1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Ostale Povijesne Osobe

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Nea, 8. Ožujak 2007..

  1. Nea

    Nea curica

    KLEOPATRA – jedna od najpoznatijih žena povijesti, egipatska kraljica, seksipilna zavodnica i smrtonosna ljubavnica, zapravo je bila daleko više od toga...Naime, nedavno su prevedeni nepoznati srednjovjekovni arapski tekstovi u kojima se Kleopatru opisuje kao filozofkinju i vrsnu znanstvenicu koja je pisala knjige o medicini, kozmetici i šarmu. Uživala je u društvu i razgovoru sa najpoznatijim znanstvencima onoga doba. Prednjačila je i u graditeljskim pothvatima, pa se poznati svjetionik u Aleksandriji, koji je ujedno bio teleskop s ogromnom lećom spreman da spali neprijateljske brodove, pripisuje upravo njoj.Također je izumila recept za liječenje gubitka kose kao i alata za analizu tekućina.

    Međutim, ono što, po meni, najviše obilježava njen život i čini ga doista izuzetnim je njena ljubav s rimskim generalom Markom Antonijem, koja je ujedno odgodila rimski napad na Egipat. Iako su neki smatrali da je to bila samo Kleopatrina politička igra život će pokazati drugačije...

    Upoznali su se u Egiptu 42. godine p. n. e. Ona je, po tadašnjim propisima, bila udana za svojega brata ali istovremeno i ljubavnica Julija Cezara, dok je Marko Antonije bio u braku s Oktavijom. No, njihova ljubav je bila toliko jaka i puna strasti da ih te činjenice nisu posebno dirale i ništa ih nije moglo spriječiti da u Egiptu žive zajedno kao ljubavnici. 40.g.p.n. Kleopatra rađa Marku Antoniju blizance i slijedeće četiri godine oni se ne viđaju. Da bi se nakon te duge i teške razdvojenosti napokon vjenčali i doista živjeli sretno i u raskoši. Ali Oktavijin brat, Oktavijan, zbog Markovog poteza pokreće rimsku vojsku na Egipat. Godinu dana kasnije, tj. 30. g.p.n. Antonio prima lažnu vijest da je Kleopatra mrtva i od tuge izvrši samoubojstvo vlastitim mačem. Kada to sazna Kleopatra odlučuje da neće živjeti dalje bez njega i ispija otrov...
     
  2. Nea

    Nea curica

    ARHIMED 287. p.n.e. - 212. p.n.e. - Arhimed iz Sirakuze, navodno jedan od trojice najgenijalnijih matematičara svih vremena, bio je vrhunac helenske matematike i najveći fizičar starog vijeka. Rodio se 287. godine prije nove ere. Njegov je otac bio Fidija, astronom i matematičar, jedan od onih profesionalaca koji su bili bliži astrologiji nego matematici dok ga filozofija uopće nije zanimala. U vrijeme Arhimedova rođenja Fidija je bio relativno siromašan građanin, kakvih je u Sirakuzi bilo mnogo. Međutim njegovo siromaštvo nije bilo dugog vijeka jer je uskoro njihov rođak Hijeron zavladao gradom. Fidija je svog sina naučio svemu što je sam znao.

    Fidija se izgledao rukovodio načelom: sinu treba dati znanje u ruke i neka on s njim čini što mu volja. Arhimed je brzo usvojio očeva znanja koja su za njega bila tek početak naukovanja. Njegov duh tražio je još znanja i učenja, a to mu nitko nije mogao pružiti u Sirakuzi. Stoga je otišao u Aleksandriju (današnji Egipat) gdje su moćni Ptolomejevići osnovali čuvenu Aleksandrijsku knjižnicu. U to vrijeme Aleksandrija je bila središte prirodnih znanosti, što je tada obuhvaćalo astronomiju, matematiku, medicinu i filologiju. Arhimed u Aleksandriji nije postao ono što je mogao i što su najčešće postajali daroviti matematičari, pjesnici i medicinari - dvorski čovjek koji će kroz svoja djela veličati vladajuću kuću. Njega je prije svega i jedino zanimala matematika.

    U Aleksandrijskoj knjižnici gdje se njegovala filozofska svestranost i na najbezočniji način laskalo vladaru Ptolomeju i njegovoj supruzi Euergeti, radilo je mnogo mladih i sposobnih matematičara. Najsvestraniji je bio sjajni Eratosten, budući Arhimedov prijatelj. Nepisano pravilo je nalagao da svako otkriće prije objavljivanja mora biti poslano nekom drugom matematičaru na provjeru. Tako su vršnjaci Arhimed i Eratosten sve do Arhimedove smrti izmjenjivali brojna pisma u kojima su se nalazila gotovo sva otkrića i jednog i drugog. Vrativši se u Sirakuzu, Arhimed se u početku bavio astronomijom veoma ambiciozno, želeći odjednom sve. Sirakuza nije dugo mogla uživati svoju slobodu te se stoga Arhimed spremao za obranu svoga grada kako je znao i umio. Gradio je do tada neviđene strojeve trošeći na tom poslu svoju veliku darovitost.

    Koncentracija genija bila je tako velika kod Arhimeda da on u pojedinim trenucima ne vidi ništa drugo sem problema kojem se posveti. Stoga on zaboravlja na jelo i prilike u kojima je - crta po nauljenom tijelu, po pepelu vatre gradskog kupatila. Čini se danas sasvim nevažnom ona čuvena izreka: Heureka! Heureka! i trk iz gradskog kupatila kako bi se ideja primijenila dok je još vruća. Skoro za tadašnju cijelu Sirakuzu Arhimed je bio lud, a on će sve te ljude koji su ga okruživali obraniti od Rimljana i tako im sačuvati živote. Iako je bio i vrstan polemičar, vičan sarkazmu bio je i samokritičan. Nije propuštao ukazati na svoje pogreške i tako se izdizao oznad onih koji su ga oštro kritizirali. Arhimed se bavio običnim, praktičnim problemima, koji su bili primjenjivani na mnogim mjestima, od polja do rudnika, za razliku od nekih njegovih kolega. Najveću slavu stekao je svojim raspravama o zarobljenim geometrijskim tijelima, čiju je površinu i zapreminu izračunavao složenom metodom bliskom današnjem infinitezimalnom računu. Također je pronašao zakone poluge, položio osnove hidrostatici i odredio približnu vrijednost broja Pi (3,14). Pored toga izumio je tzv. Arhimedov vijak za podizanje velikih količina vode na veću razinu. Pronašao je i tzv. Arhimedov zakon, što mu je omogućilo da (uz poklik Heureka!) otkrije primjene neplemenitih metala u kruni kralja Hijerona važući je u vodi i izvan vode u usporedbi s čistim zlatom i čistim srebrom.

    Živjeći u isto vrijeme kada i veliki matematičar Apolonije iz Perge, poznat po svojim radovima iz područja konusnih presjeka, Arhimed se koristio svakom prigodom kako bi pecnuo svog suvremenika kojeg nije trpio. Netrpeljivost je, uostalom, bila obostrana. Parodirajući naslov Arhimedovog spisa Mjerenja kruga i dostignuća u njemu Apolonije je objavio djelo s naslovom Sredstvo za ubrzavanje porođaja. Arhimed mu nije ostao dužan nego je u jednom zadatku koji je uputio Eratostenu, napisanom savršenim epskim jezikom, apostrofirao Apolonija. Problem koji je postavio Arhimed - vezan uz broj bikova na ispaši, zaista je za ondašnje doba bio gotovo nerješiv jer upućuje na ogromne brojeve. Arhimed piše:

    Koliko u Sunca krava i bikova ima, izračunaj stranče,
    Napregnuvši um, ako ti je zaista svojstvena mudrost.
    ......
    Ako izračunaš koliko je tamo svega bilo stoke,
    Koliko je na livadama paslo mesnatih bikova,
    Koliko krava muzara i koliko od svake boje,
    Nitko te više neće nazvati neznalicom,
    Ali i u mudrace te neće ubrojiti,
    Ako uz to ne izračunaš i različite navike bikova:
    Ako se pomješaju crni bikovi s bijelim stadom,
    Oni će u polju zauzeti pravi kvadrat
    Širine jednake dužini, i ova bezbrojna masa
    Popuniće čitavo polje Trinakije.
    Ako se pak pokupe zajedno svi mrki i šareni
    (A ostali će zasebno pasti,
    Ili je isto ako im dođu i svi ostali),
    Tako da u prednjem redu stane jedan, a zatim
    U svakom daljem redu sve više, imaće figura,
    Koju svi oni popunjuju, tri strane:
    Umiješ li sve to naći i duhovnim pogledom
    Obuhvatiti veličinu stada i drugima prenijeti,
    Gordo koračaj naprijed, kiteći se velikom pobjedom:
    Znaj da si, prevazivši druge, po mudrosti prvi ti.

    Naravno, problem je složen, i izražen u suvremenim oznakama izgleda: t2 - 4.729.494 u2 = 1, a riješenje daje broj od 206.545 decimala, za čije bi zapisivanje bilo potrebno 60 stranica petita.

    Arhimedova smrt, za vrijeme opsade Sirakuze, poznata je u okvirima koji su do nas stigli zahvaljujući Plutarhovom životopisu vojskovođe Marcela. Međutim izgleda da Plutarh stvari dotjeruje kada kaže da se Marcel ljutio i bio ogorčen na vojnika koji je ubio Arhimeda. Ali onu poznatu rečenicu koja se pripisuje Arhimedu: Noli turbare circulos meos (Ne diraj moje Arhimed - crtežkrugove) nije ostavio Plutarh nego povjesničar Valerije Maksim. On je napisao: Smatrajući kako ove riječi vrijeđaju moć pobjednika vojnik mu je odsjekao glavu i Arhimedova krv poprskala je njegov znanstveni rad. Teško je povjerovati da se Arhimed mogao razumijeti s Rimljaninom jer je on govorio grčki, a vojnik latinski. Pored toga Rimljani su zvjerski kažnjavali pobjeđene, a naročito je Marcel u tome bio svirep. On je čak naređivao da se pobiju žene i djeca kada bi neki grad "vjerolomno" narušio ugovor koji je imao s Rimom.

