1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Povijest Umjetnosti

Rasprava u 'Kultura i Umjetnost' pokrenuta od Sin, 10. Ožujak 2007..

  1. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    Mislim da naslov sve govori... o poznati povijesnim umjetnicima... evo ja bih počeo s mojim velikim uzorom kiparom Vanjom Radaušem....






    VANJA RADAUŠ (Vinkovci, 1906. – Zagreb, 1975.) autor je brojnih djela u našoj novijoj hrvatskoj modernoj povijesti. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a Majstorsku radionicu je vodio od 1950. godine. Sva njegova zvanja i zanimanja (kipar, grafičar, crtač, pjesnik, pisac o starijim spomenicima Slavonije...) upotpunjuju sliku gotovo nemirna, a i znatiželjna odnosa prema svijetu, kao i prema vlastitu stvaranju. Riječ je o jednome nemirnom umjetniku, stilski promijenjivom opusu koji – i prije i sada – izaziva nedoumice i različite ocjene. I premda je smatran članom hrvatskoga kiparskog «trijumvirata» (zajedno s Augustinčićem i Kršinićem), Radauš se teško mogao vezati uz bilo koju generacijsku ili stilsku obitelj. Bio je i izvan postojanoga monumentalizma Augustinčića i senzualne i lirske mekoće Kršinića i njihove pokatkada morfološke zadrtosti – što posebice vrijedi za Augustinčića. Utapajući u stvorena djela svoje vlastite sumnje i strahove, Radauš je o sebi stvorio sliku iznenađujućeg i kontradiktornog umjetnika koji je bio trenutak na jednoj trenutak na drugoj zadaći što je kod interpreta, kritičara i pisaca ponekad izazvalo i nedoumice i oštre (negativne) reakcije, ali i brojne pohvale. U svakom slučaju Vanja Radauš ostaje najprovokativnijim problemom i interpretativnim izazovom hrvatskoga kiparstva prošloga stoljeća. On je po dinamici promjena (tema, načina, materijala i sl.), znatiželji, mašti i fantaziji te sklonosti eksperimentiranju bio vizionarski tip (Jung). Riječ je o osobnosti zaokupljenoj grozničavim, pa i neurotičnim te naglim promjenama teme, načina i rješenja. U najbolje i najsretnije trenutke Radauševa opusa treba ubrojiti njegove kiparske cikluse (Tifusari, Čovjek i kras, Portret našeg čovjeka i dr., kao i medaljerske radove i grafičke mape (Dance macabre, Mi pamtimo i dr.) Posebice treba spomenuti njegov kiparski ciklus Panopticum croaticum (1959. – 61.) s likovima najvećih i tragično preminulih hrvatskih velikana (V. Karas, S. Raškaj, J. Račić, A. G. Matoš i dr.). Autor je brojnih bista i poprsja (Majstor Radovan, Đ. Šaković, Ćiro Truhelka, Franjo Kuhač i dr.), kao i brojnih spomenika u javnim prostorima, primjerice Petrica Kerempuh na tržnici Dolac u Zagrebu. Umro je tragično, prerezavši si vrat u svom ateljeu u Zagrebu za vrijeme izložbe crteža.
     
  2. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    Naravno ako vas zanima kako djela izgledaju, pogledajte na google-u, lako se nađu... jer mislim da bi bilo previše sad da još i slike postavljam....

    AUSTRIJSKI EKSPRESIONIZAM


    Austrijski ekspresionizam se javlja u Beču netom poslije secesije(1909.-1910), a najpoznatiji predstavnici su : Egon Schiele, Oscar Kokoschka i Richard Gerstl. U to doba Beč je bio središte Austro-ugarskog carstva koje je u sebi imalo multikulturalne narode poput : Nijemaca, Mađara, Hrvata, Čeha itd. Poznat po svojim velikim umjetnicima i razdobljima, Beč je bio pogodno tlo za stvaranje velikih umjetnika i u 20.st. Potican prvim razdobljem u 20.st. secesijom, ekspresionizam se javlja na njenim temeljima iako se brzo udaljava od nje tematski i načinom tretiranja plohe. U ekspresionizmu su linije slobodne, rasplesane, prikaz svijeta oko umjetnika bio je cijelo vrijeme u sukobu sa umjetnikovom psihom i razmišljanjima. Za razliku od ostatka svijeta austrijski ekspresionizam nije bio produkt neke udružene grupe, nego rada izoliranih individua.

    Richard Gerstl (1883 – 1908)
    Richard Gerstl je na početku karijere radio u bečkoj secesiji. Oko 1905. njegovo stvaralaštvo se oslobađa i Gerstl postaje ekspresionist. Njegovi portreti su cijenjeni zbog toga što je slikar ulazio u psihološku priču osobe koje je slikao, a najpoznatiji njegovi takvi portreti su od obitelji skladatelja Arnolda Schoenberga. 1908 Schoenbergova žena Mathilda odlazi u Beč sa Gerstlom, ostavljajući muža i djeca. Vratila se kući nekoliko mjeseci poslije. Mjesec poslije njenog odlaska, Gerstl počinjava samoubojstvo poslije spaljivanja većine svojih slika. Bio je 25 godina star..
    Ovi događaji su imali velik udarac na rad i operu Arnold Schoenberg Die Gluckliche Hand(Sretna ruka) za koju se pretpostavlja da je rađena prema tim događanjima.

    OSCAR KOKOSCHKA (1886.)
    Kokoschka se rodio 1886. u Pochlarnu na Dunavu. Iako se kao mlad zanimao za kemiju, brzo je u njemu prevladala uz poticaje Klimta i Holdera želja za slikanjem i to na barokni način koji je u Beču još uvijek imao veliki utjecaj. Sa 22 godine piše kratke priče, završava dva kazališna komada i počinje slikati psihološke slike. Arhitekt Adolf Loos, koji je bio direktno povezan sa ekspresionizmom, prepoznaje taletnom u mladom Kokoschki i upoznaje ga sa avangardnom intelektualnom elitom tadašnjeg Beča. Družeći se s tim ljudima polako ga počinje fascinirati secesija, kako opisuje u svojem djelu Die Traumkinder. 1909. Adolf Loos ga vodi u Švicarsku, gdje Kokoschka slika Loosa i njegovu ženu, koja je tamo bila u sanatoriju. Loos ga šalje kod Augusta Forela, da bi naslikao njegov portret i Kokoschka se zadržava više tjedana kod te obitelji. Tako počinje njegova ekspresionistička faza. Do početka prvog svjetskog rata Kokoschka radi mnoge slike, radi još dva kazališna komada, za koje je skladao i popratnu glazbu. Od 1910.-1911. ilustrira novine Der Sturm(Oluja). Rat je za pacifista Kokoschku bio velika tragedija, no ipak odlazi u rat, pod tvrdnjom da se treba žrtvovati bogu rata, na ruskoj fronti mu je razbijena glava i probušeno plućno krilo. Pada u rusko zarobljeništvo i šalju ga na liječenje u Švedsku, odakle je poslan u Dresden. Poslije rata radi plakate i crteže. 1920. postaje profesor na Dresdenskoj akademiji. Ostaje vjeran slikarstvu i u to vrijeme radi puno slika krajolika, a naročito onih oko Elbe. 1927. prestaje predavati i slijedećih sedam godina putuje po Engleskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Južnoj Africi i Palestini. Novost u njegovim djelima postaju slike velikih gradova i studije životinja. Na njegovim slikam se osjeti kako je htio prikazati dušu tih gradova, a najviše je slikao Aigues-Mortes, Jerusalem, Toledo i Prag. Na izložbi u Parizu 1931. doživljava velik uspjeh, koji ne izostaje ni u Beču 1937. Poslije Dollfussovog ubojstva 1934., Kokoschka, proglašen degenerativnim od strane nacista, bježi u Prag, predviđajući Anshcluss. 1938. seli se u Englesku gdje je i ostao do završetka Drugog svjetskog rata. Do 1953. ostaje u Londonu i ima čak pedeset i pet slika koje prikazuju London. Osim Praga, u kojem je živio od 34.-38. i koji mu je bio najomiljeniji grad i koji je najviše slikao, nije ni jedan drugi grad volio kao London.

