1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Razdoblje Križarskih Ratova (1071.-1302.)

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Sin, 4. Travanj 2007..

  1. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    volio bih da uz to što pišemo o križarima, da bude i o mongolima i muslimanima na tom području, vladarima, ratovima, sukobima... znaci od templara do assassina i jos vise...


    [​IMG]
    karta križarskih pohoda

    Kronologija – da imamo okvirno događanja i zapravo preglednije je ovako, te naravno za lakše odabiranje tema.
    Preuzeto iz : Essential Histories: THE CRUSADES, David Nicolle.

    Ispričavam se ako nisam nešto dobro preveo jer sam simultano prevodio iz knjige na topic...


    1071. Turci Seldžuci porazili bizantsku vojsku na Manzikiertu.
    1081. Alexej I. Komnen postaje bizantski car
    1092. Smrta Malik Shaha, turskog vladara ; Raspadanje Seldžuskog carstva
    1095. Car Alexej I. traži vojnu pomoć od zapadne europe ; papa Urban II poziva na borbu protiv muslimana iz čega se rađa prvi križarski rat.
    1096.-99. Prvi križarski pohod, osvajanje Jeruzalema i početak nastajanja četiri križarske države.
    1101. Križarska vojska poražena od Turaka u Anatoliji.
    1115. Križari sprječavaju Seldžuski pokušaj da preuzmu sjevernu Siriju.
    1128. Imad al-Din Zangi of Mosul osvaja Aleppo.
    1144. Zangi preuzima Edessu.
    1146. Zangija naslijeđuje njegov sin Nur al-Din.
    1148. Drugi križarski pohod – križari zaustavljeni kod Damaska.
    1153. Križari preuzimaju Ascalon.
    1154. Nur al-Din preuzima Damask
    1163-69 Pet pokušaja Jeruzalemskog Kraljevstva da prezume kontrolu nad Egiptom
    1169. Saladin u Nur al-Dinovo ime osvaja Egipat
    1174. Nur al-Dinova smrt ; Saladin osvaja Damask.
    1176. Bizantska vojska poražena od Turaka Seldžuka kod Myriokephalona.
    1183. Reynald de Chatillon pokušava bezuspješno osvojiti Meku ; Saladin postavljen kao Vrhovni gospodar Allepa.
    1187. Saladin pobjeđuje Jeruzalemsko Kraljevstvo kod Hattina, vraća većinu teritorija osvojenih od strane križara.
    1189.-92. Treći križarski pohod – križari osvajaju Akru, ali ne uspijevaju osvojiti Jeruzalem.
    1193. Saladinova smrt
    1197.-98. Njemački križarski pohod ne pokazuje značajnije uspjehe (car Friedrich Barbarossa se utopio prelazeći rijeku)
    1202-04. Četvrti križarski pohod – osvajaju glavi grad Bizanta Konstantinopol ; Uspostavljene križarske države u Grčkoj
    1218-21. Peti križarski pohod – napadaju Egipat, no bezuspješno
    1220-22. Mongolski upadi u istočne islamske zemalje.
    1229. Sporazumom vraćen Jeruzalem Jeruzalemskom kraljevstvu.
    1229-42. Građanski rat u Križarskoj Kraljevini Cipar.
    1231. Mongolska invazija i osvajanje Irana i Armenije.
    1243. Mongoli pobjeđuju Rumske Seldžuke (Anatolija)
    1244. Poražen savez Križarskih Kraljevina i Sirijskog Ayyubidsa(ne znam kako da ovu titulu prevedem) kod La Forbie od saveza Khwarazmianskih pobunjenika iz Irana i Egipatskog Ayyubidisa.
    1250. Križarski pohod Kralja Louisa IX, napada Egipat no bezuspješno ; Egipatski Ayyubid svrgnut s vlasti od strane elitnih vojnika Mamelukea.
    1255.-58. Mongoli upadaju u Iran i Irak ; civilni rat u Jeruzalemskom Kraljevstvu
    1260. Mongoli poraženi od strane Mameluka kod 'Ayn Jaluta
    1261. Bizantinci osvajaju Konstantinopol koji je bio pod vlašću tzv. „Latinskog“ Carstva.
    1263.-68. Mameluke osvajaju većinu preostalog križarskog teritorija
    1271.-72. Križarski pohod engleskog princa Edwarda na Palestinu.
    1275.-77. Mameluke pljačkaju Armeniju, te pobjeđuju Seldžuke i Mongole.
    1277. Jeruzalemska kruna prodana Charlesu Anjou, vladaru južne Italije.
    1281. Mameluke pobjeđuju Mongole i Armence kod Himsa.
    1289. Mameluke preuzimaju Tripoli.
    1291. Pad Akre i ostali križarski enklava u ruke Mameluka.
    1302. Mameluke preuzimaju otok Ruad ; kraj križarske vladavine u Jubailu.
     
  2. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    preuzeto sa wikipedije

    Prvi križarski rat

    Uzroci križarskih ratova - vidi Križarski ratovi.

    Prvi križarski rat (1096. - 1099.) vodili su veliki francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima se ističu Godfrid Bouillonski i njegov brat Baldovin. Oni su na Istok krenuli u kolovozu 1096. preko Balkana i Bizanta, a već 1097. na vojnom pohodu preko Male Azije izborili su i prvu pobjedu osvojivši Niceju (lipanj 1097.), zatim pobjedivši u bitki kod Dorileja (srpanj 1097.), nakon čega su se domogli Edese i Antiohije (1098). 15. srpnja 1099. osvojili su Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva. Svećenik Rajmund Aguilers napisao je: "U Salomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 muslimana, zajedno sa Židovima pobijeno je u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon zauzimanja grada u bazilici Svetoga groba održana je misa zahvale. U njihovim rukama grad je ostao oko 100 godina. Budući da je cilj rata bio ostvaren mnogi su se križari vratili u svoje zemlje. Neki su, međutim, ostali i nastavili se probijati duž istočne sredozemne obale. Oni su na koncu osnovali i četiri križarske države: Jeruzalemsko Kraljevstvo, grofoviju Tripoli, kneževinu Antiohiju te grofoviju Edesu. Središte posljednje osnovane križarske države, Tripoli, križari su osvojili 1109. , nakon 6 godina opsade.

    1097. Križari stižu u Konstantinopol (današnji Istambul).
    1098. Francuska i normanska vojska zauzele Edesu i Antiohiju.
    1099. Križari zauzeli Jeruzalem i podijelili obalno područje na četiri kraljevstva.
     
