog ,osta Sterling , umjesto da otputuje još koji kilometar uz rijeku . ( Big mistake :tired: )

    Pobunjenici su ih pričekali kod Abbey Craiga , i u jutro 11.9. napali Engleze . Na englesku žalost , samo ih je polovica prešla most . Englezi na S strani su bili masakrirani , a most je bio blokiran truplima . Surrey i njegova vojska nisu mogli pomoći svojim sudruzima .

    Zbog velikih gubitaka , Surrey se povukao i pobjegao natrag u Berwick . Cressinghamovu kožu su iskoristili za suvenire ( turizam na škotski način :happy: ) Iako su škotski gubici bili mali , Murray je bio smrtno ranjen ...

    [​IMG] Karta okolice

    [​IMG]
    Most Stirling
     
  2. Aronys

    Aronys Pleb

    Zanimljivo... :smile: 11.9. ima neko posebno značenje :great:

    Ah... da ne spamam, možda nešto kasnije i produktivno napišem :laugh: :tired:
     
  3. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    BTW , unaprijed zauzimam opis bitke kod Bannockburna ! :onoz:
     
  4. abominacije

    abominacije (/:=D

    proboj saveznichke obrambene linije u sjevernoj africi (bitka kod gazale)
    uvertira za proboj do egipta
    26.5.-21.6.1942.

    mapa zbivanja

    nakon shto su bile odbijene u prvom prodoru, osovinske su se snage povukle na svoje pochetne polozhaje kod el agheile. uslijed primanja pojachanja 24.1.1942. dvije osovinske grupe krenule su u osvajanje prethodno izgubljenog. naime, uspjeshno koristechi taktiku blitzkriega u usporedbi sa statichnim saveznichkim ratovanjem ubrzo su stekle prednost. britanske snage koje su ih par proteklih mjeseci progonile preko cijele libijske pustinje bijahu iscrpljene i pri kraju sa zalihama. tek shto su se pocheli ukopavati, osovinska obnovljena ofenziva pregazila je njihove polozhaje. kaos u saveznichkim redovima tek se uspio kontrolirati oko tobruka. no, vrijeme nije ishlo na ruku snagama osovine. ulaskom SADa u rat, saveznici su dobili praktichki neiscrpan izvor ratnog materijala. konvoji koji su polako ali sigurno pristizali preko rta dobre nade donosili su iskusnim britanskim snagama znatan broj tenkova, koji se iz dana u dan povechavao. osovinske snage, tj. njihove opskrbne linije u sredozemlju trpile su goleme gubitke od strane britanskih bombardera. talijanska mornarica bijashe preslaba da obrani i one rijetke konvoje koji su kretali put afrike. rommel je znao da vodi gubechu bitku. svjestan da che, odluchi li prichekati silna pojachanja obechavana od hitlerove i mussolinijeve strane biti pregazhen, krenuo je u napad. na stalna prigovaranja svojih chasnika o premalo goriva odgovarao je, za njega, karakteristichnim: "uzet chemo ga od britanaca."

    slijedi prijepis ulomka iz teksta kojeg sam ranije napisao, no smatram da bi ga bilo vrijedno podijeliti.

    Ipak, Rommel je imao više pouzdanja u svoje trupe. Svi ti planovi trebali su doživjeti ostvarenje negdje krajem 5. mjeseca, no Rommel je znao da toliko ne može čekati jer je primao podatke od svojih obavještajaca da Britanci polako obnavljaju svoje oklopne jedinice i dobijaju prednost koja bi mogla rezultirati ofenzivom. Smatrao je da može munjevitim napadom probiti britanske linije u 4 dana. Tada je raspolagao sa 332 njemačka i 228 talijanskih tenkova poduprtih sa 90000 pješaka. Britanci su raspolagali sa 849 tenkova te 100000 vojnika. U zraku je Rommel mogao napadati sa 497 aviona, a Britanci sa 190. Unatoč njemačkoj prednosti u zraku, Rommel nije imao pojma o stotinjak novih „grant“ tenkova koje su Britanci dobili, kao ni o velikoj prednosti koje su imali u pogledu oklopa. Von Mellenthin je komentirao:

    „Možda smo srećom podcijenili britanske snage. Jer da smo sve znali, možda bi se čak i Rommel ustručavao da napadne tako jakog neprijatelja.“
    (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    Povrh toga imao je zalihe za samo 4 dana. Odlučio ih je iskoristiti do maksimuma. Britanci su vjerovali da će ih Rommel napasti ili sa juga, kod Bir Hakeima, ili direktno u centar. 26.5. napao ih je na oba mjesta.
    Na sjeveru je poslao talijansku pješadiju, poduprtu njemačkim veteranima koji su vodili jedinice, pod zapovjedništvom generala Crüwella da privuče pažnju Britanaca. Rommel je dotle osobno poveo svoje oklopne divizije prema jugu da napadne neprijatelja s boka. Dok je napad na sjeveru bio u većoj mjeri odbijen, onaj na jugu je doživio golem uspjeh, usprkos tome što se talijanska oklopna divizija Trieste izgubila u pustinji. Talijanska Ariete i 21. oklopna divizija pregazile su 3. motoriziranu brigadu, a 15. oklopna divizija, iznenadivši britansku 4. oklopnu brigadu, uništila joj je polovinu snaga i natjerala ju u bijeg. Napredujući, Afrički korpus je zarobio zapovjednika i štab 7. oklopne divizije. 21. oklopna je zauzela nekoliko skladišta hrane i opreme. No, tada se stanje počelo mijenjati. Britanci, koji su bili iznenađeni, počeli su se organizirati. Tokom podneva tog dana počeli su protunapad sa 3 oklopne divizije. Do noći Rommel se našao u teškoj situaciji. Ariete nije mogla osvojiti Bir Hakeim, koji je branila 1. brigada Slobodne Francuske pod zapovjedništvom generala Marie-Pierre Koeniga. 90. laka divizija je bila u okruženju te je morala odstupiti, a 15. oklopnoj je ponestalo goriva i stajala je ukopana. Napeta situacija potrajala je i 28.5. da bi 29. Rommel shvatio da su njegove snage doživjele potpun neuspjeh ne uspjevši izvršiti niti jedan od ciljeva napada. Povrh toga, njegove linije opskrbe sada su bile opasno ugrožene. Odlučio je da krene preko minskog polja, oko kojeg je dva dana prije vješto manevrirao. Tu je doživio iznenađenje jer ga je tamo čekala 150. britanska brigada. Dok se Rommel probijao kroz minsko polje, na sjeveru je situacija bila teška. Crüwell je bio zarobljen, a Von Vearst, zapovjednik 15. oklopne divizije bio je teško ranjen. Zalihe su mogle još potrajati samo jedan dan. Rommel je tada opozvao sve njemačke jedinice koje su prodrijele istočno od Gazale i naredio im da se koncentriraju sjeverno i istočno oko 150. britanske brigade. Tamo su formirali čvrstu obrambenu liniju (koja je kasnije bila nazvana „Cauldron“ iliti „kotao“) i vršile pritisak na 150. brigadu dok su talijanske jedinice, sada pod zapovjedništvom Kesselringa (koje je upravo došao u inspekciju), čistile uske prolaze kroz minska polja kako bi omogućila protok zalihama koje su očajno trebali. Nijemci su sada morali istovremeno odbijati neprijateljeve napade dok su čistili minska polja. 30.5. uvečer njemačka obrana se činila sigurnom, mada je bila u nedostatku vode i goriva. Imao je vremena do podneva idućeg dana. Na žalbu britanskog oficira da zarobljenici dobijaju premalo vode, Rommel je odgovorio:

    „Dobivate istu količinu kao i ja i Afrički korpus – pola čaše. Slažem se da tako ne možemo nastaviti. Ako ne dobijemo noćas nove količine vode, morat ću porazgovarati sa Ritchiejm.“ (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    No, britanska komanda se pokazala neučinkovita i spora kao i do sada. Naredbe britanskim jedinicama bile su nedovoljno brze i odlučne, povrh toga su morale prolaziti kroz brojne kanale. Umorni od čekanja, zapovjednici pojedinih jedinica su poduzimali napade na svoju ruku, koji nisu mogli biti u većoj mjeri učinkoviti. Suprotno od toga, snagama Osovine naredbe su stizale brzo i efikasno od samo jednog čovjeka, Erwina Rommela. Auchinleck i Ritchie planirali su pobjediti čekajući da Afrički korpus ostane bez zaliha te su ga ostavili na miru ne poduzimajući ništa. Za to vrijeme je Rommel utvrdio svoje položaje i nastavio artiljerijski pritisak na 150. brigadu istovremeno planirajući udar 1.6. – njegovu posljednju priliku. 150. brigada se junački branila, iako je osjećala da je usamljena, okružena neprijateljem jer joj general Ritchie nije bio u stanju pomoći. Tada je Rommel poslao u napad nekoliko jedinica oklopnih snaga poduprtih pješadijom, ali nisu se uspjeli probiti. U međuvremenu je Rommelova granica prošla, ostao je bez zaliha. No, tada ga je poslužila takozvana „ratna sreća“. Britanci, pripadnici 150. brigade su pod pritiskom konstantnog bombardiranja odlučili izvršiti proboj. Kada je taj očajnički pokušaj jedva zaustavljen, Rommel je imao otvoren put ka zalihama, a zarobljeno je bilo i dosta neprijateljskog materijala. Dok se Afrički korpus borio za opstanak u Cauldronu, 90. laka divizija i talijanska oklopna divizija Trieste, koja se konačno iskopala iz pijeska i pronašla put, poduprte bombarderima izvršile su napad na Bir Hakeim. Njega je branila samo 1. brigada Slobodne Francuske izložena desetodnevnom napadu višestruko snažnijeg neprijatelja. 5.6. konačno je počeo protunapad Britanaca. Na sjeveru je Cauldron branila 21. oklopna divizija, a na jugu 15. Istok je branila Ariete, koja je bila izložena glavnini britanskog napada. Pod tim se pritiskom i slomila, te su njene jedinice počele bježati prema zapadu, a Britanci su je gonili. Tako je Ariete nenamjerno poslužila kao mamac jer kad je jednom glavnina britanskih snaga prodrijela dovoljno daleko, njemačke snage su ih uhvatile u zamku iz koje se vrlo malo jedinica uspjelo izvući. Nakon što je na sjevernoj strani odbijen još jedan napad u kojem su Britanci izgubili 32 tenka, Rommel je odlučio da je vrijeme za njegov protunapad. Slobodna od napada, 15. divizija je na jugu pohitala da pojača obruč oko Bir Hakeima. 21. divizija je udarila na istok pritom čisteći pustinju od britanskih izgubljenih formacija. Ubrzo je većina jedinica koja nije bila uništena bila izolirana, a njihovi štabovi ili uništeni ili raspršeni. Svi ostali su bježali prema istoku. General Ritchie je jedva znao što se događa, a kad je i saznao za potpunu propast napada, povukao se da sa svojim pomoćnicima povede još jednu mukotrpnu raspravu o tome što će učiniti dalje. Za to vrijeme 1. brigada je još uvijek hrabro držala Bir Hakeim, unatoč tome što je opsadnim snagama stiglo pojačanje. Zanimljivo je napomenuti da je su njen veliki dio činili Nijemci antinacisti koji su pristupili Legiji stranaca prije rata. Osamljeni, u potpunom okruženju mogli su primati jedino pomoć iz zraka. Konačno, nakon što su pretrpjeli teške gubitke dobili su napokon dozvolu od Ritchiea da se povuku. To su i napravili u noći 11.6. Tog i idućeg dana Rommel je očekivao britanski protunapad do kojeg nikada nije došlo, te mu je to omogućilo da dalje krene u ofenzivne akcije. Nijemci su sada raspolagali sa 124 tenka, a Talijani sa 60. Pješadija je pretrpjela još teže gubitke, ali usprkos tome moral je bio na visini, jer su još jednom uspjeli nadmudriti svoje protivnike. Kod Britanaca je moral bio na veoma niskoj razini, što se odražavalo u tome da su britanski vojnici u toku idućih dana odbijali direktna naređenja za napad. Među njih se uvukla sumnja u ispravnosti tih naređenja koja su stizala od njihovih nadređenih. Naime, 12.6. imali su još samo 285 tenkova. Ostaci 22. i 4. oklopne brigade tako su stajali i nepomično očekivali napad. Nisu morali dugo čekati. Ubrzo su ih opkolile njemačke snage koje su uništile veći dio njihovih oklopnih snaga. Samo 13.6. uništena su još 138 britanska vozila. Sa preostalih 70 tenkova britanske snage su mislile samo na opstanak, a pješadija isto tako. Gotovo svaki tenk koju su Britanci ostavili na bojnom polju Nijemci bi iskoristili za rezervne dijelove. Afrički korpus ih je ometao u tome koliko je mogao jer je njegova avijacija u tom trenutku bila zauzeta bombardiranjem konvoja za Maltu. Rommel je htio izvesti napad na razbijene britanske formacije još iste noći ali iscrpljeni vojnici nisu bili u stanju izvesti još jednu akciju. Von Mellenthin je zapisao:

    „Činjenica je da se Afrički korpus nalazio na kraju svojih snaga... bilo je nemoguće podići ljude!“ (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    Na kraju, kad se sagleda cijela situacija, obje su strane pretpjele teške gubitke. Mada su oni britanski bili stravični. Izgubili su 90% svojih tenkovskih snaga, koje su bitna komponenta mobilnog ratovanja u pustinji kakvo je Rommel nametnuo. Britanci su se na egipatskoj granici ponovno počeli pregrupirati, a Rommel je sada vidio priliku koju nije htio propustiti. 15. 6. napao je Tobruk. Njega su sada branile puno slabije snage nego godinu dana prije. Bile su sastavljene od ostataka jedinica koje su se uspjele izvući iz Gazale. Potpuno okruženje Tobruka postignuto je 18.6. Poslavši svoju pješadiju da počisti okolni teren, Rommel je čuvao svoje dragocjene tenkove za glavni napad. Kesselring mu je u tom trenutku pružao svu moguću pomoć jer je očekivao da će kad padne Tobruk (a time i završi operacija Tezej) biti u mogućnosti ostvariti svoj plan Herkules. Britanske nade o reprizi obrane Tobruka pali su u vodu 22.6. kada su Nijemci pod vodstvom generala Nehringa zauzeli sve važnije strateške pozicije u gradu, a posljednje britanske snage položile oružje. Slom je bio tako brz da se jedva koji Britanac uspio izvući. Tu i tamo pojedine jedinice su se borile do kraja usprkos tomu što se kraj već nazirao. Tog dana u Tobruku zarobljeno je oko 20ak tisuća branitelja (svi izvori na koje sam naišao nude različite brojke u rasponu od 19000 do 36000). Sa padom Tobruka Rommel je mogao na kratko odahnuti jer osim što je osvojio snažno neprijateljsko uporište, dobio novu luku u kojoj će od sada moći brže primati zalihe. Što je bilo još bolje, u gradu su otkrivena skladišta hrane i vode, koja Britanci nisu uspjeli uništiti, kao i veliki broj vozila i goriva. Tada je u Tobruk doletio uzbuđeni Kesselring koji je uz brojne čestitke Rommelu došao sa prijedlogom da se nastavi plan Herkules, no Rommel mu je na to odgovorio kako za pad Malte nema vremena, te da će više profitirati ako mu bude omogućeno da napreduje dalje prema Egiptu dok su Britanci još u rasulu. Kesselring mu je protuargumentirao da mu neće moći prepustiti avione sve dok britanske piste na Malti ne budu u njihovom posjedu. Kada su rasprave između dva zapovjednika postale sve žešće i žešće, Rommel je Hitleru poslao svog osobnog časnika za vezu, a na isti se način obratio i Mussoliniju. Idući dan dobio je unaprijeđenje. Kad je to saznao, proslavio je tako što je jedinicama odmah naredio pokret prema Egiptu prije nego što mu je stiglo ikakvo odobrenje. Ovu, za njega tipičnu pretpostavku, Rommel je temeljio na tome da Hitler nikada nije bio oduševljen operacijom Herkules. Naime, smatrao je da će talijanske jedinice (koje bi predvodile napad) opet upasti u probleme iz kojih će ih on opet morati vaditi, što mu sada nije odgovaralo pošto je bio potpuno zauzet organiziranjem napada na Sovjetski Savez. 23.5. Rommel je prešao granicu sa Egiptom. Otprilike u isto vrijeme je dobio i dozvolu da to učini. Čini se da mu je Hitler dao slobodne ruke kako bi svu svoju pažnju usmjerio na organiziranje svoje istočne predstave.

    edit:
    ne zamjerite na kaotichnom stilu pisanja i na neposhtivanju osnovnih gramatichkih pravila. :onoz:
     
  5. shade_slayer

    shade_slayer THe Duke

    jako dobro,i like it
     
  6. Sammael

    Sammael Knjižničar

    Siget
    nuff said.
     
  7. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Siget
    nuff said.

    Ne nije :smile: We want more !
     
  8. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Stallingrad

    Bitka za Staljingrad (28. lipanj 1942. - 2. veljače 1943.) bila je najvažnija bitka u preokretu Drugog svjetskog rata i smatra se jednom od najkrvavijih bitaka u ljudkosj povijesti

    Veliki industrijski grad smješten sjeveroistočno od prostranog Cimlanskog jezera, prostire se na desetke kilometara uzduž rijeke Volge. Veća nadmorska visina i profil tla (nekoliko slojeva stjenovitih ravni u samom gradu) čini ga dominantnim položajem cijelog Privolžja te stepe (surove ruske stepe) koja se prostire sve do plodnih brežuljaka Dona na zapadu. Veliko riječno središte omogućavalo je ovom gradu da se u njemu grade i veći industrijski pogoni kao: Spartakovka, tvornica traktora Dzerzhinsky, tvornica Barrikady, crveni oktobar, ogromni žitni silos koji je održavao zalihe žita za Staljingrad tokom dugih i žestokih ruskih zima ...... Unatoč svim pogonima gradom dominira brijeg Mamaev Kurgan(102 m/n.v.)- staro slavensko groblje koje je pretvoreno u omiljeno izletište građana. Bitno je spomenuti da je istočna obala ogromne Volge relativno nenaseljena, odnosno da na tom mjestu prevladava nekoliko sela od kojih je najveće Krasnaya Sloboda kasnije pretvorena u veliki bunker i skladište za potrebe Rusa. Početak cijele priče vezan je uz poziv na "brifing" kojeg je Halder (logistika) dobio već početkom studenog. u kojem je stajalo da ga se poziva da objasni "nekoliko tehničkih stvari u vezi Istočnog fronta". U tom kraćem razgovoru Hitler mu je podastrao svoju "briljantnu" zamisao o budućim kretanjima grupa armija centar i grupe armija jug te je od njega zatražio mišljenje o putevima opskrbe za njemačkog vojnika. U ovom prvom razgovoru Halder iako ne baš presretan (situacija je tada bila zamalo katastrofična) potvrdio je da taj posao može učiniti. Ta strašna ruska zima je učinila svoje: gladni i iznemogli njemački vojnici na rubu poraza, moralno dotučeni, žudeći za domom ipak su smogli snage odbiti zimsku rusku ofanzivu na pravcima Serpuhovo-Kaluga-Bryansk i Podolsk-Vyazma-Smolensk (dijelom i zbog pogrešnog ruskog tempiranja napada) te omogućiti dobru bazu za daljnja djelovanja (na svoju nesreću). Iako povijesni podaci kažu da su njemačke prehodnice pred početak najjače zime ušle u Mozhaisk na 50-tak km od Moskve "parajući" tako moskovsku ravnicu popola to je ipak bila krajnja točka do koje su na tom pravcu došli. Cijelo proljeće i početak ljeta brujali su kamioni na pravcu Uman-Poltava-Taganrog i Uman-Poltava-Kharkov dopremajući ljude i opremu od kojih se većina više nikad nije vratila svojem domu. A počelo je "ograničenim" operacijama na pravcima Volchansk-Troickoje, Bravenkovo-Izyum i Yakovljevo-Voronezh usmjerenim na stvaranje mostobrana na rijeci Oskol i otvaranje Donjecke ravnice sve do rijeke Chir gotovo 200 km istočnije. U operaciji koja je počela 11.ožujka 1942. godine sudjelovale su: 2.Armija i 4. Panzer a. prema Voronezhu na sjeveru, 2. mađarska a. i 6. a po pravcu Volchansk- Troickoje i 1. Panzer a. u pravcu Millerovog.

    .............." a onda je sve pošlo po zlu. Cijela se ravnica prvo minuta tresla kao šiba na vjetru. Onda se nebo zacrnilo i odasvud po nama počeše sipati bombe takvom silinom da je većina mojih drugova pokopana prije nego što se uopće dokopala spasonosnih zaklona. Mi koji preživismo ovaj pakao znali smo da glavno tek slijedi. Potrčavši do ranjenog komesara uvidio sam da sam se odjednom našao na nišanu sile kakvu nikad prije ni kasnije nisam vidio............ ".........iz bilješki ruskog vojnika koji je preživio Staljingrad,te i sam na kraju rata ušao u Berlin, odnose se na njegov susret s 1. Panzer Armee pred Glubokijem.


    Operacija Blau: Njemačko napredovanje od 7. svibnja 1942 do 18. studenog 1942Nakon apsolutnog uspjeha dogodilo se ONO. Hitler je ponovno porazmislio o nastavku operacije i ponukan uspjesima u sj. Africi odlučio da 4.PZ Armee ponovno mora prijeći Don i spojiti se s 6. a. čiji je cilj bio doći do zap. obale Dona. Cijela Operacija "Blue" počela je 27. lipnja istodobnim prodorom svih navedenih postrojbi, te 17.a. u pravcu Donjecka, a 57 Pz korpusa prema Rostovu. Kotač se pokrenuo. Ponovno su njemački panzeri utirali put a razbijajući i anihilirajući nemoćne ruske snage koje su ipak pokušavale izbjeći borbu uzmičući na istok.

    Tzv. ljetna ofanziva je već dobrano trajala kad je (bolje ikad nego nikad) Halder koji je bio vrlo cijenjen u to doba, na svoju inicijativu sastao s šefom u vezi aktualnog prodora na istok te nastavka ofanzive. Sastanku je prisustvovao i Goering koji je kao i obično banalizirao postojeće probleme . A problema je bilo. Iako je 6.Armija prošla relativno dobro (20000 izvan stroja- mrtvi, ranjeni, nesposobni) te u Barvenkovo mišolovci "ulovila" oko 240.000 Rusa, 2000 komada artiljerije većinom 12.7 i 15.6 i gotovo anihilirala cijelu Timošenkovu tenkovsku armiju, linije opskrbe su se izduživale, napinjale i ponegdje već i pucale. To uopće nije čudno kad se zna da je kraj pruge kojom je stizala većina opskrbe bio već u kasno ljeto na obalama Chira, više od 50 km zapadno od linije fronte koja se i dalje širila na istok (usput ta pruga nije bila kompatibilna njemačkim vagonima-bila je šira pa je to dodatno otežavalo situaciju). Osim ovog dogodila se još jedna, po pitanju vojne taktike, neshvatljiva glupost- djelo nekritičnog i nestručnog uma: Jedne je noći, pretpostavlja se, Hitler sanjao kako će se voziti kroz središnju Rusiju, skrenuti na jug, na Kavkaz te obići svoje trupe na Bliskom istoku.Taj san mu je valjda i dao ideju da odjednom nisu dovoljne 1. Pz Armee i 17. armija za slamanje upitnog otpora na prilazima Kavkazu. Sada on izdaje zapovijed u kojoj stoji: ......" uz 1.Pz a. i 17. a. , 4.Pz Armee ima promijeniti pravac te započeti djelovanje na pravcu Morozovsk-Tsimlyanskaya- Kotelnikovo (dublje u Kalmišku stepu prema Kavkazu)......." Ali to nije sve: ,,,," U cilju pojačavanja djelovanja 6.A. ima za izdvojiti 40. korpus (Pz) koji se priključuje Hothovoj 4.Pz a........."

    Što se mislilo dobiti ,a što se dobilo ovim potezom? Na uštrb nejasnog cilja, niti iz bliza nije definirano što ove jedinice trebaju učiniti, oslabljena je elitna udarna snaga južnog bojišta. Ne samo da su ostali bez tenkova već su stavljeni u drugi plan. A zadatak im je bio da prijeđu do zime još oko 180 km. Činjenica je da je novooformljena grupacija oštro i nezaustavljivo krčila put prema jugu,ali je toj snazi lijevo, staljingradsko krilo potpuno oslabljeno nadopunama u obliku talijanskih, mađarskih ili rumunjskih armija. I sam Hitler je , kad su ga pitali o Staljingradu, rekao da taj grad želi osvojiti s "sasvim malim pokretnim jurišnim odredima". Što je htio to je i dobio. Tu će filozofiju 6.a. krvavo platiti i u toku borbi, a bogme još i više poslije predaje.

    U toku sastanka Halder je jasno rekao Hitleru kako sumnja da je moguće toliku postrojbu opskrbljivati tokom cijele zime bez problema. Na to je Hitler potpuno izgubio živce i u jednom od svojih čestih ispada izgovorio između ostalog i ovo: ....." Ništa nije neizvedivo Halderu. Ne sviđa mi se vaša malodušnost. Ako to niste u stanju napraviti vi , znam tko može. Izgleda da vam u zadnje vrijeme nedostaje malo nacističke gorljivosti.." Zaključio je sastanak i na nagovor Goeringa razriješio dužnosti Haldera te na njegovo mjesto postavio generala Kurta Zeitzlera.