    EGON SCHIELE(1890.-1918.)
    Sa samo 15 godina doživljava smrt oca koji umire od sifilisa i postaje štićenik svoga ujaka, koji se protivi njegovim željama da bude umjetnik, ali mu kasnije ipak izlazi u susret. 1906. Schiele polazi Školu za umjetnost i obrt u Beču, gdje je nekad išao i Gustav Klimt. Tokom svoje prve godine, na zahtjev nekoliko profesora. Schiele se prebacuje na tradicionalniju Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. Tamo je studirao crtanje i slikanje, ali je bio ogrorčen konzervatizmom na akademiji i odustaje na trećoj godini.
    1907, Schiele upoznaje Gustava Klimta, koji ga ohrabruje i koji je od njega kupovao crteže ili davao neke svoje za zamjenu, dovodio mu modele i upoznavao ga sa potencijalnim kupcima.
    Također je upoznao Schielea sa Bečkim Werkstätte, radionica za umjetnost i obrt povezana sa secesijom. 1908 Schiele ima svoju prvu izložbu u Klosterneuburgu. 1909. odlazi sa akademiju, poslije završetka treće godine i osniva Neukunstgruppe(Grupu nove umjetnosti) sa drugim nezadovoljnim studentima.
    1911. Optužen je za neprimjereno ponašanje i zatvoren na 28 dana. U zatvoru je napravio seriju od dvanaest slika u kojem pokazuje njegovu borbu u zatvorenom i cenzuriranom mjestu.
    1915. Schiele upoznaje sestre Edith i Adéle Harms, koje su živjele sa svojim roditeljima preko puta njegovog studija. Do travnja Schiele i Edith su bili zaručeni, iako protiv želje njene obitelji Schiele i Edith su se vjenčali lipnju 1915 godine.
    1918. pozvan je na secesijsku 49-tu izložbu. Schiele je imao pedeset radova prihvaćenih na izložbu i bili su izloženi u glavnoj dvorani. Također je dizajnirao poster za izložbu na kojem je prikazana posljednja večera ali umjesto Kristovog portreta on je napravio svoj. Izložba je imala veliki uspjeh i kao rezultat cijene njegovih radova su skočile i dobio je mnog zahtjeve za slikanje portreta. Tokom te godine imao je uspješne izložbe u Zurichu, Pragu i Dresdenu.
    U jeseni 1918. epidemija španjolske gripe je usmrtila više 20.000.000 života u Europi i stigla do Beča. Edith koja je bila trudna šest mjeseci, umrla je 28. 10. Samo tri dana poslije svoje žene umro je i Schiele. Bio je 28 godina star. Tokom ta tri dana između njihove smrti, Schiele je nacrtao puno njenih crteža, to su mu bila zadnja djela.
     
  3. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    evo još jedan poznati hrvatski kipar...

    Ivan Meštrović je najpoznatiji i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika. Rodio se 15. kolovoza 1883. godine u Vrpolju kod Županje ali je djetinstvo proveo u Dalmaciji. Otac Ivana Meštorvića, Mate, otišao je u Slavoniju trbuhom za kruhom. Govoreći o Meštrovićima zanimljivo je spomenuti da korijeni Ivana Meštrovića sežu u susjednu Bosnu i Hercegovinu, točnije Fojnicu. Prvi Meštrović koji se doselio iz u Dalmatinsku zagoru oko 1630. godine bio je izvjesni Ivan Meštrović zvani Aga. On se u Duvnu oženio kćerkom jedinicom iz imućne obitelji. Tom prilikom mladenkin otac uvjetovao je brak time da budući muž, uz svoje, uzme i njihovo prezime - Gabrilović. Uz obrazloženje kako ne želi da se loza Gabrilovića zatre. Sve do rođenja najpoznatijeg hrvatkog kipara Ivana Meštrovića prezime obitelji glasilo je Gabrilović - Meštrović, dok Ivan Meštrović jednog dana nije izostavio Gabrilović iz svoga prezimena.
    No, 1904. godine, za vrijeme studija, u Beču susreće Ružu Klein koja je radila kao kitničarka u salonu damskih šešira. Otac gospođice Klein nije odobravao vezu svoje kćerke s 21-godišnjim seljačićem gotovo praznih džepova i nakon neuspjelih uvjeravanja 1905. godine protjeruje kćerku iz kuće. Naredne dvije godine Ruža Klein i Ivan Meštrović žive zajedno i vjenčavaju se 1907. godine. Živjeli su u bijednim uvjetima te Ruža nipošto nije htjela imati djecu, dok je Ivan to želio. Kada su se materijalno osigurali Ruža više nije mogla rađati djecu i to je dovelo do razvoda braka 1928. godine u Čakovcu. Šest godina ranije (1922.) Ivan Meštrović upoznaje Olgu Kesterčanek i nastaje nova veza iz koje će se, prije nego što Ivan i Olga stupe u brak, roditi dvoje djece - Marta (rođ. 1924.) i Tvrtko (rođ. 1925.). Kasnije će Olga i Ivan imati još dvoje djece - Mariju (rođ. 1927.), zvanu Maricu i Matu (rođ. 1930.). Ta djeca rođena su u braku jer se Ivan Meštrović iste godine kada se rastao od Ruže vjenčao s Olgom, također u Čakovcu.
    Kako su Marta i Tvrtko rođeni dok je Ivan Meštrović još bio oženjen Ružom Klein Marta i Tvrko Meštrović bili su izvanbračna djece bez prava na nasljedstvo i očevo prezime. Problem je riješen ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića od 20. svibnja 1926. godine u kojem (miješavinom hrvatskog i srpskog jezika) stoji: Mi Aleksandar I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca na predlog Našeg Ministra Pravde rešili smo i rešavamo da se dne 13. marta 1924. u rimokatoličkoj crkvi Brajtenfeld u Beču po rimokatoličkom obredu na ime Marta - Marija kršteno žensko dijete, zatim dne 5. maja 1925. u Zagrebu rođeno i dne 29. septembra 1925. u rimokatoličkom obredu na ime Tvrtko - Ivan kršteno muško dijete, oboje nezakonita djece Olge Kesterčanek i Ivana Meštrovića proglase zakonitom djecom Ivana Meštrovića, kipara u Zagrebu, sa svim pravima zakonite djece...
    Nakon vječanja Ivan Meštrović živio je s Olgom i djecom u Zagrebu u današnjoj Mletačkoj ulici 8, a prva susjeda (u Mletačkoj 10) bila im je Ruža Klein. U tome braku Olga je znala biti nesretna jer, primjerice, na prijemu u hotel u Esplanada uočljivo ju je izbjegavao nadbiskup Alojzije Stepinac koji se nije želio s njom rukovati jer se nije vjenčala u crkvi. Kasnije, 25. travnja 1942. godine, Olga i Ivan vjenčati će se i crkveno. Tada je u Ivan Meštrović bio u kućnom pritvoru, a Olga se - po suprugovoj želji, sklonila u Split. Stoga je umjesto Olge na vječanju bila njezina zastupnica. Ivan Meštrović nije bio blizak supruginoj rodbini niti se, izuzev Olgine sestre Side, s nekim od njih družio. Sida je Meštroviću dok je u jesen 1941. godine bio u ustaškom zatvoru u Zagrebu nosila hranu.
    Kao mlad umjetnik Meštrović je zamislio monumentalni Vidovdanski hram koji nije mogao biti realiziran. Fragmenti tog hrama izloženi su 1911. godine u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, a zahvaljujući kojima je stekao svjetsko ime. Sada se ti radovi nalaze u Narodnom muzeju u Beogradu (Miloš Obilić, Kosovka djevojka, Srđa Zlopogleđa, Kraljević Marko, Udovica). Za vrijeme Prvog svjetskog rata živeći u Rimu, Londonu, Ženevi, Cannesu i Parizu napustio je realistički stil svojih dotadašnjih skulptura punih poleta i senzualnosti te je prešao na izradu cijelog niza religionznih tema, većinom rađenih u drvetu. Inspiracija su mu bile bizantska, gotska i crnačka skulputura. Najpoznatiji radovi iz tog ciklusa su Raspeće i Madona. Poslije Prvog svjetskog rata nastanio se u Zagrebu gdje je bio prvi rektor novoosnovane Umjetničke akademije. U razdoblju između dva svjetska rata kada se naročito zanosio Michaelangelom izradio je velik broj reljefa u kamenu, nagih figura i portreta. Najpoznatiji su svakako spomenik Grguru Ninskom u Splitu, Strossmayeru u Zagrebu, Zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, Neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu i Indijancima u Chichagu.
    Poslije Drugog svjetskog rata nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama radeći za međunarodnu publiku, ali šaljući svoja djela i u tadašanju Jugoslaviju, npr. spomenik Njegošu. Kao prvom živom umjetniku u muzeju Metroplitan u New Yorku organizirana je njegova samostalna izložba 1947. godine. Američki predsjednik Eisenhower osobno mu je u Bijeloj kući uručio dekret kojim je postao američki državljanin. Tada ga je u goste na Brijune pozvao i Tito. Tada ga je Tito pozvao da se preseli u Zagreb, a da ljeta provodi na Brijunima. No, poziv je ostao nedorečen. Tom prilikom Meštrović je posjetio i Stepinca koji je bio u internaciji u Krašiću.
    Preminuo je u South Bendu 16. siječnja 1962. godine, a sahranjen je u Otavicama kod Drniša 24. siječnja. Prema riječima Mate Meštrovića (u razgovoru za Jutarnji list od 18. siječnja 2004.) godine na sahrani se okupilo više od tri tisuće ljudi, a došlo je i do incidenta. Nakon što je biskup Frano Franić istaknuo da je Ivan Meštrović bio veliki Hrvat i katolik predsjednik drniškog narodnog odbora Smiljan Reljić dovkinuo je: Narod tako ne misli! Reljiću se priključilo još pet-šest bukača povicima: Fašistička huljo!, Mi smo vas potukli u ratu!, Zločinci!, Popovsko smeće! Nakon naraslih tenzija Reljić se s pristašama povukao, a lijes je unesen u obiteljski mauzolej gdje je biskup Franić izmolio posljednju molitvu.
     
