1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Rimsko Carstvo

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Aronys, 5. Kolovoz 2007..

  1. Aronys

    Aronys Pleb

    Rimska imperijalna legija


    Uvod
    Prema predanju antičkii Rim je osnovan 753. godine prije Krista. U vremenu od pet stoljeća Rim se, od vojničke postaje na prijelazu preko rijeke, uzdigao u dominantnu silu Apeninskog poluotoka. U tom vremenu dva puta je bio okupiran od protivničkih vojski, i svaki put smogao snage da se oslobodi i još više uzdigne. Do 510.p.K. državom, koja je obuhvaćala samo grad i okolicu, vladalo je sedam kraljeva. Najranija povijest toga razdoblja obavijena je legendama i do današnjeg dana poznata samo u osnovnim crtama. Stanovništvo je bilo podijeljeno na bogate patricije (lat. patricii) i običan narod plebejce (lat. plebis). Prema tradiciji, šesti kralj Servije Tulije (Servius Tullus), podijelio je teritorij federacije Rimljana i susjednih Etrušćana i Latina, koji su tada bili pod političkim i vojnim utjecajem Rima, na 20 rodova koji su se zvali narod (lat. tribus). Vojno posobni građani bili su podijeljeni na 150 centurija (lat. centum - stotinu) pješaka i 18 centurija konjanika. Po 25 vojnika iz svake centurije podizano je za rat.
    Svi ljudi sposobni za nošenje oružja podijeljeni su u pet imovinskih klasa. Najbogatija prva klasa bila je naoružana i opremljena za rat kao teški grčki hopliti; kaciga, oklop za gornji dio tijela i štitnici za noge od bronce, mač, koplje i veliki okrugli štit. Najsiromašnija je bila peta klasa naoružana samo praćkama i lakim kopljima za bacanje. Vojska je tada imala 2000 ratnika prve klase, po 500 ratnika iz druge, treće i četvrte klase, i 750 ratnika pete klase. Sveukupno 4250 pješaka i 450 konjanika.
    Rimljani su 510.p.K. zbacili posljednjeg kralja i proglasili republiku kojom su upravljali Senat i dva konzula. U ratu su konzuli bili vojni zapovjednici koji su izvan teritorija Rima imali neograničene ovlasti. Rim je, kao i Grčka, crpio vojnu snagu iz svoje antičke demokracije, odnosno društva slobodnih građana. Građanstvo je impliciralo politički ali i vojni status, odnosno vojnu obvezu. Pokorenim narodima Rim je priznavao djelomična građanska prava, a ako su pripadnici tih naroda migrirali u Rim, stjecali su status punopravnih građana. Teret rata nosili su bogati slojevi društva. Rimsko građansko društvo pokazalo se vrlo vitalnim i najviše zahvaljujući njegovu ustroju Rim je preživio nekoliko velikih vojničkih poraza i katastrofa. Gali su 390.p.K. porazili rimsku vojsku i, osim citadele Kapitola, Rim spalili do temelja. Samniti su pobijeđeni u dva rata ali ne bez poraza 321.p.K. u klancu Klaudina (Furculae Claudinae). Iz posljednjeg poraza izvučena su iskustva nakon čega je uslijedio preustroj vojske.

    Kamilijeva legija
    Drugi preustroj rimske vojske početkom 4.st.p.K. dovodi se u vezu s diktatorom i herojem Kamilijem (Camillius). Otud se u literaturi može pronaći preustroj pod nazivom Kamilijeve reforme. U tom razdoblju javlja se i naziv legija (lat. legio) koji točno određuje vojnu postrojbu, iako je pojam mnogo širi. Legio ima nekoliko značenja - narod iz kojeg se podižu vojni obveznici, oni koji plaćaju porez i općenito vojska. U vojsci Tulija Servija centurija je bila administrativna jedinica iz koje su podizani vojnici. Međutim, Kamilije je organizirao vojsku (legiju) koja se sastojala od 60 centurija, s po dvije centurije okupljene u taktičku jedinicu manipulu (lat. manipulus - lit. snop ili rukohvat slame). Legija je zauzimala bojni složaj u tri crte sa po 20 centurija u svakoj. Između manipula bio je razmak toliko širok da je kroz njega mogla proći manipula iz susjedne crte prema naprijed ili prema nazad. Jednom manipulom zapovijedala su dva centuriona (stotnika).
    U prvom bojnom redu djelovali su laki pješaci naoružani praćkama i lakim kopljima za bacanje veliti (lat. velites, negdašnja peta klasa). U drugom redu, naoružani s poznatim rimskim kopljem za bacanje pilumom (lat. pilum), mačem gladijusom (lat. gladius) i zaštićeni velikim ovalnim štitom (lat. scutum) djelovali su hastati (lat. hastatus - kopljanik, negdašnja druga klasa). U trećem redu, naoružani kopljima za borbu (lat. hasta) i opremljeni kao hastati djelovali su trijari (lat. triarii - treći), roari (roarii) i acensi (acensi - lit. pričuva).
    Malo je poznato o drugoj zaštitnoj opremi legionara. Uz velite najslabije su bili opremljeni roari i acensi odnosno negdašnje četvrta i treća klasa. Povjesničari pretpostavljaju da su hastati i principi bili najbolje zaštićeni, te da su uz kacige nosili i djelomične oklope za tijelo.

    Rimska legija 2.st.p.K.
    Tijekom 2. stoljeća prije Krista legija je manjim dijelom preustrojena. Nestali su acensi i roari koji su postali lakim pješacima velitima. Oni su postali dijelom svake od manipula - uz 120 teških pješaka bilo je 40 velita. Oni su u bici i dalje zauzimali položaj u prvim redovima gdje su čarkali sa protivnikom. Hastati su i dalje u prvom bojnom redu zaštićeni brončanim prsnim oklopom. Oni najimućniji nosili bi žičanu košulju. Na brončanim kacigama dobili su ukrase od crnog perja visine oko 50 cm kako bi se protivniku učinili višim. Ostali redovi legije opremljeni su na jednak način s time da su umjesto koplja za bacanje piluma, naoružani dugim kopljem hastom. Iza hastata stajali su principi, hastati sa dužom službom, odnosno veterani i iza njih posljednja pričuva elitni trijari. Svaki od tri bojna reda sastojao se od 10 manipula odnosno 1200 ljudi. Isturenih velita također je bilo 1200. Svakom manipulom zapovijedala su dva centuriona. Prvi centurion zapovijedao je desnom, a drugi lijevom centurijom. Konjaništvo legije imalo je 300 jahača u deset eskadrona odnosno turmi (lat. turmae) kojima je zapovijedalo tri desetnika (lat. decuriones).
    Ekspanzija i osvajanje novih teritorija sa druge strane mora omogućili su bogaćenje viših slojeva društva. Korupcija je postala velik problem tako da je sve teže bilo pronaći kompetentne vojskovođe i časnike. Zbog lošeg zapovjedništva, znatnih gubitaka u ratovima i općenito teške vojne službe sezonsko regrutiranje je postalo otežano. Zbog toga je uvedena vojna služba u trajanju od šest godina za koju su regruti odabirani kockom.

    Marius Gaius
    S poluotoka Jutland, odnosno prostora današnje Danske, na samom kraju 2.st.p.K. germansko pleme Cimbri krenulo je u potragu za boljom zemljom na jugu Europe. Putem su se Cimbrima pridružila germanska plemena Tuutonaca i Ambrona, te keltsko pleme Tigurina. Rimljani su bili obaviješteni o velikom pokretu naroda te su poslali nekoliko vojski u Noricum (antička provincija u današnjoj Bavarskoj) gdje su potučene jedna za drugom. Na sreću Rima, Alpe su se pokazale prevelikom preprekom za prijelaz prvih skupina Germana, te su one skrenule na jugozapad prema Galiji, odnosno današnjoj južnoj Francuskoj. I tamo ih je 105.p.K. dočekala rimska vojska ali je teško poražena i ona.
    U međuvremenu u sjevernoj Africi rimska vojska, kojom je zapovijedao Caecilius Metellus Numidicus, neuspješno je ratoval protiv Jugurte, kralja Numidije (antičke države na teritoriju današnjeg Alžira). Jedan od visokih časnika Caeciliusova stožera, Marije (Marius Gaius, 157.-86.p.K.) vratio se u Rim 109.p.K. optužujući svojeg zapovjednika za nesposobnost u tom ratu. Zahvaljujući obiteljskom utjecaju i dobrim vezama, Marije je 107.p.K. izabran za konzula i umjesto smijenjenog Caeciliusa postavljen za zapovjednika rimske vojske u Numidiji upravo u vrijeme početka seobe Cimbra. Za samo dvije godine Marije je pobijedio Jugurtu i zavladao Numidijom. Vrativši se u Rim 104.p.K., Marije je ponovno izabran za konzula i postavljen za zapovjednika u ratu protiv Cimbra. Znajući da je samo pitanje vremena kad će germanska i keltska plemena prijeći Alpe i udariti na Rim, Marius je započeo opsežan preustroj rimske vojske.

