1. Dobrodošli na Eydis - zajednicu fanova fantastike, sci-fi, igara i umjetnosti. Pridruži nam se!
    Sakrij obavijest
  2. Spletke, postanja, drama, smijeh! Tko će biti najbolji čuvar Ravni? Možda baš ti Gost. Prijavi se. Želim biti čuvar ravni!
    Sakrij obavijest

Samostan Sv. Samuela

Rasprava u 'PBF Arhiva' pokrenuta od Teuta, 9. Prosinac 2007..

Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.
  1. Teuta

    Teuta Novi Član

    Nakon dan i pol jahanja uz povremena zaustavljanja, napokon smo na obroncima planina spazili samostan sv.Samuela. Bio je isklesan u stijeni, a ispred njega su se prostirala plodna polja u nizini. Zadnji put kada sam ovdje bila sam bila dijete, ali se čini kao da se ništa nije promjenilo. Vrijeme je za ove rednovnike stalo, još uvijek obrađuju polja na stari način, a njihovu rutinu ne može poremetiti ni sveopći rat. Jahali smo puteljkom koji je prolazio posred ovih polja, prema ulazu u samostan. Nagnula sam se prema Dimitriju.

    ''Hm, koliko god je ovo mjesto lijepo, toliko je i jezovito. Mislim da nas nitko čak nije ni primjetio kako dolazimo. Jesu li ljudi ovdje uvijek takvi?'' upitala sam i navukla kapuljaču od plašta na glavu.

    Djeca su zadovoljno fućkala, radujući se što su napokon stigli na odredište i jedva su čekala da se igraju s brojnim životinjama svih vrsta koje su svećenici odgajali, jer u dvorcu to nisu mogli. Jedino je Melinda izgledala ojađeno što je ovdje; njoj bi više pasalo da smo ju odveli u prijestolnicu, a ne na selo. Ipak je ona bila djevojka u godinama kada su ju počele zanimati zabave i plesovi, a ne naganjanje kokoši.
     
  2. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Jesu li ljudi ovdje uvijek takvi?'' upitala me Ladislava navlačeći kapuljaču na glavu. Zvučala je sasvim normalno, kao da se prije dan i pol nije desilo ono što me zadnjih 36 sati činilo nekako zadovoljnijim samim sobom. Nismo ni pričali o tome tijekom puta. Uvijek bi ili neko dijete ili netko od čuvara došao do nas i započeo razgovor. Uvečer, dok je Nikolai otišao "vježbati gađanje lukom", svi smo zajedno sjedili oko vatre. Zato sam se nadao da ću barem ovdje ili na povratku imati malo vremena za razgovor.

    "Primijetili su, možeš biti sigurna u to, samo što ovi ljudi smatraju da nije pristojno odjednom skakati na nas. Samokontrola je vrlina, Lado." rekao sam i nasmijao se.

    U meni je vladao još jedan čudan osjećaj. Već dan i pol nisam čuo Putnika i nisam bio naviknut na to. Ipak, bio sam uvjeren da će se vratiti. Ne može me napustiti. Ne samo tako.

    Kad smo prošli kroz samostanska vrata, pred nama se otvorio svijet kakvog sam se sjećao. Čistoća, urednost, nema gradske buke ni smrada. Duboko sam udahnuo svjež planinski zrak i nasmiješio se. Vidio sam da i djeca uživaju... Dobro, svi osim Melinde. I can't hold it against her. Ima šesnaest godina.

    Nekoliko je redovnika došlo do nas i Carmilla je sjahala sa svog konja, šapćući nešto najstarijem od njih u uho i pokazujući na nas. Starčev se izraz lica promijenio iz zabrinutog u... Moglo bi se reći čak i veselo. Došetao se do mene i rekao sa širokim osmjehom:

    "Dimitri Orestes Alarion! Vraćaš se religiji, vidim! Caedfan će biti oduševljen što te vidi!"

    Tad je zastao, pogledao Ladislavu i obratio joj se:

    "Ladislava? Malena Lada? To sam ja! Brat Patrick! Ah, sigurno me se ne sjećaš, bila si još malo dijete kad te otac vodio ovamo... Reci mi, kako je on?"
     