  4. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    evo jedan genije slikarstva i nadrealizma...

    Salvador Dali - "Nadrealist to sam ja"
    Salvador Felipe Jacinto Dalí Domènech, Markiz od Pubola ili Salvador Felip Jacint Dalí Domènech, znan kao Salvador Dalí (Figueres, 11. svibnja 1904. – Torre Galaeta, 23. siječnja 1989.), španjolski slikar, pisac, dizajner i autor filmova.
    Bio je jedan od ključnih ličnosti u nadrealističkom pokretu, i njegov enormni talent za samo-publicitet učinio ga je slavnim u svijetu.
    Isprva je bio futurist i kubist, a poslije jedan od najistaknutijih nadrealista. Kombiniranjem najheterogenijih detalja, koji su često dani u prostorno deformiranim odnosima, ali slikani realističnim načinom, konstruira iracionalan i sablastan svijet vizija iz grozničavih snova i halucinacija ("Postojanost pamćenja", "Žirafa u plamenu", "Gala", "Mekana konstrukcija s kuhanim grahom - predosjećaj Građanskog rata", "Posljednja večera").
    S Luisom Buñuelom snimio je avangardističke filmove "Andaluzijski pas" i "Zlatno doba", a radio je i uspjele inscenacije i kostime za balete.
    Dalí se rodio u mjestu Figueres, Katalonija, 11. svibnja 1904. Njegov otac, don Salvador, bio je javni bilježnik i ateist, a njegova majka Ana Maria, bila je odana katolkinja. Njegov stariji brat, koji se također zvao Salvador, umro je 9 mjeseci prije Dalíjeva rođenja. Dalí je kasnije napisao da se bolesno identificirao sa svojim imenjakom i da je imao neopisivo veliku potrebu za pažnjom. Prema tvrdnji iz njegove autobiografije Tajni život Salvadora Dalíja (1942)., Dalíjevo djetinjstvo bilo je obilježeno halucinacijama i neobično jakim emocionalnim iskustvima, iz kojih su kasnije oblikovani mnogi njegovi snovi i obsesije.
    Već od rane dobi Dalí je pokazao talent za umjetnost. Između 1921. do 1926. studirao je umjetnost u Madridu. Dalí je 1924. suspendiran na godinu dana zbog neposluha, a 1926. je izbačen zbog njegovog buntovnog ponašanja, koje je uključivalo slučaj kada je odbio analiziu jer je bio uvjeren da njegovu učitelji nisu bili dovoljno kvalificirani da bi ga ocjenili. No, u tom preiodu do savršenstva doveo je svoju sitničavu tehniku crtanja tako što je odmjerio snage nizozemskih majstora mrtve prirode iz XVII. stoljeća i francuskih žansrovskih slikara iz XIX. stoljeća. Dalíjeve slike koje je izlagao na raznim studentskim izložbama privukle su pažnju mnogih, te je on 1925. imao uspješnu izložbu u Barceloni. U svojoj ranoj fazi stvaranja Dalí je bio inspirian apstraktnom umjetnošću svojih sunarodnjaka Pabla Picassa i Joana Miróa, te je eksperimentirao raznim avangardnim stilovima, uključujući i kubizam. Nakon 1928. vratio se svom ranijem interesu u metafizičku umjetnost talijanskih slikara Giorgia de Chiricoa i Carla Carràe. Velika zabrinutost metafizičkih slikara sa evokativnom moći simbola sugestirala je namjernu istragu slika snova prema principima Sigmunda Freuda, oca psihoanalize.
    Godine 1929. Dalí se seli u Pariz i službeno postaje nadrealist. Te iste godine napravio je svoj prvi nadrealistički film, Andaluzijski pas (Un chien Andalou) zajedno sa redateljem Luisom Buñuelom. Film je šokirao javnost sa prizorima kao što je prizor kada britva reže oko. Dalí je 1929. imao i izložbu u Parizu, sa koje je prodano svako izloženo djelo. Predgovor izložbenog kataloga napisao je André Breton, osnivač nadrealizma, i tako potvrdio Dalí članstvo u grupi. Za vrijeme 1930ih Dalí je naslikao većinu svojih djela po kojima je danas poznat. Te slike uključuju neke od najpoznatijih nadrealističkih slika, kao što su satovi u slici Postojanost pamćenja (1931.). U kontrastu sa svojom uobičajenom nadrealističkom okupacijom sa fenomenom nesvjesnih misli, Dalí inzistira na razumno objektivniju prezentaciju iskustva paranoične opsesije. Sa velikom preciznošću naslikao bi poznate nam objekte u nelogičnim postavkama i kombinacijama, opisujući ta svoja djela kao „ručno izrađene fotografije snova“, a svoju metodu „paranoično-kritičnu“. Mnoge njegove slike koriste metodu ponavljanja slika – brojni satovi u Postojanosti sjećanja na primjer – i oblika koji se preobrazuju, ili se pretvaraju u druge objekte, i tako otvaraju prostor mnogim interpretacijama.
    Kao i mnogi nadrealisti, Dalí se prepirao sa Bretonom, i 1939. službeno je izbačen iz nadrealističkog pokreta. U to vrijeme on se u svakom slučaju udaljavao od nadrealizma i približavao se naturalističkom stilu, kojeg je insprirala renesansna umjetnost kojoj se divio za vrijeme svojih posjeta Italiji. Dalí 1940. Napušta ratnu Europu i seli se u SAD gdje je ostao do 1948. U dodatku slikama, Dalí je napravio mnoge kostime za balete, izrađivao je nakit, i napravio je mnoge reklamne plakate koji su mu donijeli financijske prohode. Također je napravio scenu sna za Hitchcockov film Začarana (1945.).
    Dalí se 1948. Vraća u Španjolsku. Od tada je uglavnom živio u Port Lligatu, blizu njegovog rodnog mjesta, no znao je često posjetiti New York i Pariz. Njegova kasnija djela su realnija nego prijašnja, a njihov glavni motiv bila je Dalíjeva žena i muza, Gala. Također je naslikao djela sa religioznim motivima kao Raspeće (1954.) i Sakrament posljednje večere (1955.). Iako su njegova zadnja djela bila nepopularna kod kritičara, ona su naširoko reproducirana i postala su popularna među publikom.
    Kao blistava i kontroverzna figura, Dalí je ostao vrijedan vijesti do kraja života. Drugi dio njegove autobiografije, Dnevnik jednog genija, izažao je 1965. Dalí umire u Torre Galaeti 23. siječnja 1989. u 84 godini života. Pokopan je u Dalí muzeju, kojeg je osnovao 1974., u rodnom mjestu. Još jedan muzej koji je posvećen pretežito njegovim djelima nalazi se u Saint Petersburgu, Florida.
     