    I tako je prolazilo vrijeme a 6.armija je napredovala sve sporije i sporije dok se konačno nisu zaustavili na prilazima Staljingradu i to na liniji Rynok na sjeveru- Orlovka-Gorodishche- aerodrom- žitni silos (datum je 12.9.1942). 6.armiju sada čine: 60 i 28 motorizirana divizija, 389,295,76,71 i 94 pješačka divizija, 100 jager divizija(mahom Austrijanci, tu je bilo i Hrvata u sklopu 369. legionarske pukovnije ) te 16,24 i 14 panzer divizija sveukupno oko 260.000 ljudi. Moćna je to bila armija uz sve teškoće koje su imali. Većina zapovijednika je ipak uviđala u kakvoj se situaciji nalaze te su prosvjedovali na raznim mjestima protiv nelogičnih poteza koje su morali provoditi. Te se rane jeseni naveliko se pričalo o žitnom silosu . Hitler je na velikoj karti ucrtavao točne pozicije gdje mu jedinice trebaju biti pa je tako unutar njegovih zamisli upao i žitni silos kojeg je trebalo zauzeti. 7 dana su se vodile ogorčene borbe te je na kraju otpor Rusa ipak slomljen. Ušavši u silos zapovjednik 94. pješačke divizije imao je što vidjeti: Postavu branitelja su činila dva nepuna voda koje je napadala povremeno i cijela divizija.

    Na sjeveru staljingradskog fronta Njemci su pred ulaz u grad- na prilazima Rynoku i Orlovki.Tu guraju tenkovi poznatog panzer generala Hansa Hubea i njegovog 14. panzer korpusa. 14. pz k. se sastoji od jedne pješačke divizije, tj. 60. motorizirana divizija general-majora Kohlermanna i jedne tenkovske divizije,tj. 16. pz div general-poručnika Angerna( !!!! ovdje se vidi jako dobro koji je čin zapovjednika divizije- ovo se ne sreće često , a zaključak prepuštam vama; pomoć: to je kao da naredniku date da vodi bojnu). Kasnije je kao rezerva pridodana i druga pješadijska divizija, 3. motorizirana div. na čelu s general-poručnikom Schloemerom koja je vrlo brzo i sama ušla u borbu. Ovakav , vrlo jak sastav korpusa poslijedica je zadatka koji pred njim stoji: odsjeći i onemogućiti bilo kakav kontakt ruske 62.armije u gradu s prijateljskim snagama sa sjevera i artiljerijska kontrola mostobrana i prijelaza preko Volge desetak km južnije (ako ima Rusa preživjelih ovaj pakao trebalo bi ih pitati što misle o 733. bataljonu teške artiljerije) te potpuno kontrolirati prugu koja se razdvaja prema sjeveru i prema jugu. Do 30. rujna zadatak je bio ostvaren te su sva vozila povučena iz prvih linija jer je pred korpusom stajao grad (ako su se tako mogle nazvati ruševine i krateri).

    Južnije od njih ukopale su se 389 pješačka sa zapovjednikom general-majorom Magnusom i 100. lovačka divizija na čelu s general-poručnikom Sanneom- rezerva 51. korpusa. Njihov je zadatak bio da pregaze Gorodishche i Orlovku, sela pred gradom i da uđu u grad preko tvornice Dzerzhinski. Za to im je trebalo manje od 20 dana, a kad su ušli, držali su položaj uz manje izmjene gotovo do predaje.

    Glavnina 6. armije je bio navedeni 51 korpus na čelu sa sjajnim strategom dugog jezika Walterom von Seydlitzom-Kurzbachom. 51. korpus su činile navedene rezerve plus 305. pješačka divizija (general-major Steinmetz) isto raspoređena na "čuvanje stepe", ali zato najopremljenija i s najvećim skladištima (čudno). Osim te tri pj. div. u borbe su direktno uključene 295. pj. div. (general-major doktor Korfes) na pravcu aerodroma i Mamaev Kurgana ( ova divizija nije doživjela predaju- strašno je bilo samo čitati izvješća o gubicima), 79. pj div na čelu s Graf von Schwerinom koja je trebala zauzeti Glavni kolodvor, 71. pj div. sa zapovjednikom von Hartmannom koji je poginuo na prvoj liniji u prosincu,a čija je zadaća bila izaći na utok Tsaritse u Volgu( utjeće okomito u Volgu koja se proteže u smjeru sj.- j. ) te 94. pj. div. na čelu s general-poručnikom Pfeifferom koji je trebao preko žitnog silosa okrenuti prema sjeveru prema Crvenom trgu. Kao udarna snaga 51. korpusa služile su 14. i 24. panzer divizija na čelu s generalima Lattmanom i von Lenskim čiji je zadatak da razbiju nepoznatu oklopnu formaciju na južnim prilazima gradu, potpuno odsijeku isti dio ( južno od Tsaritse) i omoguće podršku 94. i 29. motoriziranoj pj. diviziji( zapovjednik im je general, stari pionirac, za ono doba specijalac Jaenecke) u njihovoj penetraciji na Volgu a s daljnjim ciljem napredovanja prema sjeveru uz rijeku.

    Nije zgorega spomenuti da je gotovo čitav taj mjesec podršku iz zraka pružala CIJELA 4. zračna flota pristigla sa svih krajeva u zoni djelovanja GRUPE ARMIJA JUG na čelu s general-pukovnikom Freiherr von Richthofenom. S obzirom na snagu nije ni čudo da je u rujnu Staljingrad na pojedinim dijelovima doslovce sravnjen sa zemljom. To naravno nimalo nije bio dobitak već ključ neuspjeha zauzimanja samog grada.

    Do 30. rujna rezultat je bio slijedeći: 14. i 24. pz div razbile su veću tenkovsku formaciju kao od šale te izvršile podršku na istom terenu. 29. mot. div i 94. div zauzele su gotovo cijeli jug grada izuzev skele i prostora u radijusu od 450 m od skele za Krasnaya Slobodu i dijela Crvenog trga . 295. , 71. i 79. div. zaustavile su se na Mamaev Kurganu i tamo žestoko krvarile ( što nije ništa naprema ruskih gubitaka). 16. pz , 60. mot. , 389. i 100 jdgr div. izvršile su zadatak i utvrdile se na samom ulazu u grad na taktički značajnim pozicijama s kojih kontinuirano vrše pritisak na nešto kvalitetnije ruske snage (radi se o 13. gardijskoj(Rodimtsev), odličnoj 37. gardijskoj (Zhouldev) i vrlo dobro opremljenoj 284.(Batyuk)....uz ostale) i tako te dobre snage vežu i onemogućavaju udar po lijevom boku 51. korpusa.

    Tog 30. rujna temperatura se spustila na samo 1 stupanj celzijusov što je obradovalo samo pse što su bježeći iz zapaljenog i srušenog grada utočište tražili preplivavajući Volgu.


    TRIBUTE TO DEDA ... :think: i svim legionarima 369. "Vražje" divizije
     
  9. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Bitka kod Agincourta - 100-godišnji rat


    Bitka se odvijala 25.08.1415. godine u sjevernoj Francuskoj.
    Na jednoj strani je bila vojska kralja Henrika V , a na drugoj francuskog kralja Karla VI .
    Bitku nije vodio sam francuski kralj već njegov pobočnik Charles d'Albret i plemići Armagnaca .
    Ova bitka je najpoznatija po uporabi engleskih dugih lukova te činjenici da unatoč tome što su bili malobrojniji da su i pobijedili Francuze , zahvaljujući prvoj smislenoj uporabi streličara kao podrške napadajućim trupama .

    Večer uoči bitke dok su Francuzi imali zaklon i dovoljne zalihe hrane , Englezi su noć proveli na kiši ,sa skromnim zalihama i sa dobrim dijelom vojske oboljelim od dizenterije .
    U samo jutro pred bitku kralj Henrik je postrojio ostatke svoje vojske koje je mogao okupiti . Uspio je skupiti oko 900 pješaka i oko 5000 strijelaca .

    S druge strane stajala je francuska vojska od oko 36000 ljudi .
    Henrik je čekao da vidi što namjerava protivnik i nakon što je prošlo nekoliko sati odlučio je povući prvi potez . Poslao je strijelce naprijed . Teren je bio jako raskvašen od obilnih kiša , a to je odgovaralo Englezima . Stirijelci su pohitali naprijed i u zemlju zabili dugačke ,našiljene kolce koji su bili novost . Osnovna zadaća tih kolaca je bila da zaustave konjicu u naletu . Tada su strijelci ispalili prvi puta strjelice . To je potaknulo francuske snage da se pokrenu , no budući da su bili okupljeni nabrzinu i da nisu imali pravog vođu napad je završio u kaosu . Došavši do zapreke od kolaca , konjica je zastala , mnogi od nih su pali sa konja u blato i tada je nastao pokolj . Teško oklopljeni vitezovi nisu se mogli kretati po dubokom blatu , većina ih se nije uspjela niti dići , a to su engleski streličari iskoristili ubijavši ih jednog po jednog kao da gađaju nepokretne mete . U tom je prvom napadu stradao i pobočnik Francuskog kralja . Drugi val napada je bio organiziraniji , ali isto tako neuspješan . Kada su Francuzi došli u kontakt sa strjelcima tada su iz pozadine pohitali engleski pješaci , a streličari su odbacili svoje lukove i uzeli kratka koplja , mačeve i buzdovane te navalili na slabo pokretene francuze .

    Tijekom bitke Ysambart D'Agincourt je sa svojim ljudima provalio u zaleđe Henrikove vojske pa su se tako u jednom trenu Englezi našli u nezavidnoj situaciji . Da su te D'Agincourtove trupe oslobodile zarobljenike , engleske snage bi se našle između dvije vatre , stoga je Henrik naredio pogubljenje svih zarobljenika , okrutno ,ali jedini izlaz koji je imao . Plemići i časnici u njegovoj vojsci su odbili izvršiti zapovijedi te su taj posao prepustili vojnicima koji su sasjekli skoro sve zarobljenike .

    Do kraja dana Francuzi su pretrpjeli još teških gubitaka .

    Bilanca cijele bitke je bila 113 mrtvih na strani Engleza , od koih je jedan bio Edward od Norwicha, 2nd Duke of York, Unuk Edwarda III.

    Dok su Francuzi izgubili oko 12. 000 ljudi , otrpilike još toliko ranjenih , preko 1000 zarobljenih , a poginuli su i kraljev pobočnik , tri vojvode , pet grofova i 90 baruna :laugh:

    U zarobljeništvo je odveden i vojvoda od Orleansa , poznati pjesnik Charles d'Orléans
     
  10. Eomer

    Eomer Novi Član

    Bitka kod Austerlitza

    Svojom genijalnom intuicijom Napoleon poduzima pohod kojim će se za jedan poraz iskupiti sjajnom pobjedom. 27. kolovoza 1805., kao da je znao da flota nikada neće stići do La Manchea, naredio je svojoj invazionoj vojsci da krene prema Rajni. Potkraj rujna vojska od 200 000 ljudi zvana Grande Armee prelazi Rajnu, a već 07. listopada i Dunav kod Ulma. General Mack, zapovjednik austrijske vojske u Bavarskoj, htio je pričekat Ruse, ali ga Napoleon iznenađuje i to sa svih strana. 20. listopada kapitulirao je Ulm gdje je u obruču ostalo 30 000 Austrijanaca. 24. listopada Napoleon ulazi u Munchen, te mu je sada otvoren put za Beč u koji trijumfalno ulazi 13. studenog. Ruska vojska pod zapovjedništvom Kotuzova nakon vijesti o porazu Austrijanaca sklanja se u Morvasku gdje su je sustigla divizije austrijske vojske koje su uspjele pobjeći. Sada su austrijsko – ruske snage koje su imale 100 000 ljudi bile brojčano nadmoćnije od glavnine Grande Armeekoja je stigla do granica Češke. 29. studenog Napoleon je evakuirao u Austerlitz (današnji
    Slavkov) ostavljajući dojam da se povlači prema Beču. Razrijedio je svoje desno krilo koje rasporedio duž Paracenske visoravni ostavivši jedan dio nepokriven. Svojih 70 000 ljudi je tako navukao duž fronta dugog 120 kilometara. Naumio je naime da u zamku navede austrijsko – rusku vojsku tako da napadne njegov desni bok i tako razvuku svoju vojsku duž bojišta i upuste se u bitku širokih razmjera, a onda će on poslati svu snagu svoje vojske da ih uništi. Igrao je ponovno na mamac. Napoleon je odredio da če bojište biti na močvarnom zemljištu između rijeka Litave i Goldbacha. 02. prosinca u 9 ujutro počela je bitka, koja je u odlučujućim trenucima trajala 2 sata, u kojoj je sudjelovalo 70 000 tisuća Francuza, isto toliko Rusa i 14 000 Austrijanaca. Napoleon je na desnoj Devoutovoj strani angažirao slabe snage tako da tamo privuče neprijatelja i ohrabri ga u uvjerenju da će lako zauzeti Tellnitz, prijeći rijeku Goldbach i izbiti na cestu koja vodi iz Brna prema Beču čime bi Napoleonu presjekli povlačenje. Austrijanci i Rusi neumoljivo upadaju u zamku. S glavnim svojim snagama zaletili su se u nizinu kod Tellnitza i na močvare pokraj bara Satschan i Monitz. Uvjereni da Francuzi ne prihvačaju borbu šire se i napadaju lijevi francuski bok kod mjesta Santon i centar kod Puntowitza. U tom trenutko je došlo do preokreta. Lannes pokreće svoju lijevu stranu i odbija napad kod Santona, te odbacuje neprijatelja duž ceste za Olomuc. Zatim Muratova konjica jurne u jedan od svojih prepoznatljivih juriša i probija protivnički front, odbacujući neprijatelja sve do Austerlitza. Napoleon zatim naređuje Soultu da osvoji brežuljke kod Pratzena. Ishod bitke bio je na Soultu. Centar pod Soultom i Bernadoteom , koji je bio sakriven u magli na dnu Goldbahske drage, pokrenuo i na samo da je zauzeo selo Pratzen već cijelu ravnicu kojoj Pratzen daje ime, a ravnica je ključ cijelog bojnog polja. Rusi su zaskočeni te bježe. Bitka je bila odlučena, Soultove, Bernardotteovei Oudinotove trupe, zauzevši Pracensku visoravan, šire se ravnicom i dolinom razbijajući glavninu austrijskih i ruskih snaga. Bježe u neredu prema močvarama. 5, 6000 ljudi bježi na ledene plohe Satšanskog jezera, a Napoleon naređuje da se razbije led topovima. Svi su poginuli utapajući se zajedno sa konjima, kolijama, topovima. Najveća pobjeda Napoleona trajala je od jutra do mraka, al bitka je bila odlučena u prva dva sata. Aleksandar I i Franjo II morali su pobjeći da spase živote. Austrijsko-ruska vojska izgubila je 35 000 ljudi, 42 zastave i 150 topova, a Francuzi 9 000 ljudi, od kojih je samo 1 300 bilo poginulo dok ostali su teško ranjeni. 04. prosinca sastaje se sa Franjom II i potpisuju mir. A već 26. prosinca 1805. Napoleon nameće Austriji ponižavajući Požunski mir kojim joj oduzima Tirol, Dalmaciju te joj nameče teške odštetne zahtjeve. Nakon toga osnuje Državu satelit Francuske Rajnsku konfederaciju. A u kolovozu 1806. primorava Franju II da se odrekne titule «svetog rimskog cara» koju on za sebe uzima. Franjo II od sada je samo Franjo I Austrijski.
     
