1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Oružja Kroz Povijest

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Nazgul_rulez, 3. Veljača 2007..

  1. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Luk,strijela i samostrijel

    Luk i strijela spadaju u najstarija oružja u povijesti čovječanstva i njihove ostatke nalazimo u mnogim nalazištima. Tijekom stoljeća u Europi su razvijene dvije vrste luka: dugački luk i križni luk ili samostrel. Obje su vrste ostale u upotrebi sve do 17. stoljeća, još dugo nakon uvođenja vatrenog oružja. Dugački luk zahtijevao je više snage pri upotrebi i bio je smrtonosan na prilično velikim udaljenostima. Vjerojatno su ga najprije počeli korisiti u Walesu, a u naoružanje engelske vojske dugački je luk uveden negdje u 13. stoljeću. Bio je dugačak otprilike 2 metra i u rukama engleskih strijelaca u 14. i 15. stoljeću postali su oružje koje je odlučivalo o pobjedi u bitkama. Naime, veliki su lukovi bili vrlo jednostavni za korištenje i s njima se moglo prilično brzo gađati - dobar je strijelac mogao izbaciti pet ili šset strijela u minuti na udaljenost od 150 do 200 metara. Osim toga, englesko je zakonodavstvo toliko potpomagalo i zaštićivalo streljaštvo da je ono postalo najcjenjenijim umijećem. Uredba izdana potkraj vladavine Henrika VIII. zapovijedala je, na primjer, da stanovnici svih gradova i sela moraju izrađivati nišane i popravljati ih, te da nedjeljom i praznicima moraju vježbati gađanje iz luka pod prijetnjom globe od 20 šilinga mjesečno. Samostreli su se pak sastojali od malih lukova pričvršćenih o krutu palicu koju su križali u pravom kutu. U najjednostavnijem obliku odapinjanje se izvodilo rukom ali su se proizvodili i složeniji koji su se napinjali navijanjem osobitog mehanizma. Ovisno o tom mehanizmu, samostreli su mogli izbacivati sve štapićaste projektile, od sasvim malenih strelica do teških metalnih klinova. Strelice za samostrele bile su obično kraće od strelica koje su se odapinjale iz velikih lukova, a imale su i teže šiljke i glave te krilca za usmjeravanje. Takvim se samostrelom moglo vrlo točno gađati, no nije imao osobito velik domet a i trebalo je prilično vremena za napinjanje i odapinjanje strelice. Danas su luk i strijele posve zaboravljeni kao oružje no još uvijek doživljavaju brojne preobrazbe kao rekviziti u sportskim natjecanjima.

    Samostrel je oružje namijenjeno borbi, sportu i lovu koje se sastoji od drvenog ili metalnog dijela sa rukohvatom i mehanizmom, te luka koji se nalazi na njemu iz kojeg se ispaljuju strijele. Funkcionira tako što mehanizam samostrela zateže luk koji otpuštanjem okidača na mehanizmu daje strelici energiju prilikom ispaljenja.
    Prvi samostreli pojavili su se među plemenima nomada i lovaca-skupljača jugoistočne Azije gdje su služili za lov i rat. Nakon njih samostrele su koristili Kinezi te stari Grci prilikom vođenja ratova. Igrali su značajnu ulogu u ratovima u Europi i Aziji tijekom Srednjeg vijeka. Samostrele je iz upotrebe istisnula pojava vatrenog oružja.
    Poznat po upotrebi samostrela je legendarni švicarski narodni junak Vilim Tell koji je na glavi svoga sina pogodio jabuku.
    U današnje doba samostreli se koriste primarno u sportske svrhe za metno gađanje te za sportski lov.
     
  2. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Buzdovan

    Buzdovan je oružje za udaranje s okruglom željeznom glavicom sa šiljcima, nasađenom na drveni držak. Buzdovanom su se služili i konjanici i pješaci. Pješaci si ga nosili u desnoj ruci, a konjanici obješenoga o sedlo. Obično se bacao na protivnika, a udarac je bio jednako jak bilo da se udaralo glavicom ili drškom. Hrvatski naziv za buzdovan i sličan topuz je kijača (kij, kojac ili kijec).