    Marijeva Legija
    Kartaga je razorena 146.p.K. s čime su završeni punski ratovi koji su s prekidima trajali više od dva stoljeća u kojima se Rim riješio jednog od svojih najvećih suparnika na Sredozemlju. Punski ratovi donijeli su Rimu nove osvojene provincije i velika bogatstva koja su prigrabile najmoćnije obitelji. Koncentracija bogatstva u rukama malog broja ljudi s jedne, i sve veći broj građana bez imetka na drugoj strani, započeli su proces erozije regrutnog sustava dotadašnjih imovinskih klasa. Ekspanzija Rima i stalna potreba za vojnicima i legijama pod oružjem, za razdoblje mnogo duže od samo jedne sezone, doveli su dotadašnji ustroj novačenja gotovo u slijepu ulicu. Uviđajući to Marije je proveo dalekosežan preustroj pretvarajući vojsku sastavljenu od građanske milicije u profesionalnu vojsku lojalnu samo svojim zapovjednicima.
    Popuna rimske vojske omogućena je na dragovoljačkoj osnovi, a svi slobodni rimski građani mogli su stupiti u vojsku bez obzira na imovinu koju su imali. Budući vojnici su s državom sklapali ugovor o vojnoj službi. Za uzvrat država ih je naoružavala, opremala i davala im plaću. Unificirana je proizvodnja oružja i opreme, a svi vojnici - legionari, izgledali su kao jedan. Nestali su trijari, principi i veliti, a ostali su samo konjanici equites i teški pješaci hastati. Ulogu lakih postrojbi sve više će dobivati saveznički kontigenti pješaka i konjanika.
    Zanimljivo je da su protivnici takvog novačenja i dalje inzistirali na tome da novaci moraju imati imovinu, zbog toga jer je upravo ta imovina bila njihov motiv za borbu - trebali su imati nešto za braniti.
    Nova ili Marijeva legija sastojala se od deset kohorti (lat. cohort - mnoštvo, skup), svaka kohorta od tri manipule, i svaka manipula od dvije centurije. Svakom centurijom zapovijedao je centurion, a najviši centurion po rangu kohortom. Centuria je za razliku od prijašnjih 60 narasla na 80 legionara tako da je kohorta u punom sastavu imala 480 ljudi odnosno svih deset kohorti 4800.

    Kohorta
    Kohorte su poznate u antičkom Rimu od 4.st.p.K. Italski saveznici (lat. socii) bili su ustrojeni u administrativne kohorte od 500 do 1000 ljudi kojima su zapovijedali prefekti (lat. praefectus) koji su ujedno bili i rimski časnici. U gradu Rimu postojale su gradske kohorte (lat. cohorte urbanae), otprilike kao današnja policija, te kohorte vatrogasaca (lat. cohorte vigilium). Najstariji poznati primjer uporabe kohorte kao vojničke taktičke postrojbe, učinio je rimski zapovjednik Scipion Afrički (Scipio Publius Cornelius Africanus Minor Numantius, 184.-129.p.K.) u Španjolskoj 133.p.K. Jedna manipula od otprilike 150 ljudi bile je nedovoljna za samostalne zadaće, a legija opet prevelika. U Španjolskoj i nije bilo pravih bitaka nego cijeli niz manjih sukoba i opsada. Jedna kohorta sastavljena od tri manipule, otprilike 450-500 ljudi bila je dovoljno velika da se održi u borbi ili manjoj utvrdi do dolaska većih snaga.
    Zanimljivo je da i danas, kao i unazad nekoliko stoljeća, predmet istraživana su optimalna veličina jedne pješačke taktičke postrojbe, i da je svaka vojska za to imala svoje odgovore. Kroz cijelu vojnu povijest može se pratiti ustroj vojski ali niti do danas u većini poznatih slučajeva nije cjelovito istraženo i pojašnjeno prema kojim kriterijima je određen broj ljudi u taktičkoj postrojbi. Primjerice, kroz kasni srednji vijek i renesansu optimalni broj ljudi u njemačkim, švicarskim carskim četama bio je 400. Dovoljno velik broj da vojno bude djelotvoran, i dovoljno mali da ga ekonomija može podržati. Kasnije će kroz 18. i 19. stoljeće osnovna taktička postrojba biti bojna od 500 do 1000 ljudi.
    Jedan od poznatih povijesnih kriterija linija je naprekidnog zapovijedanja. Jedan zapovjednik mogao je djelotvorno nadzirati 5-10 časnika, svaki od časnika 5-10 dočasnika i svaki dočasnik 5-10 vojnika. I tu je otprilike način kako doći do broja 500. Nekad se zapovijedalo glasom (vikom), te zvučnim i vizuelnim znacima. Križaljka rasporeda koji su u ustroju postrojbe činili časnici i dočasnici, manje ili više ima slične osnove. Na nekom skupu jednog govornika bez ozvučenja može čuti i vidjeti najiše nekoliko stotina ljudi tako da je i to jedan od kriterija određivanja brojnosti skupine. Mnogi vojni povjesničari drže da je pojava kohorte kao taktičke postrojbe prvi početak modernog ustroja vojske.
    Za vrijeme Marija kohorta je postala jednako taktička kao i administrativna postrojba. Stvaranjem kohorti legija se raščlanila na taktičke postrojbe s kojima se moglo manevrirati. Zapovjednik ih je mogao postavljati u jedan ili više stupnjeva po dubini, pokretati u tijeku borbe, razmicati zbijati, upotrebljavati na čelu ili krilima. Kohorte su postale vrhuncem razvoja antičke falange.

    Legionar
    Prema Mariju svaki rimski vojnik morao je biti sposoban za vojnu službu i koji se mogao prema potrebi brinuti sam za sebe. Inzistirao je da svaki vojnik sa sobom može nositi sve što mu je potrebno za uređenje tabora, posuđe za pripremu hrane, te namirnice za najmanje tri dana. Ukupna težina koju je strpljivi legionar morao nositi na hodnji bila je oko 35 kilograma zasluživši zbog toga šaljiv naziv "Marijeva mula". Svu prtljagu legionari su nosili na križnoj motki preko ramena tako da su je u slučaju iznenadnog napada mogli odmah odložiti. Na neprijateljskom teritoriju, kada je postojala mogućnost borbe, legionari su nastupali bez prtljage, koja se nalazila u kolima u pozadini. Duge i naporne hodnje, kao i ostale vježbe za snagu i izdržljivost postali su dio obuke. Jedna legija mogla je u jednom danu prijeći 40, a u iznimnim situacijama i 60 kilometara.
    Svi legionari naoružani su pilumom, kopljem za bacanje. Marije je u konstrukciji piluma uveo i jednu novinu. Metalni vrh je za drvenu dršku do tada bio učvrćen s dvije metalne zakovice. On je dao jednu metalnu zakovicu zamijeniti drvenom, koja bi pri udaru u protivnički štit pukla učinivši tako pilum neuporabljivim. Druga zakovica bi zadržala zajedno metalni vrh i drvenu dršku ali u klimavoj vezi, tako da je sa zabodenog vrha visjela drvena motka udarajući po štitu ometajući njegova vlasnika.
    Prve borbe preustrojene legije, naoružane novim pilumom, prošle su uspješno pobjedama nad Teutoncima i Ambra u bici kod Aquae Sextiae 102.p.K. nedaleko današnjeg Marseja na jugu Francuske. Prije bitke Marije je zapovjedio svojim legionarima da kad izbace svoje pilume, navale mačevima te da sa štitovima potiskuju protivnika na način kako je to činila grčka falanga. To je prvi takav podatak da je legija djelovala i svojom masom. Na drigoj strani Cimbri su uspjeli prijeći Alpe i zauzeti prostrano područje gornjeg toka rijeke Po. U bici kod Vercellae (današnjeg Roviga u Italiji) 101.p.K. Marije je ishodio za Rim jednu od najznačajnijih pobjeda u njegovoj povijesti.