  3. Teuta

    Teuta Novi Član

    Čim sam vidjela unutrašnjost samostanskih zidina, navrla su mi sjećanja. Ovdje sam se igrala kao dijete, ovdje sam naučila jahati konja. Sve mi je odjednom postalo poznato, jer se apsolutno ništa nije promjenilo. Sišla sam sa konja i zagrlila brata Patrika.

    ''Pa kako se nebih sjećala??? Tko je mene naučio jahati konja, a? Eh, pa više nisam tako mala...Ponešto sam i...narasla.'' nasmiješila sam se. Patrick je primjetio da šepam i blago mi se osmijehnuo, očiju punih brige i ohrabrenja.

    ''A otac je dobro, još uvijek radi. Ma znaš kakav je on, uporan, ne može biti na miru dok ne završi sve poslove! A i da danas radi oklop za kralja, kažu da nema boljeg živućeg kovača od njega. Odkad nema Vitogora...''

    Zastala sam i pogledala u pod. Vitorog je bio šegrt kod moga oca, tako smo se i upoznali. Radio je najbolje oklope i mačeve u cijelom kraljevstvu, a pričalo se, s obzirom na to da je bio siroče i da ga je sestra moje majke našla u šumi kada je bio star samo par tjedana i to na velikom kamenu koji je imao oblik nakovnja, da je sam Vitorog sin boga vatre Mitre i šumske vile rusalke i da je upravo zbog toga ima nevjerojatnu moć vladanja vatrom i oblikovanja metala.
    Naime, Patrick je bio Leopoldov štićenik, a Leopold je vjenčao mene i Vitoroga.

    ''Sve znam, draga Lado. Otac Leopold će biti oduševljen što te vidi. Hajdemo unutra, uskoro će večera!'' rekao je Patrick i pozvao sve nazočne u veliku samostansku dvoranu gdje su svi redovnici zajedno prehranjivali.
     
  4. samarilech

    samarilech Novi Član

    Ako su ovi redovnici išta znali, onda su znali jesti. Ne bi li vi trebali živjeti asketskim životom? pitao sam jednom prilikom brata Caedfana, a on mi je odgovorio Nije dobro moliti na prazan želudac. Čim smo ušli u glavnu dvoranu, vidio sam da se taj stav nije promijenio u zadnjih šest godina.

    Uzduž glavne dvorane se protezao dugačak stol za kojim je sjedilo mnoštvo redovnika pa čak i neki ljudi iz okolice. Svi su ustali dok je naša ne tako mala družina ušetala kroz vrata i pozdravili nas. Pogledao sam djecu. Sviđalo im se gostoprimstvo, pa čak i Melindi. Bilo je teško ostati imun na srdačnost ovih ljudi. Nekolicina je redovnika uzela oružja i opremu, obećajući da će se dobro brinuti o njima, te smo svi sjeli. Tek kad sam vidio svoj odraz u tanjuru sam shvatio da mi na usnama lebdi smješak. Stol je bio pun hrane i svi su čekali da osoba za čelom stola počne izgovarati molitvu. Ta osoba, taj impozantan postariji bradati čovjek, je bio otac Leopold. Izgledao je sretan što nas vidi, no ne toliko sretan kao još stariji čovjek koji je sjedio njemu s desne. Brat Caedfan.
     
  5. Teuta

    Teuta Novi Član

    Brat Patrick je prišao ocu Leopoldu i šapnuo mu nešto u uho. Otac Leopold nam se samo nasmiješio i ustao se, spreman da kaže molitvu. Svi smo se primili za ruke, ja sam s jedne strane prihvatila majušnu Heleninu ručicu, a s druge strane Dimitrijevu ruku. Otac Leopold je otpočeo sjetnim glasom -

    ''Hvala ti Svevišnji, na ovoj hrani, koju smo svi zajedno proizveli. Hvala ti na ovoj zemlji, na ovim obroncima koji hrane ove poštene ljude i hvala ti na iznenadnim gostima koji obogaćuju naš život kada se najmanje nadamo.''