  3. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    Dječji Križarski rat 1212.

    Dugo prevladavajuće mišljenje
    Prema dugo prevadavajućem shvaćanju, radi se o jednoj od nekoliko verzija događaja sa sličnom tematikom. Ili u Francuskoj ili u Njemačkoj, izvjesni dječak počeo je propovijedati tvrdeći da ga je posjetio Isus i naložio mu da predvodi sljedeći križarski rat. Nizom navodnih proročanstava i čuda pridobio je značajno mnoštvo sljedbenika, uključujući možda čak i 20000 djece. Poveo je svoje ljedbenike na jug prema Sredozemnom Moru, gdje je, smatra se, vjerovao da će se more rastvoriti kad dođe, kako bi on i njegovi sljedbenici mogli nastaviti pohod prema Jeruzalemu. No rastvaranje mora se nije dogodilo. Dva trgovca ponudila su prijevoz za onoliko djece koliko je moglo stati na sedam brodova. Djeca su tada bila ili odvezena u Tunis i prodana u roblje, ili su poginula u brodolomu. Prema nekim izvještajima, djeca nikad nisu ni došla do mora, umrijevši ranije ili odustavši od pohoda zbog gladi i iscrpljenosti. Znanost je, međutim, pokazala da je ovo dugo prevladavajuće shvaćanje više legenda nego činjenica.


    Moderna istraživanja

    Prema novijim istraživanjima, čini se da su se dogodila dva pokreta tijekom 1212: u Francuskoj i u Njemačkoj. Sličnosti dvaju spomenutih događaja potakle su kasnije kroničare da ih spoje u jednu jedinstvenu priču.

    U prvom događaju, Nikolas, njemački pastir, predvodio je u rano proljeće 1212 jednu skupinu kroz Alpe u Italiju. Oko 7000 ljudi pristiglo je u Genovu kasno u kolovozu. No njihovi planovi izjalovili su se kad se voda nije razdvojila kako im je bilo obećano i družina se raspala. Neki su se vratili kući, neki su možda otišli u Rim, a ostali su možda otputovali niz Rhonu u Marseilles gdje su vjerojatno bili prodani u roblje. Malo ih se vratilo kućama, a niti jedan nije stigao u Svetu Zemlju.

    Drugi pokret predvodio je "dječak pastir" imenom Stephen de Cloyes nedaleko od sela Chateaudin, koji je u lipnju ustvrdio da je dobio pismo od Isusa za francuskog kralja. Privukavši mnoštvo od preko 30000 sljedbenika, zaputio se u Saint-Denis gdje je viđen kako izvodi čuda. Po zapovijedi Filipa II, prema savjetu Sveučilišta u Parizu, masa je poslana kućama i većina se razišla. Niti jedan onodobni izvor ne spominje planove mnoštva na put prema Jeruzalemu.

    Kasniji kroničari spojili su ove događaje. Nedavna istraživanja sugeriraju da sudionici nisu bili djeca, barem ne osobito mlada djeca. U ranim 1200-tima, družine lutajuće sirotinje počele su se pojavljivati diljem Europe. Ti ljudi bili su pokrenuti ekonomskim promjenama onoga vremena, koje su prisilile mnoge seljake u sjevernoj Francuskoj i Njemačkoj da prodaju zemlju. Ove skupine nazivalo se, na snishodljiv način, imenom pueri (lat. dječaci), slično kao što se ljude u ruralnim područjima Sjedinjenih Američkih država i danas naziva "country boys" ("seoski momci"). Godine 1212, mladi francuski puer imenom Stjepan i njemački puer imenom Nikolas nezavisno su ustvrdili da su imali slična viđenja Isusa. To je rezultirao stvaranjem grupa lutajućih siromaha, ujedinjenih u vjerski protestni pokret koji je ovo prisilno lutanje pretvorio u vjersko putovanje. Pueri su marširali, slijedeći križ i poistovjećujući svoje putovanje s Isusovim biblijskim putovanjima. Ovo lutanje, međutim, nije bilo nikakav uvod u sveti rat.

    Tridesetak godina kasnije, kroničari su pročitali izvještaje o ovim pohodima i preveli "pueri" kao "djeca", bez da su razumjeli upotrebu riječi. Tako je rođen Dječji križarski pohod. Rezultirajuća priča oslikava koliko je uvriježen bio koncept križarstva u mentalitetu ljudi onog vremena - kroničari su naprosto zaključili da su PUERI morali biti križari, vraćajući se u svojoj nevinosti temeljima križarstva karakterističnim za Petra Hermita i skončavši na isti tragični način.

    Prema Matthewu Parisu, jedan od vođa "Dječjeg križarskog pohoda" postao je "Le Maitre de Hongrie", vođa Pastirskog križarskog pohoda 1251.
     
  4. Merlin

    Merlin Novi Član

    Preuzeto s wikipedie

    Saladin (arapski: صلاح الدين الأيوبي, Salah-ad-Din =Pravednost vjere) (1137.-1193.) - prvo visoki državni dužnosnik na dvoru sultana Nur-ad-Dina (Nuredin), kasnije je postao sultan.

    Obranio je svoje carstvo od upada križara suprostavljajući se Rikardu I.Lavljeg Srca i tako promijenio tok križarskih ratova. Unatoč svom žestokom suprotstavljanju katoličkim vladarima, Saladin je u Europi smatran plemenitim vitezom, toliko da o njemu postoji epska pjesma iz 14. stoljeća, a Dante ga je u svom djelu Božanstvena komedija uvrstio među čestite duše Limba. Naklonost prema plemenitom Saladinu pokazuje sir Walter Scott (Ivanhoe) u svom djelu Talisman. 1171 i 1173, Saladin je pokušao izvršiti invaziju na Jeruzalemsko kraljevstvo, međutim neuspješno.

    Unatoč tome što su europski plemići nemilosrdno pljačkali njegove zemlje i ubijali njegov narod, Saladin je pomilovao kršćansku vojsku i dao pravo prolaska kroz svoje zemlje svim običnim kršćanima (pravoslavni krsćani tretirani su bolje jer su držali na odmaku katolike).