    Sirakužani nisu smjeli održavati grob svog velikog mislioca. Njega je jedva pronašao Ciceron i to zahvaljujući crtežu lopte i valjka koji se nalazio na spomeniku iznad nekoliko stihova urezanih velikom matematičaru u spomen. Odmah sam rekao predstavnicima Sirakuze koji su me pratili da je pred nama bez sumnje Arhimedov nadgrobni spomenik. I zaista, čim su pozvali ljude da isjeku korov i da nam prokrče put i čim smo približili ovom stubu, vidjeli smo u njegovom podnožju natpis. Dio uklesanih stihova mogao se još pročitati, sve ostalo je satrlo vrijeme. I tako, jedan od najslavnijih gradova Grčke, koji je nekada dao svijetu toliko velikana, nije više znao čak ni gdje se nalazi grobnica najgenijalnijeg njegovog građanina se dok se nije pojavio čovjek iz malog grada Arpina, da bi im pokazao taj grob!

    No, Arhimedovu slavu nosili su dalje Arapi, Išak Ibn Hunan, prevodilac Arhimedova remek-djela O lopti i valjku, Tabit Ibn Kurah, prevodilac spisa Mjerenje kruga, zatim Almohtaso abil Hasan, al-Jalil as Sijzi, al-Kuhi, al-Mahani, al-Biruni, a naročito Omer Hajjam, pozati pjesnik Rubaija, te najveći arapski matematičar Muhamed Ben-Musa al-Horezmi. Za to vrijeme, Evropa šest stoljeća spava svoj srednjovjekovni san.

    Glavna djela: O kvadraturi parabole; O lopti i valjku; O mjerenju kruga; O plivanju tijela; Račun s pješčanim zrncima; O ravnoteži ravnih figura.

    Morala sam napraviti cijeli c/p jel je super :lol:

    http://www.moljac.hr/biografije/arhimed.htm
     
  3. Nea

    Nea curica

    ATILA 406. - 453. Jedan od najvećih osvajača u povijesti i najčuveniji među barbarskim vođama u doba seobe naroda. Postoji legedna koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da ga druge barbarske vođe nisu mogle kralja Huna pogledati izravno u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namjerama. Posve je sigurno kako je Atila bio dojmljiva osoba, što je najbolje opisao Edward Gibbon u knjizi Povijest uspona i pada Rimskog Carstva Opis glasi: velike glave, crnokos, bijele puti, nizak, očiju udubljenih u lubanju, ravnog nosa, s nekoliko dlaka na bradi, širokih ramena, kratkog četvrtastog tijela, nervoznih pokreta. No, zasigurno je da je poslije smrti svog ujaka Ruasa vladao zajedno sa svojim starijim bratom Bledom od 434. pa sve do 445. godine kada je ubio brata. Nakon toga vlada sam. Ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do Germanije. Sjedište njegove države koja se protezala od Danske do Panonije, od Laponije i Rajne do Kaspijskog jezera pa sve do Kine bilo je u ugarskoj nizini, nedaleko današnjeg Tokaja. Glasine o Atilinim kanibalističkih sklonostima nikada nisu potvrđene, a navodno je pojeo dva svoja sina.

    Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena Germana, Sarmata, Slavena i Turaka. Godine 441. opustošio je Meziju, Ilirik i Trakiju, a 447. dosegao je Termopile i devastirao sve zemlje između Crnog mora i Sredozemlja te porazio bizantskog cara Teodozija II i natjerao ga na plaćanje danka. Došavši u sukob sa zapadnorimskim carem Valentijanom III, koji koji mu je odbio dati svoju sestru Honoriju za suprugu, pokušao je 451. osvojiti Galiju kada ga je pobijedio zapadnorimski vojskovođa Aecije zajedno s Teodorikom I, kraljem Vizigota na Katalunskim poljima (danas: Châlons-sur-Marne). Nakon toga povukao se u današnju Mađarsku. Godine 452. krenuo je u osvajački pohod na Italiju kada je razorio Akvileju, zauzeo više gradova, opustošio dolinu Pada i stigao do Mincia gdje mu je ususret došao papa Leon I. Samo zahvaljujući papi Leonu I Rim je spašen od razaranja. Epidemije i glad prisilili su Atilu da napusti Italiju. Konstantinopolj je pak nakon poraza bizanstkog cara Teodozijusa II spašen samo stoga što je hunska vojska, koju je prvenstveno činila pješadija, bila posve nedorasla i neopremljena za opsadu tako velikog grada.

    Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, 449. godine zatečena je u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija koja je vjerovatno bila trudna, izolirana je iz javnog života. U bijesu poslala je poruku Atili u kojoj ga je zamolila da postane njezin vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovicu Zapadnorimskog Carstva za njezin miraz. Nakon obimnih prirema Atila je prešao Rajnu s velikom armijom Huna i savezničkih barbarskih plemena. U toj vojsci bio je velik broj Ostrogota i drugih germanskih ratnika, uključujući tu Burgundincei i Alzašane koji su živjeli s barbarske strane granice. Franci su bili podijeljeni na prorimsku i proturimsku frakciju.

    Sliku okrutnosti Atile i njegovih ratnika daje opis rimskih izaslanika koji su se kanili naći s njim. Na putu k njemu prošli su rijekom Nišavom kroz mjesto u koje je Atila nekoliko godina prije toga provalio. Mjesto je bilo toliko uništeno da su izaslanici morali noćiti izvan grada. Razlog je bio taj što su obale rijeke bile prekrivene ljudskim kostima, a zadah smrti je bio toliko jak da nisu mogli ući u grad. Mnoga mjesta kroz koja je Atila prošao zadesila je slična sudbina, naročito za vrijeme invazije na Galiju. O hunskom pohodu na Trakiju slikovito govori jedan zapis: Bilo je toliko ubijanja i krvoprolića da nitko ne može prebrojati mrtve. Huni su pljačkali crkve i samostane, te u roblje odvodili svećenike i djevice... Toliko su devastirali Trakciju da ona više nikada neće biti ono što je bila nekad.

    Atila je umro na dan svog vjenčanja, iako je već imao velik broj žena. Uzeo si je novu, mladu, mladenku. Zvala se Idilco. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan kada je pala noć mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhatala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. Mjesto njegova pokopa je nepoznato. Pretpostavlja se da je pokopan na području današnje Vojvodine zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga, no za to ne postoje nikakvi konkretni dokazi. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti nestalo je u hipu. Godine 454. Ostrogoni i druga njemačka plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.

    Atila je imao gotsko ime (attila je umanjenica od gotske riječi atta što znači otac). Na njegovu su dvoru vladali gotski običaji, a spomen mu je sačuvan i u gotskoj narodnoj priči. Zbog svojih pustošenja i surovosti prozvan je flagellum Dei (bič Božiji). Ušao je u priče i legende mnogih drevnih naroda. Kao legendarna ličnost Atila se javlja i u Nibelunzima (kao: Etzel), Eddi (kao: Atli) i u narodnoj tradiciji Južnih Slavena kao Atil pasoglavi.

    http://www.moljac.hr/biografije/atila.htm
     
  4. Freya

    Freya goddess of eydis

    Boudica

    Ili Boudicca, ranije spominjana kao Boudicea, bila je kraljica britskog plemena Iceni, koje je obitavalo uglavnom tamo gdje se danas nalazi Norfolk u istočnoj Britaniji. Postala je poznata i slavna jer je povela ustanak keltskih plemena protiv osvajačke vojske Rimskog carstva.

    Ta zbivanja zabilježili su rimski povjesničari Tacit i Cassius Dio i obojica se slažu da je Boudica bila kraljevske krvi. Dio je zapisao da je posjedovala izrazitu inteligenciju, da je bila visoka i imala dugačku crvenu kosu do struka, oštar glas i prodoran pogled. Kaže da je obično nosila višeboj nu tuniku i debeo ogrtač pričvrščen kopčom.
    Njezin muž Prasutagus bio je icenski kralj koji je vladao kao nominalno neovisni rimski saveznik. Iceni u početku nisu bili pod neposrednom rimskom kontrolom i dobrovoljno su stupili u savezništvo s Rimom, nakon Klaudijevog pohoda 43. godine. Ljubomorno su čuvali svoju neovisnost, pobunivši se kada je 47. godine namjesnik Publius Ostarius zaprijetio da će ih razoružati. Prasutagus je poživio dugo, stekavši znatan imetak. Nadajući se kako će očuvati svoju obiteljsku vladarsku liniju, naumio je svoju zemlju oporučno ostaviti i Rimu i svojoj supruzi s dvjema kćerima. Rimska praksa bila je savezničkim državama ostaviti samostalnost do smrti njihova vladara, koji bi pristali oporučno je ostaviti njima. Tako bi se izbjegla mnoga krvoprolića na objema stranama i ne mali broj rimskih teritorija pripao im je upravo na taj način.
    Međutim, nakon Prasutagusove smrti njegova oporuka nije provedena jer Rimljani, za razliku od Kelta, nisu priznavali kćeri kao vladarske nasljednice. Tako je zemlja Icena anektirana, imanja i i movina bogatih ljudi su konfiscirani, a prema plemenskoj aristokraciji Rimljani su postupali kao prema robovima. Boudica je, ostavši bez imetka, bila izbičevana, a njezine kćeri silovane.