  11. Nea

    Nea curica

    Tražeći Spartance našla sam pravu poslasticu o slavnoj spartanskoj bici :laugh:

    Preuzeto s forum.hr



    BITKA KOD TERMOPILA (480 B.C)



    «Putniče, javi u Spartu da ovdje ležimo mrtvi štujući zakone naših očeva.»


    Iza ovog jednostavnog epitaf napisanog u čast mrtvih Spartanaca i njihovog kralja Leonide (grč. nalik lavu) krije se jedna od najherojskijih epizoda iz povijesti ljudskog roda, dokaz da čovjek ponekad ispoljava osobine dostojne života na Elizejskim poljima. A zagrobni život među herojima na zelenim poljima Elysiuma Leonida i svi oni koji su poginuli pod njegovim zapovjedništvom doista su zaslužili.


    SPARTA

    Kada povjesničari spominju Spartu uvijek se navodi da su Spartanci vrhunski vojnici koje odgaja vojnička država. No nije bilo uvijek tako. Sve do 8. stoljeća B.C. Sparta se nije mnogo razlikovala od ostalih grčkih polisa. U 8. stoljeću dogodio se Mesenski rat (725. godine B.C.) koji je u potpunosti promijenio spartansko društvo. Stanovništvo Sparte je porastao do 8. stoljeća B.C. u toj mjeri da država više nije imala dovoljno hrane za svekoliko pučanstvo. Stoga, pritisnuti nevoljom, napadaju i anektiraju susjednu državu Meseniju koja je zauzimala plodnu dolinu, više nego dovoljnu da prehrani Spartance. No, Mesenjani se nisu mirili sa spartanskom okupacijom, te 640 godine B.C. uz pomoć Argosa podižu ustanak u kojem su gotovo uspjeli izboriti slobodu i uništiti Spartu. Nakon tog ustanka Spartanci, kojih je bilo 10 puta manje nego Mesenjana, odlučuju se na drastičnu promjenu političkog sistema kako bi i dalje kontrolirali Meseniju, te izbjegli buduće pobune. Sparta postaje vojnička država, a svi Mesenjani zemljoradnički robovi nazvani HELOTI. Svaki helot dobio je mali komad zemlje koji je obrađivao za spartanskog zemljoposjednika, te je dio svojih proizvoda bio dužan dati njemu, dok je ostatak koristio za prehranjivanje svoje familije jedva preživljavajući. I spartansko se društvo promjenilo. Država je odlučivala o sudbini novorođene djece, muške i ženske: ako su bila zdrava država ih je preuzimala na odgoj; u protivnom su ostavljena da umru. Kad bi napunili 7 godina dječaci su odvajani od obitelji i poslani u vojne i atletske škole gdje su se učili čvrstoći, disciplini, izdržljivosti na bol (jaku bol!) i vještinama preživljavanja. Nakon 13 godina intenzivnog treninga dvadesetogodišnji Spartanac je postao vojnik. Mogao se oženiti i imati djecu, no sve do svoje tridesete godine (kada bi postao punopravan građanin) morao je živjeti sa vojnicima odvojen od svoje nove obitelji. Vojna dužnost mu je prestajala kad bi napunio 60 godina starosti.

    Paradoksalno, vojnička Sparta bila je što se tiče žena najliberalnija u cijeloj ondašnjoj Grčkoj. Dok su se žene u ostalim grčkim polisima odgajane da služe obitelji, mlade Spartanke, pod uvjetom da su imale dovoljno sreće kod rođenja, educirala je država kako bi i one provele svoj život služeći naciji.

    Spartansko društvo dijelilo se u 3 klase: Spartiate, originalne Spartance koji su služili u vojsci i uživali sva politička i zakonska prava; Perioeci, slobodne građane čije porijeklo nije spartansko i koji su se uglavnom bavili trgovinom; Heloti, Mesenjani pretvoreni u robove.

    Sparte je bila dualna monarhija sa 2 kralja. Ispod kraljeva nalazilo se Vijeće tridesetorice (2 kralja plus 28 plemića svaki preko 60 godina star). Vijeće je određivalo zakone i vanjsku politiku, a imalo je i ulogu vrhovnog suda. Ispod Vijeća bila je skupština koju su činili svi Spartiati; skupština je birala članove Vijeća i podržavala ili stavljala veto na sve odluke Vijeća. Iznad svih ovih tijela vlasti nalazila se grupa od 5 ljudi, najutjecajnijih u Vijeću, poznatih kao EPHORATE. Njihova je bila zadnja, jer su oni u praksi vodili vojsku, školstvo, odabir djece nakon rođenja, te su imali pravo zadnjeg veta na odluke Vijeća i Skupštine.

    U 6. stoljeću B.C. vojna moć Sparte je tako narasla uslijed prije spomenutih reformi da su počeli silom širiti svoj utjecaj na Peloponezu. Prva na udaru je bila državica Tegea. No Mesenija je Spartance naučila pameti, te poraženu državu nisu anektirali, već su joj vratili nezavisnost uz uvjet da postane spartanski saveznik, te u slučaju rata opskrbi Spartu sa određenim brojem vojnika. U samo 100 godina primjenjujući i na ostale obližnje države sličnu taktiku kao i kod Tegeje, Spartanci su u osvit Perzijskih ratova postali najjača vojna sila stare Grčke što će i ostati sve do bitke kod Leuktre 371. godine B.C. kada nisu uspjeli odoljeti tebanskoj kosoj falangi.

    Uz izuzetnu obuku, kvaliteti spartanskog vojnika umnogome je prodonosila i kvaliteta opreme. Spartanac je od opreme imao štitnike za potkoljenicu, metalni pršnjak, korintsku kacigu koja mu je pokrivala obraze i uši, koplje, mač, te veliki okrugli štit HOPOLON koji su po predaji majke davale svojim sinovima koji su išli u rat sa riječima «s njim ili na njemu». Sve ovo činilo ga je superiornim nad ne – grčkim vojnicima koji su bili slabo oklopljeni.

    Grčki povjesničar Tukidid opisuje strukturu spartanske vojske na slijedeći način: osnova je red dubine 8 vojnika; 4 reda čine ENOMOTIJU ili vod od 32 vojnika; 4 enomotije formiraju PENTEKOSTIS ili satniju od 128 vojnika; 4 pentekostisa čine LOCHOS ili bataljon (bojnu) pod zapovjedništvom LOCHAGOSA od 512 vojnika. Prosječna spartanska armija imala je 7 lochosa ili oko 3600 vojnika.

    Ksenofon, koji je ujedno bio i časnik, daje drugačiju strukturu spartanske vojske: red se sastoji od 12 vojnika: 2 reda čine enomotiju (24 vojnika); 2 enomotije čine pentekostis od 48 vojnika; 2 pentekostisa tvore lochos od 96 vojnika; 4 lochosa čine MORU ili regimentu od 384 vojnika kojom zapovijeda PTOLEMARH. Armija se u slučaju Ksenofona sastoji od 6 MORA.

    Prema Tukididu, kod pripreme za bitku lochos (svaki sa 4 pentekostisa) tvori jednu veliku kolumnu koja se kreće okomito na neprijatelja. Pred samu bitku velika se kolumna dijeli na 4 manje (pentekostis) koje se postavljaju paralelno sa neprijateljem. Svaka od manjih kolumni je 16 vojnika široka i 8 vojnika duboka, te se stvara falanga. Između svakog pentekostisa ostavljen je prostor od 2 metra, no pred sam napad na naredbu «zatvori red» vojnici iz zadnjeg reda zatvaraju procjep i falanga je potpuna. U bitki kralj izdaje naredbe ptolemarhsima koji ih onda prenose dalje preko nižih časnika. Veliki je problem sa Spartancima bio taj što je praktično svaki vojnik imao isto vojno znanje kao i njegov najveći zapovjednik, te je često dolazilo do nepoštivanja naređenja u stilu ja mislim da bi ovako bilo bolje (bitka kod Plateje, bitka kod Mantineje).

    I jedna zanimljivost. Neki elementi kriptografije bili su prisutni već kod Spartanaca koji su u 5. stoljeću B.C. upotrebljavali napravu za šifriranje zvanu SKITAL. Bio je to drveni štap oko kojeg se namotavala vrpca od pergamenta na koju se onda okomito pisala poruka. Nakon upisivanja poruke vrpca bi se odmotala, a na njoj bi ostali izmješani znakovi koje je mogao pročitati samo onaj tko je imao štap jednake debljine.


    PERZIJANCI

    Perzijska država je nastala u vakuumu koji je uslijedio nakon uništenja kraljevstva Elam od strane Asiraca polovinom 7. stoljeća B.C. Princ Teispes se nakon što je osvojio elamitski grad Ashan nazvao kraljem tog grada. Njegov otac, ratnik Ashamenes, odgovoran je za stvaranje i trening prve perzijske vojske. Teispes je proširio svoju državu i nakon njegove smrti ona je podijeljena između dva njegova sina : sjeverni dio je dobio Ariaramenes koji se počeo nazivati «Kraljem kraljeva», a južni Kir (Cyrus) koji je sebe zvao jednostavno «Kralj Parsumasha». Cyrusov sin Kambiz oženio se medijskom princezom Mandane, te je na taj način ujedinio vladajuće familije Medije i Perzije. Iz te veze rođen je sin Kurush, kojeg mi znamo kao Kira Velikog. Kir Veliki zavladao je cijelom Perzijom 559. B.C., a kad je medijski kralj Astijag 550. B.C. zametnuo rat protiv Perzijanaca došlo je do bitke između dvije vojske kod Murghaba. Nakon sitnog čarkanja Medijci su se pobunili protiv Astijaga predavši ga Kiru kojeg su priznali za svoga kralja. Kir je nakon toga zauzeo i glavni grad Medije Ekbatanu.

    Sukob između Medije i Perzije pokušao je iskoristiti lidijski kralj Krez kako bi zauzeo zemlje istočno od rijeke Halis (istočna Anadolija). Kod Pterije 547. godine dolazi do neriješene bitke između Lidijaca i Perzijanaca. Lidijci su imali jaku konjicu, no Perzijanci su se uspjeli održati. Kako je Krez imao saveznike u Egiptu, Babiloniji i Sparti (koje nije pozvao na početku u pomoć) odlučio se povući u svoju prijestolnicu Sardis, te na proljeće iduće godine osnažen svojim saveznicima ponovo napasti Perzijance. Kir je znao što mu se sprema iduće godine. Znajući da zbog teških zima u Anadoliji Krez demobilizira većinu svoje vojske, Kir odlučuje udariti neočekivano na sam Sardis, te iznenađuje Kreza u čemu su značajnu ulogu imale jahači na devama kojih se konji boje (svi igrači AOE 2 znaju o čemu pričam). Nakon Krezova poraza Sardis je opsjednut i nakon 2 tjedna zauzet.

    Kir se potom okreće na Istok, u munjevitoj kampanji zauzima Partiju i Baktriju, a 539. godine nakon bitke kod Opisa osvaja Babiloniju i oslobađa Židove koji su tu bili u zarobljeništvu od 589. godine B.C. zasluživši tako besmrtnost u Knjizi Izaije. Kir umire 529. godine ostavivši svom sinu Kambizu II carstvo koje se prostiralo od Bospora do Hindukuša.