    Iako islamske vjere, bio je poštovan od kršćanskih gospodara, pogotovo od Rikarda koji je izjavio da je Saladin nesumnjivo najveći vođa islamskog svijeta, na što je ovaj odgovorio da ne bi od nikoga radije izgubio Jeruzalema nego Rikarda. Čak je, kad je Rikard bio bolestan, jer je tjednima jeo isušenu hranu, Saladin ponudio svog vlastitog liječnika. Nakon što su se kršćani povukli, Rikard i Saladin i dalje su ostali u kontaktu, međutim, nikad se nisu sreli licem u lice... O tome da je bio priznati i uvaženi vođa islamskog svijeta govori i pismo koje mu je upućeno 1188. godine od strane cara Svetog Rimsko-Njemačkog Carstva Fridrika I. Barbarosse koji ga je pozvao na viteški dvoboj kod egipatskog Zoana. Termin dvoboja je već bio odabran, međutim Barbarossa se je na putu utopio i dvoboj nikada nije održan.
     
  5. Freya

    Freya goddess of eydis

    Križarski ratovi spadaju među najvažnije događaje tijekom srednjeg vijeka, s dalekosežnim političkim, ekonomskim i kulturološkim posljedicama.

    Hajdemo uskrsnuti i ovaj topic pa se opet malo raspisati o tom burnom i zanimljivom razdoblju. :nice:
     
  6. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Bitka kod Antiohije – 28. lipanj 1098. godine

    Antiohija je antički grad na rijeci Oront kojeg je utemeljio makedonski vojskovođa Seleuk I. Nikator nakon pobjede kod Ipsa 301. godine p. K. i nazvao ga imenom svojega oca (Antioh).

    Tijekom Križarskih ratova kod ovog utvrđenog grada došlo je do sraza križarskog i seldžučkog (turskog) konjaništva. Poučeni stečenom lekcijom (iskustvom) iz prethodne bitke kod Dorileje, gdje su križarski vitezovi podlegli elastičnoj taktici konjaništva Turaka Seldžuka, križarski vojskovođe sada traže teren gdje se lako i brzo-pokretno tursko konjaništvo neće moći bojno razviti.

    Naime, otpočinjanjem bitke, u prva dva naleta križarsko konjaništvo izgubilo je oko 700 najboljih vitezova, a mnogi su vitezovi ostali bez konja. Tada u trećem naletu, preciznije vojnički rečeno, u ispadu iz grada preko mosta križari se preslažu brzim razvojem udesno, odnosno u deset paralelnih odreda s velikim intervalima.

    U tim odredima su pješaci i vitezovi, koji su ostali bez konja u prijašnje dvije bitke, posloženi ispred konjaništva. Križara je moglo biti negdje oko 25 000, ali je samo deseti dio bio na konjima.

    Tursko je konjaništvo uhvaćeno na terenu koji mu nije nimalo odgovarao. Naime, bili su stisnuti između rijeke Oront i planina koje su se protezale sjeverno od grada. Bitka se nakon kraćeg vremena pretvorila u potpuni poraz daleko nadmoćnijih Seldžuka, a kako se to dogodilo nije baš potpuno razjašnjeno u povijesti.

    Izgleda da je presudno i odlučujuće bilo to što je vladala nesloga i netrpeljivost među seldžučkim nezavisnim kneževima. Međutim, to nimalo nije umanjilo hrabrost i odlučnost križara koji su smjelim i odlučujućim ispadom potpuno iznenadili Seldžuke.

    Nakon bitke kod Antiohije ona postaje punih 170 godina središte križarske kneževine, a egipatski sultan Bajbras osvaja Antiohiju 1268. godina. Godine 1517. grad osvajaju Turci Osmanlije, a Antiohija je danas turski grad koji se naziva Antakya.
     
  7. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Propagatori i zagovornici križarskih ratova

    Petar Amijenski – Pustinak

    Petar Amijenski – Pustinak (Pierre l'Ermite, * oko 1050., + 8. srpnja 1115.) bio je pripadnik francuskog nižeg plemstva (redovnik, monah) organizirao je 1096. prvi križarski pohod zajedno s burgundijskim plemićem Gotjeom Goljom (Gauthier sans Avoir).

    Pustinjak je uspio skupiti oko 15 000 ljudi (pretežito seljaci-kmetovi, siromašni feudalci, bivši zarobljenici, te razni kriminalci, a svi sa ženama i djecom), te je sa tom svitom stigao iz Francuske 12. travnja 1096. u njemački grad Köln.

    U Kölnu je zastao poradi odmora i opskrbe, ali i namjerom da propagira križarski rat među Nijemcima. Nadnevka 20. travnja 1096. imao je oko 20 000 pristalica.

    Nestrpljivi Gotje krenuo je ispred te svite s nekoliko tisuća naoružanih križara niz dolinu Rajne i Neckara, pa dalje uz Dunav. Na tom svom putu križari su svladali bizantijske vojnike koji su branili Beograd i zauzeli ga. Potom je Gotje krenuo dalje prema Sofiji, te još niže prema Carigradu.

    Križari su stigli u Carigrad 1. kolovoza 1096., gdje im je bizantski car osigurao prebacivanje na područje Male Azije. Nakon nekoliko okršaja s vojskom Turaka Seldžuka, na području Male Azije, nedaleko Nikeje 21. listopada 1096., uništena je križarska vojska, a Petar Amijenski – Pustinak pridružio se Gotfridu Bujonskom (nje. Gottfried von Bouilon, fra. Godefroy de Bouillon).

    Gotfrid Bujonski

    Gotfrid Bujonski (Gottfried von Bouilon, * oko 1060., + 18. srpanj 1100.) bio je istaknuti križarski vojskovođa. Slavu je stekao u službi njemačkog cara Heinricha IV. tijekom bitke kod Hohenmölsena 1080., te tijekom osvajanja Rima.

    Za svoje vojničke zasluge Gotfrid Bujonski dobio je vojvodstvo Basse-Lorraine (Donji Loren).

    U bitci kod Dorileja (antički grad Dorylaeum u Maloj Aziji, danas je to Eskishehir) Bujonski je sa svojim križarima (desna napadajna kolona) nanio poraz Turcima Seldžucima 1. srpnja 1097.

    Nakon osvajanja Jeruzalema Gotfrid Bujonski organizira obranu grada i nosit će naziv 'branitelj jeruzalemske crkve'.

    Nadnevka 12. kolovoza 1099. još će se jednom istaknuti u bitci kod Askalona (žid. Ashkelon).
     
  8. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Bitka kod Dorileja – 1. srpanj 1097.