  5. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (Caprese Michelangelo, 6. ožujak 1475. - Rim, 18. veljače 1564.) je bio renesansni slikar, arhitekt i pjesnik
    Michelangelo di Lodovico Buonarotti Simoni je rođen 6. ožujka 1475. u mjestu Kapreze u Toskani, koju napušta još u djetinjstvu. Odrastao je u Firenci, gdje je veliki utjecaj za njegovo potvrđivanje kao umjetnika imao atelje braće Ghirlandaio. Michelangelo je, pored Leonarda da Vincija, jedan od najinspirativnijih umjetnika talijanske kasne renesanse, kao i svijeta umjetnosti općenito, s uzorom u svom prethodniku Donatellu.
    Michelangelo je bio sin osiromašenog firentinskog plemića. Pošto je završio šegrtovanje u ateljeu slikara Girlandama, stupio je u školu Lorenca de Medicija kojom je rukovodio Bertoldo, gdje je stvarao djela kojima se pokušao nadmetati s antičkim ostvarenjima. Njega opisuju kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe. U trinaestoj godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino neograničenu snagu vlastitoga duha.
    Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora. Godine 1496. otišao je u Rim gdje je stvorio svoje prvo značajnije djelo Pijeta (Pieta), koje je predstavljalo novinu budući da je sjedinjavalo dvije mramorne figure u jednu cjelinu.
    Vrativši se u Firencu 1501. isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma XV. stoljeća. David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina. U to vrijeme Michelangelo je slikao i svoju Svetu porodicu. Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u Palači Vechio naslika ogromnu fresku. Prikazujući jedan događaj iz rata sa Pisom kada je vojnike neprijatelj iznenadio za vrijeme kupanja, mogao je uvesti veoma raznovrsno mnoštvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela. Michelangelo je bio prvi umjetnik koji je prikazao tijelo u njegovom cjelokupnom opsegu akcije.
    Poslije toga papa Julije II mu je povjerio izradu svoje grobnice, posao kojim se bavio, sa prekidima, četrdeset godina. Uskoro je započeo i ukrašavanje svoda Sikstinske kapele. Michelangelo je za nevjerojatno kratko vrijeme završio tu "ogromnu biblijsku simfoniju". Prvobitni nacrt za grobnicu Julija II nikada nije izveden. Michelangelo je napravio samo veličanstvenu statuu Mojsija. Michelangelova karijera arhitekta počela je 1520. kapelom porodice Medici u crkvi San Lorenco u Firenci, gdje je trebalo da se arhitektura i kiparstvo upotpunjuju. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema Michelangelo je napravio put baroknom stilu. Kupola Crkve svetog Petra bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela. Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Strašni sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele, pokazalo je svojim vladanjem pokretom u prostoru tok kojim ce se razvijati talijanska umjetnost u sljedećem stoljeću. Nasuprot oslobođenoj energiji izraženoj kroz opušteno tijelo Donatelove statue, kod Michelangelovog Davida dobija se utisak da se energija sabija, a ne da se oslobađa. Otuda osjećaj napetosti u jednom tijelu shvaćenom kao "tamnica duše".
    Naime, u krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija oživjela je ljubav za Platonovu filozofiju-neoplatonizam. Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše nije imala utjecaja na grčku skulpturu, jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulpturu Michelangela, koji je bio veliki poštovalac antike, baš ta strana grčke misli imala jak utjecaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a još više kipovi nadgrobnih spomenika Lorenca i Giuliana Medicija. Grobnica Medici sastoji se od statue pokojnika u sljedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećeg statua Dana i Noći na poklopcu sarkofaga. Skulpturalne mase su raščlanjene i složene u najvećoj mogućoj mjeri, ali usprkos tome, cjelina čini jasnu vizualnu cjelinu, jer sve tri statue obrazuju trougao i čvrsto drže složenu mrežu vertikala i horizontala. Dualizam tijela i duše izražen je kroz kozmičku suprotnost smiraja Dana i Noći. Tada već star i bolestan, Michelangelo, kao uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje uobičajenih sedam rimskih bazilika, u potrazi za oprostima i milostima. Obično je rimske crkve obilazio pješice, s prijateljem Vasarijem, koji je od pape Julija III. uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju smije obilaziti hodočasničkim putem naznačene bazilike. No, čini se da je stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u siromašno hodočasničko odijelo, izmiješan s običnim pukom, sa svojim velikim šeširom i visokim čizmama, koje nije skidao ni noću (zbog bolnih smetnji). Spomenuti mu prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor između Michelangela i nećaka, kojega Michelangelo potiče da pronađe neku siromašnu osobu potrebnu pomoći, naglašavajući kako se ponajvećma dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski oprosti. Umro je 18. veljače 1564. u Rimu, a sutradan je uz velike počasti sahranjen u crkvi Santa Croce u Firenci.
     