    Njegov sin Kambiz II nije bio tako popularan u narodu. Osvaja Egipat i Libiju, no njegova ekspedicija protiv Kartage propada zbog odbijanja Feničana da daju svoje brodove za prijevoz trupa. Na povratku kući umire u Siriji.

    Nakon kratkotrajnog građanskog rata kao pobjednik se uzdiže Darije, zapovjednik elitne perzijske jedinice, tvz. Besmrtnih koji je bio daljnji rođak kralja. Nakon Indijske kampanje 520 – 515 B.C. u kojem je osvojen dio sjeverozapadne Indije, 513 napada Skite na Dunavu sa 70 000 vojnika. Premda je njegova kampanja pokoravanja Skita završila neuspjehom, njegov general Megabazus osvojio je većinu Tracije, te sklopio savezništvo sa Aleksandrom, kraljem Makedonije.

    498. godine B.C. grčki gradovi u Ioniji se bune protiv Perzijanaca što je bilo više vezano uz osobne težnje nekih tirana nego uz antiperzijske osjećaje. Uz pomoć Atene i Eretrije Ionski Grci zauzimaju Sardis, no Perzijanci ubrzo odgovaraju kombiniranim napadom sa kopna i mora. Grčka flota od 353 broda poražena je od 600 perzijskih (feničkih) brodova kod otoka Lade, a ustanak je ugušen zauzećem grada Mileta 494. godine čije je stanovništvo prodano u roblje.

    492. godine Perzijanci pod vodstvom Mardonija ponovo osvajaju gradove koje su izgubili u Traciji kod Ionskog ustanka, a iste godine Mardonije kreće na Atenu i Eretriju da ih kazni zbog pomaganja ustanika, no kod planine Athos oluja mu razbija flotu pa se mora vratiti u Aziju.

    Pod admiralom Datisom Perzijanci zauzimaju Eretriju i iskrcavaju se kod zaljeva Maratona 480. B.C. gdje bivaju potučeni od Atenjana. Ovaj poraz je bio teži udarac na perzijski ponos, te je nakon smrti svog oca Darija I 485. godine B.C. njegov sin Kserks započeo s pripremama za kampanju koja će zauvijek riješiti problem s Grcima.

    Kserkso je sakupio flotu od 600 brodova koje su dali Ionski Grci i Feničani, te vojsku od 250 000 vojnika od čega je konjica činila petinu snaga. Perzijska konjica bila je naoružana lukom i lakim kopljima, te slabo oklopljena, no bolje nego pješadija koja je po tom pitanju apsolutno bila inferiorna grčkim hoplitima. Među perzijskim pješaštvom isticali su se sparabare, medijski kopljanici i Besmrtni.

    Sparabare su dobile ime po štitovima koji su se zvali SPARA. Ta jednica sastojala se od hrpe strijelaca koju su naprijed štitili kopljanici sa velikim kvadratnim sparama.

    Medijski kopljanici podjednako dobro su se koristili kopljem i štitom, te su među perzijskim pješaštvom imali iznimnu reputaciju, odmah nakon Besmrtnih. Oklop im je bio slab ili nikakav.

    Besmrtni su bili elitna pješačka jedinica Velikog Kralja poznata po svojoj hrabrosti, snage 10 000 vojnika. Ime su dobili po tome što bi umjesto poginulog vojnika dolazio novi vojnik koji je preuzimao ime svog prethodnika. U vrijeme mira djelovali su kao Kraljeva tjelesna straža. Bili su naoružani kratkim lukom koji je bio slabo djelotvoran protiv hoplita u falangi, kratkim kopljem sa metalnim vrhom te srebrnim (časnici su imali zlatni) kontrabalansom u obliku kugle na drugom kraju koplja, te kratkim mačem ili dugim nožem. Izvana su nosili tuniku, a ispod tunike nošen je korzet sa metalnim pločama koji je nudio određenu zaštitu. Štit im se zvao GERON i bio je napravljen od vrbovog šiblja i kože. Štit je bio dobar protiv strijela, ali nije mogao zaustaviti dobro usmjereno grčkog koplje. Na glavi su nosili tiaru, u biti meku kapu od tkanine.

    Sve ovo navedeno dovodi do zaključka da je perzijsko pješaštvo bilo potpuno inferiorno grčkim hoplitima u direktnoj borbi. Stoga su Perzijanci kada su god mogli primjenjivali taktiku da sparabare u centru bombardiraju hrpom strijela neprijatelja dok bi na bokovima perzijska konjica napadala kopljima i strijelama. Čim bi perzijski zapovjednik osjetio da je neprijatelj pokoleban, u bitku bi bili ubačeni medijski kopljanici i Besmrtni.

    Kserkso 481. godine B.C. pokreće svoju golemu vojsku iz Sardisa prema Helespontu. Poučen prijašnjim neuspjesima sa transportom vojske preko mora odlučuje krenuti kopnom. Daje sagraditi golemi pontonski most od brodova preko Helesponta, a kad je prvi most raznijela oluja Kralj Kraljeva daje bičevati more kako bi ga kaznio. Uskoro je napravljen drugi most, te se perzijska vojska nakon trodnevnog prijelaza preko mosta našla u Europi.


    GRČKE PRIPREME

    Grci su saznali za Kserksove pripreme za pohod na Grčku preko svojih špijuna u Sardisu. Dodatne probleme izazivala je i razjedinjenost među Grcima. Države koje su bile prve na perzijskom udaru, poput Makedonije i Tesalije, odlučile su postati Kserksovi saveznici rađe nego da budu uništene. Bilo je za očekivati da će što perzijska vojska bude dublje prodirala u Grčku broj prebjega na Kserksovu stranu biti sve veći, posebno među manjim državicama. Naposlijetku, predstavnici svih polisa koji još nisu stupili u savezništvo sa Perzijom susreli su se u Korintu da dogovore zajedničku strategiju. Države sa poluotoka Peloponeza okupljene oko Sparte bile su za formiranje obrambene linije na korintskoj prevlaci (što se slagalo sa njihovom politikom da su nerado ratovali daleko od svojih zemalja). Atenjani su bili za pomicanje obrambene linije sjevernije, jer bi obrambena linija kod Korinta praktično predala cijelu Grčku osim Peloponeza Kserksu. Nekoliko godina prije na Atici su pronađene bogate zalihe srebra. Temistoklo, vodeći čovjek Atene, uspio je uvjeriti svoje sunarodnjake da srebro umjesto u privatne ruke bude usmjereno u zajedničku korist, tj. u izgradnju flote od 200 ratnih brodova trirema. Prema priči, Temistoklo je pravilno protumačio Delfsko proročanstvo koje je govorilo da sigurnost Atene leži iza drvenih zidova. Ova Temistoklova odluka imala je dalekosežne posljedice za ishod rata i presudnu ulogu u bitki kod Salamine 480 B.C., kada su malobrojnije, ali brže i okretnije grčke trireme od kojih su polovicu činili atenski brodovi do nogu potukle veće i sporije perzijsko brodovlje.

    Temistoklo napokon predlaže Sparti kompromis. Ukupna vojna snaga saveznika iznosila je oko 50 000 hoplita. Atena je bila spremna odreći se mjesta vrhovnog zapovjednika savezne kopnene vojske, pa čak i zapovjednika savezne mornarice u korist Sparte ako spartanski kralj Leonida povede dio savezne vojske u tjesnac Termopila sjeverno of Fokije, širok svega 15 metara, te tu, kako je vjerovao Temistoklo, spriječi daljnji perzijski prodor na jug Grčke. Grčka bi flota kod Artemisija čuvala bok Leonidinoj vojsci u Termopilima. No Peloponežani su se bojali mogućeg pomorskog iskrcavanja u pozadini, posebno kad se saznalo za kopanje kanala kod Atosa od strane Perzijanaca i brojnost perzijske mornarice (prema nekim podacima čak 1200 brodova). Stoga će samo 6000 vojnika Sparte, Tebe, Tespije i Atene krenulo prema Termopilima sa Leonidom. Tamo mu se pridružilo još 1000 Fokiđana.

    Priča kaže da se po postizanju dogovora o obrani u Termoplima Leonida vratio u Spartu kako bi za sebe i svoju spartansku vojsku tražio dopuštenje da ne prisustvuju predstojećem vjerskom prazniku CARNEI (iz ovoga se vidi da je grčkim državicama zajednička stvar bila na drugom mjestu) pošto idu u Termopile. Ovdje sad slijedi objašnjenje zašto se samo tako malo Spartanaca borilo sa kraljem. Naime, EFORI su odbili dati oprost vojsci od prisustvovanja vjerskom prazniku. Nisu se slagali sa postignutim dogovorom u Korintu, već su i dalje bili za obranu na Korintskoj prevlaci. Obavjestili su Leonidu da mogu dati oprost kralju i njegovoj osobnoj pratnji koju je činilo 300 odabranih hoplita. U to vrijeme stiglo je i proročanstvo iz Delfa koje je naručeno od strane Spartanaca. U teškim vremenima svaka bi od grčkih državica ponaosob tražila savjet iz Delfa. Proročanstvo je govorilo: «Ukoliko Spartanci ne oplakaju smrt kralja, Sparta će pasti».

    Leonida je shvatio da je on taj kralj izabran od strane EFORA. Po planu nakon vjerskog praznika Leonidi bi se u Termopilima pridružila glavnina spartanske vojske, no sam kralj nije gajio iluzije. S obzirom na brojnost Perzijanaca malo je bilo nade da će Leonidin odred preživjeti u Termopilima. Uvjeren da je njegova misija samoubilačka, bira svojih 300 pratitelja između hoplita koji su imali mušku djecu. Prije samog pokreta kraljeva žena Gorgo pitala je svog muža što joj je sad činiti. On joj je odgovorio: «Udaj se za dobrog čovjeka i odgoji dobru djecu».

    Po dolasku u Termopile Leonida je naredio obnovu starog zida u samom prolazu kojeg su sagradili Fokiđani kako bi se zaštitili od napada iz Tesalije. 1000 Fokiđana poslao je da čuvaju kozju stazu kojom se moglo doći braniteljima iza leđa, dok je sa glavninom ostao čuvati sam prolaz. Krajem srpnja 480. B.C. pred Termopile je stigla perzijska vojska od oko 250 000 vojnika predvođena samim Kserksom.



    BITKA

    Golemoj perzijskoj vojsci trebalo je punih 5 dana da kompletna stigne pred Termopile. Po dolasku svoje cjelokupne vojske Kserkso šalje špijune da izvide položaje neprijatelja. Kad su mu javili da su vidjeli ljude koji bez ikakvog oružja isprepliću svoje kose poput žena Kserkso se počeo smijati vjerujući da će njegovi Besmrtni lako pomesti te curice. U perzijskoj vojsci se nalazio Demartus, nekadašnji kralj u Sparti koji je prognan iz svoje domovine na osnovu lažnih optužbi (čest slučaj u tadašnjoj Grčkoj). On se obratio Kserksu i objasnio mu da su ti ljudi Spartanci koji po svom starom običaju isprepliću kosu prije bitke iz koje se neće vratiti živi. Kserks ga je potom pitao kakvi su vojnici ti Spartanci. Demartus mu je odgovorio: «U borbi jedan na jedan su dobri kao bilo tko na svijetu. Ali kad se bore zajedno sa svojim sugrađanima najbolji su na svijetu. Premda se osjećaju slobodnim ljudima ipak nisu potpuno slobodni jer priznaju Zakone kao svoga Gospodara. I poštuju tog Gospodara više nego što tvoji podanici poštuju tebe.» Nakon ovih Demartusovih riječi, koji su bile izrečene bez laskanja (a vladari znaju da takvim riječima trebaju vjerovati), Kserkso je odlučio pokušati pregovarati. Poslao je svoje izaslanike da nagovore Grke da se predaju, no Leonida odbija kraljevu ponudu. Na izaslanikove riječi «Moj kralj ima toliko strijelaca koji kad ispale svoje strijele zaklone sunce» Spartanac Dienices (po drugoj priči sam Leonida) je neustrašivo odgovorio «Izvrsno, barem ćemo se boriti u sjeni». Kserkso nakon toga odluči pričekati 5 dana prije napada, ta već će se ti Grci razbježati kad shvate kolika je perzijska sila. No Grci su ostali gdje jesu.


    Napokon, sredinom kolovoza 480. godine B.C. Kserkso šalje svoje Medijce u napad. Spartanci su u početku odbijali neprijateljski napad, a kad se učinilo da će perzijska sila prevladati Spartanci su počeli bježati. Medijci nisu znali da je to stari spartanski trik te su pohrlili naprijed. Potom su Spartanci napali krilima, te su se Medijci našli u poluobruču iz kojeg ih se malo izvuklo. Vidjevši sa svog prijestolja na kojem je sjedio posmatrajući bitku kako redovi Medijaca slabe, Kserkso šalje Kizijce u pomoć no ni oni nisu prošli puno bolje od Medijaca. Priča kaže da je Kserkso tog dana tri puta skakao sa svog stolca zabrinut za svoje trupe. Na kraju prvog dana Grci su i dalje držali prolaz, a tisuće Perzijanaca ležalo je mrtvo.