    Imperijalna legija
    Pun potencijal nove vojne organizacije iskoristio je Julije Cezar (Gaius Iulius Caesar 100.-44.p.K.) osvojivši za Rim srednju Europu i za sebe mjesto prvog čovjeka u državi. Na kraju, nakon više od pola stoljeća građanskih ratova u kojima se međusobno tuklo šesto vojski, kao pobjednik je izašao Oktavijan (Gaius Iulius Caesar Octavianus Augustus, 63.p.K.-14.) koji je okrunivši za cara 27.p.K. udario u temelje Rimskom carstvu i njegovoj povijesnoj veličini.
    Legiju iz vremena Augusta povjesničari znaju nazivati "klasičnom" legijom zato što je to njezin vrhunac, postrojba naoružanih ljudi kakva se ima na umu kada se uopće spomene naziv "legija", takva kakvu smo najčešće viđali u holivudskim filmovima, na ilustracijama i sada sve više u muzejima, replikama i na predtavama oživljene povijesti.
    Pod Augustom stvorena je rimska stajaća vojska u kojoj je broj legija smanjen na 28. Svaka od njih imala je 6000 ljudi - 5240 boraca i 760 pripadnika pomoćnih službi, zanatlija, liječnika, kuhara i sl. Svaka je imala svoj naziv, znakovlje i tradiciju koja se mogla pratiti od vremena punskih ratova. Legiju I Germanica (1. Germanska) podigao je Julije Cezar 48.p.K., V Macedonica (5. Makedonska) podigao je Oktavian 43.p.K., VI Victrix (6. Pobjednička) također Oktavijan 41.p.K. itd. Svaka legija i dalje ima deset kohorti s time da je prvoj elitnoj kohorti sastav povećan dvostruko što je ujedno i najveća promjena ustroja prema Marijevoj legiji.
    Trajanje vojne službe povećano je sa šest na 16 godina, plus četiri godine na lakšim zadaćama. Legijatom je tri do četiri godine zapovijedao legatus prije nego što bi postao guvernerom jedne od provincija carstva. Njegovih šest pomoćnika tribuna (lat. tribunus laticlavus) postavljala je politika na njihovu putu prema mjestu u senatu. Jedini pravi profesionalni visoki časnik zadužen za organizaciju, obuku i opremu legije bio je veteran sa tridesetak godina službe, takozvani zapovjednik tabora (lat. praefectus castrorum). Za svakodnevne zadaće legije bio je zadužen po rangu najviši centurion prvi pilum (lat. centurio primus pilus) koji je inače zapovijedao prvom centurijom u prvoj kohorti. Centuriona više ne biraju vojnici između sebe nego ih postavlja zapovjedništo legije. Svaki centurion sebi je izabirao pomoćnika, nižeg časnika (lat. optio), koji je bio u rangu zastavnika i za svoju službu dobivao dvostruku plaću običnog legionara. Optio nikad nije morao postati centurionom, međutim ako bi se izborio za budući viši časnički položaj tada je unaprijeđen u pripravnika za centuriona (lat. optio ad spem ordinis). Na tom položaju ostao bi sve dok se ne bi ispraznilo mjesto jednog od 59 centuriona u legiji. Centurion je mogao izabrati doživotnu službu u legiji s time da je u poodmaklim godinama službovao u administraciji, ili se mogao povući uz otpremninu kao i ostali veterani koji su od države dobivali zemlju odnosno posjed. Dočasnik u pravom smislu te riječi bio je otprilike u rangu desetnika (lat. tesserarius) zadužen za manji broj vojnika, straže ophodnje i sl.


    Ovo je prvi dio Rimske imperijalne legije.
    U nastavku ću se dotaći znakovlja legije, kao i plaća, stege i odličja.
    Preuzeto iz časopisa Husar
     
  2. Aronys

    Aronys Pleb

    Znakovlje legije
    Teško da koja moderna postrojba ima nešto slično rimskom stijegu odnosno znaku (lat. signa - lit. znak, oznaka). U bici je signa imala ključni položaj i predstavljala je mjesto zapovjednika otkuda su davani vizualni znaci odnosno zapovjedi. Mjesto signe služilo je za okupljanje rastrojenih postrojbi i ujedno je bila posljednje mjesto otpora. Trubači (lat. corniciens) trubljenjem bi tražili pozornost signi kako bi se mogle izdati zapovijesti - podzanjem i spuštanjem, mahanjem lijevo i desno, itd. Kada je podizan tabor prvo bi se u zemlju zabila motka signe od koje su se povlačile mjere. Za vrijeme republike postojalo je pet vrsta signi odnosno znakova - orao, vuk, mitski bik Minotaur, konj i vepar. Marije je zadržao samo orlove (lat. aquile) zbog bliskosti znaka sa bogom rata Jupiterom. Orlovi su dobili srebrne i zlatne munje koje su držali kanđama. Za vrijeme Augusta orlovi su izrađivani od zlata a zastavnik koji je nosio orla tako se i zvao - nosač orla (lat. aquilifer). Ispod orla ugravirana su poznata slova SPQR skraćenica od "Senat i narod Rima" (lat. senatus populus que romanus). Gubitak orla bio je za legiju loš znak te je bila raspuštena. Koliko su značili orlovi Rimljanima govori podatak i rat protiv Germana koji su rimskim legijama oteli orlove u Teutobuškoj šumi.
    Svaka od legija, uz glavni znak orla imala je i svoje osobite znakove među kojima je bilo najviše horoskopskih. Jednorog je bio znak Augusta i stoga je njegova Legio II Augusta koristila taj znak. Bik je bio znak nožice Venere i njega je nosila Legio I Italica, mitskog krilatog konja Pegaza nosila je Legio IIII Scythica, itd.
    Svaka od legija nosila je i znakovlje koje je predstavljalo blisku vezu sa carem odnosno dokaz lojalnosti. Na takvom znaku (lat. imago) nošeni su metalni diskovi na kojima je bio gravirani lik cara i nekog od člana obitelji. Aquila i imago su bili u nadležnosti prve elitne kohorte.
    Znak koji je najviše bio nalik današnjoj zastavi bio je i u stvari kvadratna tkanina na križnoj motki (lat. vexillum) na kojem je istican naziv i osobit znak legija.

    Plaća, stega i odličja
    U vrijeme Augusta godišnja plaća legionara iznosila je 3 zlatnika (lat. aurei) odnosno 75 denara (lat. denarii) ili 300 sestera (lat. sesterii). Pri stupanju u legiju i sklapanju vojničkog ugovora, legionar je odmah dobivao 75 denara. Plaće su legionarima stizale kvartalno. Car Dominicijan (81.-93.) povećao je godišnju plaću na 12 zlatnika odnosno 300 denara. Pri odlasku iz legije nakon 20 godina službe veteran je dobivao otpremninu od 3000 denara. Do sada nije pronađen niti jedan izvor iz kojeg bi smo mogli zaključiti kolika je bila plaća centuriona. Povjesničari drže da je bila najmanje pet puta veća nego plaća legionara. Plaća centuriona iz prve kohorte bila je dva puta veća od "običnog" centuriona, a plaća prvog piluma četiri puta veća. Prvi pilum je na kraju službe dobivao otpremninu od 300 000-400 000 denara.
    Stega u legiji bila je legendarna. Centurion je sa svojim štapom od vinske loze (lat vitis) mogao išibati vojnika odnosno primijeniti tjelesnu kaznu (lat. castigatio), mogao ga je kazniti novčano (lat. pecunaria multa), dati mu dodatnu službu (lat. munerum idictio) ili manje vrijednu (ponižavajuću) službu (lat. militiae mutatio). Legija je mogla degradirati časnika ili vojnika (lat. gradus deiectio) ili ga nečasno otpustiti (lat. missio ignominiosa). Najteže kazne za teška djela kao dezerterstvo, pobunu ili neposluh bila su pogubljenja. Druga strana medalje bila su odličja i nagrade. Obični vojnici i dočasnici dobivali su za zasluge ogrlice (lat. torques), narukvice (lat. armillae) i medalje nošene na prsima (lat. phalerae). Centurion i obični legionar su mogli zaslužiti zlatni vijenac (lat. corona aurea), a ako bi primjerice bio prvi časnik ili vojnik legije koji bi se popeo na protivnički zid, tada bi dobio vijenac za zid (lat. corona muralis). Najviši centurion po rangu primus pilus mogao je dobiti srebrno koplje (lat. hasta pura) ali samo na odlasku iz službe. Ako su cijele postrojbe dobile odličje, tada bi ga isticale na svojem znakovlju.