  6. Gost

    Gost Iluminata Ultima

    Jel vi to copy-paste odnekud ? :cocky:

    Po koja slikčica ili skulpturica bi dobro došla. Od silnog teksta zaboli me glava. :whistle:
     
  7. Jaktens Tid

    Jaktens Tid Aristokat

  8. Polythene Pam

    Polythene Pam Aktivan Član

    A hrvatski kipar Tomislav Ostoja, jedan od meni dražih živućih, nikako nisam mogla naći nešto o njemu, nekakvu biografiju i slično, tako da ništa o tome
    ali bila sam na nekoliko njegovih izložbi i meni je njegov rad jako zanimljiv, ako ste iz Zagreba, izložbe su mu relativno česte i većinom su u Džamiji, pa ako budete nabasali svakako pogledajte!
     
  9. Freya

    Freya goddess of eydis

    Kako i arhitektura spada u umjetnost, a povijest arhitekture u povijest umjetnosti, voljela bih da netko napiše nešto pametno o gotičkoj arhitekturi. To ne moraju nužno biti katedrale, kao možda najprepoznatljivije gotičke građevine, nego i ostale građevine koje spadaju u taj stil.
    Meni osobno gotika je strašno impresivna i predobra!! :laugh:
     
  10. Veles

    Veles ljuta zvijer

    Ah, srodna duša koja voli gotiku :laugh: Eto, obećavam da ću napisati nešto čim ufatim malo vremena od ispita, ja naprosto oooobožavam gotiku (uz stari Egipat to mi je vjerojatno najdraže razdoblje u povijesti... cijele povijesti). O katedralama naprosto moram pisati zato jer su fantastične i zato jer su vrhunac gotičke umjetnosti i graditeljtsva i sve što gotika jest, najbolje se u njima očituje.
     
  11. Jaktens Tid

    Jaktens Tid Aristokat

    Kako i arhitektura spada u umjetnost, a povijest arhitekture u povijest umjetnosti, voljela bih da netko napiše nešto pametno o gotičkoj arhitekturi.


    srećom za tebe, imam je u malom prstu; nedavno imala ispit iz toga pa mi još nije isparilo iz glafe :laugh:

    budem za koji dan napisala; kad mi prođu ispiti :laugh:
     
  12. Freya

    Freya goddess of eydis

    Weeeeee.......! Od tebe i Luciusa očekujem odlične postove!!! Ubacite i koju slikicu ili link!!! :laugh:
     
  13. fear.of.a.dark

    fear.of.a.dark Novi Član

    BRANKO RUŽIĆ

    >Oko nas je svijet. Po njemu kruži naš pogled i sve se odražava u oku... Osjetio sam da dijete mora živjeti u uvjerenju da je slobodno, ali ja nisam bio slobodan«, napisao je davne 1959. kipar Branko Ružić u jednom od ponajboljih priručnika likovnoga odgoja. A vlastitu je slobodu stjecao sporo i mučno. U zreloj dobi shvaća da mu slikarstvo nije sudbina. Uostalom, prvo je djetinjstvo proboravio uz radionicu svojega djeda limara (vratio je dug Limarom I iz 1958, a potom i Limarom II iz 1960). Godine 1940. upisuje se na arhitekturu, zatim na Povijest umjetnosti i konačno na Akademiju likovnih umjetnosti, na odjel kiparstva. Na čuđenje svojeg profesora odgovara da nije kipar. Stoga odlazi na četverogodišnji studij slikarstva kod prof. Marina Tartaglie. Od 1948. stječe naslov akademskoga slikara, da bi 1953. prihvatio mjesto profesora na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Volio je raditi s djecom. Rad neopterećen znanjem, naučenim, naviknutim. Kao i kod velikih pedagoga na Bauhausu koji su odbijali ispravljati radove djece i Ružić je govorio da svako dijete ima pravo na svoj izraz i da djecu ne treba učiti, nego uklanjati zabrane.

    Potom je, da stvar dovrši i sve ne ostane samo na njegovim riječima, napisao knjigu Djeca crtaju (Školska knjiga, Zagreb 1959).

    Čvrsta odluka za kiparstvo



    Njegovoj odluci da se posveti kiparstvu (zapravo vrati njemu) ne smetaju ni velike slikarske izložbe na kojima sudjeluje ni dobre kritike koje ga prate. U samoći samostana u Šarengradu propituje sebe. Njegova je odluka čvrsta. Crtanju, slikanju i pisanju svaka čast. Na redu je kiparstvo. Odmah napravi glavu Oca (1956) i od tada se naziva kiparem. Slijede stipendije, putovanja, upoznavanja (London, Stonehendge, Henry Moore), a ubrzo i prva samostalna izložba u Zagrebu, u Slavonskom Brodu, potom Forma viva u Portorožu. Rovinjskoj likovnoj koloniji i krugu umjetnika pridonosi svim svojim snagama. Godine 1964. na XXXII. bijenalu u Veneciji od Međunarodnog žirija dobiva drugu nagradu za skulpturu (prva je pripala Zoltanu Kamenyju). Prvu i drugu za slikarstvo dijele Rauschenberg i De Soto. Dobro društvo!



    Teme su mu bile obične. To su blizine svakodnevnih stvari, za koje nisu trebale nikakve teorije niti revolucije. Odnosno, on je kipar revolucionarnih Volova i Majmuna. Čak i Svinja! Počeo je više nego sretno Ocem (1956), i Limarem, potom Čovjekom bez krila (1961) - i simbolom modernizma cijele njegove generacije - Cézanneom I (1962). Rano je spoznao što skulptura treba biti; čvrsta zbijena masa bez narativnih priraslica. Oblik jasan i čvrst u svoj elementarnoj zgusnutosti.

    »Sve je skulptura«! - najviše je korištena rečenica potekla iz usta Branka Ružića, koja ni nakon mnogih ponavljanja nije postala izlizanom; još manje suvišnom. Tu rečenicu nitko ne propušta citirati. S njom kao popudbinom i s nekim ključem koji otvara mudra vrata svi pokušavaju zaroniti i donijeti istinite vijesti iz dubine njegova arhetipskoga, elementarnoga, a opet slojevita oblika, koji govori o materijalnom i nematerijalnom organskom i anorganskom, tvrdom i mekom, tekućem i krutom. Doista, od svega je znao stvoriti čvrst oblik. Od seoskoga dvorišta - skulptura, od prijateljske riječi - skuptura, od preleta ptice - skulptura, od mosta ili rijeke - skulptura, od grada - skulptura, od arhitekture - skulptura, od slikarstva - skulptura, od jeseni - skulptura, od loše slutnje - skulptura, od ulice - skulptura... U komprimaciji svojstva sve proliveno i tekuće moglo se staviti natrag u bocu. Štoviše »u litrenu bocu stale su dvije litre« (Ružić). Naglašavao je sposobnost intuitivnoga kondenziranja pomognutoga elementarnošću i rudimentarnošću oblika. Na tom putu i ranoromanička plastika u Rudinama kraj Požege i Stonehedge (koji je posjetio 1959) naznačeni su »katalizatorima Ružićeve intuitivne poetike« (B. Mesinger). A arhitektualnost sklopa svake njegove skulpture ostala je uvijek vidljiva i često isticana. Katedrala, Tvrđava, Svjetionik, Dvorac, Korablja potvrđivali su stabilnost oblika i njegovu legendarnu bliskost s iskustvom. A utjecali su na njega i fragmenti; konzole, dovratnici, miljokazi, utori, istaci, kamene klupe, spomenici pučkog života, nadasve ranjene površine, brazde i utori, gropovi i izbočine oblika. Deformacije nije shaćao ekcesom, nego naravima oblika. Izvanjsku nepravilnost unutrašnjom pravilnošću! Sve je iskustvo mnogih ljudi i prošlih vremena (rana romanika, pučka umjetnost, Henry Moore itd.) ugradio u djelo i u svoju individualnost, koja je, kako kaže najbolji tumač Ružićevih koraka Mladen Pejaković, »nezamisliva izvan tradicije i izvan suvremenih događaja«.