    Cijela je se dvorana zaorila i svi su prionuli na jelo. Bila sam gladna i nisam okljevala. Trgala sam najmekše komade mesa i davala ih Heleni, a ona je pohlepno mljackala i oblizivala se. U jednom trenutku, Dimitriju je jedna redovnica sipala vino u času, ali je izgubila kontrolu nad vrčem i slučajno mu prosula ostatak sadržaja vrča u krilo.
    ''Mardir!'' rekla je polutiho, djelom zaprepašteno, a dijelom sretno što vidi Dimitrija. Skinula je povez s lica koji je bio tradicionalan za njen red; njeno lice je bilo nestvarno lijepo, obdareno očima zelenim poput borove šume te porculanskom puti. Primila je Dimitrija za rame i s suzom u oku mu tiho rekla -

    ''Pa ti si živ...''

    Ja sam bila prilično zbunjena, a ni Dimitri nije bio ništa manje zbunjen od mene.
     
  6. samarilech

    samarilech Novi Član

    Pada kiša. Oblaci ne samo da zakrivaju sunce, čini se kao da zakrivaju cijeli svijet. Dan je, no isto bi tamo mogla biti noć. Svejedno mi je. Osjećam svaku kap vode kako udara u mene. Čujem samog sebe kako dišem, iako to ne bih trebao. Zvukovi umiranja bi trebali zagušiti sve ostalo, no svejedno se čujem. Gledam u svoje ruke. Krv se slijeva sa njih, pada na oklop koji mi štiti natkoljenice. Strijela prozuji pored moje glave. Vidim je kako leti, ravnu i savršenu, kroz zrak, osjećam je dok prolazi pored mene. Smrad mi ulazi u nosnice; smrad krvi, mrtvaca, sranja i vatre. Ne smeta mi. Ovdje je toliko dugo da ne znam kako živjeti bez njega. Gledam u čovjeka koji mi se približava. Oči su mu pune straha i odlučnosti. Zna da me mora sasijeći ili će umrijeti. Gledam u kišom i krvlju natopljeno tlo. Nalazim ono što sam tražio. Odbačen mač nekog od mrtvaca leži pored mene. Saginjem se i dižem ga, i tek sada shvaćam da je sve usporeno. I bitka oko mene, i čovjek koji mi trči ususret, i ja. Nije me briga. Već sam mrtav. Uzimam mač i zabijam ga čovjeku u trbuh. U tom trenu, svijet postaje brzina. Brzina je svijet. Gledam kako se i ja i moja okolina krećemo kao da smo nošeni orkanskim vjetrom. Vjetrom kojeg možemo kontrolirati. Ubijam. Niti ne gledam. Nakon nekoliko trenutaka? sekundi? minuta? dana? godina? života? sve se opet usporava. Mač mi pada iz ruke na tlo. Krvarim. Krvare svi oko mene. Osjećam leđa kako mi gore od boli. Svejedno mi je, no mom tijelu nije. Klečim. Kosa mi pada preko lica. Slušam ratni urlik kako mi se približava i dižem se, nenaoružan, sklopljenih očiju. Osjećam nečiji vrat kako puca.

    Mardir!!!

    Zovu me. Tisuće i tisuće glasova koji se spajaju u jedan. Tih i udaljen, no čujan. Udišem zrak, udišem kišu. I padam na tlo, još uvijek držeći svoju posljednju žrtvu u rukama.


    Nalazim se u glavnoj dvorani samostana, gledam u lice redovnice i znam... znam da se ne želim sjetiti tko je ona.

    Ne smijem.
     
  7. Teuta

    Teuta Novi Član

    ''Oprostite, zamjenila sam za vas nekoga...'' rekla je redovnica u nevjerici i udaljila se od Dimitrija. Meni se činilo da ju Dimitri ipak pozna, bez obzira na njegovu posve hladnu reakciju. Iako je uspješno odglumio da ju ne pozna, nešto mi je govorilo da su njih dvoje imali puno više od poznanstva. No nisam se htjela mješati u to; ni sam Dimitrije nije bio siguran u to što mu je prošlost, nije još mene trebao da mu po njoj kopam.