    Daljnji razvoj događaja
    Od vremena cara Augusta do Trajana (Marcus Ulpius Nerva Traianus 53.-117.; car 98.-117.) "klasična" legija je na svojem vrhuncu. Legionar - teški oklopleni pješak dominira bojnim poljem i nema te vojne sile koja mu može odoljeti. Rim gospodari svijetom i u njega se slijevaju ogromna bogatstva iz osvojenih provincija. Početkom 3. stoljeća sve više je barbara na rimskim granicama pristiglih sa sjeveroistoka Europe. Unutrašnje borbe za vlast, ekonomska i društvena erozija načeti će Rim i otad slijedi dekadencija koja će se odraziti i na ustroj i kakvoću legija. Gotski konjanici potukli su rimsku pješačku vojsku u bitci kod Adrijanopolja 378. godine. Otad sve je više konjaništva u rimskoj vojsci, legije nestaju i ustrojavaju se znatno manje postrojbe sa oko tisuću pješaka i nekoliko stotina konjanika. Rimska vojna sila svoje redove sve više popunjava pripadnicima doseljenih naroda (lat. foederati). Samo šest godina poslije bitke kod Adrijanopolja car Teodozije je u vojsku na istoku uzeo u službu 40 000 konjanika Germana sa kojima je potukao zapadne legije uzrupatora Magnusa Maximusa. Povjesničari su prepoznali te događaje koje su nazvali dekadencijom pješaštva i početkom dominacije konjaništva na bojnim poljima Europe.


    U idućem postu dotaći ću se kaciga i oklopa rimske imperijalne legije, te njihove tipove i razdoblja u kojima su se koristile.
    Preuzeto iz časopisa Husar.
     
  3. Jaktens Tid

    Jaktens Tid Aristokat

    Gdje si bio kad sam polagala Rim? :love:
     
  4. Thor

    Thor Aktivan Član

    Ave Caesar, morituri te salutant!
     
  5. Freya

    Freya goddess of eydis

    Bi li bilo offtopic kad bi se ovdje pisalo i o rimskoj Republici i o kraljevstvu? :think:
     
  6. Jaktens Tid

    Jaktens Tid Aristokat

    Mislim da ne jer RC iz naslova bi trebao biti pojam šireg značenja, a ne samo politički ustroj određenog doba :laugh:
     
  7. Aronys

    Aronys Pleb

    Naravno da se može. Ta ovo je topic koji obuhvaća cijeli pojam drevnog Rima. U naslovu sam stavio Carstvo, jer to najbolje asocira na drevni Rim, no može se ovdje staviti sve o antičkom Rimu. Ako imate što o tome, samo dajte. :smile:
     
  8. Veles

    Veles ljuta zvijer

    PROPAST RIMSKOG CARSTVA I: PERZIJA

    Razlozi i procesi koji su doveli do pada jednog od najmoćnijih, ako ne i najmoćnijeg carstva u povijesti, te načini transformacije antikčke kulture u srednjovjekovnu, oduvijek su bili opsesija učenih glava. Stvar je tim više zanimljiva što je do propasti došlo u zapadnome dijelu carstva, dok se istočni dio transformirao u Bizant i poživio kao imperijalna sila srednjovjekovne Europe kroz još puno lijepih stoljeća.

    Postoji jedan poprilično očit i u povijesti često posve ignoriran uzrok svog tog procesa. Taj se uzrok zove Perzija. Početkom 3. stoljeća, perzijski princ Ardašir od Kuće Sassanove zbacio je posljednjeg partskog vladara Artabanusa IV i proglasio se novim velikim kraljem nad kraljevima, utemeljivši tako novu dinastiju Sassanida. Želja je Sassanida bila obnoviti perzijsko carstvo kakvo je bilo prije osvajanja Aleksandra Velikog. Njihovi prethodnici Parti i za svojih najboljih dana bili su jedva nešto više od konfederacije mnogih plemena, naroda, pokrajina i gradova, sa krajnje decentraliziranom vlašću, upravom i vojskom. Kao takvi, nisu Rimu predstavljali bitno veću prijetnju od bilo kojeg drugog naroda onkraj njegovih granica. Sassanidi su pak, bili snažna centralizirana država s vrlo jakom vojskom i još jačim ambicijama. Doslovce preko noći, Rim se našao oči u oči s konkurentskom velesilom koja je imala pretenzije na polovicu njegova teritorija i sasvim realne mogućnosti da te pretenzije ostvari.

    Kriza koja potresa Rimsko Carstvo tijekom 3. stoljeća započinje upravo sa Sassanidima. Aleksandara Severa, posljednjeg cara dinastije Severijaca, ubili su njegovi vojnici ubrzo nakon neuspjele vojne intervencije protiv Ardašira. Ista je sudbina zadesila i Gordijana III nakon rata sa Ardaširevim sinom Šapurom I. On je uspio zarobiti i rimskog cara Valerijana, što je bilo prvi i zadnji put da je neki rimski car završio kao zarobljenik stranog vladara. Prema legendi, Šapur je Valerijana isprva koristio kao ljudsko postolje dok se penjao u sedlo konja, da bi ga potom dao živog odrati i njegovu prepariranu kožu izložiti kao trofej vrhovnom perzijskom hramu.

    Osim direktnim invazijama, Perzija je ugrožavala Rim i indirektno. Nakon Valerijanovog fijaska, 260. godine, cjelokupni zapadni dio carstva, provincije Hispanije, Galije, Britanije, odcjepljuju se i formiraju vlastito, Galsko Carstvo, sa autonomnom upravom, vojskom, vladom i financijama. Istovremeno, pod sponzorstvom samog Šapura, na Bliskome Istoku diže se kraljevstvo grada Palmyre kojim vlada kraljica Zenobija. U nekoliko je godina Palmyra pod Zenobijinim vodstvom uspjela osvojiti cijeli istočni dio carstva, od Male Azije do Egipta. Rimsko je Carstvo tako kroz gotovo dva desetljeća bilo rascjepano na tri neovisna i međusobno zaraćena dijela, gdje se više nije znalo tko pije a tko plaća. Vladala je potpuna anarhija a carevi su se dizali i padali kao muhe. Situacija se donekle počela stabilizirati od 273. pa nadalje, kada je novi car Aurelijan sravnio Palmyru i zarobio Zenobiju, porazio Perzijance, pokorio Galsko Carstvo i ponovo integrirao zapadne provincije.

    Sve u svemu, Rimu je trebalo više od pedeset godina da donekle sredi situaciju s Perzijom. To je činio tako da je povlačio legije sa granica svojih zapadnih pokrajina i pojačavao obranu na istoku. Procjenjuje se da se gotovo četvrtina vojne sile carstva preusmjerila na uski potez granice na Bliskome Istoku, prema Mezopotamiji i Armeniji. To je, naravno, ostavljalo zapadne provincije ranjive na napade barbarskih naroda onkraj Rajne i Dunava. Rim je tako sve više počeo ovisiti o barbarskim plaćenicima kojima je popunjavao rupe u obrani Europe. To je opet rezultiralo sve većim brojem barbarskih naroda trajno naseljenima na teritorijima carstva, što je opet poticalo migracije, napade i ratove. No Rimu se više isplatilo žrtvovati cijelokupnu Galiju i Britaniju nego si dopustiti gubitak, recimo, nilske delte u Egiptu, koja je svojim žitom hranila pola carstva. Treba uzeti u obzir da je u antičko doba, čak i s rimskim intervencijama, cijelokupna zapadna i sjeverna Europa u principu bila jedna velika šuma. Kičma Imperija u ekonomskom, financijskom i kulturološkom pogledu bile su istočne zemlje: Grčka, Mala Azija, Sirija i Bliski Istok, te Egipat. Upravo na te zemlje oko je bacila i Perzija. Da bi ih obranio, imperij je počeo upravo na istok prebacivati težište svoje administracije i vojske. Konstantinovo seljenje prijestolnice iz Rima u Konstantinopol početkom 4. stoljeća bio je samo logički nastavak toga. A Teodozijeva podjela carstva na istočno i zapadno 395. bila je već puka formalnost.