    Čudesni prostor atelijera

    Njegov je prostor atelijera u Voćarskoj postao tijesan za bića koja je stvarao. Kako se u u njemu od mnoštva oblika i života nije više moglo disati, sjetio se (zapravo ga nikada i nije zaboravio) rodnoga Slavonskog Broda. Sve više ga je (još tamo od 1989) zaokupljala misao da najbolja svoja djela daruje rodnome gradu. Prvi se koraci čine u najtežim ratnim trenucima. Naime, Gradsko poglavarstvo i Branko Ružić sklapaju 1993. ugovor o Donaciji Branka i Julije Ružić. I tako je Branko Ružić ponajbolja svoja djela utovario na brod svojega djetinjstva i na tu teglenicu postavio i djela svojih prijatelja i znanaca, bivših studenata i kolega. Tako je atelijer nakrcan do vrha, u kojem je ljudsko stopalo jedva nalazilo mjesto, ostalo pustim. A kako se Ružić protivio ideji da to bude puka memorijalna zbirka i kako je zagovarao ideju žive ustanove, osniva se i posebna cjelina s djelima hrvatskih kipara i slikara. Uređeni prostori zapadnoga kavalira barokne tvrđave koji su započeli 1998. otvorili su svoja vrata 15. lipnja ove godine i zbirka Ružićevih djela i njegovih suvremenika zasjala je zadivljujuće i nažalost u hrvatskom prostoru osamljenički. Jer brojne donacije hrvatskih umjetnika i danas dugo i predugo čekaju da ih zadesi slična sretna sudbina.



    A šezdesetak njegovih prijatelja kipara, od Janeša, kojemu su svi stvorovi i oblici odmjereni dlanom ruke Bakićeva portreta upravo njega, Branka Ružića iz 1946, označavaju prvu kronologiju u kojoj se zrcali kamena Kožarićeva glava, Radovanijevi i Sabolićevi portreti, Bahorićevo slobodno rasprostiranje forme, humorni Bourekov lik i Jakićeva tehnološka životinja. U toj zbirci imena i oblika njedre se i djela jednostavne terakotne golotinje (Ćular, Stahov, Vuco, Alikadić, Babić), posebice onih koji poput Ružića nastoje poništiti napeti odnos tradicije i suvremenosti, modernoga i prošloga vremena formom koja se odrekla narativnosti, ali ne i modernih atributa jednostavnosti (Blažević, Buble Dragojević). Tu su i novi kiparski konstruktivisti čistih površina i mekih bridova formi (Bogdanić, Jančić, Stošić, Trogrlić, Štimac, Hraste, Gašparić), organička skulptura J. Diminića, djela glasnika egzistencijalnih ponora (Michieli, Gračan), Vulasova jedra, Džamonjine materične i zrnate enformelne strukture, djela jednostavna sklopa (Rašić, N. Radić), perforacija i defloracija oblika (Drinković). Tu su i obnovitelji i pioniri nove plastičke i svjetlosne (kinetičke) osjetljivosti (Srnec. Picelj, Richter), kao i sjajna generacija kratkotrajne Akademije primijenjene umjetnosti (Pejaković, Lončarić, Bourek, Lipovac). Tu su i njegovi susjedi iz ulice muza (Ela i Ivan Lesiak i kozmička Milena Lah, i J. Poljan), supružnici i kiparski osobenjaci (I. Oreb i M. Karlavaris). Tu je i djelo M. Mijića s naglašenim interesom za puno i prazno, djela K. Kovačića, Mikulina, T. Ostoje, B. Milenkovića, R. Petrića, V. Radoičića, Junakovića, Žanić... i drugih, a ovdje možda nepravedno nespomenutih. A ako bih osobno potražio ponajbolje djelo unutar cijele cjele zbirke, našao bih ga u Violinistici Slavka Kopača (1980, u aluminiju) koji je zadivljujući primjer lirizma i ikone; meke strogosti i rudimentarne rafiniranosti.

    Potreba za strožim kriterijima

    Očito, pomno odabrani i seriozniji izbor u kiparstvu nije u potpunosti zahvatio i slikarski dio ove darovane priče. Mislim na djela slikara koja su se nezasluženo umiješala među vrijedna djela. Darovanu se stoga na ovom mjestu trebalo gledati u zube!! Treba se malo i začuditi vidjevši na jednom mjestu i u blizini primjere vrhunskih djela hrvatske suvremene umjetnosti uz djela darovanna nedvojbeno u dobroj vjeri i srcem, ali nažalost bez ukusa i vrijednosti. Jer pored Perića, Murtića, Jelavića, Jurića, Knifera, kakva smisla imaju djela koja tek činom darovanja sugeriraju jednakost svih i svega?! Čovjek oštra i istančana ukusa, jakih kriterija poput Branka Ružića, zasluživao bi da se jasnije naglasi njegov vlastiti izbor kada je svojedobno obilazeći atelijere i imajući dobar uvid u stvari probrao ponajbolja djela svojih kolega i učenika. Sve naknadne, prigodne ili manje-više slučajne akvizicije razvodnjavaju jezgrovitost Ružićeva kriterija. Uostalom, Ružićeva zbirka i galerija ima pravo na strože kriterije tim prije što je i sam Branko Ružić dobro osjećao razliku između prave i krive stvari. Najsretnijim dijelom te cjeline svakako su djela njemu bliskih generacijskih kolega (Perić, Bratanić, Hegedušić, N Lovrenčić, Reiser, Murtić, Parać, Kinert, Seder, Šebalji i drugih poput Biffela, N. Kavurić Kurtović, Kesera. Šuteja, Vuličevića), ali i mlađih kolega (Jurić, Artuković, Juričić, Budicin, Vrkljan, Martek, Novak, Vilić i drugih)

    Nije tražio nadahnuće u konvencionalnom, uobičajenom smislu. Bio je uvijek u stanju povišene osjetljivosti, u stanju latentne nadahnutosti. Nije iščekivao čuda niti sretne trenutke objave; kretao je u potragu za njima. Bio je tvorcem čuda. Znao je dar iznenađenja zadržati i običnim i svakodnevnim stvarima dati obrise čuda. Zadivljen životom i njegovim oblicima, umiješan u život, stvarao ga je iznovice i neumorno. A njegovu nemirnu narav može ilustrirati nesretni događaj (automobilska nesreća) u kojemu je gotovo izgubio život. U bolesničkoj postelji, jedva mičući prstima, stvarao je u mekom podatnom materijalu papira i ljepila brojna svoja djela (dostatno i za dvije poveće izložbe), koja ni po ničemu nisu zaostajala za onima koja su bila plodom njegova slobodnoga kretanja i ophoda oko skulpture i mase.