    Bitka kod Dorileja ostat će zapamćena u povijesti bitaka kao bitka u kojoj su se prvi puta na otvorenom polju sudarili križari i Turci Seldžuci.

    Bitka je zapodjenuta tijekom pohoda križara od Carigrada prema Jeruzalemu. Vojska križara kretala se posložena u dvije hodne kolone. Lijevu kolonu križara vodio je knez tarantski i antiohijski Bojemund I. (Boemondo I. d'Altavilla *1050., +1111.), a desnu Gotfrid Bujonski (Gottfried von Bouilon).

    Lijeva kolona križara iznenada je naletjela na brojčano nadmoćnije konjaništvo Turaka Seldžuka i ubrzo je bila potpuno okružena. Konjanici Turaka Seldžuka neprekidno su se zalijetali prema križarima, ali se nisu upuštali u blisku borbu (prsa o prsa), već su zasipali križare svojim strijelama sa sigurnog odstojanja.

    Knez Bojemund I. nikako se nije odlučivao za odlučujući napad na Turke Seldžuke, uvjeren da će oni ipak napasti prvi. Ipak, pojedini odvažniji križari, u manjim skupinama, povremeno bi se zaletjeli na Turke Seldžuke, ali bi ovi brzo uzmaknuli bez prihvaćanja bliske bitke.

    U ovakvim uvjetima, a koji nikako nisu odgovarali križarima, mač je beskoristan u odnosu na strijelu. Turci Seldžuci bili su sve nasrtljiviji i nanosili su križarima sve veće gubitke, no, tada se iznenada pojavila desna kolona križara koju je vodio Gotfrid Bujonski.

    Desna kolona udarila je Turcima Seldžucima u pozadinu (u leđa), pa je to onda dalo mogućnost deblokade lijeve kolone križara. Bitka je riješena pobjedom križara, te će ostati zapamćena i po prvom sudaru teških (oklopljenih) vitezova Zapada s lakim konjanicima Istoka, te zorno otkrivajući jednostranost (nedostatke) taktičkih postupaka obiju strana.

    Bitka kod Askalona – 12. kolovoz 1099.

    Askalon je jedan od pet utvrđenih filistejskih gradova na oko 20 km sjeverno od Gaze.

    Nakon pada Jeruzalema, kod Askalona, križari (1 200 konjanika i 9 000 pješaka) predvođeni Gotfridom Bujonskim sudarili su se s oko 20 000 Egipćana i nanijeli im poraz.

    No, sam grad održao se još oko pola stoljeća, a zauzeo ga je tek 1153. Balduin III. kralj Jeruzalemske Kraljevine (1143. do 1162.). Balduin je ime flandrijskih grofova, latinskih careva Carigrada i jeruzalemskih kraljeva.

    Askalon će preoteti križarima Saladin 1187., ali će ga morati razoriti nakon poraza kod Arsufa. Askalon će križari ponovno izgraditi, a do temelja će ga razoriti egipatski sultan Bajbars I. (al Baybars al Malik al Zahir Rukn al Dinal Bundugdari) u namjeri da spriječi desant križara.
     
  9. Freya

    Freya goddess of eydis

    Vojske Četvrte križarske vojne prohujale su i čitavom istočnom jadranskom obalom, od Venecije do Drača, odakle su nastavile morskim putem do Konstantinopolisa. Tada su se Mlečani uspjeli dokopati Zadra!

    U borbi za vlast nad Dalmacijom između Venecije i kraljeva iz dinastije Arpadovića, Zadar je igrao važnu ulogu. Godine 1181. našao se ponovo pod vlašću ugarsko-hrvatskih vladara, međutim, Mlečani se s tim nisu pomirili, neuspješno ga pokušavajući preoteti.
    Povoljna im se prigoda pružila početkom 13. stoljeća. Tada je već slijep i osamdeset godina star mletački dužd Enrico Dandolo odlučio iskoristiti križare koji su kretali u 4. križarski rat. Budući da im je nedostajalo novca kojim bi platili prijevoz brodovima na istok, Dandolo je križarskim vođama predložio da otplate dug tako što će za njega osvojiti Zadar. Iako su se neki križari odvojili, ne želeći sudjelovati u takvom pothvatu, većin a je prihvatila duždev prijedlog.

    10. studenoga 1202. godine križarski brodovi stigli su do Zadra. Sutradan su mletačke galije prekinule lanac koji je sprječavao ulaz u zadarsku luku. Združena se vojska utaborila pred gradom 12. studenoga, a slijedećeg dana započela je opsada.
    Zadrani su se već ranije, saznavši za mletačke namjere, obratili za pomoć kralju Emeriku, no on je križarima samo uputio poslanstvo s molbom da ne osvajaju grad. U nadi da će to odvratiti križare, građani su na gradske zidine povješali križeve i svete slike. No, ništa nije pomoglo.....

    Nakon petodnevne opsade Zadrani su se 18. studenoga 1202. godine predali na milost i osobito nemilost napadačima. Mlečani i križari međusobno su podijelili i opljačkali osvojeni grad, no većina ga je građana uspjela napustiti i pobjeći u obližnji Nin.

    Križarsko osvajanje Zadra naišlo je na osudu cijelog zapadnog kršćanstva. nakon što mu s eobratio kralj Emerik, papa Inocent III. je 1203. godine, križarima u dvama pismima zaprijetio izopćenjem iz Crkve ne prestanu li razarazi Zadar i ne nadoknade li građanima sve što su opljačkali. Za svoja zlodjela trebali su se ispričati i samome kralju. No, papa je ipak naglasio kako su križari bili gotovo primorani na taj čin, a uputio im je svog poslanika pred kojim su se zakletvom morali obvezati da više neće osvajati kršćanske zemlje.

    Zadru sve to skupa nije ništa koristilo; pretrpio je veliku pljačku i razaranja od kojih se nije oporavio sve do druge polovine 14. stoljeća.
     
  10. Ferengi

    Ferengi Novi Član

    Kroz krstaške ratove se može vidjeti jedan od segmenata crkveno-svjetovnog sukoba koji je aktuelan od sredine XI vijeka. Pape su kao duhovne vođe uvijek pozivale na krstaški pohod ali uvijek bi planiranje i organizacija pohoda završila u rukama svjetovnih kneževa koji su predvodili vojske u Svetu zemlju. Postavlja se pitanje tko je imao pravo da ima prednost od te dvije vlasti.
     