    Do konca 3. i početka 4. stoljeća, Rim će uspjeti stabilizirati dobar dio svojih granica i naučiti efikasno odgovarati na prijetnju Sassanida. No pogranično ratovanje sa Perzijom nastavit će se u gotovo redovnim intervalima od dvadesetak-pedesetak godina, sve do početka 7. stoljeća. Međusobni povuci-potegni ratovi toliko će oslabiti obadva carstva da se na koncu niti jedno od njih neće moći efikasno obraniti od nove velesile koja će se tada dići, a to će biti Islam.
     
  9. Veles

    Veles ljuta zvijer

    PROPAST RIMSKOG CARSTVA II: KRIZA 3. STOLJEĆA

    Kriza 3. stoljeća i ratovi s Perzijom temeljito su promijenili stvarnost Rimskog Carstva. Antički svijet tijekom prethodnih dvjesto godina bio je, načelno, podosta sličan našemu danas. Unutar relativne sigurnosti koju je carstvo pružalo, razvila se neka globalna ili pseudo-globalna kultura u kojoj su se mješali običaji, proizvodi, vjerovanja, jezici, klase, rase i stanovnici raznih dijelova staroga svijeta. U Britaniji se štovala egipatska boginja Izida, kršćanski zeloti vodili su polemike protiv budističkih redovnika, rimska se aristokracija odjevala u kinesku svilu, u arenama po Galiji i Germaniji borili su se lavovi i tigrovi protiv slonova i nosoroga, bogati turisti putovali su da bi vidjeli Grčku, Bliski Istok, Egipat i, jednom rječju, cijelo je carstvo postajalo jedan veliki melting pot. Trgovačka je mreža cvjetala, prenoseći se Sredozemljem brodovima a do gradova u unutrašnjosti karavanama po čuvenim rimskim cestama. Razvijalo se poduzetništvo i nekakva srednja klasa, dakle ljudi koji su mogli živjeti relativno pristojnim životom od vlastitog rada.

    To je sve funkcioniralo već stoljećima usprskos činjenici da je imperij bio krajnje nestabilna politička tvorevina i to još od doba kasne Republike. Počevši s Augustom, imperatori su zapravo igrali svojevrsnu farsu u kojoj su vlastiti prosvjećeni apsolutizam maskirali iza drevnih republičkih institucija, konkretno, Senata. To je stvaralo određene probleme koje carstvo nikad nije riješilo. Teoretski, svakog novog cara birao je i potvrđivao Senat i rimski narod, a zbog održavanja te maske demokracije ispred lica diktature, nikad naprosto nisu mogla biti jasno i glasno definirana pravila sukcesije. To je, naravno, otvaralo vrata prevratima, vojnim udarima i građanskim ratovima. Usprkos tome, Rim je kroz svoja prva dva stoljeća u pricnipu uspio održavati duže periode mira i stabilnosti (pax romana), uglavnom zato jer još od doba Hanibala nije imao ozbiljnijeg vanjskog neprijatelja.

    Međutim, pojavom Sassanida početkom 3. stoljeća, taj trzavi sistem potpuno je krahirao i raskrinkala se sva ranjivost imperija. Bez jasnih pravila održavanja i prijenosa vlasti, vojna sila postala je jedinim jamcem političke stabilnosti usred takvog kaosa. Moćni su se zapovjednici legija i provincija već od prije znali nadmetati za prijestolje u građanskim ratovima, ali sada je to zbilja uzelo maha. U periodu od pedeset godina, između 235. do 285., smjenilo se gotovo jednako careva kao i kroz prethodna dva stoljeća. I to ne računajući one koji su vladali u odcjepljenom Galskom Carstvu, ili u kraljevstvu Palmyre!

    Vojska je tako postala odlučujući faktor u zadobivanju i održavanju političke vlasti. To je dovelo do drugog problema, a to je bilo financiranje rastuće vojne sile. Carevi-vojskovođe u 3. stoljeću stoga su započeli s masprodukcijom kovanica u kojima su sve više i više smanjivali udio srebra. To je, naravno, dovelo do hiperinflacije, koja je kroz desetljeća potpuno uništila rimski monetarni sustav. Novac je izgubio svaku stvarnu vrijednost i ljudi su se ponovo počeli okretati trampi kao jedinom efikasnome obliku trgovine. Time je, opet, uništena trgovina unutar carstva. Interna nestabilnost i povremene provale i napadi stranih naroda nisu nimalo pomogli u cijeloj stvari.

    Kako je trgovačka mreža polako propadala, velik dio pučanstva ostajao je bez posla. Srednji sloj, obrtnici i trgovci nisu više imali što za raditi i nisu mogli opstati. Trbuhom za kruhom, velike populacije ljudi napuštale su gradove i vraćale se na selo, kako bi mogli živjeti od zemlje. No rimskom su poljoprivredom već stoljećima dominirala golema imanja bogatih zemljoposjedničkih magnata na kojima su radili robovi. U boljim danima carstva, te su agrarne industrije proizvodile značajne viškove i prodavale ih za gotov novac. Sada, kako je novac sve više gubio vrijednosti, ta su velika imanja postajala zatvoreni sustavi koji su proizvodili samo za vlastite potrebe. Ljude koji su dolazili iz gradova zemljoposjednici su upošljavali na svojim imanjima pod uvjetom da im trajno služe. Cijele obitelji tako su postajale trajno vezane uz zemlju koju su obrađivale a koja zapravo nije bila njihova. Tako se stvarala nova klasa polu-slobodnih ljudi, tzv., kolona. To su bili prethodnici budućih kmetova u onome što su bili začeci feudalnog sustava. Zemljoposjednički magnati isto su tako sve više odbijali plaćanje poreza carstvu: bilo da su plaćali u bezvrijednome novcu, bilo da su pokazivali otvorenu agresiju prema carskim sakupljačima poreza. Značajni dijelovi carstva tako su zapravo postajali zatvorene cjeline za sebe, koje su samo nominalno priznavali vrhovnu carsku vlast.

    Sv. Ambrozije u 4. stoljeću (dakle prije početka velikih seoba naroda) već piše kako su gradovi u sjevernoj Italiji posve napušteni. Usred opće nesigurnosti 3. stoljeća, gradovi se ili napuštaju ili se zatvaraju u sebe, aktivirajući stare (ili gradeći nove) obrambene zidine. Nestaje javnih površina i javnih građevina, nema više bogatih mecena koji bi financirali velike javne projekte kao što su forumi, kazališta, amfiteatri, hramovi, itd. Carevima je sada glavna preokupacija bila vojska, a unutar pojedinačnih gradova glavni je javni interes bila sigurnost, u koju su sad išla sva sredstva. Bogati pojedinci, pak, počeli su se skrbiti uglavnom za sebe, jer javni utjecaj i ugled više nije donosio nikakve hvalevrijedne političke bodove.

    Konačno, usred opće nesigurnosti i neizvjesnosti, filozofija klasične antike počeo se sve više povlačiti pred misticizmom srednjeg vijeka. Kršćanstvo zapravo u 3. stoljeću postaje značajnija religijska komponenta carstva: tijekom prethodna dva, kršćanstvo se uglavnom svodilo na poprilično nedefinirane i neorganizirane grupice marginalaca koje su s vremena na vrijeme znale iziritirati pokojeg od careva. Sada, kršćani pridobivaju sve više i više sljedbenika koji usred ovozemaljskog kaosa traže utjehu u onozemaljskoj nadi. A i sama se Crkva sve više definira i organizira, postaje rigidnija, dogmatičnija i fanatičnija.