    [​IMG]
     
  3. Eomer

    Eomer Novi Član

    Bodež

    Bodež nije bio u sastavu naoružanja do 13. st, no u 13 st. postaje uobičajeno da vitezovi kao dodatak maču nose i bodež. Čak su ga i kraljevi nosili kao dio svoje opreme. Kako su ga prihvatile više klase tako su i nastale promjene jednostavnog bodeža. Te promjene očitovale su se kroz skupo ukrašavanje bodeža u skladu sa ostatkom opreme. Do kraja srednjeg vijeka to kratko oštro oružje koje se u početku koristilo za rezanje ili probadanje evoluiralo je u bodež s kojim se moglo probijati i čvrsti oklopi, štitovi, Nisu postojali standardni bodeži, često su bili unikatni, pri čemu je sličnost postojala u kvaliteti materijala ovisno o kovaču koji ga je izrađivao. Neki su bili veoma kratki (oštrica od 6-8 inča) a neki veoma dugački (oštrica od 20 inča). Jedan od prvih standardnih oružja pojavio se oko 1350. g. I zvao se "Rondel". Ime je dobio po tome što mu je štitnik napravljen od okrugle pločice bio postavljen horizontalno na dnu oštrice noža. Tijekom IS.st. Rondel je smatran najboljim bodežom te ga je većina vitezova nosila. Bodeži su se u borbi koristili pod tri okolnosti:
    • Ukoliko je glavno oružje bilo slomljeno ili izgubljeno
    • Kada se htjelo protivniku zadati coup de grace
    • Ili se borba vodila u malom prostoru
    Bodeži su se nosili u koricama na desnoj strani. Na društvenim okupljanjima bilo je prihvatljivo korištenje bodeža potrebe jela. Kako se s njima jednostavno manevriralo bili su idealni za pronalaženje proreza u protivnikovom oklopu za pdrobadanju kroz njih. Najčešća ubodna mjesta su bili spojevi između kacige I ramena, ispod pazduha I na preponama.
     
  4. Eomer

    Eomer Novi Član

    Šljemovi kod Karolinga

    Pisani izvori iz devetog stoljeća povremeno spominju nošenje helmusa ili galeae iako oblik ovakvih šljemova nikad nije točno utvrđen, a materijal od kojeg su načinjeni rijetko se navode. Šljemovi na koje Lex Ribuaria određuje cijenu od 6 solida sigurno su bili načinjeni od metala prije nego kože, uzimajući u obzir njihovu visoku cijenu. Kapitularija upućuje na to da se samo od vojnih zapovijednika očekivalo da nose šljemove što implicira da su kao takvi bili više nego jednostavne kape. Nažalost arheološke iskopine nisu se uspjele domoći nikakvih šljemova koji bi mogli datirati iz 8. ili 9.st.
    Stožasti šljem kojeg su vjerojatno nosili Karolinzi bio je Sprangenhelm. Ime je izvedeno od 6 ili više metalnih traka (sprangen) koje su spajale traku oko glave za metalnu pločicu na vršku, stvarajući okosnicu koja je zatim bila ispunjena metalnim pločama ili rogom. Potvrđeno je da je takav šljem postojao na Zapadu od 3.-7.st.
    Standardni karolinški šljem najslikovitije je prikazan na Psalterium aureum. Šljem se može opisati na slijedeći način: Zaoštrava se prema isturenom štitniku za vrat, sa izraženim rubom koji okružuje čitavi šljem. Taj rub čini se da diže čeonu stranu šljema gdje zakovica označava presjek sa metalnom trakom koja se spušta sa vrška. Ova traka može i tvoriti tzv. krestu koja se proteže čitavim šljemom te koju neki izvori prikazuju nadopunjujući je perjanicom.
    Dva faktora ukazuju na to da je tip šljema prikazan u Psalterium aureumu izvorni kojeg su nosili Karolinzi. Prvo, šljemovi oslikani na ostacima iz kasnorimskih i bizantskih minijatura nisu ovoga tipa. Drugo, najuvjerljivije objašnjenje zašto su postojali uzastopni portreti ovog tipa šljema, u raznim franačkim izvorima na koje su utjecale brojne ikonografske tradicije jest taj da su umjetnici inspiraciju crpili iz svakidašnjih prizora. Što se tiče izvora šljema ovog tipa spominjanog u Psalterium aureumu, nađeni su nekoliko kasnorimskih konjaničkih šljemova koji bi mogli prezentirati tip modela od kojeg se kasnije karolinški mogao razviti.
    Jedan je od šljemova bio opisan kao "helmum cum hasberga" što je evidentno upućivalo na žičani veo. Hasberga šljem ima očito etimološku pozadinu od hair-vrat i berga-zaštita, što upućuje da je predmet u pitanju bio neka vrsta štita za vrat, moguće pričvršćen za šljem.
     