  11. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Križarski pohodi feudalaca

    Prvi od feudalaca u križarski pohod krenuo je 1096. mlađi sin francuskog kralja Henria I. Hugues de Vermandois s brojčano malom vojskom sastavljenom od vazala.

    Tijekom prijelaza Jadranskog mora, na plovidbi od Barija do Drača, došlo je do brodoloma u kojem je nastradao veći broj križara koje je poveo Hugues de Vermandois. Ostatak te križarske vojske ipak se uputio prema Carigradu.

    Drugu puno veću vojsku križara feudalaca ustrojio je Gotfrid Bujonski nakon što je iznudio ucjenama novac od Židova, prodavši neke svoje posjede i založio svoj dvorac. Tako prikupljenim novčanim sredstvima Gotfrid Bujonski ustrojio je križarsku vojsku, a ubrzo su mu se pridružili i valonski, te lorenski vitezovi.

    Križari predvođeni Gotfridom Bujonskim krenuli su prema Carigradu dolinom Dunava. Nakon što su vrlo disciplinirano (nije bilo pljački) prošli kroz Njemačku i Mađarsku, produžili su dolinom rijeka Morave i Marice, te 23. prosinca 1096. stigli pred Carigrad.

    U Carigradu je od njih, tadašnji bizantski car Alexios Komninos (*1081 +1118), zatražio da mu polože vazalsku prisegu. U početku su križari to odbijali, pa su izbili i sukobi s Bizantincima, ali su na kraju ipak tijekom travnja 1097. na sve pristali.

    Križari su se obvezali bizantskom caru Alexiosu Komninosu na to da će mu vratiti sva područja koja su prije pripadala Bizantu, a zauzvrat dobit će pomoć u hrani, novcu i prijevozu.

    U Carigradu su se križarima koje je predvodio Gotfrid Bujonski pridružili križari koji su krenuli iz Italije, ili su stigli u Carigrad iz Italije. Tako je tada tijekom perioda od ljeta 1096. do proljeća 1097. na tlo Bizanta (pod Carigradom) prikupljeno od 60 do 100 tisuća križara.

    Bizant (car Alexios Komninos) tako je uz znatna sredstva koja je stavio na raspolaganje križarima uspio povratiti mnoge izgubljene zemlje u Maloj Aziji.

    Tijekom tih svojih pohoda (1096. do 1144. Prvi križarski pohod) križari su naišli na međusobno zavađene i posvađane Turke Seldžuke čije carstvo se tada već raspalo nesuglasicama između emira (guverneri pokrajina) koji su se prestali pokoravati središnjoj vlasti u Bagdadu.

    Izbijanjem građanskog rata između Seldžuka 1099., a koji je buknuo poradi osamostaljivanja njihovih atabegova (kneževi), križarima je pohod još više olakšan.

    Križari iz Prvog križarskog pohoda (1096. do 1144.) većinom su dolazili iz Francuske, zapadne Njemačke, Lombardije i normanske Italije. Viteško konjaništvo u tim pohodima ima ključnu ulogu tijekom borbi i bitaka, a pješaštvo je tek u drugom planu i služi za opsadne radove i taborsku službu.
     
  12. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Križarske feudalne države

    Pobjedom kod Dorileja križari su otvorili vrata za svoje pohode kroz Malu Aziju. Turci Seldžuci ponegdje bi pružili križarima otpor, ali se nisu upuštali u neku vojnički organiziranu bitku.

    No, i mnogi križari, nakon prvih bitaka, velikih vrućina i oskudica vode za piće, ostali su bez svojih konja (neki su pohod nastavili jašući volove), a i brojčano stanje križara se prorijedilo.

    Prijelaz preko Anti-Taurusa (Toros daglari) za križare bio je izuzetno naporan i težak, ali su u Kilikiji (Kilikia) križari naišli na suradnju, simpatije i prijateljstvo Armenaca, pa su na tom području utemeljili križarsku državu nazvanu Mala Armenija.

    Nakon što su se okrijepili, presložili i opskrbili, križari su 20. listopada 1097. stigli pod zidine Antiohije koju su zauzeli 28. lipnja 1098., te tu utemeljili Kneževinu Antiohiju, sa središtem u gradu Antiohiji, iz kojeg su preko otoka Cipra nabavljali hranu, popunjavali se ljudstvom i oružjem, ali i održavali veze s Europom.

    U Antiohiji, ali i u drugim osvojenim gradovima, križari su nemilosrdno masakrirali muslimansko stanovništvo, ali su i prema domaćim kršćanima pokazivali otvoreno neprijateljstvo.

    U međuvremenu, egipatski Fatimidi (zakleti protivnici Turaka Seldžuka, arabljanska dinastija Al Fatimah) nude križarima sporazum po kojem bi Sirija pripala križarima, a Palestina Egipćanima. Kako križarski poglavari nisu odgovorili na njihov prijedlog Fatimidi zauzimaju Jeruzalem i utvrđuju svoju granicu tijekom jeseni 1098. sjeverno od Bejruta.

    Križari 13. siječnja 1099. organiziraju pohod na Jeruzalem, a na tom pohodu nije bilo vojske koja bi im se mogla suprotstaviti na otvorenom polju, pa su križari pod zidine Jeruzalema stigli 7. lipnja 1099.

    Prvi napad na Jeruzalem koji su branili Egipćani križari su poduzeli već 13. lipnja 1099., ali napad nije uspio niti polučio značajnije rezultate. Nakon jednomjesečne opsade, a nakon što su izgradili opsadne kule križari su zauzeli bedemski put Jeruzalema, te ga konačno zauzeli 15. srpnja 1099.

    U osvojenom Jeruzalemu križari su se opet zvjerski obračunali s muslimanskim i židovskim stanovništvom.
     
  13. Freya

    Freya goddess of eydis

    I kršćanske i islamske vojske obično su se nakon pobjede iživljavale odrubljivanjem glava ili jednostavno probadanjem zarobljenih vojnika i građana, ne zapostavljajući pri tome ni žene i djecu. No u tom satu osvete zarobljenici pripadnici visokog plemstva najčešće bi bili pošteđeni.
    Međutim, u pozadini koda časti prema kojem pobjednik ne ubija odmah istovrijednog i po društvenom položaju ravnopravnog poraženog neprijatelja, krio se u stvari vrlo banalan princip: takvi zarobljenici su doslovno vrijedili zlata!