    I premda se Rimsko Carstvo uspjelo na koncu oporaviti od opće krize u 3. stoljeću, promjene koje je ta kriza izazvala u samome društvu nisu se mogle ukloniti niti ispraviti. U biti, srednji je vijek već tada ušao na mala vrata.
     
  10. Freya

    Freya goddess of eydis

    Je li i to iz 'Husara'?
     
  11. Veles

    Veles ljuta zvijer

    Ne, nego iz "Prica Broja Jedan" :smile:
     
  12. Freya

    Freya goddess of eydis

    A vidiš ti vraga matorog! Kak je sve popamtio i tako dobro izanalizirao!! Čak bi mi moglo i koristiti jednom negdje! :laugh:
     
  13. Veles

    Veles ljuta zvijer

    Ček, nis još gotov! Tek sam došao do početka 4. stoljeća! :laugh:
     
  14. Veles

    Veles ljuta zvijer

    PROPAST RIMSKOG CARSTVA III: HUNI I SEOBA NARODA

    Početkom 4. stoljeća, dakle, Rimsko se Carstvo ponovo stabilizira, međutim iz krize izlazi bitno izmijenjeno. Dva su jaka vladara uspjela transformirati i osvježiti imperij, jedan za drugim: Dioklecijan i Konstantin. Premda su njihove metodologije bile bitno suprotne, obadvojica su zapravo težila sličnom idealu. Htjeli su carstvo u kojem bi vlast cara bila apsolutna i neupitna, bez potrebe za skrivanjem iza već posve izlizane "volje senata i rimskog naroda" nego temeljena na svetom božanskom pravu, po uzoru na drevne istočne monarhije (Perziju i faraonski Egipat). Razlika je, naravno, bila u izboru religija. Dioklecijan je svoju božansku vlast htio učvrstiti invocirajući već staru i umiruću rimsku mitologiju (u koju više nitko zapravo nije vjerovao u onom propagadnom obliku u kojem ju je carstvo prezentiralo). Konstantin je, pak, uvidio dobru šansu da car postane branitelj nove i rastuće kršćanske vjere. Povijest je, naravno, pokazala čiji je pokušaj urodio plodom.

    Tijekom 4. stoljeća, dakle, novi-stari imperij ponovo je jaka i stabilna velesila, no, kako su pokopani i posljednji ostatci drevne republike, tako se više ne može govoriti ni o vječnome gradu kao o njegovom sjedištu. Konstantin, naravno, seli prijestolnicu na istok, gradeći novi grad Konstantiopol (ilitiga Carigrad, kako će ga u kasnijim stoljećima prikladno prozvati Slaveni) na lokaciji starog grčkog polisa Byzantiuma. Micanje imperijalne vlasti iz zapadnog dijela carstva samo pospješuje odumiranje dotičnog. Teodozijeva podjela Rimskog Carstva na istočno i zapadno 395. samo je konačna racionalizacija mnogih ranijih ideja o reorganizaciji imperija. Već Dioklecijan uvodi podjelu na četiri dijela (sa četiri posebna vladara, dva cezara i dva augusta nad njima), koji otprilike odgovaraju istočnom i zapadnom komadu imperije: takva podjela, međutim, ne uspjeva se održati, jer naravno da su se četiri međuvladara odmah počela međusobno klati za vrhovnu vlast. Teodozijeva se podjela uspjeva održati jer do 395. u zapadnome dijelu carstva više nije bilo dovoljno snage ni života da se tamo itko ide dizati protiv istočne polovice.

    Naime, 376. godine nevolje za zapadno carstvo ponovo ulaze na velika vrata, u vidu gotskih plemena koja prelaze Dunav, harače Balkanom, da bi potom 378. satrli Rimljane kod Adrijanapolja (ilitiga Hadrianopolisa). Međutim, to nije bio pravi problem, jer u riječima tadašnjih povjesničara i sami su Goti bježali od nekog divljeg naroda iz neznanih zemalja, koji je klao i uništavao sve pred sobom. Ubrzo su se na zapad počele slijevati cijele rijeke ljudi, plemena i naroda s istočnih stepa za koje nitko prije nije čuo ni znao: nakon Gota Franci, pa Alani, Vandali, itd. Nova se sila dizala na euroazsijkim stepama, počevši na Dalekom Istoku tamo negdje na sjevernim granicama Kine, gdje su bili poznati kao Xiongnu (što se Kinezi 4. stoljeća vjerojatno izgovarali kao Hon). Dio tog naroda koji je prešao preko cijele Azije i, tjerajući sve pred sobom započeo veliku seobu, kada su se napokon pojavili na zapadu u 5. stoljeću, ostali su zapamćeni kao Huni.

    Huni, te njihov najpoznatiji kralj Atila, u povijesti se obično identificiraju kao glavni i konačni krivac za propast carstva na zapadu i tome doista jest tako, samo, kako to objasnih gore, oni su indirektno počeli ugrožavati Rim daleko prije nego što su sami banuli na njegove granice. Huni su, naprosto, bili banda. Nisu se bavili ni poljoprivredom, ni stočarstvom, niti bilo čime drugime osim rata i pljačkanja. Zato su se stalno selili s mjesta na mjesto, preko pola svijeta. Razlog njihove iznimne vojne uspješnosti bio je novi tip pojačanog luka koji su upotrebljavali, refleksni luk, iz kojeg su njihovi laki konjanici sipali strijele u bitci. Naprotiv, većina euroazijskih nomadskih naroda onog doba, konkrento Sarmata, preferirala je teško oklopljene konjanike (grč. katafrakte) oboružane dugim kopljima. Ti antički proto-vitezovi bili su dobra udarna sila za pogranične ratove s Rimljanima ili Germanima, ali nisu se mogli nositi protiv udri-pa-bježi napada Huna. Huni su praktički istrijebili sarmatske narode sa euroazijskih stepa u svojoj migraciji. Jedan od njih, Alani, je možda u svojem bijegu na zapad negdje iza Karpata ostavio nešto svojih plemena među Praslavenima, i iz tog slavensko-sarmatskog mješanja su, moguće, nastali Hrvati. Ali to je već druga priča...

    Pod Atilom, Huni dosežu vrhunac svoje snage i obrušavaju se na Rimsko Carstvo, haračeći kroz cijelu Galiju, sve dok na posljetku 451. nisu nabasali na Gotsko-Rimsku koaliciju u bitci na Katalaunijanskim poljima. Ta bitka je završila s ogromnim gubitcima na obadvije strane i bez jasno definiranog pobjednika, ali ipak je debelo potresla Hune i zaustavila njihovo napredovanje na zapad. Atila potom pokušava napasti Italiju i osvojiti Rim, ali od toga ga na neki misteriozni način uspjeva odgovoriti papa Lav I. Prema pobožnoj legendi (koju je Rafel ovjekovječio tijekom Renesanse na svojim stancama), papa je uspio otjerati Atilu uz nebesku intervenciju Sv. Petra i Pavla. Manje pobožna varijanta jest da je, po nalogu cara Valencijana III, Atila debelo potplaćen da se okani Rima. Najvjerojatnija je, međutim, mogućnost da se Atila ostavio napada na Rim jer je u gradu vladala epidemija kuge. Bilo kako bilo, vođa Huna vratio se u Panoniju, centar svog novosnovanog carstva, gdje je 453. umro nakon cijelnoćnog pijančevanja na svojoj ženidbenoj gozbi. Odmah po njegovoj smrti, hunsko je carstvo počelo pucati po šavovima i ubrzo se raspalo. Slična je sudbina zatekla i jednog drugog velikog osvajača 800-tinjak godina ranije, Aleksandra Makedonskog.

    Do ovog trenutka, zapadni dio imperije leži u ruševinama. Hunska prijetnja je prošla, ali nevolje koje je ona izazvala nisu. Vizigoti sa Balkana prelaze u Italiju, gdje pod Alarikom već 410. opsjedaju Rim, osvajaju ga i pljačkaju (iako su bili relativno pristojni, nisu puno palili ili silovali). Puno je gadniji napad Vandala 455., koji je došao sa juga, iz Afrike: naime, Vandali su 406. u koaliciji s Alanima napali Galiju, prohujali Europom, došli do Španjolske, spustili se preko Gibraltara u Afriku, tamo osnovali kraljevstvo i onda pod kraljem Geiserikom Šepavim prešli u Italiju i došli pred Rim s nekih 80 000 ljudi. Navodno je papa Lav I uspio uvjeriti vandalskog vođu da ne ubija ljude i ne pali grad, ali pitanje je jesu li se Vandali držali ovog. U svakome slučaju, temeljito su opljačkali Rim od svega vrijednog.