  5. Eomer

    Eomer Novi Član

    Barut i prvi topovi

    Po nekim pokazateljima Arapski alkemičari poznavali su kalijev nitrat još od vremena Kahalid ibn Vazida (709. g.). Bio je poznat pod različitim imenima, te je korišten
    kao fluks u metalurgiji za dobivanje dušične kiseline i atjua regia. Recepte za te postupke možemo naći u spisima Jabir ibn Hayyana (815. g.) i Abu al-Razia (932. g.) te kod drugih alkemičara. Neki od naziva iz Arapskog svijeta za kalijev nitrat su natrun, buraq, barud te mnogi drugi. Prije nego kalijev nitrat efikasno iskoristimo za proizvodnju baruta on mora biti pročišćen. U arapskoj literaturi pronađena su dva postupka pročišćavanja. Prvi je iz 11. stoljeća od Ibn Bakhtawayha. On je bio arapski fizičar koji u svojoj knjizi Al-Muqaddimat opisuje zaleđivanje vode u bilo koje doba godine koristeći kalijev nitrat. Drugi je od Hasana al-Rammaha iz 13 stoljeća. On u svojoj knjizi al-fiirusiyya wa al-manasib al-harbiyya (Knjiga vojnog konjaništva i nevjerojatnih ratnih strojeva) prikazuje kompletan proces pročišćavanja kalijevog nitrata. Taj proces postaje standardan u svim arapskim izvorima. On u jednoj posudi pomiješa vodu s salitrom, te tu posudu stavi na laganu vatru dok ne postane topla. Otpatke s vrha posude treba baciti. Pojača vatru sve dok tekućina ne postane čista. Tada treba tu tekućinu preliti u drugu posudu, ali da nam ne bi upao sediment. Tada treba tu posudu staviti na vatru sve dok tekućina ne zavrije. Tada skinuti s vatre i lagano promiješati. Nakon toga uzme se dvije trećina salitre i jedna trećina pepela od spaljenog drva. To se pažljivo samelje i mješavina se stavi u posudu u koju se doda malo vode. To se kuha sve dok salitra i pepeo više nisu spojeni. Ta metoda je prva koja koristi drveni pepeo u proizvodnji salitre. Sada ćemo spomenuti par slučajeva gdje je bio korišten kalijev nitrat za vrijeme Križarskih ratova. Ima i nekih pristaša da je sastojak grčke vatre kalijev nitrat. Prvi slučaj je iz 1186. godine kada su križari opsjedali al-Fustat. Shawar je bio odlučio spaliti grad. Al-Maqrizi kaže daje korišteno 20000 komada karaz shami (keramičke granate) pune zapaljivog materijala. Grad je gorio 54 dana. Znanstvenici su našli nekoliko granata u kojima je potvrđen pronalazak kalijeva nitrata. Drugi je iz knjige Ratne varke, osvajanje gradova i obrana prolaza. U njoj je mnogo recepta za grčku vatru, te se u jednom kao sastojak spominje natrun. Treći je u opsadi Damiette 1218. godine (Peti Križarski rat) u kojoj su obrambene snage koristile grčku vatru iz gornjeg slučaja. Četvrti je slučaj iz sedmog Križarskog rata u bitci za al-Mansura 1250. prevagu je Arapskoj vojsci donio barut. Korištene su velike posude napunjene barutom. Peti slučaj je iz 1291. godine za vrijeme opsade Acre, Arapi su koristili barut za rušenje bedema. Barut u posudama je bio ispaljivan iz manjanigs (trebucheti), te su strijelci ispalili mnogo strijela koje su na sebi imale posude s barutom.
    Već spomenuti Al- Rammah u svojoj knjizi iz 1280. godine ima 107 recepta za barut i 22 recepta za rakete. Tako veliki broj recepta za barut ukazuje na to da ih on nije sam izmislio već da su neki iz kraja 12. stoljeća što nam govori njegova uvodna rečenica gdje on zahvaljuje svojim djedovima. Srednja vrijednost korištenja kalijeva nitrata kod spravljanja baruta je 75 %, 10 %sumpora i 15 % ugljika. Ima još drugih izvora no omjer je u prosjeku više-manje isti. Četiri Arapska izvora spominju mali prenosivi top. Svi govore da je top bio u upotrebi u bitci "Ayn Jalut u Palestini 1260. godine između Arapske vojske i Mongola. Ponovno saznajemo da je i 1304. korišten protiv Mongola. Svrha prvih topova je bila da uplaše neprijateljske konje i uzrokuju nered u njihovim redovima. The St. Petersbugh MS je najrenomiraniji među spisima. U njemu se opisuje sastojci koji idu u top, a nakon toga ide kugla ili strijela. U 14. stoljeću već vidimo daje top postao oružje za opsadu gradova. Ibn Fadl Allah al-'Umari 1340. u svom priručniku za vladine dužnosnike opisuje glavna oružja za napad i obranu gradova, među kojima je i top. Drugi je od povjesničara Salih ibn Yahya koji opisuje opsadu al-Karaka iz 1342. godine u kojoj al-Karačani na svoje zidine postavljaju 5 trebuchets i mnogo topova. On isto spominje da je guverner Damaska na svoje zidine postavio mnoge topove. Al-Qalqashandi u svojoj enciklopediji Subh al-a^sha iz 1365. godine spominje topove. Kaže da ih ima različitih tipova, neki su ispucavali kamenje, neki koplja, a neki željezne kugle koje su mogle težiti između 4.53 kilograma i 45.3 kilograma. Još kaže da je vidio u Aleksandriji kako top djeluje. Kaže da je napravljen od bakra i olova, te pričvršćen željeznim završecima. Kaže da je velika željezna kugla ispaljena iz njega te je pala u Silisijsko more izvan Bab al-Bahr (Morska vrata), što je velika udaljenost.
     