    60. ili 61. godine, u vrijeme dok je rimski namjesnik Gaius Suetonius Paulinus ratovao na otoku Anglesey u sjevernom Walesu, Boudica je povela Icene, Trinovante i neka druga keltska plemena na ustanak. Odmah na početku razorili su grad Camulodunum (Colchester), prijašnje središte trinovianta, a sada rimsku koloniju s hramom posveećnim caru Klaudiju. Čuvši za ustanak, Suetonius je pohitao u Londinium (London), tek dvadeset godina star rimski grad - trgovačko naselje koje je bilo slijedeći ustanički cilj. Uvidjevši međutim, kako je njegova vojska malobrojnija od ustaničke (u izvorima se spominje čak 320 000 keltskih ustanika!), Suetonius je evakuirao i napustio grad. Ustanici su ga do temelja spalili, jednako kao i Verulamium (St Albans). U gradovima koje su osvojili ustanici ubijeno je 70 - 80 000 ljudi.
    Boudica je predvodila ustanike u svojim bojnim kolima, zajedno s kćerima. Tacit donosi njezin kratki govor ustanicima uoči bitke, u kojemu se predstavlja ne kao aristokratkinja koja je izgubila svoj imetak, već kao obična osoba koja se osvećuje za izgubljenu slobodu, svoje izbičevano tijelo i ukaljanu čast svojih kćeri. Njezin cilj je pravda, a bogovi su na njihovoj strani; svaka legija koja se usudi suočiti s njima bit će uništena. Ona, žena, odlučna je pobijediti ili umrijeti; ako muškarci žele živjeti u ropstvu, to je njihov izbor.

    U međuvremenu, Suetonius je pregrupirao svoje snage u zapadnom Midlandsu i iako je rimska vojska i dalje bila malobrojnija, uspio je poraziti Boudicu u bitci kod (najvjerojatnije) Watling Streeta, osiguravši tako rimsku kontrolu nad čitavom provincijom. Doživjevši poraz, Boadica se, kako kaže Tacit, otrovala, ne želeći živa pasti u ruke Rimljanima. On također iznosi podatak da je u bitci palo gotovo 80 000 keltskih ratnika u usporedbi sa samo 400 Rimljana.

    Točno mjesto Boudicina poraza zapravo nije poznato, no velik broj povjesničara smješta ga u zapadni Midlands, negdje duž rimske ceste, danas poznate kao Watling Street.
     
  5. Freya

    Freya goddess of eydis

    Teuta

    Poznata kao 'ilirska kraljica', Teuta je ušla u povijest kao jedna od malobrojnih žena-vladarica u prapovijesnih europskih naroda, a također i kao gubitnica u ratu s nadirućim Rimljanima.

    Područje obuhvaćeno onim što nazivamo ilirskom državom, prostiralo se od srednjodalmatinskih otoka na sjeverozapadu sve do Epira na jugoistoku te Dardanije i Makedonije na istoku. Drži se da je nastala krajem 5. st. pr. Kr., kada je jedno od ilirskih plemena - najvjerojatnije Ardijejci - pod svoju vlast podvrglo neka okolna plemena i proširilo svoju dominaciju daleko izvan svog matičnog područja.
    Dolaskom na vlast kralja Pleurata oko 260. godine, a osobito njegova sina Agrona, otvara se najslavnija stranica povijesti ilirske države, jer će se naći u središtu zamršene političke igre među balkanskim političkim zajednicama i novog političkog čimbenika koji je tada stupio na tamošnju scenu - Rimske države.

    Nakon iznenadne smrti Pleuratovog nasljednika Agrona (250.?- 231. pr. Kr.), za kojeg pojedini povijesni izvori kažu da je prekomjerno uživao u alkoholu, na vlast dolazi njegov maloljetni sin Pinnes, kojeg je imao s prvom ženom Triteutom. Dječak je vlast imao samo formalno jer je stvarno vladala njegova maćeha Teuta. Kao kraljica vrlo heterogene zajednice s brojnim lokalnim plemenskim poglavarima koje je trebalo pridobiti, dozvolila je gusarenje, što su čini se, njezini prethodnici bili ograničili. Već 230. godine poduzela je prvi ratni pohod protiv Grka, poslavši stotinjak brodova da opljačkaju pokrajine Elidu i Meseniju na Peloponezu, a ubrzo je zaratila i protiv Epirana koji su stali na stranu Etolaca, a protiv Makedonaca i Ilira. Prvi se na udaru našao grad Phoinike u sjevernom Epiru (blizu današnjega grada Saranda na krajnjem jugu Albanije), koji je zauzet bez otpora jer se Teuta prethodno dogovorila s posadom od 800 keltskih plaćenika koji su branili grad.
    Na vijest o pobjedi nad Grcima, pohrliše u pomoć epirski gradovi i opsješe Phoenike. U pomoć opsjednutim Ilirima hitao je Pinnesov stric Skerdilaida, na čelu vojske od 5000 ratnika. Dio epirske vojske presreo ga je kod Antigoneje u današnjoj južnoj Albaniji, no odlazak dijela vojske omogućio je opsjednutim Ilirima da se jedne noći iskradu iz grada i razbiju opsadu.

    U vrijeme dok je ilirska vojska kontrolirala Epir pojavila se nova opasnost za ilirsku državu. To su bili Dardanci koji su krenuli protiv Teute. Ona je pozvala Skerdilaidu da se s vojskom vrati na sjever što je on i učinio, no prije stoga je s Epircima sklopio sporazum koji ih je stavljao o zavisan položaj o ilirskoj državi. Sličan ugovor s Ilirima sklopiše i Akarnanci. Tako je Teuta nakon rata u Epiru proširila svoju neposrednu kontrolu od Neretve na sjeveru sve do Ambrakijskog zaljeva na jugu. Tada je ilirska država bila jedna od najprostranijih na Sredozemlju.

    Otklonivši opasnost od Dardanaca, Teuta je nastavila ekspanzivnu politiku, ugrožavajući slobodne grčke naseobine na ilirskoj obali i otocima, pa su se tako na udaru našli gradovi Dyrrachion i Apollonia, kao i oni na srednjojadranskim otocima, npr. Issa. Kada je ilirska vojska opsjela Issu, svjesni da se sami ne mogu obraniti, a jednako tako da se više ne mogu osloniti na pomoć Grka iz matične zemlje, njezini stanovnici potražili su zaštitu nove vojne sile - Rima. Rimskom senatu već su i ranije stizale pritužbe italskih i grčkih trgovaca zbog napada ilirskih gusara na njihove brodove pa je potaknut i molbom Isejaca za pomoć, poslao poslanstvo Teuti, tražeći da obustavi gusarenje i prekine ratne operacije protiv Isse. Poslanstvo, međutim, nije dobilo ono što je tražilo. Saslušavši ih, Teuta je odgovorila, očito podcjenjujući vojnu i političku snagu tadašnjeg Rima, kako će se ona postarati za to da Iliri ne nanose nikakvo zlo Rimljanima, ali ne može zabraniti gusarenje jer ga dozvoljavaju ilirski zakoni.
    Odgovor se nije svidio rimskim poslanicima i jedan od njih reče kako će Rim sam štititi svoje podanike od ilirskih gusara, a ilirske će vladare prisiliti da promjene svoje zakone. Takav odgovor morao je u očima vladarice jedne slobodne i tada snažne države izgledati kao prepotentno miješanje u unutarnje poslove njezina kraljevstva. Nije sigurno je li njezinim znanjem ili možda čak po njezinoj naredbi, poslanstvo je na povratku s njezina dvora bilo napadnuto i jedan poslanik bijaše ubijen.

    Teuta je pokušala izgladiti nastali spor pa je čak i sama poslala poslanstvo u Rim, no nije odustala od opsade Isse, a napala je i Dyrrachion i Korkyru. Te se kolonije obratiše za pomoć Grcima, na što se odazvaše samo Ahejci iz pokrajine Ahaje na sjevernom Peloponezu, pa je kod otoka Paxosa nedaleko Krfa došlo do pomorske bitke u kojoj su Iliri odnijeli veliku pobjedu. Nakon toga lako su zauzeli i sam grad Korkyru (Krf). Ostavivši u njemu kao namjesnika Dimitrija, krene Teuta ponovo prema Dyrrachionu.

    Rim međutim, nije više kanio tolerirati Teutinu samovolju i počeo je pripremati vojsku za napad na Ilire. U proljeće 229. godine u Brundisiumu (današnji Brindisi u Apuliji) skupila se velika vojska od 20 000 pješaka, 2000 konjanika i 200 ratnih brodova, koja je krenula na Ilire u vrijeme kad se njihova vojska nalazila pod zidinama Dyrrachiona. Bio je to početak prvog rimsko-ilirskog rata.

    Rimska ratna moranrica krenula je najprije prema Korkyri gdje se Dimitrije bez borbe predao i stavio u rimsku službu. Nakon toga, također bez borbe, Rimljani su osvojili Apolloniju, a zatim produžili prema Dyrrachionu i oslobodili ga ilirske opsade. Rimljani su tada nastavili prema Issi i Pharosu koji su se odmah stavili pod njihovu zaštitu, a pridružila su im se i neka ilirska plemena. Nakon što su Rimljani opsjeli glavni grad Skhodru (Skadar u Albaniji), Teuta je uvidjela da nije vojno dorasla da zaustavi nadiranje rimske vojske. Povukla se u utvrđeni Rhizon (Risan u Crnoj Gori) i predala se 228. godine.
    Uvjeti mira bili su vrlo teški za Teutu i njezinu državu. Morala je abdicirati u korist Pinnesa (u nekim izvorima stoji da je nastavila vladavinu), a kraljevstvo je djelomično stavljeno pod kontrolu Rima. Teritorij slobodne države znatno je smanjen i ograničen na usko područje oko Skhodre. Morala je plaćati vrlo velik godišnji danak i priznati konačni autoritet Rima. Grčke kolonije na ilirskoj obali sačuvale su političku autonomiju, no pod rimskim protektoratom. Ugovorom je bilo određeno da naoružani ilirski brodovi više ne smiju ploviti južnije od Lissosa (Lješ u Albaniji).