    Nakon svake bitke otpočeli bi pregovori o otkupnini. Za oslobađanje Ludovika Svetog 1250. godine, plaćeno je 800 000 bizantinaca (5,6 milijuna zlatnih maraka!). Obični vitezovi i vojnici vrijedili su puno manje, a građani još manje. Oni za koje suprotna strana nije htjela platiti otkupninu, još uvijek su mogli biti ubijeni ili prodani kao robovi. Svaka velika bitka, zbog mnogobrojnih zarobljenika ozbiljno bi narušila cijene na tržištu robova.

    Visokorodni zarobljenici puštani su ponekad i 'na kredit', uz obećanje da će brzo platiti otkupninu. Obećanbja su često kršena, no postojali su i plemeniti plemići. Kad princeza Stephanie nije mogla platiti otkupninu za svoga već oslobođenog sina Humfrieda od Torona, zapovijedila mu je da sa vrati u zarobljeništvo, što je on i učinio.
     
  14. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Križarske feudalne države na Bliskom istoku

    Na osvojenom području Bliskog istoka, pored križarske države Male Armenije, križari su utemeljili: Grofoviju Edesa 1097 i Kneževinu Antiohiju 1098., a najznačajnija među svim tim križarskim feudalnim državama postat će Jeruzalemska Kraljevina 1100.

    U to doba križarima će zaprijetiti Egipćani koji su odlučili povratiti Jeruzalem, pa će križari izabrati zajedničkog zapovjednika Gotfrida Bujonskog (Gottfried von Bouilon) koji će nositi naziv 'branitelj Svetoga groba' (advocatus Sancti Sepulchri). Pod zapovjedništvom Gotfrida Bujonskog križari su potukli Egipćane kod Askalona 12. kolovoza 1099. i time na neko vrijeme otklonili opasnost koja im je prijetila od Egipćana.

    Diljem Palestine feudalci (križari) nameću svoje vlastite društvene sustave, a prema vojnoj snazi i moći nameću i razne daće (danak). Uporišta vlasti križara postaju gradovi.

    Nakon smrti Gotfrida Bujonskog (18. srpanj 1100.) njegov brat Balduin I. proglasio se kraljem Jeruzalemske Kraljevine koja se tada protezala na visoravni između Jordana, istočnih obala Sredozemnog mora i Galilejskog jezera (Yam Kinneret).

    Tijekom rujna 1100. prikupila se nova križarska vojska pod vodstvom nadbiskupa milanskog i grofa Alberta Bijandratea (Alberto, conte di Biandrate), oko 20 000 križara, te krenula iz Lombardije kroz Kranjsku dolinom rijeke Save preko Beograda i Sofije prema Carigradu.

    Toj križarskoj vojsci u Nikomediji pridružuju manje skupine njemačkih križara i francuskih vitezova, a sve ih prihvaćaju i opskrbljuju Bizantinci. putem je za glavnog zapovjednika izabran Rajmund Tuluski (Raymond IV. de Toulouse *1042. + 1105.).

    Pod zapovjedništvom Rajmunda Tuluskog ta križarska vojska zauzela je Angoru (Ankaru) 23. lipnja 1101., ali dalje na putu za Neocaesareu (Niksar) križari nailaze na sve jači otpor Turaka Seldžuka, te na sve veće tegobe negostoljubivog okružja.

    Na kraju je ta križarska vojska potpuno uništena kod Merzifona, a spasili su se samo križari koji su imali konje. Tom objedom Turci Seldžuci vračaju samopouzdanje, pa uništavaju i francuske križare koji su provalili u Siriju pod zapovjedništvom grofa Gijoma Nevera (Guillaume Nevers), a potom i njemačko-francuske križare koje vodi knez Gijom IX. (Guillaume IX. duc d'Aquitaine).
     
  15. dontony

    dontony Novi Član

    evo ovako...nisam neki povjesnicar i sve to ali meni se nekako lik saladina strasno svida....nija da imam sklonosti prema muskarcima nego svida mi se njegov doprinos kulturi umjetnosti znanosti ekonomiji itd itd u tim danima jako opasnog bliskog istoka... iako su se krizari prikazivali zastitnicima i dobrociniteljima premda je bilo i takvih vecina njih je bila nastrojena pljacki i paležu tj bili su kako se to kaze na samom dnu drustva i isli su oslobađat kristov grob iz raznih pobuda ..neki su to radili jer su bili totalno udreni u glavu od strane crkve nagradama za vječne poljane...e i činjenica je da od križarskih ratova postoji svojevrsni jaz izmedu kršćana evrope i od 1493 i usa(hehe da je kolumbo znao sto je otkrio ne bi se vrati doma zena bi mu zabranila) i muslimana bliskog istoka koji tinja i dan danas tako da bush je isto krizar....a svi znamo sto se desilo krizarima? jeli tako? pozz ekipi koja ce ovo citat jer nece im bit lako za shvatit sto je pjesnik zelio rec
     
  16. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Jeruzalemska Kraljevina (1100. – 1291.)

    Jeruzalemska Kraljevina utemeljena je tijekom Prvog križarskog pohoda na području Palestine, a utemeljitelj je bio Balduin I. nakon zauzimanja grada Jeruzalema. Područje koje je obuhvaćala Jeruzalemska Kraljevina bilo je visoravan između rijeke Jordan, istočne obale Sredozemnog mora i Galilejskog jezera (Yam Kinneret).

    U prvim godinama postojanja Jeruzalemska Kraljevina bila je vrlo nestabilna i izuzetno siromašna, te izložena stalnim napadima muslimana. Stanovništvo Jeruzalemske Kraljevine bilo je malobrojno, jer su svi muslimani i Židovi bili protjerani s područja Jeruzalemske Kraljevine.

    U namjeri da osigura kopnenu vezu s križarskom kneževinom Antiohijom i što pogodniju pomorsku luku za vezu Jeruzalema s morem, Balduin je želio proširiti granice Kraljevine.

    Pobjedom kod Ramale 1105. Balduin je spriječio upad Egipćana u Palestinu, a kako bi stavio pod nadzor karavanske putove iz Azije u Afriku, Balduin je 1115. s križarima izbio do Akabe na Crvenom moru. Zatim, 1118. Balduin organizira križarski pohod na Egipat, izbija do Pelusiuma, ali ga smrt sprječava u naumu.

    Nasljednik Balduina I., Balduin II. (1118. do 1120.) nastavio je križarski rat protiv Egipćana i Turaka Seldžuka. Nakon preustroja viteških redova temelj križarskih vojski postaju Ivanovci i Templari koji postupno poprimaju obrise i ulogu stajaće vojske.