    Drugog dana Kserks šalje Leonidi novo izaslanstvo u kojem izražava svoje divljenje grčkoj hrabrosti i sposobnosti, te ima nudi da će postati njegova elitna postrojba ako mu predaju Termopile. Kada je izaslanik pitao Leonidu za njegov odgovor, spartanski kralj je rekao «Poruči svom kralju da dođe i uzme naš odgovor». Sada Kserks vidjevši da je vrag odnio šalu šalje svojih 10000 Besmrtnih u bitku pod zapovjedništvom Hidarnesa, Kserksova brata. Besmrtni su bili perzijska profesionalna elitna jednica. No rezultat je bio isti kao i prvog dana. Na kraju drugog dana Kserkso je izgubio brata i tisuće Besmrtnih, a Grci su još uvijek držali Prolaz. Perzijska vojska je već bila poprilično demoralizirana.

    No Bogovi su odlučili o sudbini Leonide i njegovih drugova. Grk po imenu Efijalt rekao je Kserksu za kozju stazu kojom može doći za leđa Leonidi. U noći sa drugog na treći dan Kserkso šalje preostale Besmrtne preko kozje staze i masa Perzijanaca pred zoru iznenađuje Fokiđane koji su čuvali kozju stazu. Nekoliko Fokiđana stiglo je o porazu u pozadini obavijestiti Leonidu. Na brzinu je sazvano Ratno vijeće na kojem je zaključeno da se Termopili više ne mogu braniti, te se šalje poruka floti da može odstupiti prema jugu i pripremiti se za nove bitke jer ova je izgubljena. Leonida odlučuje poslati glavninu na jug, a on će na čelu svojih 300 Spartanaca, te 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca čiji će gradovi biti prvi pod perzijskim udarom ako Termopili padnu (Teba je u međuvremenu ozbiljno pregovarala sa Kserksom) ostati čuvati zalaznicu boreći se do kraja jer to je njegova sudbina. Doručkujući, poručio je svojim vojnicima: «Dobro se najedite jer večerati ćemo kod Hada». Neke od Spartanaca koji su bili ranjeni Leonida je pokušao poslati u Spartu u svojstvu glasnika, te ih na taj način spasiti od smrti. Odbili su ga uz riječi «Mi smo vojnici, a ne glasnici». Među Spartancima su bila i dva hoplita koji su uslijed oftalmije privremeno oslijepili. Jedan od njih je usprkos sljepoći naredio robu da ga odvede u bitku gdje je uskoro izboden perzijskim strijelama. Drugog, po imenu Aristodemus, robovi su odveli u Spartu gdje su ga tretirali kao kukavicu i obraćali mu se sa «Onaj koji se vratio». Iduće godine kod Plateje Aristodemus se pridružio svom kralju boreći se hrabro u prvim spartanskim redovima.


    Tog jutra trećeg dana bitke na perzijsko zaprepaštenje 1400 Grka pod Leonidom napalo je više od 200 000 Perzijanaca. Grci su željeli otići u velikom stilu, te pokušati nanijeti Perzijancima što veće gubitke. Leonida je pao među prvima, te se razvila velika bitka za njegovo tijelo pri čemu su glavom platila 2 perzijska princa i popriličan broj perzijskih vojnika. Na poslijetku su Spartanci osvojili tijelo svog kralja, te su se povukli na jedan brežuljak skupa sa Tespijcima. Ostatak Tebanaca predao se Kserksu. Kserko nije htio riskirati nove gubitke, te naređuje svojim strijelcima da dokrajče Grke na brežuljku. Na tisuće strijela odlučilo je sudbinu Leonidinih vojnika.



    Nakon bitke identificirano je Leonidino tijelo. Njegova glava je odrezana i nabijena na kolac. Tijela mrtvih Perzijanaca, oko 20 000, na brzinu su pokopana. U Termopilima su Grci izgubili oko 2000 vojnika.

    Nakon bitke užasnuti Kserkso je upitao Demartusa: «Koliko ima još u Sparti ovakvih tvojih sunarodnjaka?». Demartus mu je odgovorio: «Ima ih 5000 i svi su ovakvi vojnici». Malodušni Kserkso odmah je naredio da se pozovu pojačanja iz Male Azije.

    Do kraja godine Perzijanci su osvojili Atenu, ali su i poraženi u velikoj pomorskoj bitki kod Salamine u koju su Grci ušli sa pokličem «Naprijed sinovi Helade, ova bitka odlučiti će našu sudbinu». A u proljeće 479. godine B.C. kod Plateje pod vodstvom spartanskog kralja Pauzanija savezna grčka vojska od 50 000 vojnika porazila je brojčano nadmoćnijeg protivnika i zauvijek otklonila perzijsku opasnost za Grčku. U toj slavnoj bitki svih 5000 Spartanaca borilo se u spomen na svog poginulog kralja.

    :think:
     
  12. Eomer

    Eomer Novi Član

    Prvi turski rat (1663. – 1664.)
    (Pohod Nikole Zrinskog)


    1. Uvod

    Cijelo je 17. stoljeće obilježeno habsburško – osmanlijskim ratovima, a mnogi od njih dešavali su se na području hrvatskih zemalja. Najveća razlika u odnosu na prijašnja stoljeća su slabljenje osmanlijske vojne sile i posljedično tome polagano vračanje izgubljenih područja u sastav Habsburške monarhije, a tako i Hrvatske. Prvi veliki uspjeh Habsburške monarhije je bio u tako zvanom Dugom ratu (1593. – 1606.), iako bez velikih teritorijalnih osvajanja. U tom ratu monarhija je uspjela zaustaviti osmanlijska osvajanja, a i prvi put su na vidjelo izašli slabosti osmanlijskog gospodarskog i vojnog sustava. Rat je završio potpisivanjem mira na 20 godina 1606. godine na ušću rijeke Žitve. Poslije tog Žitvanskog mira nastalo je razdoblje relativnog mira na habsburško – osmanlijskim granicama u Ugarskoj i Hrvatskoj. Tako da do te 1663. godine nije bilo većih vojnih sukoba. No cijelo to razdoblje granica je bila svojevrsna ratna zona u kojoj je bilo manjih sukoba izazvanih s obje strane. Česti su bili iznenadni upadi u pojedina sela i mjesta, pljačke, odvođenje ljudi u zarobljeništvo i ropstvo. Od Hrvatskih plemića isticali su se braća Nikola i Petar Zrinski koji su branili svoje posjede i tražili od kralja da poduzme ofenzivu protiv Osmanlija. Već tijekom 50- ih godina 17. stoljeća braća Zrinski su bili poznati u cijeloj Europi po svojim podvizima i pobjedama protiv Osmanlija. A 1660. Nikola je želio napasti osmanlijsku Kanižu (Kanizsa), no Ratno vijeće mu to nije dopustilo. No stanje ni rata ni mira nije samo opterećivalo velikaše u Habsburškoj monarhiji, već i budimske, kaniške i bosanske beglarbegove koji su od porte tražili odlučnije vojne i diplomatske istupe. Na te njihove istupe Porta se oglušila kako zbog rata s Mlečanima, tako i zbog dubokih unutarnjih kriza i sukoba. No kada je ban Nikola Zrinski 1661. godine dao sagraditi utvrdu Novi Zrin nasuprot Kanisze, međusobni odnosi zaoštrili su se do te mjere da je početak rata bio neizbježan.

    2. Pregovori

    Veliki vezir Fazil Ahmed – paša, iako je bio neiskusan u vođenju rata, bio je nepopustljiv u pregovorima o produženju mira, pa su tako nastojanja Simona von Renningera, poslanika cara Leopolda I. u Istanbulu, da se spor riješi diplomatskim putem bila uzaludna. Već 20. svibnja 1662. godine antwerpenski biskup i papinski poslanik iz Beča Karlo javio kardinalu Chigiju da Osmanlije iz dana u dan u Osijek dovoze hranu i ostale ratne potrepštine, Javlja da se i iste takve pripreme dešavaju i u Budimu očekujući dolazak temišvarskog beglerbega Cengizade Ali – paše. 17. travnja kaniški beglerbeg Ali-paša uputio je pismo Nikoli Zrinskom u kojem ga poziva da sruši utvrdu Novi Zrin ili će u protivnom na njega udariti osmanska vojska od Osijeka do Kanizse. Poziva ga još i da se okani svojih vojnih pohoda koje vodi na svoju ruku jer carski poslanici koji se nalaze u Osijeku izjavljuju da car Leopold o tome ništa ne zna. No to nije pokolebalo Nikolu Zrinskog, već štoviše on je nastavio s utvrđivanjem Novog Zrina.
    Fazil Ahmed – paša Koprulu na izmaku zime odlučio je napustiti Istambul, pošto je poznavao stanje na granici s ugarskom, i uputio se u Edirne, gdje je stigao 11. ožujka 1663. godine. Tamo je pripremao vojni pohod i čekao dolazak svoje vojske sve do 9. travnja kada se uputio prema Beogradu. U Beogradu su ga dočekali carski poslanici Leopolda I. Johann barun von Goes i Johann Philip Beris koji su uz pomoć Simona von Renningera, poslanika cara u Istanbulu, trebali još jednom probati pregovarat o miru. Ahmed – paši se nije žurilo počet s pregovorima, već je poslanike pozvao na smotru osmanske vojske ne bili u poslanstvu stvorio što jači dojam o veličini i snazi osmanske vojske. Tek dva dana nakon je pristao na razgovor na kojem je ponavljao prijašnje uvijete za mir: da Osmanskom Carstvu pripadne Szekelyhid, da se poruši Novi Zrin, povuče carska vojska iz Erdelja i plača godišnji danak u iznosu od 30 000 zlatnika. No za poslanike to su bili neprihvatljivi uvjeti, pa je razgovor završio neuspjehom. Ahmed – paša nastavio je put Osijeka, a skupa s njim i poslanici. Krajem lipnja 1663. godine, nakon dolaska u Osijek, poslanstvu je stiglo pismo predsjednika Ratnog savjeta Wenzela Eusebiusa vojvode Lobkowitzeva s novom ponudom za Ahmed – pašu. U njemu je najvažnije pisalo to da barun Goes i Renninger imaju sva potrebna ovlaštenja i punomoć za sklapanje mire. Ahmed – paša je protumačio pismo kao ništa novo, već da je cilj pisma odugovlačenje pregovora kako bi se dobilo na vremenu. Nezadovoljan pismom Leopoldove poslanike poslao je u šator dvorskog upravitelja neka s njim pregovaraju. Tokom tih razgovora poslanici su iznijeli najnoviji prijedlog: prihvatit će rušenje Novog Zrina, predaju Szekelyhida i povlačenje vojske iz Erdelja, no plaćanje danka nikako ne mogu prihvatiti. No ni taj prijedlog Ahmedu – paši nije bio prihvatljiv, te je prekinuo daljnje razgovore o miru, a i naredio da poslanstvo ode u Budim s prvim vojnim odredom. Još uoči spomenutog pregovora u Osijek je Ahmedu – paši stigao glasnik kana krimskih Tatara Mehmeda Giraja s porukom da će s vojskom umjesto njega na čelu doći njegov sin Ahmed Giraj. Poslije kraćeg predaha i odmora u Osijeku ispred zidina je održana velika smotra osmanske vojske koja je pristigla. Među istaknutim vojskovođama tu su bili beglerbeg iz Damaska Kibleli Mustafa – paša, halebski beglerbeg Gurcu Mehmed – paša, anadolski beglerbeg Jusuf – paša Cerkez, velikovaradinski beglerbeg Mehmed – paša Kucuk, rumelijski beglerbeg Buyuklu Mehmed – paša, bosanski beglerbeg Kose Ali – paša, vezir Kaplan Mustafa – paša, janjičarski general Ismail – paša te mnogi još sandžakbegovi i poznati ratnici. Slijedećeg dana započeo je prijelaz preko Drave Sulejmanovim mostom. Pod zaštitom janjičara prvo su prevezeni topovi i hrana, a za njima je bila ostala vojska iz Osijeka na čelu s Ahmed – pašom. Na putu prema Budimu, 28. srpnja, još se jednom Ahmed – paša sastao s Leopoldovim poslanicima. Pregovaranje je prepustio serdaru Cengizade Ali – paši. I ovi su pregovori završili kao i prijašnji, potpunim neuspjehom, te je rat bio na pomolu.