    Kada je redovnica otišla, Dimitri je nastavio jesti kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam gurnula ruku ispod stola i nježno mu stisnula bedro. Tada me je pogledao, a ja sam mu uzvratila toplim pogledom punim nade i razumijevanja.

    ''Ja sam tu sad... Ne idem nikuda, bez obzira na sve. Take your time...'' prošaptala sam i nastavila jesti. Nisam micala ruku s njegovom bedra, samo sam nježno rukom prolazila od koljena pa do polovice bedra, nadajući se da mu ne smeta.
     
  8. samarilech

    samarilech Novi Član

    Ne smijem, ne smijem, ne smijem, ne smijem, ne smijem, devet ugašenih svijeća, osamdeset odrubljenih glava, šesnaest kamenčića na cesti, ne smijem, ne smijem, jedan čovjek, dva uma... DOSTA!!!

    Osjetio sam Ladislavinu ruku na svojoj nozi i čuo njene tople riječi. Bilo je to upravo ono što mi je trebalo. Mir i razumijevanje su se širili iz nje u valovima, i sa svakim valom koji me zapljusnuo, bilo mi je sve bolje. Mislim da nije ni znala koliko mi njen dodir u ovakvom trenutku pomaže. Nije bilo Putnika da mi kaže kako će sve biti u redu, no nije mi ne trebao. Imao sam nju.
     
  9. Teuta

    Teuta Novi Član

    Večera je uskoro završila i svatko je krenuo svojim putem. Redovnici su krenuli na počinak, a čuvari i djeca, uključujući Dimitrija, pozicionirali su se ispred velikog kamina u glavnoj dvorani. Carmilla je čitala priče Heleni, a Johann i Darius su s Nikolaiem i Danielom rezbarili drvo, dok su Melinda i Leona vezle neke ornamente na Melindinu novu haljinu.

    Ja sam imala nešto drugo na pameti. Naime, unutar samog samostana je postojao izvor termalne vode, s obzirom na to kako je pola samostana bilo uklesano u stijeni, jedna od prostorija koja je bila najdublje usađena u planinu je ujedino bila i napol potopljena spilja, gdje je u malim bazenčićima od vapnenca krčkala termalna voda laganog sumpornog mirisa. Dvorski mi je liječnik preporučio da se s vremena na vrijeme zbog mojih poteškoća s hodanjem bućnem u takvu vodu, kako bi mi se mišići i tetive opustili. Krenula sam stepenicama u sam podrum samostana, došavši do velikih drvenih vrata, otvorila sam ih i ušla u prostoriju. Svodovi su bili nazubljeni kamenim sigama, a pod je bio bijel poput snijega. Bijelina vapnenca je prevladavala i u malim bazenčićima napunjenim zelenkasto-žutom vodom koja se na nekim mjestima pušila i ključala.

    Očarana prizorom, ali ne i mirisom ovog mjesta, zapalila sam još par baklji sa strane, kako bih dobro osvjetlila cijelu prostoriju. Skinula sam tuniku sa sebe, pa onda hlače i ostatak odjeće, skupa s čizmama i krenula prema vodi. Sjela sam u prvi najplići bazenčić, gdje mi je voda sezala tek do pasa kad sjedoh na samo dno i prekrižila sam ruke preko skupljenih koljena, naslanjajući glavu na njih. Toplina vode je godila, a ja sam na kratko zaboravila na sve svoje probleme, na vojvodu, Sofiju, Wolfenburg. Jedino mi je na pameti bio Dimitri. Njegovi dlanovi, točnije.
     
  10. samarilech

    samarilech Novi Član

    Putniče? Putniče? Gdje si, kvragu?

    Nije bilo odgovora. Zabrinjavalo me to, pogotovo sad. Toliko se toga događalo, uključujući onu ženu koja je nekako znala moje ime... A Ladislave nigdje nije bilo. Bila je otišla odmarati se u špilju i nisam je htio smetati. Bilo bi to krajnje nepristojno od mene. No tada sam se našao na rubu brojanja. Znao sam da bih, ako ubrzo ne nađem smirenje, mogao puknuti.