    Ovi događaji omogućili su Rimu prvu vojnu intervenciju na jugozapadu Balkanskog poluotoka i na južnom Jadranu, što je značilo početak uspostavljanja njihove dominacije na tim prostorima.
     
  6. Veles

    Veles ljuta zvijer

    Yuknom Veliki

    Mayanski božanski kralj (k'uhul ajaw) koji je vladao kroz drugu polovicu 7. st. i uspio ostvariti dominaciju nad većim dijelom klasičnih mayanskih kraljevstva. Bio je od loze zmijskih kraljeva dinastije Kaan, čije je sjedište bio moćni grad Kalakmul (u klasično doba poznat kao Oxte'tuun: Trokameni) na sjeveru centralne nizine Yukatana. Yukatan je veliki poluotok na jugu današnjeg Meksika u Središnjoj Americi, gdje je mayanska civilizacija bila locirana.

    Maye su bile (i još jesu) etnička grupacija mnogih naroda, od kojih je opet svaki imao (i još ima) svoja plemena. Tijekom klasičnog perioda njihove civilizacije, od 3. do 9. stoljeća naše ere, mayanski je svijet podosta ličio na svijet klasične Grčke: niz malih i rascjepkanih gradova-kraljevstva između kojih su se neprestano dizala savezništva i ratovi. I kao što je zlatno razdoblje Grčke obilježilo rivalstvo dva glavna polisa, Atene i Sparte, u klasičnome razdoblju Maya dva su se glavna grada natjecala za prevlast: Tikal na jugu (onda znaz kao Mutal) i Kalakmul (Oxte'tuun) na sjeveru. U Tikalu je stolovala dinastija čiji su kraljevi bili jedni od posljednih potomaka drevnog grada Teotihuacana u središnjem Meksiku, čije je carstvo nekoliko stoljeća ranije vladalo nad više-manje cijelom Mezoamerikom. Kalakmul je, pak, bio sjedište Kaana, kraljevstva Zmije, čiji su kraljevi moguće vukli podrijetlo iz prastarog mayanskog grada danas poznatog samo kao El Mirrador, nedaleko od Kalakmula i moguće starijeg i od samog Teotihuacana. Tijekom druge polovice klasičnog perioda, naročito od 6. stoljeća pa nadalje, sukob između Tikala i Kalakmula posve je definirao mayansku političku stvarnost.

    562. godine, zmijski kralj Kalakmula čije ime još nije posve dešifrirano osvaja Tikal, svrgava postojeću dinastiju i postavlja svoje vazale na tron. Tijekom sljedećih stotinjak godina, kraljevi Kaana šire svoj utjecaj na druge mayanske gradove. 599. i 611. napada se kraljevstvo grad Palenque (ili B'aakal na starom jeziku) na krajnjem zapadu. Yuknom Veliki je vjerojatno bio jedan od sinova kralja koji je poduzeo taj osvajački pohoda, a rađa se negdje oko 600 godine. Međutim, njegova starija braća preuzimaju vlast nakon smrti njihova oca. Yuknom Chan 619. ostvaruje (ili samo obnavlja postojeće) savezništvo između Kalakmula i jednog drugog moćnog grada na istoku, Karakola (Oxwitza na klasičnom mayanskom). Dva sljedeća zmijska kralja, Tajoom Uk'ab K'ak i Yuknom Glavonja, discipliniraju jednog drugog saveznika ili podanika, grad-kraljevstvo Naranjo (Saal?), gušeći pobune koje su tamo izbijale u ratovima 626. i 631. godine. Yuknom Glavonja navodno je pojeo zarobljenog naranjskog kralja.

    Yuknom Veliki dolazi na vlast u Kalakmulu 9.10.3.5.10 prema maynaskom dugoročnom kalendaru, ilitiga 28.4.636. godine po našem računanju vremena (mayanski datumi, gdje se mogu naći i pročitati, mogu se s iznimnom preciznošću odrediti). Tijekom njegove vlasti Kaklmul doživljava svoje zlatno doba: preko 18 kamenih stela biva iskleasno koje opsiuju pojedine događaje tijekom njegove vladavine, a vrlo vjerojatno se i nadograđuje golema stepeničasta piramida u samome središtu grada. Međutim, isto tako se diže i Kalkmulov stari rival Tikal, s kojim će se Yuknom natezati kroz glavninu svoje vlasti.

    U Tikalu dolazi do rascjepa u vladajućoj liniji, koju je prije gotovo sto godina na vlast postavio Kakakmul. Kalakmulski vazal, B'alaj Chan K'awil biva protjeran iz grada kojeg zauzima protu-kralj Nuun Ujol Chaak - sasvim moguće, posljednji ostatak legitimne tikalske loze koja je vukla podrijetlo još iz Teotihuacana. B'alaj Chan Kawil u izbjeglištvu osniva novi grad-kraljevstvo na lokaciji današnjeg Dos Pilasa. Uz pomoć Yuknoma, napada i preosvaja Tikal 657. u "zvjezdanom" ratu (Maye su, naime, uvijek određivale svoje ratove po kretanjima zvijezda, konkretno Venere i nije se kretalo u napad ukoliko se iz nebesa nije mogao iščitati povoljan predznak). Nuun Ujol Chak bježi iz Tikala na zapad i nalazi utočište, a vjerojatno i vrijednog saveznika u gradu Palenqui, davnom suparniku i žrtvi ranijih ratova zmijskih kraljeva od Kalakmula. 672. Nuun Ujol Chaak ponovo preosvaja Tikal, B'alaj Chan Kawil ponovo bježi u Dos Pilas i od tamo napada svog rivala 677. 679. Yuknom napokon intervenira u sukob, osvaja Tikal, vjerojatno pogubljuje Nuuna Ujola Chaka i postavlja B'alaja Chan Kawila kao svog vjernog podanika natrag na tron Tikala.

    Nevolje koje je izazvalo ovo povuci-potegni ratovanje imale su odjeka i na istočnome kraju kalakmulskog dominija. Naranjo ponovo diže pobunu i napada Karakol, najvjernijeg kalakmulskog saveznika 680. Dvije godine kasnije, međutim, Yuknom istrebljuje cjelokupnu dinastiju Naranja i, uz pomoć kćeri B'alaj Chan K'awila, stvara novu dinastiju u tom gradu. Ime te ratničke kraljice još nije dešifrirano i poznata je samo kao princeza od Šestog Neba.

    Sve u svemu, po postojećim materijalnim dokazima, čini se da je Yuknom Veliki u jednom trenutku uspio zadobiti kontrolu nad više-manje glavninom mayanskog svijeta, bilo direktnim osvajanjima, bilo kroz savezništva i vazale. Pod njegovom direktnom kontrolom bilo je važno trgovačko kraljevstvo Kankuen, 250 km južno od Kalakmula. Bio je sponzor i patron vladajućih dinastija u gradovima El Peru-u, Piedras Negras i Moralu na zapadu; a to su samo oni tragovi njegovog utjecaja koji su do sada otkriveni. Može se pretpostaviti da je direktno ili indirektno vladao nad područjem u radiusu od više stotina kilometara od njegove dinastijske prijestolnice u Kalakmulu. Umro je negdje oko 685-686, vjerojatno preko osamdeset godina star.

    IZVOR: "Chronicle of the Maya Kings and Queens", Simon Martin & Nikolai Grube, London: Thames & Hudson, 2000.
     
  7. Merlin

    Merlin Novi Član

    Sir William Marshal (1146.-1219.)

