1. Dobrodošli na Eydis - zajednicu fanova fantastike, sci-fi, igara i umjetnosti. Pridruži nam se!
    Sakrij obavijest
  2. Spletke, postanja, drama, smijeh! Tko će biti najbolji čuvar Ravni? Možda baš ti Gost. Prijavi se. Želim biti čuvar ravni!
    Sakrij obavijest

Osvrt: Don't Starve Together

Amarok // 28. Lipanj 2015. u 19:14
  1. Amarok

    Amarok Perpetuum Mobile

    U mom srcu postoji posebno mjesto za igre čiji je jedini cilj preživljavanje, vjerojatno jer bih u stvarnoj situaciji u kojoj bih ovisio samo o svojim sposobnostima istog trena pokupio Darwinovu nagradu. Ne brine me mogućnost nuklearne niti zombi apokalipse, s obzirom da sam poprilično siguran da bih skončao dobrano prije nego bi radijacija postala problem ili susjed Mišo počeo teturati hodnikom, vjerojatno strateškim padom niz stepenice ili eksplozijom plinske boce prilikom pripreme kajgane. S obzirom da sam efektivno beskoristan u stvarnom svijetu, svijet nemilosrdnih video igara mi sjeda ko budali šamar - ne zato jer sam u njima najednom sposoban, već jer nikome ništa kad neizbježno poginem.

    dstogether.jpg
    Omladinska zadruga "Krste Crvenkovski" spremna za rad na pruzi Brčko-Banovići.

    „Don't Starve“ mi je pružao sate zabave, uglavnom dok sam se hrvao sa zdravorazumskim prijedlogom naslova igre. U najboljoj maniri naših starih, isprobavao sam svaku biljku, korov i životinju dok nisam otkrio što me ubija, od čega sam samo bolestan, a od čega mi otpadaju noge. Volim se smatrati pionirom u najboljoj Lewis i Clark tradiciji, hrabro istražujući divlja prostranstva, junački umirući od dizenterije tamo gdje su brojne generacije domorodaca sasvim lijepo i ugodno živjele. Nisam se trudio otkriti kako se igra zapravo igra, jer lako je uspjeti kad znaš što radiš.

    Kad je najavljena verzija igre za više igrača, bio sam sretan poput šteneta. Konačno ću moći sa sobom povući nevine žrtve kao što sam mnogo puta činio u Minecraftu! Zajedno ćemo pitomiti neobuzdanu divljinu i piti slatki nektar našeg uspjeha! No, kao i u Minecraftu, otkrio sam da moj istraživački duh ne vodi nužno uspješnoj kolonizaciji tih istih divljina. Uz to sam otkrio da je, kao i većina drugih stvari u životu, dizenterija zabavnija u društvu.

    dst.jpg
    Mate Mišo ima pjesmu za svaku priliku.

    Prijavio sam se za betu čim je to bilo moguće. Dočekalo me standardno upozorenje da proizvod nije dovršen, što znači da fali velik dio sadržaja i da je igra prepuna buba i bugova, no duh graničara koji me tjera da guram nos gdje mu nije mjesto uvjerio me da pomognem Klei Eintertainmentu u izradi igre. Altruizam na visini!

    Ono što me dočekalo u mnogočemu je isto kao i u izvorniku, uz nekoliko strateških izmjena. Nedostatak pećina, rupa smrti u koje nisam zalazio jer su bile mračne i pune tko zna čega, pomalo me razočarao, primarno jer sam mislio da ću konačno smoći hrabrosti u njih sići. Uz supatnike tako nešto bilo bi znatno lakše, no nakon kratke sesije jecanja zaključio sam da što je tu je. Iako sam lišen pećina i avanturističkog načina igre (bar u smislu službene opcije u izborniku, moj avanturizam se ne računa), klatariti se standardnim svjetovima s još nekim predstavlja izazov vlastite vrste koji izvornik nije posjedovao, s obzirom da je tamo još uvijek vrijedio princip „nikome ništa“ u slučaju maestralnog neuspjeha. Potrebno je skupiti dvostruko (ili trostruko, četverostruko) više hrane, uskladiti zadatke, poklati se oko Chestera, sto čuda. S obzirom da nisam posjedovao „Reign of Giants“, ekspanziju koja proširuje dijapazon stvari koje me mogu s guštom ubiti, u trenutku kad je Klei Eintertainment u „Don't Starve Together“ dodao i sadržaj ekspanzije dobio sam set novih sto čuda oko kojih sam se mogao brinuti.