    Tijekom vladavine Balduina II. Jeruzalemska Kraljevina je na vrhuncu svoje moći, a uz pomoć Venecije (njezine flote) Balduin II. zauzeo je grad Tir 1124. U bitki kod Hazarta 1125. i Tel es Sakaba 1126. križari su potukli Turke Seldžuke iz Damaska i Mosula.

    Tijekom Drugog križarskog pohoda, za vrijeme vladavine Balduina III., temeljnu snagu Kraljevine čini europsko plemstvo (oko 3000 plemića od kojih je njih oko 2000 vitezova i baruna). Nadalje, tu je oko 5000 seržana (pješaštvo francuskog podrijetla) i veći broj lakih konjanika turkopula (najamnici starosjedioci kršćanskog podrijetla).

    No, u doba vladavine Balduina III. (1143. do 1162.) Jeruzalemska Kraljevina počinje bilježiti svoj početak kraja. Snage muslimana se ujedinjuju i sve više ugrožavaju križare u Palestini.

    Egipatski sultan Saladin nanijet će odlučujući poraz križarima, koje je vodio jeruzalemski kralj Gui de Lusignan, u bitci kod Hatina 1187. Nakon te bitke Egipćani će zauzeti Jeruzalem, te veći dio Palestine. Samo se nekoliko gradova na istočnoj obali Sredozemlja uspjelo oduprijeti Egipćanima.

    U Trećem križarskom pohodu (1189. do 1197.) obnovljena je Jeruzalemska Kraljevina, ali bez Jeruzalema. Područje Kraljevine obuhvatilo je samo obalno područje dubine oko 15 km od Tira do Jafe, a nešto kasnije od Askalona do Bejruta.

    Tijekom Šestog križarskog pohoda (1228. do 1247.) njemački kraj Friedrich II. ženidbom s nasljednicom prijestolja Jeruzalemske Kraljevine postaje kralj Jeruzalemske Kraljevine.

    Friedrich II. je 12. veljače 1229. zaključio mir s egipatskim sultanom al Kamilom, pa je Jeruzalemska Kraljevina tim mirom povratila Jeruzalem i Betlehem (Bayt Lahm) i siguran slobodan koridor do njih.

    Međutim, muslimani i Egipćani i dalje su povremeno upadali na područje Jeruzalemske Kraljevine, pa je egipatski sultan Bajbars I. 17. veljače 1244. nanio težak poraz križarima kod Herbiya (La Forbia) sjeveroistočno od Gaze. Nakon tog poraza križari su opet izgubili Jeruzalem i 1247. Askalon, pa je područje Jeruzlemskog Kraljevstva opet spalo na samo nekoliko gradova uz obalu Sredozemlja.

    Bajbars I. nastavio je osvajanje Jeruzlemskog Kraljevstva i zauzeo je Cesareju (Caesarea, Sedot Yam) i Arsuf 1265., pa Jafu 1268., a Krak des Chevaliers (Qal'at al hisin) 1271. No, poradi opasnosti od prodora Mongola Bajbars I. zaključio je primirje s križarima.

    Posljednja uporišta križara Egipćani su zauzeli 1291. pod vodstvom sultana al Ašraf Khalila i to redom Ako, Tir, Sidon, Haifu i Bejrut.
     
  17. dontony

    dontony Novi Član

    orn in Tikrit, Iraq, Saladin, as he is known in the West, was a Kurd; his Arabic name is Salah ad-Din Yusuf. At the age of 14 he joined other members of his family (the Ayyubids) in the service of the Syrian ruler Nur ad-Din (1118–74). Between 1164 and 1169 he distinguished himself in three expeditions sent by Nur ad-Din to aid the decadent Fatimid rulers of Egypt against attacks by the Christian Crusaders based in Palestine. In 1169 he was made commander in chief of the Syrian army and vizier of Egypt. Although nominally subject to the authority of the Fatimid caliph in Cairo, Saladin treated Egypt as an Ayyubid power base, relying mainly on his Kurdish family and supporters. Having revitalized Egypt’s economy and reorganized its land and naval forces, Saladin repelled the Crusaders and took the offensive against them. In September 1171 he suppressed the dissident Fatimid regime, reuniting Egypt with the orthodox Abbasid caliphate, but his reluctance to cooperate with Nur ad-Din against the Crusaders brought him to the brink of war with his former master.

    After Nur ad-Din’s death in 1174, Saladin expanded his power in Syria and northern Mesopotamia, mainly at the expense of his Muslim rivals. Following the submission of Damascus (1174), Aleppo (1183), and Mosul (1186), numerous Muslim armies, allied under Saladin’s command, were ready to move against the Crusaders. In 1187 he invaded the Latin kingdom of Jerusalem, defeated the Christians at Hittin in Galilee (July 4), and captured Jerusalem the following October. In 1189 the nations of western Europe launched the Third Crusade to win back the holy city. A Christian land and naval blockade forced the surrender of the Palestinian stronghold of Acre in 1191, but the Crusaders failed to follow up this victory in their quest for Jerusalem. In 1192 Saladin concluded an agreement with King Richard I of England that allowed the Crusaders to reconstitute their kingdom along the Palestinian-Syrian coast but left Jerusalem in Muslim hands. On March 4, 1193, Saladin died in Damascus.


    unk & Wagnalls® New Encyclopedia. © 2006
     
  18. Freya

    Freya goddess of eydis

    Lijepo molim ubuduće tekstove prevedene na hrvatski.

    Ne znaju svi engleski.

    Hvala.
     
  19. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Drugi križarski pohod – 1145. do 1187.

    Padom Edesse (Urf) u ruke mosulskog atabega 1144. izazvalo je veliko uznemirenje u Jeruzalemskoj kraljevini, pa se ona obraća za pomoć papi Eugeniu III. Papa Eugenie III. izdaje bulu 1. prosinca 1145. kojom poziva francuskog kralja Luja VII. u organiziranje i vodstvo novog (Drugog) križarskog pohoda.

    Gorljivi zagovornik i propovjednik Drugog križarskog pohoda postaje Bernar opat Klervoa (Bernard abbe de Clairvaux). Iako je namjera pape Eugenia III. bila samo pokretanje Francuske, opat Klervoa, otišao je i u Njemačku gdje se oduševljenje za križarski pohod opet pretvorilo u pokolj Židova.