    Sir William Marshal (Gillaume le Marechal) , prvi earl od Pembroka, vjerojatno je najpoznatiji i najutjecajniji vitez svoga doba. Služio je pod petoricom kraljeva: Henrikom Mladim, Henrikom 2., Richardom Lavljeg Srca, kraljem Ivanom Bez Zemlje i Henrikom 3. Sir William Marshal je iz ničega stvorio sve; od mlađeg plemićkog sina postao je najmoćnija i najutjecajnija osoba srednjovjekovne engleske. Prije Williamovog dolaska, titula lorda Marshala označavala je poglavara kraljevske sigurnosti. Nakon njegove smrti, kad se govorilo o Marshalu, mislilo se naravno na Williama.
    Kad je imao samo 6 godina njegov otac, John Marshal, promijenio je stranu u sukobu kralja Stephena i carice Maud (Matilde). U Stephenovoj opsadi Newburya, William je bio iskorišten kao taoc da bi kralj osigurao Johnovu pomoć. John nije prešao na Stephenovu stranu i tako je Stephen zaprijetio da će objesiti malog Williama. John mu je rekao da ga nije briga, ali Stephan Williama svejedno nije objesio. Kao mlađi sin, William nije imao nasljedstva, pa je kao mladić poslan u Francusku kako bi ušao u službu viteza Williama od Tancarvillea. Službeno je postao vitezom 1167. godine, dakle u dobi od dvadeset i jedne godine. Počeo je puno zarađivati na opasnim viteškim turnirma na kojima su ljudi gubili glave, ali on bi uvijek pobjeđivao. Postao je toliko poznat da ga je Henrik mladi pozvao na dvor da mu bude učitelj viteštva. Par godina kasnije William biva optužen za skandal s Henrikovom ženom i biva protjeran s dvora. Par mjeseci kasnije, kad je Henrik mladi bio na samrtnoj postelji pozvao je k sebi Williama i rekao mu da mora poći u križarski rat. William odlazi u Svetu Zemlju i bori se od 1183. do 1186. Po povratku služi kralju Henriku 2., te mu pomaže u gušenju buna koje prouzročavaju Henrikovi sinovi, Richard, Ivan i Geoffrey. William se osobno sukobio s Richardom, te ga je zbacio s konja i kao dokaz pobjede nije dokrajčio Richarda, već njegovog konja. Nakon smrti Henrika 2., William ulazi u službu Richardu koji je sada postao kralj. Zbog njegovih zasluga Richard ga je oženio za nasljednicu velikih posjeda, Isabelu de Clare. William je tako dobio titulu grofa od Pembrokea i golema imanja po čitavoj Engleskoj, Walesu, Škotskoj, Normandiji i Irskoj. Tako je postao jedan od najpopznatijih i najmoćnijih ljudi u čitavoj Engleskoj. Dok je Richard vodio 3. križarski rat William je bio član regentskog vijeća koje je u odsudstvu kralja vladalo Engleskom. Neko je vrijeme bio na strani princa Ivana bez Zemlje, no ipak se pridružio rojalistima u buni 1193., kad je Ivan pokušao preuzeti vlast. Richard mu je na povratku oprostio greške i na samrti ga je proglasio čuvarom Rouena i kraljevske riznice za vrijeme međukraljevanja. Ivan je bio okrunjen za kralja i William ga je podupirao. William je ostao jedan od malobrojnih ljudi koji su ostali lojalni kralju Ivanu, dok su baruni bjesnjeli. Ivan mu je na samrtnoj postelji rekao da se pobrine da mali Henrik dođe na prijestolje, pa je William neko vrijeme regentovao. Predvodio je vojsku protiv princa Luja i pobjeđuje. Umire od starosti 14. Svibnja 1219. godine. Prije toga prisjetio se kako se u Svetoj Zemlji zakleo da će biti pokopan kao templar, pa su ga stoga pokopali u Templarskoj crkvi u Londonu.
    Priču Sir Williama Marshala prepričao je njegov sin u knjizi L'Historie de Gullaume le Marechal (Povijest Williama Marshala), knjizi koja nam je sve do danas sačuvala priču o moćnom vitezu.
     
  8. Freya

    Freya goddess of eydis

    Matoaka Amonute - Pocahontas (oko 1595. - 21.3.1617.)

    Povijesna zbivanja ne pokreću samo veliki vojskovođe, moćni vladari, revolucionari....... Dogodi se da sasvim obični ljudi, upleteni u nepredvidivi splet zbivanja oko sebe, učine nešto ili potaknu događanja koja će povijesni tijek usmjeriti nekim novim smjerom. A njihovo ime ostane upamćeno u povijesti.

    Pocahontas nije bila ono što nazivamo 'velikom povijesnom ličnošću'. Nije vodila svoj narod u rat, nije bila znamenita političarka, nije bila revolucionarka....... Bila je samo obična žena koju je slijed okolnosti naveo da odigra, u svjetskoj povijesti naizgled možda i ne tako važnu ulogu, no ulogu koja ju je učinila junakinjom kolonizacije današnjih Sjedinjenih Američkih Država.

    Rođena je u plemenu Powhatan Indijanaca koji su tada obitavali u današnjoj državi Virginiji (tada se to područje nazivalo Tenakomakah), kao kći Wahunsunacocka, Velikog poglavice koji je bio na čelu ne samo svom plemenu, nego kao vrhovni poglavica Zajednice Pawhatan i gotovo svim susjednim plemenima toga područja. Kao dijete, Matoaka je dobila nadimak Pocahontas, što znači 'mala vragoljanka'.
    U proljeće 1607. godine, kada su engleski kolonisti stigli u Virginiju i otpočeli podizati svoja naselja, Pocahontas je imala deset ili dvanaest godina. Dogodilo se da je toga travnja skupina indijanskih lovaca uhvatila uglednog kolonista, Johna Smitha i odvela ga u Werowocomoco, jedno od glavnih naselja Powhatan konfederacije. Prema Smithovu pisanju desetak godina kasnije, bio je osuđen na smrt i već je bio suočen sa smrću, kad je dotrčala Pocahontas i bacila se preko njega spasivši mu tako život.
    Čini se, međutim, kako je Smith zapravo bio uključen u obred koji nije razumio, a koji je trebao samo simbolizirati njegovu smrt i ponovo rođenje kao člana plemena.
    Nakon tog događaja razvilo se prijateljstvo između Indijanaca i Smitha te ostalih pripadnika kolonije Jamestown pa je Pocahontas često dolazila u naselje i igrala se s djecom. Kada je koloniju zahvatila glad i nestašica, svakih nekoliko dana donosila bi hranu iz svoga sela, spašavajući tako naseljenike od izgladnjivanja.
    Dvije godine kasnije, Smith je zadobio opasnu ozljedu od baruta i morao se vratiti u Englesku kako bi se izliječio, a Englezi su Indijancima ispričali kako su njegov brod zarobili francuski gusari, no njihov se brod razbio na stjenovitoj obali i potonuo sa svima na njemu, uključujući i Smitha.

    Prema nekim izvorima, Pocahontas se negdje oko 1612. godine udala za Powhatan ratnika Kocouma, no o tom braku nema nikakvih zapisanih podataka.
    U ožujku 1613. godine, Pocahontas je živjela u Passapatanzyju, selu Patawomecka, plemena koje je trgovalo s Powhatanima. Danas se na tom mjestu nalazi oblast Stafford, na rijeci Potomac, nedaleko Frederickburga. Dvojica engleskih kolonista koji su trgovali s Patawomeckima, saznali su da Pocahontas boravi među njima pa su je uspjeli zarobiti kako bi je razmijenili za neke engleske zarobljenike i oteto oružje. Godinu dana čekanja Pocahontas je provela u današnjem Henricusu. Malo je poznato o njezinu životu tamo, osim kako je stekla 'iznimno uljudne navike', primala poduke iz engleskog jezika i kršćanstva, te je i krštena, a ime joj je promijenjeno u Rebecca.
    U ožujku 1616. godine došlo je do žestokog sukoba između Engleza i Powhatan Indijanaca. Izaslanici obiju strana sastali su se u indijanskom naselju Matchcotu, gdje je u ime svoga naroda govorila Pocahontas, zamjerivši svome ocu (koji nije bio prisutan) što još nije došlo do njezine razmjene.
    U Henricusu je srela Johna Rolfea, udovca, koji je uspješno uzgajao novu sortu duhana. Unatoč predrasudama okoline, vjenčali su se 5. travnja 1614. godine te nekoliko godina živjeli na plantaži, gdje im se rodio sin Thomas. Brak je rezultirao prijateljskim i mirnim odnosima između kolonista u Jamestownu i Powhatan plemena tijekom slijedećih nekoliko godine, što je omogućilo vrlo intenzivnu međusobnu trgovinu.

    U međuvremenu je ulagačima u Koloniju Virginia u Engleskoj postalo preteško pridobiti nove poduzetnike koji bi se tamo odselili, pa su naumili iskoristiti Pocahontas kao dokaz koji će ljude u Europi uvjeriti da se 'urođenici' u Novom Svijetu mogu pripitomiti i ukrotiti i da im od njih ne prijeti nikakva opasnost. 1616. godine Rolfeovi su otputovali u Englesku, zajedno s još jedanaestak Powhatan Indijanaca. Stigavši u Plymouth, Pocahontas je saznala da je John Smith živ i obitava u Londonu. Smith je, saznavši za njen dolazak, kraljici Anni uputio pismo u kojem traži da se prema 'Indijanskoj princezi' odnosi s poštovanjem, kao prema kraljevskoj gošći, jer bi u protivnom mogla promijeniti mišljenje o Englezima, a to bi naudilo njihovom položaju i interesima u koloniji. Pocahontas i Rolfe živjeli su neko vrijeme u predgrađu Brentforta, gdje ih je posjetio i John Smith.
    U ožujku iste godine Pocahontas i Rolfe ukrcali su se na brod za povratak u Virginiju. No na samom početku plovidbe Pocahontas se razboljela. Nije pouzdano o kojoj bolesti se radilo, no najvjerojatnije je to bila upala pluća ili čak tuberkuloza, a spominju se i velike boginje. Iskrcana je na obalu gdje je i umrla. Pokopana je 21. ožujka u Grovesendu, a mjesto njezinog groba danas nije poznato.

    Nakon smrti Pocahontas je idealizirana i sasvim pogrešno pretvorena u simbol uspješnosti asimilacije američkih Indijanaca u europsko društvo i kulturu. Njezino poznanstvo s Johnom Smithom poprimilo je romantičnu konotaciju, pa je čak iskonstruirana priča kako su njih dvoje bili ljubavnici, a brak s Rolfeom sklopljen je tek nakon Smithove navodne smrti. Nakon što je, stigavši u Englesku, saznala da je njezin ljubavnik na živoptu, prepuklo joj je srce i umrla je!!

    Činjenica, međutim, jest da je Pocahontas odigrala značajnu ulogu u američkoj povijesti kolonizacije. Samo zahvaljujući njoj stanovnici Jamestowna nisu doživjeli sudbinu kakvu je doživjela 'Izgubljena kolonija'. Njezinim zalaganjem spašeni su životi mnogih naseljenika, a ona sama bila se svojevrsna ambasadorica koja je održala životnu vezu između Indijanaca i Engleza.