    3. Rat

    Nakon neuspjelih pregovora veliki vezir usmjerio je vojsku na Ujvar koji se predao 24. rujna 1663. godine. Nakon toga vezir je poslao vojsku i na Nograd i na Levice koji su jednako tako pokleknuli i predali se. Za to isto vrijeme Cengizade Ali – paša pokušao je osvojiti Novi Zrin, no Petar Zrinski ga je dočekao u zasjedi i potukao do nogu. Pod pritiskom skorog početka zime Ahmed – paša je poslao svoju vojsku u zimovnike, te se vratio u Osijek. Na putu prema Osijeku naredio je Kaplanu Mustafa – paši da opustoši posjede Zrinskog, Batthyanyja i Nadasdyja, a zatim da ode na zimovanje u Kanizsu. Na njegovom putu prema Osijeku vrijeme se stalno pogoršavalo, tako da je u studenom već pao prvi snijeg. Pratila ga je glavnina vojske s mnogim uglednim vojskovođama. Naredio je halebskom beglerbegu Gurcu Mehmed – paši da sa svojom vojskom ostane i zimuje u Osijeku gdje je isplaćena i plača janjičarima. Na putu od Osijeka do Beograda sustigao ga je i Kaplan Mustafa – paša koji se vratio iz neuspjele pljačke i pustošenja dobara Zrinskog i ostalih velikaša u kojem je izgubio veliki broj ljudi i konja. Povlačenje osmanske vojske u zimovnike i Ahmed – pašin odlazak u Beograd pratili su ban Nikola Zrinski i carski generali s kratkotrajnim olakšanjem. No bili su i zabrinuti jer su znali da će s prestankom zime Ahmed – paša napasti mnogo žešće i odlučnije. Premoć osmanske vojske u odnosu snaga je bila jedna prema pet. Razmišljali su što učiniti, te kako da iskoriste slabosti i greške koje su uočili tokom povlačenja osmanske vojske, Ahmed – pašino vojno neiskustvo, te slanje dijela vojske u daleke zimovnike. Tada je ban Nikola Zrinski došao do zamisli koja do tada u načinu ratovanja nije bila izvedena. Zamisao se sastojala od dubokog upada preko južne Ugarske u neprijateljsku pozadinu usred zime do Sulejmanova mosta i njegova paljenja, kako bi osmanskoj vojsci zadao što teži udarac i otežao Ahmed – paši što teži povratak na bojište. Njegovu zamisao zdušno su prihvatili Julije grof Hohenlohe, Christophor Batthyany i Louis Ratuit grof de Souches, te su se pridružili sa svojim vojnim snagama. Poslije obavljenih priprema i biranja najboljih vojnika i jahača 22. siječnja 1664. godine Zrinski je munjevito udario na Babocsu i Berzence, gdje su se ubrzo osmanske posade predale, a utvrde je razorio. Tri dana poslije opsjeo je Szigetvar koji je branio Mehmed – aga. No zbog žurbe i u nedostatku topova morao je odustat od osvajanja, te je krenuo na Pečuh i opkolio ga je 27. siječnja. Dok je vojska grofa Hohenlohea, Batthyanya i grofa de Souchesa žarila i palila pečujskim podgrađem, 28. siječnja Zrinski je krenuo prema Siklosu gdje je cijelu okolicu opustošio. 30. siječnja sručio se poput vihora na tursku palanku Dardu koja je branila prilaze prema Sulejmanovu mostu. Posadu u Dardi je pregazio, a oni koji su preživjeli bezglavo su bježali preko mosta u Osijek. Gonio ih je sve do Osijeka gdje je zapalio osječku palanku, a na povratku uz mnogo truda pomoću ulja, masti i loja uspio je spaliti Sulejmanov most, te razoriti Dardu. Sada se istom brzinom kojom je vršio svoje napade povlačio do Pečuha da se spoji s ostalom vojskom. 6. veljače stigao je već do Szigetvara i produžio prema Babocsi, a već 11. veljače piše iz Babocse caru Leopoldu da je uspio spaliti Dardu, Osijek i Sulejmanov most, ali i mnoga druga mjesta. Za osmanske vojskovođe to je bio pravi šok, ni u snu nisu mogli zamisliti da će biti napadnuti po zimi. Silno iznenađen takvim događajima Ahmed – paša je zapovjedio svim beglerbegovima u zimovnicima, tatarskom sultanu Ahmed Giraju u Sombor i okolnim sandžakbegovima da krenu prema Osijeku i Pečuhu, te se stave pod zapovjedništvo Gurcu Mehmed – paše. 30. siječnja Ahmed – paša, sa svom vojskom koja je bila u Beogradu, zaputio se prema Osijeku vjerujući da će stići za 4 dana. No studen je bila sve žešća pa je 4. veljače bio tek u Srijemskoj Mitrovici, a tada je Ban Zrinski već započeo s povlačenjem. Težak udarac što ga je Zrinski zadao Osmanlijama vezir Ahmed – paša pokušao je što prije ublažiti. Odmah je 2. veljače naredio da se osječki most obnovi. Glavni inženjer nakon procijene štete na mostu utvrdio je da će popravak mosta trajati najmanje dva mjeseca. Pošto je zima bila sve oštrija Ahmed – paša nije ni napuštao Srijemsku Mitrovicu. Za to vrijeme na zapovijed Ahmed – paše u pomoć Gurcu Mehmed – paši u pomoć su pritekli budimski ćehaja, Mustafa – paša iz Szekesfehervara, sandžakbegovi iz Csanada, Simontornya i Szekszarda, te zapovjednici palanaka od Esztergoma do Osijeka. Također su stigli i Kaplan Mustafa – paša iz Bosne i alajbeg Ismail s vojskom iz Bihaća i Zvornika. Nakon što su udružili snage 7. veljače stigli su do Pečuha, no Zrinskog i njegove vojske više nije bilo. Poučen ovim gorkim iskustvom Ahmed – paša je radi učvršćenja granice naredi Gurcu Mehmed – paši da ode s vojskom u Szigetvar, Kaplan Mustafa – paši u Požegu, sandžagbegu iz Bihaća, bosanskom alajbegu i budimskom ćehaji u Koppany i Kaposvar, temišvarskom paši u Pečuh. Zadovoljan kako je rasporedio vojsku, a i uvjeren da se sličan upad neće ponovit 21. veljače Ahmed – paša se vratio u Beograd. Vijest o pothvatu Nikole Zrinskog brzo se proširila Europom. Već je 12. veljače antwerpenski biskup i papinski poslanik Karlo obavijestio kardinala Chigija o velikom uspjehu Zrinskog. Nakon toga vojnog uspjeha Nikola Zrinski je počeo dobivati razna priznanja iz cijele Europe. Španjolski kralj Filip IV. dao mu je red «viteza zlatnog runa», francuski kralj Louis XIV. imenovao ga je svojim «pairom» i darovao mu 10 000 talira, njemački knezovi nazivali su ga svojim «bratom», a narod ga je prozvao novim Skenderbegom. Čak je tiskan i poseban letak s slikom spaljivanja mosta, te su čak i neki spomenici dignuti u njegovu čast. O pothvatu Nikole Zrinskog i paljenju osječkog mosta pisali su mnogi suvremenici, povjesničari i pisci. To je tada prepričavala cijela Zapadna Europa. Na povratku iz Osijeka Zrinski je iza sebe ostavio pravu pustoš, čije se posljedice nisu mogle brzo i bezbolno ukloniti. Radovi na Sulejmanovu mostu odmah su počele čim su to vremenske prilike dopustile. O napredovanju radova na tom mostu krajiški zapovjednici u Hrvatskoj i Ugarskoj bili su slabo obaviješteni jer su izvještaji stizali sa velikim zakašnjenjem tj. onda kada bi stigli već bi bili zastarjeli. Do sredine travnja bilo je već izgrađeno pola mosta. U to vrijeme veziru Ahmed – paši u logor kod Zemuna stigla je obavijest da se kršćanska vojska okuplja i da će krenuti u dva pravca. Jedan dio vojske da će krenuti prema Kaposvaru, a drugi prema Szigetu, a cilj pohoda da je osječki most prije nego se osmanska vojska prebaci. Strahujući od poraza, 15. travnja Ahmed – paša naredio je bosanskom beglerbegu Ismail – paši, beglerbegu iz Damaska Kibleli Mustafa – paši i zapovjedniku 71. janjičarske pukovnije da odmah s vojskom zaštite most i njegove graditelje, a palanku Dardu da utvrde i u njoj smjeste jaku posadu. 7. svibnja Ahmed – paša naredio je pokret vojske iz Zemuna. Kada je stigao u selo Vojku primio je poruku od Gurcu Mehmed – paše da je carska vojska opkolila tvrđavu Kanizsu i da neće bez pomoći izdržati više od 10 dana. Nakon što je primio taj izvještaj Ahmed – paša je požurio pokret vojske, te zapovjedio janjičarskom agi da hitno požuri s odredima janjičara prema Osijeku. Najbrže što je mogao sa cijelom vojskom Ahmed – paša je u Osijek stigao 14. svibnja. Kada je stigao u Osijek obnova Sulejmanova mosta bila je skoro gotova, još je preostalo nekoliko metara koji su krajnjom mukom preko noći bili izgrađeni. Nakon dana odmora vojska je počela prelaziti preko obnovljenog mosta, a već 16. svibnja Ahmed – paša je s vojskom stigao u Dardu. Iz Darde je krenuo preko Mohacsa, Siklosa, Szigetvara, Babocse, Berzence i Kanisze prema Novom Zrinu kako bi banu Nikoli Zrinskom zadao što teži udarac. 6. lipnja opkolio je Novi Zrin sa svih strana, te je počeo silovit napad na Novi Zrin. Vanjski opkopi oko tvrđave su bili pali, te se obruč oko tvrđave sve više stezao. Iako obaviješten o stanju Novog Zrina vrhovni zapovjednik carske vojske grof Raimund Montecuccoli nije htio pomoći Nikoli Zrinskom, zbog osobne netrpeljivosti i zavisti prema njemu, iako je bio s vojskom u blizini. Prepušteni sami sebi, Nikola Zrinski i njegovi vojnici, junački su odolijevali napadima sve do 30. lipnja kada su se bili prisiljeni predat. Nakon osvajanja Ahmed – paša naredio je da se Novi Zrin sravni sa zemljom, a topovi iz njega odnesu u Kanizsu. 17. srpnja Ahmed – paša je nastavio sa svojim vojnim pohodom i osvojio Kis Komarom, te od tuda produžio do Sv. Gotharda na rijeci Rabi. Tu je 1. kolovoza kod Mogersdorfa doživio težak poraz od Montecuccolija i francuskih pomoćnih četa. To je bio početak kada se ratna sreća počela okretati na stranu Habsburške monarhije. No unatoč velikoj pobijedi Bečki je dvor požurio s ponudom mira, što je vezir Ahmed – paša znalački iskoristio i vojni poraz pretvorio u veliku diplomatsku pobjedu. 10. kolovoza u Vasvaru sklopljen je mir na dvadeset godina po kojem je Osmanskom carstvu ostalo sve što je ratom osvojeno, te je Leopold još i pristao platiti ratnu odštetu od 200 000 talira.

    4. Zaključak

    Taj mir dovest će do općeg nezadovoljstva u Hrvatskoj i Ugarskoj koje su očekivale nastavak rata da bi oslobodile hrvatske i ugarske teritorije od osmanlijske vlasti. Mnoge ugarske i hrvatske plemenitaške obitelji počele su se otvoreno suprotstavljati carevoj politici. Pa tako i obitelj Zrinski na čelu s banom Nikolom Zrinskim. 18. studenog 1664. godine Nikola Zrinski pogiba u lovu na vepra. U javnosti je to shvaćeno kao smišljeno uklanjanje glavnog i najopasnijeg protivnika carevoj politici koja si je utirala put prema apsolutističkoj vladavini. Od smrti Nikole Zrinskog, njegova sijena je lebdjela i nad glavom njegovog brat Petra koji nije ništa manje bio od cara smatran opasnim. Kasnije će to dovesti do uništenja cijelog roda Zrinskih i Frankopana 1671. godine, kao i do pogubljenja grofova Nadasdyja i Tattenbacha. Tako možemo doći do zaključaka da je jedan od uzroka za nestanak slavnih hrvatskih porodica bio i ovaj rat.
     
  13. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Custerova tragedija - Little Big Horn

    Nakon završetka Građanskog rata, kontroverzni američki general Custer bio je promaknut u čin general pukovnika i postavljen na čelo 7. konjičke pukovnije koja je uredovala na tzv. Indi- janskom teritoriju. Sudjelovao je u bitkama protiv plemena Cheyennea, a našao se i na vojnom sudu jer je napustio postrojbu zbog posjeta bolesnoj ženi u utvrdi Fort Hayes. Godinu dana bio je pod suspenzijom, a onda se pročuo pothvatom protiv Indijanaca: kod Washite jednostavno je dao masakrirati sve živo. Postrojbu su mu raspustili, a ponovno je okupili tek dvije godine kasnije kad je nastala zlatna groznica u Dakoti. Bilo mu je zapovjeđeno da prati skupinu ljudi koji su iz utvrde Fort Rice kretali na sjever: 1500 vojnika štitilo je 373 civila i 275 kola s opremom. Među civilima bilo je podosta novinara, fotografa i rudara koji će uskoro naći zlato.
    Veće teškoće u napokon relativno mirnim odnosima između bijelaca i Indijanaca nastale su godine 1875. kad su Siouxi odbili prodati područje zvano Black Hills, premda im je bilo ponuđeno čak šest mili- juna dolara. Godinu dana kasnije, na čelu svoje 7. konjičke, Custer se našao u području Montane i blizu mjesta Rosebud (Pupoljak) okrenuo na zapad prema rijeci Little Big Horn. Usput je posve neočekivano naišao na tabor Indijanaca Siouxa i slavohlepan, podcijenivši njihovu snagu i broj, smjesta krenuo u napad. Pomalo nepromišljeno i ne pokoravajući se zapovijedima svojeg nadređenog generala Terryja, svoju je postrojbu razdijelio u tri dijela: časnik Benteen našao se tako na čelu 125 ljudi na južnoj strani, bojnik Reno sa 115 ljudi na drugoj strani rijeke, a sam Custer je ostao na ovoj strani rijeke, zajedno sa 264 svoja vojnika. Nimalo se nije obazirao na izvješća svojih indijanskih uhoda: bio je nasuprot najvećeg broja okupljenih Indijanaca u povijesti - čak šest združenih plemena, petnaestak tisuća Indijanaca među kojima barem dvije i pol tisuće vrsnih ratnika.
    Indijanci su imali golemu premoć u broju ljudi i Custerovi su vojnici jednostavno bili masakrirani, dok su Benteen i Reno nekako pregrupirali svoje snage, ali nisu dospjeli pomoći svom zapovjedniku i njegovim ljudima. I sami Indijanci, a među njima poglavice Bik Koji Sjedi, Hrabri Vuk i Ludi Konj kasnije će ustvrditi kako tako hrabre vojnike nikad nisu vidjeli. Oko Custera i zajedno s njim poginuli su svi, osim jednog izvidnika. Taj dio 7. konjičke bio je smaknut za manje od sat vremena. Kad je dva dana kasnije stiglo pojačanje generala Terryja, njegovi su vojnici našli 197 mrtvih tijela, uključujući i Custerovo.