    Do sada se sva imperijalna obrana odvano povukla s granica da gasi požare u unutrašnjosti. Barbarskih horda ima više s ove nego one strane Rajne i Dunava, a da stvar bude značajnija, to više nisu teutonska plemena s toljagama i krznenim šubarama s kakvima su Rimljani imali posla u Cezarovo doba. Kroz naraštaje trgovanja, služenja i ratovanja s Rimom, dolazi do mješanja barbarske i klasične kulture. Novi narodi osnivaju svoja kraljevstva na teritoriju imperija, dogovaraju savezništva s crkvom i carevima, uključuju se u imperijalnu politiku i diplomaciju i, ukratko, nisu više barbari.

    Sada je već svima jasno da je famozna 476., koja se u svim udžbenicima navodi kao godina u kojoj zapadno carstvo palo, puka formalnost. Već desetljećima prije toga, carevi na zapadu potpuno su ovisni o plaćenićkim vojskama stranih naroda (uglavnom Germana), a njihovi zapovjednici postaju toliko moćni da na kraju sami postavljaju i smjenjuju careve kako se to njima sviđa. 476., međutim, germanski vojskovođa Odoekar svrgava posljednjeg cara zapada, Romula Augusta, ali ne postavlja nikakvu novu marionetu na njegovo mjesto. Drugim riječima, do tog trenutka je na zapadu već i sama institucija cara postala toliko beznačajna da Odoekaru nije više koristila niti kao puka fasada. U biti taj čin nije imao nikakvog većeg odjeka u svoje vrijeme. Ljudi u Italiji nastavili su živjeti zapravo u relativnom miru i stabilnosti kroz desetljeća koje će označiti prijelaz 5. u 6. stoljeće. Nove nevolje i uništavanja započeti će tek sredinom 6. stoljeća, kada će bizantski car Justinijan povesti rekonvkistu za preosvajanje Italije i cijelog zapadnog dijela carstva.

    Ima možda neka simbolika u tome da je posljednji rimski car na zapadu nosio ime osnivača Rima, Romula, kao i naslov prvog cara, Augusta. Zanimljvo je da je ista priča bila u Perziji: posljednji veliki perzijski kralj prije islamskog osvajanja, Khosroes II, nosio je isto ime kao i prvobitni utemeljitelj perzijskog carstva tisuću godina ranije, Kir Veliki. Na perzijskom obadva su imena Kuroš.
     
  15. Veles

    Veles ljuta zvijer

    PROPAST RIMSKOG CARSTVA IV: OSTALO...

    1. JEZIK
    Ljudima poput mene, koji su imali dvojke iz latinskog, vjerojatno je zapanjujuće da je država koja je govorila tim jezikom uspjela izdržati dulje od dva polugodišta (znam da ja nisam). Latinski, ili bolje rečeno, promjene u njemu, do neke su mjere doprinijeli nestabilnosti i rasapu imperije. Već u Cezarovo doba, Rimljani su praktički govorili sa dvije verzije latinskog. Elita, patriciji, govorili su klasičnim latinskim koji je zapravo bio poprilično umjetni konstrukt načinjen kao destilirana verzija starog, arhaičnog latinskog (jezika još iz doba kraljevstva). Glavnina klasičnih djela (Ciceron, Plini, Seneka, Vitruvije, itd.) pisana je, naravno na klasičnom latinskom, ali to nije bio svakodnevni govor društva. Pučani su govorili tzv., vulgarnim latinskim, jezikom masa, koji je iz tih vremena uglavnom poznat iz grafita. Recimo da situacija nije bila bitno drugačija od ove u Hrvatskoj danas, gdje jezična elita nameće neki svoj, pročišćeni jezik oplemenjen (ili opterećen) idealima dobrih starih vremena, dok se govorni jezik svakodnevice istovremeno mijenja ubrzanim tempom i sve se više onečišćuje (ili obogaćuje) svim mogućim tuđicama. Upravo se to dešavalo i s latinskim kako je njegovo carstvo raslo, jer svaki je njegov dio kroz stoljeća razvijao vlastite dijalektalne varijante u kojima se latinski mješao s domaćim govorom. Do krize 3. stoljeća, to se već toliko razvilo da imperijalna administracija u udaljenim pokrajinama ponegdje više nije mogla razumjeti pisane zapovijedi koje su dolazile iz komande u Rimu. Lokalne varijante latinskog koje neće izumrijeti počet će se polako razvijati u romanske jezike. Sv. Jeronim će u 4. stoljeću prevesti novoutemeljeni Biblijski kanon na latinski, ali ne na već umrtvljeni klasični, nego na jezik naroda (zato se i taj čuveni prijevod zove Vulgata, prema vulgarnom latinskom na kojem je pisan...) i to će postati osnova srednjovjekovnog, crkvenog latinskog kojim će u kasnijim stoljećima postati međunarodnim jezikom Europe.

    2. KLIMA
    Već je Edward Gibbon u 18. stoljeću, pišući o propasti Rimskog Carstva, došao do zaključka da je dolazilo do značajnijih problema u globalnoj klimi tijekom sredine prvog tisućljeća naše ere. Samo što tada izgleda nije trajalo globalno zatopljenje, nego zahlađenje. Možda je upravo to, a ne Huni, bio stvaran uzrok velikoj seobi naroda. Pad globalne temperature od samo par stupnjeva uništio bi poljoprivredu iznad određene paralele i nebrojeni narodi s euroazijskih prostranstva ne bi imali drugog izlaza nego trbuhom za kruhom potražiti nove zemlje u toplijim krajevima. Klimatske promjene osjećale su se i na drugom kraju svijeta, u Srednjoj Americi, gdje u 6. stoljeću slabi i na kraju propada carstvo grada Teotihuacana na sjeveru, a dižu se klasični gradovi-kraljevstva Maya na jugu.

    Jedan od razloga klimatskih promjena možda je bila i pojačana vulkanska aktivnost zbog koje su velike količine pepela i prašine dospjevale u atmosferu. Prokopije Cezarec, a i mnogi drugi izvori, pišu da se od 535. pa do 536. skoro pa uopće nije vidjelo Sunca i cijela je godina izgledala kao jedna duga pomračina. Mogući krivac za ovo mogla bi biti masovna erupcija indonezijskog vulkanskog otoka Krakatoe, koja je izbacila tolike količine dima u nebo da je pomračila cjelokupnu atmosferu.

    3. EPIDEMIJE
    Pokretljivost i globalna kultura Rimskog Carstva imale su i tu negativnu stranu da su se, naravno, s kretanjima i mješanjima raznih naroda, kretale i mješale i njihove bolesti. Već koncem 2. stoljeća imperij je pokosila Antoninska kuga (zapravo, možda je bila riječ o velikim boginjama), koja je odnijela milijune života. Još je puno gadnija bila epidemija sredinom 3. stoljeća, prozvana po kartaškom biskupu Ciprijanu, koji ju je podosta detaljno opisao, govoreći o njoj kao o kušnji Božjoj. Navodno je 5 000 ljudi umiralo u Rimu svakog dana od ove epidemije. Pogani su proglasili kršćane odogovrnima za donošenje i širenje kuge, što je bio jedan od bitnijih razloga za enormni progon koji je kršćanstvo doživjelo nekoliko desetljeća kasnije pod Dioklecijanom.

    Najgadnija i najstrašnija je, međutim, bila Justinijanska kuga, koja je pokosila više-manje cijeli poznati svijet tijekom 6. stoljeća i to taman u trenutku kada je caru Justinijanu skoro uspjelo preosvojiti zapadno carstvo. Pretpostavlja se da je preko 20-ak milijuna ljudi umrlo u ovoj epidemiji: 10 000 ih je navodno umiralo svaki dan samo u Konstantiopolu. Mrtvaci su se naprosto bacali na ogromne hrpe i palili jer ih se nije stizalo nigdje sahraniti. Manje epidemije, kao posljedica ove masovne, nastavile su periodično izbijati kroz više od narednih sto godina, sve dok se situacija nije stabilizirala u 8. stoljeću. Europa je izgubila preko 50% svog stanovništva kroz to doba.