    [​IMG]
     
  9. Merlin

    Merlin Novi Član

    Enrico Dandolo

    Enrico Dandolo (1107-1205) je bio dužd Venecije od 1193. do svoje smrti. Poznat je po tome da je razorio Carigrad (Konstantinopol) i predvodio 4. Križarski rat. Njegov otac, Vitale Dandolo, je bio bitan državnik Mletačke republike.
    U svojoj je mladosti Enrico bio venecijski ambasador u Bizantskom carstvu i ambasador na dvoru kralja Williama 2. od Sicilije, a 1.1.1193 je proglašen 39. duždom Venecije. 1202. godine vitezovi Četvrtog Križarskog rata dolaze u Veneciju kako bi zamolili dužda da ih odvede do njihovog cilja. Dužd Dandolo je rekao da će im ustupiti galije samo ako za njega osvoje Zadar. Zadar je pao 15.11.1202. godine, a nedugo nakon toga, sin svrgnutog bizantskog cara Isaaca 2., Alexius Angelus, dolazi u Zadar do Dandola kako bi ga zamolio za pomoć. Alexius je htio da ga Dandolo i križare postave na prijestolje koje mu pravom pripada, a kad vrati krunu pomogao bi križarima. To je dovelo do uništenja Carigrada, 13.04.1204. godine. Tako su katolički križari uspostavili kršćansko carstvo u centru pravoslavstva. To su carstvo nazvali Latinskim carstvom, a Veneciji su pripale tri osmine Bizantskog carstva. Nakon toga je htio krenuti u ekspediciju protiv Bugara, ali ga spriječava smrt 1205. godine. Pokopan je u Hagi Sophii u Carigradu (Konstantinopolu), ali Turci su oskvrnuli njegov grob kad su osvojili Carigrad 1453. godine
     
  10. Merlin

    Merlin Novi Član

    Džingis Kan

    Mongolski vladar i vojskovođa te osnivač velike mongolske feudalne imperije. Rođen je 1155. godine u blizini Bajkalskog jezera u današnjoj Rusiji. U mladosti je bio zarobljen te je tri godine bio rob susjednog plemena. Džingis Kana, njegovu majku i braću njihovo pleme je napustilo nakon što je otac, koji je bio poglavica plemena, otrovan. Obitelj je prošla godine patnji, a Temudžin (njegovo pravo osobno ime) je od svoje majke naučio da mu je jedini vjerni prijatelj samo njegova sjena. Prema anonimnoj Tajnoj povijesti Mongola Temudžin je najprije postao vođa nekog osiromašenog plemena u Srednjoj Aziji. S vremenom nadjačao je sve svoje suparnike i okupio borbenu snagu od 20.000 ljudi.

    Još kao mlad vladar proveo je opsežne reforme zakonodavnog sistema, uspostavio je efikasnu službu komunikacija nalik tzv. pony expressu na američkom Divljem zapadu i prvi je koji je pisao na mongolskom jeziku. Godine 1206. na skupštini kanova (kurultaj) izabran je za velikog kana - Džingis kana čitave Mongolije (glavni grad: Karakorum). Džingis Kan je tada obećao da će dijeliti i dobro i zlo sa svojim sljedbenicima. Uveo je opću vojnu obavezu te stvorio dobro organiziranu mongolsko-tatarsku konjicu s krupnim jedinicama do 10.000 ljudi (tumen). U strukturi svoje vojske integrirao je vojnike iz različitih plemena kako bi učvrstio lojalnost mongolskog armiji, a ne određenom plemenu. Svojim neprijateljima uvijek je davao samo jedan posve jednostavn izbor: predajte se i budite porobljeni ili umrite. Konstantno ustrajavajući na disciplini, nagrađujući vještinu i vjernost, a kažnjavajući one koji mu se usprotitve Džingi kan je izgradio ogromno carstvo.

    Pokorio je Ujgure (1209.), a u periodu od 1211. - 1216. godine osvojio je cijelu sjevernu Kinu zajedno s Pekingom. U jesen 1219. godine s 250.000 ljudi pošao je s rijeke Irtyš preko Bet-Pak-Dala na osvajanje Horzema. Velike muslimanske države (koja je obuhvaćala Iran, sjeverozapadni Irak, Turkestan, sjeverozapadni Afganistan i zavisne zemlje), a kojom je vladao šah Muhamed. U proljeće 1220. (ili u jesen 1219.) zauzeo je Otratu, Buharu, Samarkand i prešao rijeku Amu-Dar'ju. Dio vojske pod vodstvom njegova sina Tuluja prodro je do Krima da bi na rijeci Kalki porazio ruske knezove (1223. ili 1224.) - tada već feudalno rascjepkane i uzajamno ratovima oslabljene Kijevske kneževine. Također je otjerao Polovce do Dnjepra i zatim se vratio na Volgu u Aziju. Džingis kan je osvojio istočni dio Horzema (Afganistan), sve do rijeke Ind. Kada je izbio ustanak plemena Tajguta Džingis kan se vratio u Mongoliju (veljača 1225.) gdje umire za vrijeme opsade tajgutske prijestolnice. Poginuo je najvjerovatnije kada je ranjen pao s konja. Pokopan je na nepoznatoj lokaciji. Prema legendi svi vojnici i sluge koji su prisustvovali njegovom pogrebu bili su ubijeni kako bi se sačuvala tajna o mjestu gdje je pokopan veliki vojskovođa. Ta je tajna ostala nerazjašnjena sve do danas. Nakon njegove smrti Mongolsko carstvo, od Japanskog i Žutog do Crnog mora, razdijeljeno je između četiri njegova sina.

    Država koju je Džingis kan stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog. Naime, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta. Osvajanje Rusije Džingis Kan nije uspio dovršiti, baš kao ni njegovi sinovi ali je to pošlo za rukom njegovom unuku Batu kanu. Iako se to uprvi mah ne može zaključiti mongolska vladavina donijela je relativan mir Aziji. Domorodačke umjetnosti doživjele su svoj procvat, uključujuči kaliografiju, slikarstvo i književnost. Džingis Kanova vojska odlikovala se brzim manevrima i prodorima. Masnovno je uništavala civilno stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš za sobom. Unatoč tome ili možda baš zbog toga život Džingis Kana postao je predmet mnogih povijesnih i književnih dijela.

    http://www.moljac.hr/biografije/dzingis.htm
     
  11. Nea

    Nea curica

    GIORDANO BRUNO 1548. - 1600.

    [​IMG]


    Talijanski renesansni filozof, materijalist i dominikanac rođen u mjestu Nola. Nižu dominikansku školu i sveučilište pohađao je u Napulju. Osumnjičen zbog hereze, napušta samostan Minerva u Rimu i petnaestak godina luta po Evropi. Predaje u Veneciji, Ženevi, Toulouseu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Wiesbadenu, Wittenbergu, Frankfurtu, Pragu. Ponovo dolazi u Veneciju (1591.) na poziv patricija Monceniga, koja ga denuncira Inkviziciji, koja ga hapsi i 1593. dovodi u Rim, gdje ostaje pod istragom sedam godina, biva osuđen na smrt i kao heretik spaljen na trgu Campo di Fori 17. veljače 1600. godine.

    Bruno je imao slobodarski duh i bio je tipičan predstavnik antiskolastičke renesansne filozofije. Poricao je kršćanske dogme smatrajući da su filozofija i teologija nespojive. Suprostavljao se kršćanskom shvaćanju Boga kao ličnosti i nečeg transcendentnog te stvara panteističku doktrinu po kojoj se sve sastoji od vječne i beskrajne supstance. Bog je, prema tome, istovjetan s prirodom: natura est deus in rebus. Za njega je jedini cilj filozofije saznati tu nestvorenu i oduhovljenu supstancu, ali osjetila i ljudski razum ne mogu je potupno shvatiti osim u dva vida: kao dušu svijeta i materiju, koje se međusobno dopunjuju. Duša svijeta prožima sve stvari sačinjene od materije, tako da se one očituju povezano kao uzrok i princip. Boga ili prirodu, kao aktivni stvaralački princip Bruno naziva natura naturans, a kao ostvareni svijet natura naturata. Ali to su samo dvije jedinstvene cjeline, gdje se sve nalazi u svemu, pojedinačno u univerzalnom, a univerzalno u pojedinačnom (tota in toto et in qualibet totius parte). Univerzum je jedinstvo u kojem se poklapaju sve suprotnosti (coincidentia oppositorum).

    Brunov stav, moralno i misaono, manje je važan kao koordinatni sistem odnosa i pojmova u filozofskom smislu, jer je Bruno više simptom vremena koje rađa nove poglede na svijet i više je znamen zapadnoeuropske svijesti, nego što je autor jedne sistematski razrađene filozofije. U povijesti prironih znanosti Bruno zauzima vidno mjesto u znanosti o svemiru. On odbacuje Aristotelov nauk o kristalnim sferama oko nepomične Zemlje i komplicirano kretanje planeta u Ptolomejevoj teoriji. U načelu prihvaća Kopernikov nauk koji je nastao oko pola stoljeća ranije. No dok Kopernik svoj nauk ograničava na planetarni sistem našeg sunca, Bruno je proširuje na cijeli svemir koji je beskonačno velik. Po Koperniku sistem našeg Sunca opkoljen je sferom zvijezda stajaćica, a Bruno u svim zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i naša Zemlja. Također ističe da Zemlja i naše Sunce nisu središnja kozmička tijela.