    Oprosti, Ladislava, ali moram te naći, rekao sam sebi i ustao sa jedne od stolica. Pri odlasku sam uhvatio Carmillin pomalo ljutit pogled. Znao sam što taj pogled znači. Ona je bila čista profesionalka i nije htjela da se zbližavam s Ladislavom. Uzvratio sam joj gledajući u Helenu. I Carmilla je postala vezana uz djecu, samo što to nije htjela priznati. Ispričao sam se i izašao iz prostorije.

    "Lado? Jesi li tu negdje?" pitao sam ulazeći u špilju.
     
  11. Teuta

    Teuta Novi Član

    ''Hah?'' podigla sam pogled, i ugledala Dimitrija.
    ''Ah, to si ti...ma da, tu sam, odmaram stare kosti. Ako je ova voda ljekovita koliko je i smrdljiva, biti će dobro...''
    Nasmijala sam se, oslanjajući bradu na koljena. Mjehurići su me škakljali po cijelom tijelu, a bol u nogama je bila prošlost. Prela sam poput mačke koju se mazi, dugo mi ovako nije bilo ugodno.

    Dimitri se okrenuo iz pristojnosti, što je u mene izazvalo salvu smijeha.
    ''No, što si tako sramežljiv? Pa nemam ništa što već nisi vidio. A ionako nemaš što za vidjeti.''
     
  12. samarilech

    samarilech Novi Član

    Sjeo sam na tlo pored bazenčića u kojem se Ladislava odmarala. Bili smo jedno pored drugog, no svejedno je nisam htio gledati golu. Nisam smio. Ne bi bilo pristojno. Kako sam sjeo, čvrsto sam se uglavio nogama za jednu izbočinu u stijeni, čisto zato da me ne bi pokušala povući u vodu. Sudeći po njenom odgovoru na moje prethodno pitanje, bila je u nekom zaigranom raspoloženju. Bolje ništa ne prepustiti slučaju, pomislih.

    "Nisam sramežljiv, pristojan sam" rekao sam i pročistio grlo "Jesu li ti noge bolje? Voda je ovdje ljekovita."
     
  13. Teuta

    Teuta Novi Član

    ''Da, posve su me prestale boljeti. Koje olakšanje....''
    Nagnula sam se i uronila posve u ljekovitu vodu, s obzirom da me Dimitri nije gledao. Nastavila sam, posve opuštena.

    ''Lijepo od tebe što si se okrenuo...to odaje da su tvoje namjere časne. Za razliku od Siegfriedovih. Taj čovjek me već dobrih godinu dana natjerava okolo. Neznam što bih da nema tebe...''

    Okrenula sam se prema njemu, grudima naslonjena na rub stijene, i ispružila ruku kako bi mu dohvatila pletenicu i odvezala kosu.
     
  14. samarilech

    samarilech Novi Član

    Osjetio sam kako mi raspušta kosu. Uživao sam u tome; njen je dodir skoro u potpunosti isprao nalet bijesa dok sam čuo ime vojvodinog prvog viteza.

    "Znaš, jednog od ovih dana neće biti nikoga da rastavi njega i mene." rekao sam tiho. Ne znam kako, no znao sam da je svjesna moje odlučnosti.

    "Ne brini" preduhitrio sam je prije nego što je išta uspjela reći "Oklop mu je slab na nadlaktici."

    U tom sam trenutku, taman kad sam htio vidjeti je li moja zadnja rečenica ostavila ikakav utisak na Ladislavu, osjetio kosu kako raspuštena pada niz moja leđa. Bila je slobodna. Kao i ja.
     
  15. Teuta

    Teuta Novi Član

    Uzdigla sam se rukama iz vode i sjela na rub bazena, upravo iza Dimitrija, okrenuvši mu se licem. Obukla sam tuniku na sebe i privukla mu se odozada, stavljajući jednu svoju ruku na njegovu kosu, nježno ju milujući, a drugu ruku sam ispružila naprijed, želeći primiti njegov dlan.

    ''Dimitri....'' rekla sam i naslonila se grudima na njegova leđa, a moja mokra kosa se sljepila sa slapom njegove kose koja je padala po njegovim leđima.