    George Armstrong Custer rodio se u Ohiju 1839. godine, a kao general poginuo u glasovitoj bici kod Little Big Horna u današnjoj saveznoj državi Montani, 25. lipnja 1876. godine. U trenutku smrti imao je 37 godina, ali mnogi su bili skloni ustvrditi kako zapravo nikad nije u potpunosti odrastao. Vojni je nauk kao posljednji u svojoj klasi završio u West Pointu, početak američkog Građanskog rata dočekao kao niži poručnik vojske unije, a njegov završetak s činom general bojnika...
    Bilo je golo, ali ne i unakaženo, s dvije rane u predjelu srca i jednom na čelu. Svaka je od njih bila smrtonosna. Indijanci nisu znali tko ga je i kad ubio, a nitko to ne zna ni danas. Dugo vremena nakon bitke Indijanci nisu znali čak niti da je Custer u njoj sudjelovao.
    Bitka kod Little Big Horna značila je najteži poraz SAD-a u sukobima s Indijancima, ali je i zauvijek zapečatila indijansku sudbinu: svi su mostovi za suradnju i pregovore bili porušeni, a vojni je vrh vapio za konačnim rješenjem indijanskog pitanja. Konjičke su pukovnije povećavale broj ljudi, a mnoge od njih prerastale u Custerove osvetnike. Petnaestak godina kasnije američki Indijanci više neće pružati oružani otpor.
     
  14. Sammael

    Sammael Knjižničar

    (preuzeto s Wikipedije

    Bitka za Siget

    Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

    Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

    Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz kubure, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić.

    Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Gyura glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyanni i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

    To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

    Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko."
     
  15. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    @ Nea :lijepo, lijepo, samo podatak da su Atenjani sudjelovali u borbi kod Paklenih Vrata je potpuno netočan. U to vrijeme, Temistoklo je već debelo spremao evakuaciju Atene (tako da se baš i ne može tvrditi da je vjerovao u pobjedu vojske kod Termopila ; kad bi Atena i, pogotovo, atenska mornarica pala, to bi definitivno bio kraj, i vrlo vjerojatno ne bismo imali civilizaciju kakvu poznajemo). Joj, kako obožavam helensku povijest, mitologiju, ma sve :laugh: :laugh:

    eh sad, možda ne tako sjajna, ali definitivno značajna je bila pobjeda Atenjana 10 godina prije Termopila, na Maratonu. Opet, samo se šačiča Tespijaca odazvala, Spartanci kasnili zbog religijskih svečanosti. Ne znam točne brojke, čini mi se da je odnos bio 1:10 ("Good odds for any Greek" :laugh: ), a bilo bi 1:20 da polovica Darijeve vojske nije zadržana na brodovima koji su plovili oko rta Sounion, okružujući Atenu. Daklem, što se zbilo? Ludi Heleni navalili svom snagom, puni frontalni udar, s time da su bokovi atenske vojske osobito dobro bili "sređeni", tako da su se perzijski bokovi uskoro raspali, a ostali Perzijanci se dali u bijeg. No, preostao je put od 40 km do polisa, kojeg je trebalo vrlo brzo odvaliti zbog perzijske prijetnje s mora. Uspjeli su.

    zanimljiva anegdota, poznato je da je veliki tragediograf Eshil sudjelovao u bitci na Maratonu. Prema legendi, po povratku u polis, dočekao ga je Sofoklo sa korom pjevača, a na isti dan se rodio Euripid :laugh:
     
  16. Freya

    Freya goddess of eydis

    Nadam se da se Argonaut neće ljutiti ako malo nadopunim to što je napisao o bitci na Maratonu. :belj:

    Ta bitka odigrala se za drugog Darijevog pohoda na Grčku. Naime, dvije godine ranije, njegovu mornaricu koja je pratila vojsku što se kretala kopnom duž obala Trakije, zadesilo je katastrofalno nevrijeme kod rta Atos na poluotoku Halkidici (sjeverno Egejsko more) pa je bio primoran vratiti se u Perziju.

    No, to ga nije pokolebalo i već iduće godine otpočeo je s pripremama za novi pohod. Kako su najjače i najvažnije grčke države Atena i Sparta ne samo odbile Darijev zahtjev za 'zemljom i vodom', što je značilo pristajanje na pokornost caru, već su i ubile perzijske izaslanike, nastavak rata bio je neizbježan.

    U proljeće 490. godine velika prezijska vojska okupila se u Kilikiji, pokrajini na jugoistoku Male Azije, s vojskovođama Datisom i Artafernom na čelu. Perzijanci su ovoga puta odlučili morem se prebaciti u samu Atiku, što je trebalo iznenaditi neprijatelja te istodobno aktivirati sve njihove mnogobrojne pristalice u grčkim gradovima. To su u prvom redu bili pripadnici aristokracije koja se nadala da će uz perzijsku pomoć očuvati svoje političke pozicije i vratiti ponegdje već izgubljene privilegije.

    Prema Herodotu, perzijska mornarica brojala je 600 trijera, no moguće je da je taj broj nešto preuveličan. Brodovima se prevozilo oko 15 000 pješaka, uglavnom strijelaca i 500 - 800 konjanika. Perzijancima se priključio i protjerani bivši atenski tiranin Hipija, preživjeli sin prvog tiranina u Ateni, Pizistrata.

    Mornarica je početkom ljeta krenula iz Kilikije, svrativši najprije na otok Naksos koji je morao biti kažnjen za sudjelovanje u Jonskom ustanku 500/499. godine, a zatim se uputila prema otoku Eubeji. Tu su Perzijanci napali grad Eretriju koja je jedina osim Atene pružila pomoć ustanicima u Jonskom ustanku i Eretrija je također bila kažnjena za svoje sudjelovanje u ustanku.

    Prema Hipijinom savjetu, Perzijanci su se iskrcali u ravnici nedaleko grada Maratona, 40 km sjeverno od Atene. Atenjani su, saznavši za to, uputili poziv u pomoć Sparti i još nekim polisima, no odazvala se jedino Plateja, mali grad u Beociji na granici s Atikom, čiji je jedan odred vojnika stigao na bojno polje i priključio se Atenjanima. Atenjani su prije toga u žestokim političkim borbama (u kakvima nikad nisu oskudijevali!) odlučili prihvatiti Miltijadov program prema kojem je težište trebalo biti na kopnenoj vojsci, a ne mornarici kako je zahtijevao njegov protivnik Temistoklo (on je u tome uspio tek poslije bitke na Maratonu).

    Atenjani su odlučili krenuti u susret neprijatelju, a ne čekati ga iza gradskih bedema kako su neki predlagali. Herodot ne daje podatke o broju i sastavu atenske vojske, no stručnjaci koji su proučavali to razdoblje slažu se da ju je činilo 9 - 10 tisuća hoplita i još nekoliko tisuća lakše naoružanih pješaka pa čak i robova! Kako kaže Pauzanija, u maratonskoj bitci robovi su se prvi puta borili zajedno s Helenima. Platejaca je bilo vjerojatno manje od tisuću.

    Maratonsko polje dugačko je oko 9, a široko oko 3 kilometra. Na jugu, zapadu i sjeveru okruženo je planinama, a na istoku mu se nalazi more. Veći dio sjevera polja bilo je močvarno, južni dio činila je terasa koja se spuštala prema moru. Perzijanci su se iskrcali na sjevernom dijelu - na jednoj uskoj gredi između močvare i mora, a Grci su najvjerojatnije zaposjeli brijeg visok oko 850 m u južnom dijelu ravnice.

    Bitka se odigrala 13. rujna 490. godine i Herodot daje dosta dobar opis događaja. Nakon što su Grci stigli na Maraton, među njihovim stratezima na čijem je čelu bio Kalimah, otpoče prepirka hoće li ući u borbu ili ne. Pobijedili su oni koji su bili za borbu, na čelu s Miltijadom i on par dana kasnije povede vojsku postrojenu u borbene redove, koja trčeći navali na Perzijance udaljene 1 do 1,5 km. Perzijanci su uspjeli probiti grčki centar, međutim Grci su ih razbili na krilima pa se okrenuli protiv centra i opet odnijeli pobjedu. Perzijanci su bili poraženi. Bježali su prema svojim brodovima, no Grci su ih slijedili i na samoj obali došlo je do nove bitke u kojoj su Grci zaplijenili sedam brodova, a ostali su uspjeli pobjeći.
    Kako kaže Herodot, na bojnom plju ostalo je 6400 mrtvih Perzijanaca i samo 192 Grka, među kojima je bio i polemarh Kalimah.

    Međutim, Perzijanci su računali na pomoć svojih pristalica u Ateni kojih je bilo puno među sljedbenicima Pizistrata i njegovih nasljednika. Herodot spominje da je netko od njih čak postavio štit na jednu uzvišicu, kao dogovoreni znak da je u gradu sve spremno za pregovore. Zato se nisu povukli, već su se njihovi preostali brodovi uputili u Atenu. Atenjani su uvidjeli njihovu namjeru i ubrzanim maršem uspjeli stići u Atenu prije Perzijanaca. Kad se perzijska mornarica približila atenskoj luci Faleron, grad je bio pod zaštitom i Perzijanci nisu željeli riskirati, nego su se okrenuli i otplovili u Malu Aziju.
     
  17. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    Da, da, zaj♥♥ao sam, Platejci su to bili.
    Fora s grč. falangom je bila da u većini slučajeva nije bilo enormnih gubitaka. Kad bi se probila sredina formacije, cijela formacija bi se uskoro raspala i ostatk bi se dao u bijeg. Tako da to, u većini slučajeva, nije bilo kolinje, već nešto nalik dosta nasilnom hrvanju :belj:
     
  18. Mercenary

    Mercenary Gaunt's Ghost

    Tako da to, u većini slučajeva, nije bilo kolinje, već nešto nalik dosta nasilnom hrvanju :tired:

    Grčko hrvanje (pa barem jedan stila ) i jest dosta nasilno :ave:
     
  19. Merlin

    Merlin Novi Član

    Bitka kod Hastingsa

    Bitka:Hastings

    Rat:Williamovo osvajanje Engleske

    Mjesto: Kod obale Sussexa, Engleska

    Sudionici: Anglo-saksonski kralj Engleske Harold i normanski
    vojvoda William

    Veličine vojski: Neki nam izvori govore da su veličine vojski obje
    strane brojale od 5000 do 7000 vojnika, dok nam
    drugi kazuju o mnogo većim brojevima.

    Mapa bitke: [​IMG]

    Pobjednici: Vojvoda William, sad poznat kao kralj William Osvajač.

    Opis bitke: Kralj Harold je hitno morao poći na sjever Engleske kako
    bi obranio zemlju od norveške invazije. U isto to vrijeme Vojvoda William od Normandije prešao je kanal La Manche s golemom vojskom. 13.10.1066. Saksonci su stigli u to područje i utvrdili su svoje vojske na jednom brdu sjeverozapadno od Hastingsa. Harold je izdao zapovjed po kojoj nitko nesmije napustiti tu poziciju bez obzira na provokacije. Rano, 14.10.1066 William je zapovjedio pokret prema Haroldovoj poziciji. Dvije su se vojske sukobile i obje su pretrpjele goleme gubitke. Vojevalo se ostatak dana, sve dok kralj Harold i njegovi najvjerniji sljedbenici nisu bili pobijeni.

    Daljnji događaji: William je na kraju postao kralj Engleske, okrunio ga je Aldred, nadbiskup Yorka . Osvojio je London i izgradio je poznati londonski toranj, prvi dvorac kojim si je pomogao uspostaviti vlast u Engleskoj.
     
  20. dontony

    dontony Novi Član

    wau...stvarno se trudite..u pripremi hrvati u staljingradu...
     

Podijelite ovu stranicu