    Nasuprot starim hipotezama Bruno postavlja nove, često se služeći alegorijama, promatra prirodne pojave, ali - vođen bujnom maštom - ne obazire se na matematičko mišljenje ni na eksperimentalno ispitivanje pa izvodi i neke krive zaključke, npr. da su staze nebeskih tijela krivulje bez određene zakonitosti. Kao protivnik antropocentričkog shvaćanja, pokazao je pravo čovjekovo mjesto u svemiru. Bruno je svoje vrijeme obdario cijelim nizom novih pojmova, kao što su: svemir, neizmjernost, prirodni zakoni, razvojne snage u prirodi itd. Mjesto dogmatike stvorio je nov pjesnički panteistički kult prirodnih ljepota, koji se u mnogočemu podudara s antičkim formulama stoičke i neplatonske poezije o svijetu.

    Brunova je filozofija pod utjecajem Pitagore, Platona, stoika, Cusanusa, Eckarta, Lulla, Kabale i arapske filozofije. Brunov panteizam, u formulama Spinoze i Leibniza, odražava se i u Hegelovim tezama, a Brunova inspiracija izvršila je jak utjecaj na razvoj suvremenog simbolizma i lirske poezije. On predstavlja jednu od svijetlih ličnosti na čelu povorke smionih duhova koji su zavladali evropskom scenom u danima kada se gasila socijalna i moralna statika dugotrajnog feudalnog perioda.

    Najznačajnija djela: De compendiosa architectura et complemento artis Lulli; De umbris idearum et arte memoriae; De la causa, principo ed uno; De l'infinito, universo e mondi Spaccio de la bestia trionfante; La cena delle ceneri; Degli eroici furori; De triplici minimo et mensura; De monade, numero et figura; De immenso et innumerabilibus.


    Preuzeto sa: http://www.moljac.hr/biografije/bruno.htm
     
  12. Freya

    Freya goddess of eydis

    Ono što o Petru Velikom ne učimo u školi

    Ruski car Petar Aleksejevič Romanov, nazvan Veliki, bio je jedan od najvećih vladara (i to doslovno!) Rusije, ali i čitave tadašnje Europe. Upravo za njegove vladavine Rusija je stekla sjaj, ugled i moć te postala europska i svjetska sila.

    [​IMG]

    Petar je bio viši od dva metra i nevjerojatno snažan. Prstima je savijao srebrne novčiće, a posebno je volio vaditi zube svojim dvorjanima kao zubar-amater, što je njima nesumnjivo bilo užasno iskustvo.

    Unatoč velikoj tjelesnoj snazi i nizu zadivljujućih postignuća, Petar je imao svoju mračnu stranu koja ga je ponekad dovodila na rub ludila. Iskazivala se manijakalnim napadajima bijesa, stravičnim mučenjima koja je sam provodio i u divljanju njegova pijana i raskalašenog dvora.

    Prema tadašnjem običaju i Petar je bio vrlo pobožan, pripisujući svoje ratne pobjede Božjoj milosti, ali je istodobno uživao u svetogrđu i bestidnosti.
    Mrzio je konzervativnu crkvu, koja se kao zagovornica starih običaja mogla smatrati neprijateljem njegovih reformi. S druge strane, ruski su ga kršćani s tradicionalnim pogledima, proglasili Antikristom, osuđujući ga zbog zapadnjačke odjeće i raskalašenog života, zbog novih odora i obveznog brijanja brade, što su napadali kao kršenje Božje slike u čovjeku.

    A on je uživao u ruganju obredima Ruske pravoslavne crkve. Osnovao je sinod 'Najpijanijih luda i lakrdijaša', kojemu je kao paroh sastavio pravila. Prva zapovijed je glasila "Napij se svaki dan i nikad ne liježi trijezan". Sinod je imao i lažnog patrijarha, Petrovog starog učitelja Nikitu Zotova 'Lakrdijaškog oca Jozafata, patrijarha Požuna i rijeke Jamse'.
    Limena mitra koju bi takozvani patrijarh nataknuo na glavu imala je sliku golog Bakha na bačvi. Umjesto svete vode koristila se votka.

    Na Božić bi patrijarh s cijelom veselom družinom krenuo na bučnu i pijanu vožnju gradom u saonicama. U vrijeme korizme članovi su odijevali kapute naopako, jahali magarce i svinje ili bi u saonice upregli jarce pa čak i medvjede. Na pokladni utorak 1699. godine održano je slavlje u čast Bakha, na kojem je patrijarh pomoću dviju lula napravio znak križa da blagoslovi goste. Bila je to velika uvreda Pravoslavnoj crkvi, koja je oštro osuđivala upotrebu duhana. 'Pijani sinod' postao je stalan sadržaj na Petrovom dvoru.

    Sva ta pijančevanja i neuredan život Petra su koštali zdravlja. Iako je čak i u posljednjoj godini života imao snage predsjedavati na izboru novog lažnog patrijarha na 'Pijanom sinodu' ili skočiti u hladno olujn o more kako bi pomogao u spašavanju čamca u nevolji, zdravlje mu se sve više pogoršavalo.

    U posljednjim danima života, sredinom siječnja 1725. godine, molio je oprost za sva zla koja je počinio. Rano ujutro 28. siječnja 1725. godine, umro je od bolesti mjehura i ciroze jetre.
    Iako je mogao birati svog nasljednika, Petar to nije učinio. Na carsko prijestolje smjestila se njegova žena Katarina I.
     
  13. Freya

    Freya goddess of eydis

    Ono što uglavnom ne znamo o Dioklecijanu


    Prvih četrdesetak godina Dioklecijanovog života gotovo je nepoznato. Ne zna se točno ni gdje se rodio niti koje godine. Drži se da se rodio u okolici Salone (današnji Solin), možda u blizini zaseoka Aspalatos, nazvanog tako prema biljci brnistri, gdje je kasnije podigao svoju palaču.
    Jedan izvor s kraja 4. stoljeća povezuje ga čak s gradom Doklejom (blizu današnje Podgorice u Crnoj Gori), po kojemu bi onda, kao i po majci Doclei, dobio nadimak Diocles (Dioklo). Pravo ime bilo mu je Gaj Aurelije Valerije.

    Ime njegova oca nije zabilježeno, no zna se da je bio pisar ili slobodnjak (libertin, tj. oslobođeni rob) senatora Anulina. Drugi, opet, kažu da je sam Diocles bio Anulinov slobodnjak. Kako god bilo, kasniji veliki car bio je ropskog porijekla!

    [​IMG]

    Kako se nije mogao podičiti uglednim porijeklom, nije neobično što se ne zna točna godina njegova rođenja. Ovisno o izvoru, može se smjestiti između 236. i 245. godine. Jedan suvremeni povjesničar čaj je iznjedrio i točan (?) datum kad je mali Gaj Aurelije prvi puta zakmečao; 22. prosinca 245. godine.

    S obzirom na krajnje skromne životne uvjete, dobio je samo najosnovnije obrazovanje, što znači da je bio pismen i ništa više. Po svemu sudeći, bio je i vrlo religiozan, prožet duhom državne rimske religije.
    Izlaz iz bijede i niskog društvenog položaja, Dioklo je, kao i mnoštvo drugih, potražio u vojnoj službi, koja je sposobnim pojedincima mogla ponuditi uspjeh. U njegovu slučaju to se itekako potvrdilo. U početku je bio običan vojnik, a karijera mu je uznapredovala za careva Aurelijana i Proba, također niskog provincijskog porijekla. U to je vrijeme obnašao dužnost vojnog zapovjednika u Donjoj Meziji (današnja Bugarska) štiteći donjodunavsku granicu.

    Tada je već bio oženjen Priskom s kojom je imao kćer Galeriju Valeriju. Kad je na carsko prijestolje dospio Kar, Dioklo je opet uznapredovao postavši zapovjednikom carskih protektora. Bila je to velika čast i znak povjerenja za osobu tako niskog roda.

    [​IMG]

    Nakon što je Kar umro za pohoda protiv Perzijanaca, carem je postao njegov sin Numerijan, a dok se pobjednička rimska vojska povlačila s perzijskog područja, carski stožer zajedno s prefektom pretorija Lucijem Flavijem Aperom, objavio je vojsci kako car pati od očne upale pa se mora voziti u zatvorenoj kočiji. Dok su prolazili Bitinijom (u Maloj Aziji), vojnici su osjetili kako se iz kočije širi smrad raspadanja tijela i kad su razmaknuli zavjese ugledali su mrtvog Numerijana. Ne zna se je li umro od bolesti ili je bio ubijen.

    To je bio presudan trenutak u Dioklovoj karijeri i cjelokupnom njegovom životu, jer je u Nikomediji (današnji Izmir u Turskoj) izabran za cara, unatoč Aperovom agitiranju u svoju korist.
    Dioklo se nije bunio, prihvatio je carski grimiz, prisegnuo s isukanim mačem uperenim u Sunce da nije skrivio Numerijanovu smrt, a Apera se jednostavno riješio optuživši ga za zločin i ubivši ga na licu mjesta.
    Doduše, ne bi bilo nevjerojatno ni da je Numerijan stradao u Dioklovoj zavjeri, a Aper je samo poslužio kao dobrodošlo žrtveno janje. Toj mogućnosti potkrepu pruža i činjenica da je Dioklo kao car dao izbrisati Numerijanovo ime sa svih spomenika, što se ne bi baš očekivalo od carevog nekadašnjeg vjernog službenika.

    Tako se dogodilo da je Rimsko carstvo opet imalo dva cara. Jer dok je Dioklecijan uživao potporu vojske u istočnim provincijema, u zapadnima je još uvijek vladao Karov stariji sin Karin, kamo ga je postavio njegov otac prije perzijskog pohoda. Sukob je bio neizbježan. A do njega je došlo u kasno ljeto 285. godine na sjeveru Gornje Mezije (današnja Srbija).
    Iako je Karin nadjačao Diokla na bojnom polju, ipak je izgubio i bitku i život, ubijen od strane vlastitih vojnika koji su prešli na suprotnu stranu.