    ''Ne želim da mu naudiš. Na neki čudan način mi je stalo do njega. Ipak radimo skupa, nebi mi bilo svejedno da ga netko ubije. A ponajmanje ti, jer i sam znaš da svaki zločin slijedi kazna. Znaš i sam koja bi bila kazna za to. Ali opet, ta kazna nebi bila ništa napram toga kako bi ti kaznio mene, osudio me da provodim smrtne dane na ovom svijetu bez tebe....''
     
  16. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Lado..." izustio sam "Ne idem nikud. Nisam ni mislio boriti se protiv Siegfrieda samo tako. Tek kad dokažemo sve što moramo dokazati... E tad ću..." zastao sam. Nisam joj htio reći što bih mu napravio. Nisam htio ni pomišljati na to.

    "Nećeš provesti nijedan dan bez mene. Not if I can help it." rekoh. Tada sam se uhvatio kako joj milujem ruku koju mi je prije nekoliko trenutaka pružila.
     
  17. Teuta

    Teuta Novi Član

    Maknula sam mu kosu na stranu i počela ga drugom rukom milovati po vratu i licu, naslonivši svoju glavu na njegovo rame. Kada sam svojim dlanom dotakla njegov vrat, stresao se poput konja kojeg prvi put osedlavaju. Drugom rukom sam ga primila oko struka i posve se privila uz njega.

    ''Znaš, kada me ti pogledaš, osjećam se lijepom. A lijepom sam se osjećala puno rijeđe odkad me ti nisi počeo gledati. To ženi poput mene puno znači... To što ti ne smeta moj....problem...stanje...kako da to nazovem.... Zbog toga se cijeli život osjećam manje vrijednom i dosta toga što dam dosad od muških osoba dosada dobivala mi se čini kao milostinja. Ne želim da me se žali...Želim da me se razumije.''

    ''Ti si prvi muškarac kojem sam željela zato jer se kraj njega osjećam ispunjeno na način da bih s njim mogla vječnost provesti samo pričajući...''
     
  18. samarilech

    samarilech Novi Član

    Slušao sam je. Po prvi put, slušao sam samo nju, a ne i Putnika. U trenucima poput ovog, bilo mi je drago što ga nema ovdje. Imao sam nju. Nije mi trebao.

    Ne treba mi.

    "Znaš da te razumijem. Odavno to znaš, Lado" rekoh. Pomilovao sam joj obraz svojom rukom i naslonio svoju glavu na njenu koja je počivala na mom ramenu. Bio sam... Smiren.

    "Ne sjećam se nijedne žene u svom životu. Ni jedne jedine. I znaš što? Drago mi je zbog toga, jer ovako prva važna žena u mom životu... Si ti."

    Uzdahnuo sam, ali ne od umora ili tuge. Bio sam sretan.

    Zasad.
     
  19. Teuta

    Teuta Novi Član

    Ustala sam se i pružila mu ruku da se i on ustane. Još uvijek sam bila u tunici koja mi je sezala do pola bedra, a ispod sam bila kao od majke rođena. Kako se ustajao, tako su nam se lica srela. Izgledao je sretno, oči su mu se caklile. Uzela sam njegove ruke i stavila ih sebi oko struka.

    ''Dimitri, nemoj se bojati me dotaknuti. Zaboga, ja uživam u svakom tvom dodiru...'' rekla sam i pogledala ga u oči. Promatrala sam mu lice, poluotvorene usne, nosnice kako mu se šire dok je duboko disao. Osjećala sam kako mu srce luđački kuca. Nadam se da je on osjetio i moje.
     
  20. samarilech

    samarilech Novi Član

    U tom sam trenutku napravio nešto što sam htio otkad sam ušao u špilju. Čvrsto sam je zagrlio.

    "I ja u tvom, Lado. Don't you ever forget that."

    Već se dugo nisam osjećao ovako ugodno, a um mi je bio blaženo prazan od svih zbunjujućih misli i polu-sjećanja. Upravo zato sam zakolutao očima kad sam čuo glasove kako nam se približavaju.

    "Vjerojatno neki redovnici ili netko od naših" šapnuo sam Ladislavi i popustio stisak zagrljaja. Ne bi bilo u redu da nas nađu ovako.
     
Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.

Podijelite ovu stranicu