    Njemački kralj Konrad III. krenuo je krajem svibnja iz Regensburga s oko 20 000 vojnika i hodočasnika, a na putu su mu se pridružili češki kralj Vladislav II. i poljski kralj Boleslav IV. (Boleslaw II. Kedzierzawy), te mnogobrojni njemački plemići sa svojim vojnicima.

    Od početka u toj križarskoj vojsci dolazi do stalnih nesuglasica i trvenja između Nijemaca, Čeha i Poljaka. Ta križarska vojska krenula je niz rijeku Dunav kroz Mađarsku i kad se našla na području Bizanta odmah se dala u pljačku, ali i u sukobe s bizantskom vojskom. U Carigrad su ipak stigli 10. rujna 1145. Francuzi su pod vodstvom svoga kralja Luja VII. bili mnogo discipliniraniji i u Carigrad su stigli bez ikakvih sukoba 4. listopada 1145.

    Bizantski car Komnin (Alexios Komninos) predložio je Konradu neka nastavi pohod obalskom crtom koja je pod nadzorom Bizanta. Konrad je bio tvrdoglav, svojeglav i bahat, pa je tim putom poslao samo neborbeni dio križara (hodočasnike), a s borbenim dijelom (vojnicima i vitezovima) krenuo je iz Nikeje 15. listopada, a već nakon deset dana potučen je do nogu na rijeci Batis (Bathys) nedaleko Dorileja.

    Konrad je izgubio skoro 90 posto vojnika i vitezova, a s preostalih 10 posto vratio se natrag u Nikeju gdje će se pridružiti Luju VII. i s njegovom vojskom nastaviti put uz obalu Egejskog mora.

    No, ni taj put uz obale Egejskog mora, usprkos svesrdnoj pomoći Bizanta, usred zime nije baš bio povoljan za križare. Konrad se nakon nekog vremena s osobnom pratnjom vraća natrag u Carigrad, a iz njega će brodom tek 1148. stići u Palestinu, točnije u Akou.

    Luj VII. odustao je i sa svojim osobnim vitezovima ukrcao se u Sataliji (Satalya ili Antalija) na brod i vratio se natrag u Francusku gdje je stigao 19. ožujka u luku Sen Simeon.

    Napuštena križarska vojska, bez svojih kraljeva, masa Francuza i Nijemaca, teškom mukom probila se kroz Kilikiju i gotovo prepolovljena stigla u Antiohiju.
    Te udružene snage, Francuza i Nijemaca, s križarima Jeruzalemske Kraljevine, napale su Damask tijekom srpnja 1148., ali su pretrpjele teške gubitke i vratile se natrag u Antiohiju.

    Ovo je bio vrlo težak i bolan udarac prestižu europskih vitezova na Srednjem istoku.
     
  20. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Treći križarski pohod – 1189. do 1198.

    Vijest o porazu križara kod Hatina i padu Jeruzalema opetovano je uzbunila zapadni kršćanski Svijet. Papa Klement III. (Clemente) opet je pokrenuo njemačkog cara Fridriha I. Barbarosu (Friedrich I. Barbarossa) i kraljeve Engleske i Francuske.

    Engleski kralj Ričard Lavlje Srce (Richard I. Coeur de Lion ili Yea and Nay) dogovorio je s francuskim kraljem Filipom II. Ogistom (Philippe II. Auguste) zajednički pohod u križarsku vojnu.

    Fridrih I. Barbarosa krenuo je u križarski pohod početkom svibnja 1189. iz Regensburga s najvećom do tada zapamćenom vojskom koja je krenula u križarsku vojnu (no brojka od 100 000 vojnika možda je ipak malo pretjerana.

    Njemački križari prošli su kroz Mađarsku vrlo disciplinirano, ali 23. lipnja 1189. kod Beograda njemački križari sukobili su se s Bizantincima. Kod Niša je Fridrihu I. Barbarosi Stefan Nemanja ponudio pomoć Srbijanske vojske tijekom borbi s Bizantincma, ali se Fridrih I. Barbarosa izmirio s bizantskim carem, pa više nije bilo sukoba.

    Nakon što su njemački križari prezimili u Adrianapolisu, pohod su nastavili u ožujku preko Galipolja (Gelibola) prema Aziji. Konijski emir, Kilidž Arslan II., nije pružao križarima jači otpor, pa s oni lako ušli 17. svibnja u Koniju.

    Tada se pod dosta nerazjašnjenim okolnostima, Fridrih I. Barbarosa, utopio, pa su mnogi njemački plemići i vitezovi odustali od pohoda i vratili se natrag u Njemačku. S preostalim njemačkim križarima pohod je nastavio sin Fridriha I. Barbarose, Fridrih Švapski (Friedrich von Schwaben).

    Njemački križari prorijeđeni i iscrpljeni napokon su stigli 21. lipnja 1190. u Antiohiju, a engleski i francuski križari stigli su brodovima do Aka kojeg je opsjedao sa svojim križarima jeruzalemski kralj Gi de Lizinjan (Gui de Lusignan).

    Ako je pao križarima u ruke 13. srpnja 1191. Francuski kralj tada se vratio u Francusku, a engleski kralj, nakon što nije održao obećanje i pogubio 2 700 branitelja Aka, krenuo je prema Jeruzalemu.

    Kralj Ričard Lavlje Srce potukao je Saladina kod Arsufa 7. rujna 1191. , te 5. kolovoza 1192. kod Jafe, ali tada više nije imao snage zauzeti Jeruzalem, pa je sklopio primirje sa Saladinom i napustio Palestinu.

    U Trećem križarskom pohodu obnovljena je Jeruzalemska Kraljevina, ali bez Jeruzalema, Bojemund III. sačuvao je Antiohiju, a Bojemund IV. pak Tripolis gdje su Ivanovci držali Krak des Chevaliers (Qal'at al hisin), a Templari Tortozu.
    Križari će se na Bliskom istoku održati još duže vrijeme, jer su muslimanske snage razjedinjene nakon Saladinove smrti 1193.

    Cipar je postao posebna kraljevina, a ciparski kralj Amalric 1197. postat će vazal njemačkog cara Heinricha VI. koji će poslati u Palestinu svoju križarsku ekspediciju, ali ona neće ništa značajnije učiniti. Njemački križari u Palestini ustrojit će njemački viteški red po ugledu na Ivanovce i Teplare.
     

Podijelite ovu stranicu