    Iznimka od sudbine donacija

    Sudbina donacija u Hrvatskoj tužna je. Ružićeva je više iznimka. Njezinom sretnom završetku treba zahvaliti umjetniku i njegovoj Juliji, ali i brojnim pojedincima (neumornom Predragu Golu i Mladenu Pejakoviću) i dakako gradskim ocima i majkama, službenicima i samu gradu, koji je prigrlio bogatu ostavštinu svojega sugrađanina. Ratom opustošena, psihološki i ljudski izranjavana sredina koja je stenjala pod granatama što su dolijetale preko rijeke smogla je snage upravo u tim najtežim vremenima prosanjati i dosanjati san i povratiti gradu kulturni identitet kojemu su obnovljeno krilo Tvrđe i galerija Branko Ružić pravi svjetionici na putu kulturnije, uljuđenije i bolje Hrvatske.

    Branko Ružić je svojim djelima i načinom života a nadasve znatiželjom svojstvenom djetetu prkosio smrti te je frenetničnom ljubavlju prema životu naposljetku na nju i zaboravio. A zaboravu smrti pridonosi i galerija u Slavonskom Brodu i sve oko nje grije životom, a ne samo uspomenom. Jer ona nije spremnica i nekropola ili memorijalni centar posvećen dovršenom opusu, nego otvoreno saborište različitosti, živi prostor duha koji je jednom junačkom i mučeničkom gradu i svima nama u trenucima najvećih kušnji vratio nadu.
    Pogled na uređeno zapadno barokno krilo Tvrđave u Slavonskom Brodu kao da diskretno ukazuje na narav Ružićeve skulpture. Doista, nije riječ samo o vizualnoj sugestiji i bliskosti formi nego o gotovo zajedničkoj genetici zdanja i skulpture. Poput Ružićevih rasprostrtih mački i katedrala, i ovo pročelje s lukovima kao da otkriva osobine i narav Ružićevih oblika.
     
  14. Freya

    Freya goddess of eydis

    Nadam se da će uskoro postovi o gotici!!! :tired: :wtf:

    [​IMG] Katedrala u Kolnu, jedna od najpoznatijih gotičkih crkava!! :laugh:

    [​IMG]
     
  15. Veles

    Veles ljuta zvijer

    ...koja je većim dijelom izgrađena u 19. st. :laugh: Srednjovjekovni gotički dio je otprilike kor do transepta (tj., ono najudaljenije kaj se vidi na donjoj fotografiji).

    Ne ber'te brigu, drugarice, gotika stiže, samo što nije! :tired:
     
  16. Freya

    Freya goddess of eydis

    Da znam to, no svejedno je na popisu svjetske kulturne baštine! I svejedno je divna!!
     
  17. Jaktens Tid

    Jaktens Tid Aristokat

    ovaj vikend bih mogla štogod o gotici objaviti...ako mi ne uleti neka obaveza :dry:
     
  18. Aronys

    Aronys Pleb

    Uvod u gotiku - Suprotnost romanici

    Gotika je razdoblje razvijenoga ili kasnog Srednjeg vijeka (13. i 14. stoljeće), no iako se neposredno nastavlja na romaniku i pripada istomu feudalnom sustavu, postoje velike razlike tih dvaju stilova, pa se može reći da su u mnogo čemu i suprotni. Te su suprotnosti dvaju razdoblja osobito zamjetne kada djela promatramo usporedo. Spomenimo samo neke osobitosti temeljnih oblikovnih svojstava. Osnovni je smjer prostiranja romaničke arhitekture vodoravan, dok je u gotici okomit. Nosilac je izraza romaničke crkve zid, dok se u gotičkoj crkvi zid gotovo potpuno dokida da bi ga zamijenio raznobojni stakleni prozor, vitrail. Romanika nastoji probijati što manje otvore, a gotika što veće, čsk tolike, rekli bismo, da posve "progutaju" zid. U romanici vlada plošni reljef, a gotički kipar teži zaobljenoj skulpturi. Stoga se romanički reljef neznatno izdiže nad ravnom plohom zida, a gotičku se skulpturu postavlja pred zid, poduprtu odozdo konzolom i natkrivenu baldahinom. Osnova je kompozicije romaničke građevine horizontala, vodoravna pretežitost, dok je tendencija gotike okomica, sve je usmjereno uzgonu. Dok se svjetlost po romaničkoj skulpturi širi ravnomjerno, jer joj je površina jednostavno zaobljena, gotički kipar duboko usjeca nabore na odjeći kako bi postigao snažne kontraste svjetlosti i sjene. Romaničko se slikarstvo izražava plohom i linijom, a gotičko volumenom te svjetlom i sjenom. Romaničko je slikarstvo skromno po bojama, a gotičko je izrazito šareno, a uz to često primijenjuje parove suprotnih, komplementarnih boja, napose zelene i crvene. Osnovni dojam romaničkoga umjetničkog djela, svejedno je li riječ o slici, kipu ili građevini, jest jednostavnost, dok je gotičko djelo složeno a u kasnogotičkom razdoblju i prenatrpano ukrasima, pa postaje nepregledno. Za to su najbolji primjeri kasnogotički drveni reljefni, pozlaćeni ili polikromni, oltari.

    Možda je ipak najizrazitija suprotnost u tome da ona temeljna svojstva iz umjetnosti romanike, adicija i subordinacija, u gotici smjenjuje obrnuto nastojanje - suprotno načelo kakvo možemo označiti jednom riječju: jedinstvo. Nasuprot romaničkom rastavljanju i ograđivanju pojedinačnoga, relativno samostalnog, u gotici je izrazita težnja k povezivanju, spajanju i stapanju.


    Evo nešto sitno zasad, ako stignem, napisat ću još o gotici.
     
  19. Veles

    Veles ljuta zvijer

    UVOD U GOTIKU - OSNOVE GOTIKE

    Dvije stvari bitno razlikuju gotiku od ostalih razdoblja u povijesti umjetnosti: 1) Za gotički se stil više-manje točno može ustvrditi točan datum kada je započeo, mjesto njegova početka i njegov prvobitni autor. 2) Gotika je, više nego bilo koji drugi stil, uvjetovana konstrukterskim principima. Ne može se shvatiti što gotika jest i zašto jest takva ako se nema neki osnivni uvid u konstrukciju gotičkih građevina.

    Gotika nastaje sredinom 12. stoljeća, na teritoriju Ill-de-Francea, kraljevske oblasti u srednjovjekovnoj Francuskoj, oko prijestolnice u Parizu. Gotika isprva nastaje kao nova arhitektonska sinteza već postojećih elemenata raznih romaničkih graditeljskih škola. Stoga, prvi je korak u upoznavanju gotike upoznavanje s onim što joj je prethodilo i što ju je uvjetovalo.