    Wiki-background.jpg
    Lijevo-desno, nigdje moga stana.

    Kombinirati prednosti i mane različitih likova koje igra nudi predstavlja izazov sam po sebi. Primjerice, Webber je simpatični mali paukodječak koji simpatično skakuće livadama i mazi sa simpatičnim paucima, inače ljutim dušmanima pristojnog puka. S druge strane, svinjoljudi, tradicionalni saveznici hrabrih istraživača, na sam prizor Webbera grabe pajsere i počinju pjevati „Zakaj se tak oblačiš“. Ne valja posebno napomenuti da Wilson i Webber neće moći zajedno koegzistirati među svinjama. Slični problemi se znaju javiti i kad se kombiniraju drugi likovi, no to niti u jednom trenutku ne čini igru neigrivom – samo zahtjevnijom.

    Da bi zahtjevnost lakše pala, tu su kompanjoni, suborci i supatnici koji su spremni dati sve od sebe i izgraditi bastion plodnosti u surovoj pustopoljini, oazu blagostanja i sigurnosti koju niti vrijeme niti vukovi srušiti ne mogu, bar dok slučajno ne kliknem na travu usred baze dok držim upaljač. Nakon što većina suigrača poumire od misteriozne vatre koju je bilo što moglo prouzrokovati i kojom se ne trebamo previše zamarati jer nikad nećemo saznati što se zapravo dogodilo, „Don't Starve Together“ nudi nekoliko mogućnosti oživljavanja. No, prije nego se naši vrli junaci mogu vratiti među žive, ne gine ih limbo slijepog teturanja kroz pustinju i prašumu.

    Friendly_Pig_Wallpaper.jpg
    I onda reci da ljubav nije na selu.

    Naime, likovi nakon smrti postaju duhovi koji lebde svijetom tražeći ili standardnu kamenitu lokaciju za uskrsnuće koja je bila prisutna i u izvorniku ili artefakt zvan „Telltale heart“ kojeg suigrači mogu izgraditi. Na vlastitu štetu, usput budi rečeno, s obzirom da im oduzima zdravlje. Još uvijek postoje opcije nošenja amuleta za uskrsnuće ili lukave prijevremene izgradnje Wilsonovog obličja (popularnoznanog kao „meat effigy“), ali takvo što ima mjesta samo u strategijama promišljenih igrača u koje se, praksa pokazuje, ne ubrajam. Igra završava kad svi poumiru i nitko se ne stigne uskrsnuti, što obično vodi vickavim svađama oko toga tko je što zapalio i jesam li to zaista trebao napraviti, ali takve rasprave nikud ne vode.

    Koliko god me izvornik veselio, „Don't Starve Together“ mi je u svakom pogledu bolji. Zajedničko istraživanje, borba protiv beštija i vremenskih prilika, hrvanje s divovima i grupno tužno promatranje dok teškom mukom izgrađen kamp gori kao vatra ivanjska ne može se usporediti sa samotnim lutanjem. Možda je stvar u tome da bijeda voli društvo, možda je stvar u veseljima timskog rada. Tko će ga znati. A možda su u šumi, s time da bih im preporučio da se čim prije maknu odande s obzirom da mislim da sam opet kliknuo gdje nisam trebao.

    Vezane teme na forumu:
     
Perpetuum mobile
Autor. Vizionar. Snovoklepac. Plagijarist.
porta2_tags:

Podijelite ovu stranicu