    [​IMG]

    Dioklo/Dioklecijan je tako postao jedinim carem Rimskog carstva. Vladao je do 305., kada se povukao s vlasti i ostatak života, do 3. prosinca ne zna se točno koje godine, proveo baveći se povrtlarstvom u palači koju je podigao u blizini Salone.
     
  14. Freya

    Freya goddess of eydis

    Karlo Veliki kakvoga ne poznajemo

    Evo kako Einhard, biograf Karla Velikog, u svome djelu 'Život Karla Velikog' opisuje franačkog cara i neke njegove navike.

    ''Bio je krupan i robustan, visok, ali ipak ne previše (zapravo, njegova je visina bila jednaka sedam puta dužini njegova stopala). Imao je okruglu glavu, vrlo velike i živahne oči, nos nešto duži od prosjeka, lijepu bijelu kosu i zgodno, vedro lice zbog kojeg je njegov izgled dobivao mnogo na ugledu i dostojanstvenosti bilo da je sjedio ili stajao; pa iako se činilo da ima debeli, kratki vrat i velik trbuh, sve se to gubilo u pravilnim proporcijama ostatka tijela.

    [​IMG]

    Čvrsto je koračao i držao se muževno, glas mu je bio čist, ali nipošto u skladu s njegovim izgledom. Bio je dobrog zdravlja, tek pred smrt i to tijekom četiriju godina, često ga je hvatala groznica, a na kraju je i šepao na jednu nogu. Pa čak je i tada radije radio kako mu se sviđalo, nego kako bi mu naložili liječnici, koji su mu bili vrlo mrski jer su ga nagovarali da prestane jesti pečenke na koje je navikao te prijeđe na kuhano meso.

    Redovito je vježbao, jašući i loveći, a lov mu je bio prirođen po njegovu porijeklu, jer teško se na svijetu može naći neki narod koji bi se izjednačio s Francima u toj vještini. Volio je i parne kupke termalnih voda, a kondiciju je održavao čestim plivanjem. Bio je toliko vješt u plivanju da ga nitko nije mogao nadmašiti.''

    ''Bio je umjeren u jelu i piću, no ipak više u piću tako da je mrzio vidjeti bilo koga pijanog, a ne samo sebe i svoje. To mu pak nije uspijevalo u jelu pa se često žalio da mu post škodi. Vrlo je rijetko jeo za stolom i to samo na najvećim slavljima...........Večera (tj. glavni obrok koji je bio sredinom posliojepodneva) se svaki dan sastojala od samo četiriju jela, osim pečenke koju bi lovci obično naboli na ražanj, a Karlo ju je volio više od bilo kojeg drugog jela.''
     
  15. Ur-Quan

    Ur-Quan Moderator svoga Inboxa

    Užitak za čitanje tekstovi :D
     
  16. Freya

    Freya goddess of eydis

    Baš mi je drago! :great:
     
  17. Freya

    Freya goddess of eydis

    Ivana Orleanska - Joann d'Arc

    Mala Joann ugledala je svjetlost dana (ili možda mrak noći) 1412. godine, u jednom selu u regiji Vaudeville, brdovitom kraju istočne Francuske, u skromnoj seljačkoj obitelji. Još kao mala djevojčica svjedočila je strahotama građanskog rata, a nakon bitke kod Azincourta (1415.) uslijedila je engleska okupacija Francuske, kao još jedna dramatična epizoda Stogodišnjeg rata.

    Već u ranoj mladosti osjećala se pozvanom za ispunjenje božanske misije: proslaviti vlastitu domovinu i spasiti je od uništenja. Govorila je kako joj se obraćaju 'božanski glasovi' arhanđela Mihaela, svete Katarine i svete Margarete, koji ju potiču na ispunjenje zadaće. 1429. godine pobjegla je od kuće i stigla do kapetana Vaucouleursa, Roberta de Baudricourta, koji je zapovijedao garnizonom odanome francuskom prijestolonasljedniku Karlu (budućem Karlu VII). Joann je uvjerila kapetana kako je uz oružanu pratnju treba otpratiti preko neprijateljskog područja kako bi se sastala s kraljem u Chinonu.

    [​IMG] [​IMG] [​IMG]

    Dobri kapetan je to i učinio, pa je Joann ušla na dvor preobučena u muškarca i uspjela razgovarati s Karlom, objasnivši mu razlog svoje misije i nagovarajući ga da joj povjeri zapovijedanje vojskom koju će povesti u obranu Orleansa, grada već osam mjeseci pod engleskom opsadom. Iako sumnjičav (a tko ne bi bio!), Karlo joj je ispunio želju i nakon trotjednog ispitivanja teologa i prelata koji su trebali procijeniti njezine stvarne namjere, uzela je oružje u ruke i u roku od tjedan dana sa svojim je odredom oslobodila Orleans (8. svibnja 1429.) i dobila svoj poznati nadimak.
    Potaknute uspjehom, francuske su se postrojbe oporavilei okupile se oko Joann u klimi kršćanskog misticizma.

    Dana 18. lipnja pod njezinim je vodstvom francuska vojska pobijedila Engleze kod Pataya, a idući mjesec oslobodila je osvojeno područje sve do Reimsa, gdje se 17. srpnja Karlo okrunio za vladara. Sasvim neočekivano, vladar je odbio dalje slijediti Joannin plan, koji je podrazumijevao oslobođenje okupiranog Pariza. Odlučio je ostaviti se oružje (valjda se sjetio onoga: tko se mača laća.....itd.) i sjesti za pregovarački stol s Englezima. Joann je tada pokušala sama preuzeti inicijativu, pa je okupila grupu vojnika i uputila se najprije do pariških zidina gdje je bila ranjena (8.9.1429.), a potom prema Compiegneu, gdje ju je opkolila englesko-burgundska vojaka. 24. svibnja zarobio ju je Burgunđanin Ivan Luksemburški i nakon što ju je utamničio u tvrđavi Beaulieu-en-Vermandois, predao ju je Englezima za 10.000 zlatnih škuda.

    Kralj Karlo nije mogao ili nije ni želio poduzeti ništa kako bi je oslobodio. Nakon što je provela neko vrijeme u zatočeništvu u dvorcu u Rouenu, između siječnja i svibnja 1431. godine, osudio ju je biskup i grof Beauvais Cauchon, saveznik Engleza. Optužbe za herezu i vještičarenje koje je ona pobijala, dosudile su joj smrt spaljivanjem na lomači. Živa je spaljena na trgu u Rouenu 30. svibnja 1431. godine. Tako je nestao najneočekivaniji i najsjajniji neprijatelj Engleza i Burgunđana koji im se tada našao na putu.

    Bez obzira na strašne optužbe, koje su zasigurno bile politički instrumentalizirane, Joann je ostala bitna polazišna točka za vojni oporavak Francuza. Godine 1449., nakon što je Rouen oslobođen, Karlo je otvorio istragu o Joann, a 1456. druga je istraga dovela do revizije suđenja pa je rehabilitirana; također uz političko uplitanje. Joann d'Arc uzdignuta je na pijedestal junakinje oslobođene Francuske.

    Početkom 20. stoljeća Joann je beatificirana, a 1920. godine kanonizirao ju je papa Benedikt XV.
     
  18. Freya

    Freya goddess of eydis

    Još malo o Karlu Velikom, točnije, o njegovom grobu

    Tek nedavno isključena je popularna teorija što se pojavila 1980-ih godina, prema kojoj je Karlo Veliki pokopan u atriju katedrale u Aachenu. Nekoliko njemačkih arheologa tri godine je provela tražeći dokaz da je franački car pokopan baš tamo, međutim, najstariji predmet pronađen u posljednjim iskopavanjim a u katedrali potječe iz 13. stoljeća, oko 400 godina nakon Karlove smrti.
    Točna lokacija njegovog groba zaokuplja pažnju već odavno. Prema riječima voditelja istraživanja Andreasa Schauba, ''Sigurno je da je Karlo Veliki pokopan u svojoj prijestolnici Aachenu i sigurno je kako je to bilo negdje na području crkve.''

    Karlo Veliki umro je 28. siječnja 814. godine i žurno je pokopan već istoga dana. Otprilike 250 godina kasnije car Svetog Rimskog Carstva, Friedrich Barbarossa, pronašao je njegov grob i kosti uklonio iz njega. Kosti se danas čuvaju u škrinji u katedrali, no sam grob nikada više nije lociran.

    Utemeljitelj njemačkog Svetog Rimskog Carstva pod svojim je žezlom ujedinio zapadnu i središnju Europu, a njegovi podanici bili su i Hrvati. Upravo iz karolinškog razdoblja potječe i riječ 'kralj' za okrunjenog vladara, što je zapravo izvedenica iz imena prvog kralja koji je vladao Hrvatskom.
    Raznim izvedenicama njegovog imena uspomena na Karla Velikog još živi među Česima (kral), Slovacima (kral), Poljacima (krol), Rusima, Ukrajincima i Udmurtima (korolj), Bjelorusima (karolj), Litvancima (karalius), Latvijcima (karalis).
     
  19. Dooku

    Dooku Aktivan Član

    Hemiunu - graditelj famozne velike piramide u gizi. kufu mu bio stric. nagrađen bogatstvom i ugledom. čini se da je bio potpuno posvećen karijeri, jer se nikada nije oženio ni imao djece (što je u egiptu bilo vrlo neobično i rijetko). prvi karijerist. [​IMG]
    u mastabi gdje je pokopan pronađen je kip koji prikazuje hemiunua s velikim grudima. [​IMG] smješan neki lik.
     

Podijelite ovu stranicu