    [​IMG] [​IMG]

    Osnova gotičkih konsturkcija jest križni svod, prikazan na jednom shematskom i jednom stvarnom primjeru gore. Naziva se križnim svodom, naravno, zato jer se takav oblik dobiva križanjem dvaju polukružnih svodova nad kvadratnim tlocrtom. Križne dijagonale označene strelicama gore prenose cjelokupno opterećenje u četiri rubne točke, koje obično počivaju na stupovima. Stoga ne treba nikakvih zidova za nošenje, pa je križni svod bio vrlo popularna k onstrukcija, još od rimskih vremena, za nadsvođivanje velikih javnih dvorana u kojima nije smjelo biti nikakvih poprečnih zidova. U srednjem vijeku, naravno, takva konstrukcija koristila se za nadsvođivanje crkvenih lađa u nekim regionalnim školama romanike. No desio se jedan napredak u odnosu na rimsku antiku. Bilo iskustvom, bilo špurijusom (jer tada nije bilo statičkih proračuna kojima bi to dokazali), neki su romanički graditelji uvidjeli da se opterećenje u križnom svodu prenosi isključivo dijagonalama, te su počeli dijagonale ojačavati kamenim rebrima. Tako su razvili križno-rebrasti svod, jedan od najranijih primjera je ovaj u crkvi Sv. Ambrozija u Milanu (sry, nisam mogao proguglati bolje fotke od ovih):

    [​IMG]

    Sljedeći korak bio je uvid u to da se svod može još pojačati dodavanjem novih rebara u njegova polja. Prvi rezultat toga, pomalo nespretan, bio je siksparitni ili šestopoljni svod: u osnovi križno-rebarasti svod sa dva dodatna rebra. Prvi primjeri nastali su u romaničkoj školi u Normandiji, recimo u crkvi Sv. Stjepana u Caenu:

    [​IMG]

    U svemu tome romanika je imala jedan problem s geometrijom. Križni svod koji nastaje križanjem dvaju polukružnih svodova ima dijagonale koje su polovice elipsi. U srednjem vijeku nisu znali konstruirati elipsu, te su stoga dijagonalna rebra za križnorebraste svodove projektirali isto kao polukružne lukove. No kako je taj luk nad dijagonalom imao veći radijus nego obodni luk nad stranicom kvadratnog polja, tako su romanički križni svodovi u središtu, gdje su se križale dijagonale, bili nešto viši nego na obodima. U biti, bili su lagano kupolasti. To ništa ne znači za nosivost konstrukcije, ali stvara probleme kod projektiranja, jer znači da se križni svod može podići samo nad kvadratnim poljem, gdje su sva četiri obodna luka imala isti radijus, pa bi se i dijagonalna rebra u središtu našla na istoj visini. Romanika recimo nije znala riješiti križni svod nad trapezoidnim poljem; to bi značilo da na dvije strane ima lukove jednakog radijusa i visine, na druge dvije dva luka različitih radijusa i visine, dijagonale između njih opet bi imale treći radijus i treću visinu, a cjelokupna konstrukcija bila bi prostorni kaos koji bi se srušio čim bi se makla skela. A upravo je svođenje trapezoidnih polja bio arhitektonski izazov onoga doba. Zašto? Zato jer su se trapezoidna polja javljala u istočno dijelu crkve, u polukružnom ambulatoriju (ilitiga naški: ophodištu) oko kora. Ispod kora se obično nalazila kripta s relikvijama, a oko njega radijalno (ilitga zrakasto) posložene kapele. Hodočasnici koji su hodočastili po crkvama redovito bi obilazili tim dijelom, klanjali se i molili. Kako je rastao broj hodočasnika, bilo je nužno da se šire i kor s ambulatorijem pojedinih crkava, te da se taj prostor učini što je moguće propusnijim i prozračnijim. Svođenje polja ambulatorija križnim svodom bilo bi idealno rješenje, da nije bilo problema opisanog gore; polukružni prostor ambulatorija, podjeljen radijalnim zrakama iz središta, dao bi trapezoidna polja, a na njima romanika nije znala riješiti križni svod, zbog različitog radijusa polukružnih lukova.

    Gotika je riješila taj problem vrlo elegantno. Gotika napušta polukružni romanički luk i u sve konstrukcije uvodi šiljati luk. Šiljati su luk, inače, izmislili Asirci još prije ohoho godina, od njih su ih preuzeli Perzijanci, a iz Perzije je posredstvom Arapa došao do Europe, gdje postaje praktički trademark gotičkog stila. Njegova konstrukterska posebnost je u tome što nije polukružan, nego se sastoji od dva segmenta kružnice, koja se sastaju u špicu na vrhu. Segmenti krivulje mogu se širiti poput nogu škara, a da špic uvijek bude na istoj visini. Stoga, križno-rebrasti svod koji ima šiljate, a ne polukružne lukove, može se podići nad bilo kakvim poljem, dokle god je tlocrt četverokut.

    To se relativno dobro vidi na ovoj shemi dolje, gdje imate gotički križno-rebrasti svod sa šiljatim lukovima i na kvadratnom i na pravokutnom polju, no visina svoda i svih lukova uvijek je ista.

    [​IMG]

    Križni svod, kakav god da bio, ima jedan bitan problem. Naime, u četiri točke na koje počiva, prenosi se vertikalno opterećenje, ali svod isto tako stvara i poprilično jak horizontalni potisak. Da bi se taj potisak apsorbirao, gotika je izvukla svog posljednjeg asa iz arhitektonskog rukava, a to su lebdeći upornjaci ili kontrafori. Riječ je o konstrukcijama koje bočno pridržavaju križne svodove glavnih lađa crkava i prenose ih, preko krovovova sporednih lađa do visokih stubova uz vanjske rubove crkve, od kamo se opterećenje prenosi u zemlju. Shematski to otprilike ovako izgleda:

    [​IMG]

    Lebdeći upornjaci, koliko god im ime impozantno zvučalo, zapravo su obični lukovi opterećeni kamenim pločama (u kojima su često skrivene cijevi za odvod vode). Kod razvijenih gotičkih crkava redovito postoje dva takva luka u svakom presjeku: donji prenosi bočni potisak križno-rebrastog svoda, a gornji podupire krovnu konstrukciju. U ranogotičkim crkvama, postojao je samo gornji upornjak, koji je podupirao krov, dok je potisak svoda preuzimao krov galerija nad bočnim lađama, ali od ranogotičkih crkava ostala je svega šačica u Francuskoj. U svim kasnijim stadijima gotike, izbacuje se galerija i umjesto nje se uvode golemi prozori glavne lađe, redovito obloženi ukrašenim obojanim staklom. To su vam vitraji.

    Još jedna stvar: bočni potisak glavnih svodova bio je vrlo jak. Lebdeći upornjak bi tu silu samo prenosio, ali nju je morao absorbirati glavni upornjak, tj., stub uz rub crkve (vidi gornju sliku). Taj stub je morao imati značajnu debljinu da preuzme taj bočni pritisak, inače bi se naprosto urušio prema van. Dovoljnu debljinu uglavnom se nije moglo napraviti, te se stoga stub stabilizirao tako da bi ga se odozgora dodtano opteretilo: vertikalna sila od dodatne težine stabilizirala bi horizontalni potisak. To dodatno opterećenje ostvarivalo se u vidu tornjića (fijala) ili kipova (ili kipova u tornjićima) koji bi se postavljali na vrh stuba.

    [​IMG]

    Gotička skulptura tako nije tamo bila tu samo da lijepo izgleda, ona je imala stvarnu arhitektonsku funkciju i bila je neizostavan dio građevine.
     
  20. Freya

    Freya goddess of eydis

    Bravo!!!!! :think: :laugh:
     

Podijelite ovu stranicu