    4. KRŠĆANSTVO
    Kršćanstvo nije, naravno, direktno uzrokovalo propast Rimskog Carstva, jer je od 4. stoljeća to bilo i kršćansko carstvo i crkvi je bilo u interesu kao i svakom drugom da se održi vlast, red i mir nad cijelim teritorijem imperija. Međutim, kršćanstvo jest u nekoj većoj ili manjoj mjeri destabiliziralo carstvo. Tijekom klasične antike i prva dva stoljeća carstva, Rimskim je Carstvom, kako već rekoh, vladala neka pseudo-globalna kultura slična našoj danas u kojoj je postojao značajniji stupanj tolerancije i koegzistencije između različitih filozofskih i religijskih pravaca, raznih vjerovanja i pokreta. Službena imperijalna religija, utemeljena na drevnoj rimskoj mitologiji, imala je izuzetno sinkretički karakter i apsorbirala je i preuzimala božanstva i kultove mnogih naroda i zemalja. Međutim, kako je kršćanstvo postalo glavna, a koncem 4. stoljeća i jedina religija carstva, to se izmjenilo. Nije problem bio u tome što su kršćani bili isključivi i netrpeljivi prema pripadnicima drevnih poganskih vjera; one su do tada već tako i tako same po sebi izumirale i kršćanstvo je dobar dio njihovih religijskih praksi što zamjenilo, što apsorbiralo (najpoznatiji je primjer Božić, za koji je crkva u 4. stoljeću odredila da će se slaviti namjesto poganskih Saturnalija 25.12.). Problem je bila netrpeljivost i isključivost kršćana jednih prema drugima.

    Kako je kršćanstvo s Konstantinom postala priznata i preferirana religije carstva, progoni kršćana nisu prestali, nego su se dapače, samo pojačali: ovaj put kršćani su prognjali i trijebili odmetnute elemente unutar vlastite crkve. Na prvom od ekumenskih koncila u Nikeji, 323., donesena je doktrina o Trojstvu i proglašena su heretičnim učenja egipatskog biskupa Ariusa koji je smatrao da Krist i Duh Sveti nisu jednaki Bogu Ocu, ni po položaju ni po prirodi. Međutim, Ariusovi učenici bježe od progona na zapad i šire svoja učenja među novim narodima koji dolaze u carstvo: Goti i Vandali bili su arijanski kršćani. To dodatno ometa odnose istoka sa zapadom i otuđuje zapadni dio carstva.

    431. na koncilu u Efezu proglašava se heretičnim učenje patrijarha Nestora, po kojemu je Krist imao dvije odvojene prirode: jedno je bio Isus kao čovjek, koji je po Nestoru zapravo bio samo tijelo kojim je upravljala druga priroda, Riječ Božja, Logos, kao jedna od božanskih osoba Trojstva. Nestorijanizam, ili jedna varijanta njegova tumačenja, bila je naročito popularna na Bliskom Istoku i u Siriji, a kako biva proglašen herezom, tako se sirijska crkva sve više i od Rima i od Konstantipoloa okreće prema Perziji, čija kršćanska crkva prihvaća nestorijanizam kao svoje službeno učenje.

    Glavni protivnik nestorijanizma bio je moćni egipatski patrijarhat u Aleksandriji, trn u oku i Konstantiopola i Rima. Stoga, da bi se osujetila prejaka egipatska crkva, 451. na koncilu u Kaledonu proglašava se heretičnim monofitizam, učenje za koje se smatralo da ga zastupaju egipatski kršaćni (ilitiga Kopti), a prema kojemu je Krist imao samo jednu prirodu, onu božansku. Kao posljedica toga, Koptima se nameću carski patrijarsi koji kroz naredna stoljeća sustavno rade na progonu i uništavanju egipatske crkve koja je odbijala prihvatiti zaključke Kaledonskog koncila. Praktičan rezultat svega toga bio je da je Egipat "šaptom pao" pri arapskom osvajanju: Koptima je bolje bilo pod muslimanskom čizmom nego pod vlašću svoje kršćanske braće koja su ih masakrirala kao heretike.

    5. ISLAM
    Konačni čavao u lijes Rimskog Carstva i cijelokupne klasične antike zabio je Muhamed u 7. stoljeću, kako su se Muslimani digli kao posve nova i neočekivana vjerksa i svjetska velesila. Ne može se prenaglasiti u kojoj je mjeri Islam promijenio svijet, donijevši konačan kraj antici i definitivan početak novog, srednjovjekovnog doba.

    Propast carstva na zapadu, a i samog Rima u hrpu ruševina, možda je vratila antički svijet stoljećima unatrag, ali ga nije temeljitije izmjenila. U biti, globalna situacija sada je bila slična onoj prije nego što se Rimsko Carstvo uopće diglo kao velesila. Europu su nastanjivali mnogi barbarski narodi, samo to više nisu bili Kelti, Iliri i Etrušćani, nego Franci, Germani i Avari. No kao i njihovi prethodnici tisuću godina ranije, oni su bili okrenuti Sredozemlju preko kojeg su bili povezani sa drevnijim i naprednijim kulturama Afrike, Bliskog Istoka i Male Azije s kojima su trgovali, kontaktirali i integrirali se, samo sada znato sporijim tempom nego kada ih je Rimski Imperij sve obuhvaćao.

    Islam je posve rasturio tu sliku svijeta koja se više od tisuću godina razvijala, zabivši se u nju kao klin. Bliski Istok i Afrika potpali su pod muslimansku vlast i odcijepili se od mediteranskog kulturnog kruga, centar svijeta pomaknuo se na istok, u Bagdad u današnjem Iraku, a Sredozemlje je kao središte trgovine, razmjene ideja i dodirnu točku raznih kultura i naroda zamijenio Perzijski zaljev i Indijski ocean. Sama Europa ostala je nasukana na rubu poznatog svijeta kao zadnja selendra u kojoj svaka cesta završava. Kroz naredna stoljeća, bilo križarskim ratovima, bilo ekspedicijama poput one Marka Pola, europski narodi pokušat će se iskobeljati iz tog nezavidnog položaja i ponovo uspostaviti trajan kontakt s ostatkom Starog Svijeta. No Europa će se uistinu ponovo dići na noge tek otkrićem Novog Svijeta na zapadu, kada će se mreža globalne trgovine i interakcije prebaciti na Atlantik.

    The End! :cocky:

    IZVORI (they made me do it :cry: ):

    "The fall of the Roman Empire", Peter Heather, London: Macmillan Publishers Ltd, 2005.
    "History of the Decline and Fall of the Roman Empire", Edward Gibbon, www.gutenberg.org
    "Povijest Europe od seobe naroda do XVI stoljeća", Henri Pirenne, reprint, Split: Marjan Tisak, 2005.
    "Poviest Hrvatska dio prvi od najstarijih vremena do 1526.", Tade Smičiklas, Zagreb: Naklada "Matice Hrvatske", 1882.
    www.wikipedia.org
     
  16. Freya

    Freya goddess of eydis

    Bravo!!! :belj: :lol:
    Opširno i zanimljivo i korisno!!!! :cocky:
     
  17. Veles

    Veles ljuta zvijer

    Bravo!!! :birthday: :blush:
    Opširno i zanimljivo i korisno!!!! :cocky:

    A fala! :belj: Da znam da je barem netko to pročitao :lol:
     
  18. Anria

    Anria Aktivan Član

    Hehe, ima nas još kojima se gubi vid pred računalom :whistle:

    Predobro napisano, mogu napravit referat od ovoga! Samo što mi je Rim bio prošle godine, a tad ga nisam pisala :lol:
     
  19. Darac

    Darac Novi Član

    Bok prijatelji,
    imam jedan upit za povjesničare ili fanove povijesti. Zanima me zna li netko odgovarajuće činove za današnje pukovnika i potpukovnika u rimskoj vojsci.
     
  20. Aronys

    Aronys Pleb

Podijelite ovu stranicu