  6. Nea

    Nea curica

    KATAPULT


    [​IMG]


    Katapult je oružje koji služi za opsadu - služi za bacanje projektila na veliku udaljenost. Riječ "katapult" ima proIjeklo u grčkom jeziku i prvotno je značenje bilo da je to stroj koji izbacuje strelice, dok je "balista" bio naziv za stroj koji izbacuje kamenje. Tijekom vremena ta su dva naziva zamijenila značenje. Katapult se obično sastavljao od drva na mjestu gdje se i koristio pa ga vojska nije morala vući sa sobom.

    Prvi su se katapulti pojavili u Grčkoj oko 400. godine prije Krista. Među izumitelje se ubraja Dionizije Sirakuški i Onomarh. Aleksandar Veliki ih je koristio i kao podršku trupama na bojištu. Katapulti su još više došli u upotrebu tijekom rimskih osvajanja i tijekom srednjeg vijeka. Izum baruta je tijekom XIV. stoljeća potpuno izbacio katapult iz upotrebe. Tijekom srednjeg vijeka katapulti su se koristili i kao prva biološka oružja. Njima su se na neprijatelja izbacivali leševi stoke ili leševi ljudi umrlih od kuge. Zadnja zabilježena upotreba katapulta kao oružje bila je tijekom Prvog svjetskog rata, kada su ga vojnici koristili za izbacivanje granata prema neprijatelju.


    http://povijest.net/content/view/140/54/
     
  7. Freya

    Freya goddess of eydis

    Top

    Prema široj vojnoj definiciji, top je vrsta artiljerijskog oružja koje služi za uništavanje otkrivenih, vertikalnih, brzopokretnih i točkastih ciljeva (što god to značilo!!), oklopnih vozila, fortifikacijskih prepreka, te za gađanje na velikim udaljenostima.
    Sama riječ vuče korijene iz turskog jezika. Prvi pravi topovi, po karakteristikama nalik suvremenima, pojavili su se u 18. stoljeću. Njihova unutarnja stijenka bila je glatka, a frekvencija paljbe, tj. kadenca (broj opaljenja u jedinici vremena) bila je mala. Ti su topovi imali mali domet i slabu točnost gađanja. S vremenom se top usavršavao, pa je umjesto glatke dobio cijev s uzdužnim spiralnim žlij♥♥ovima, a kuglastu granatu i barutno punjenje u dnu cijevi, zamijenio je tzv. artiljerijski metak sastavljen od čahure, eksplozivnog punjenja, kapsule i granate, izduženog, aerodinamičnog oblika.

    Povijesni razvoj topa može se podijeliti u nekoliko etapa, a on sam počinje se razvijati nakon izuma baruta, što i jest omogućilo razvitak vatrene artiljerije. Prvo vatreno oružje u današnjem smislu bila je arapska modfa. Grmeći 'samogori' pojavili su se u Francuskoj 1338. godine. To je zapravo jedna cijev koja je izbacivala kamenčiće ili željezne štapove. Oko 1340. godineviše je takvih cijevi montirano na kotače. U bitci kod Kresija 1346. godine, prvi puta su u Europi upotrijebljena 'vatrena oruđa', čiji su najraniji primjerci bili vrlo primitivni. To je bila debela, iznutra glatka cijev od zavarenih željeznih štapova, ojačana s nekoliko obruča. Cijev je imala drveni kundak, a ciljanja nije bilo. Lafet nije omogućavao mijenjanje nagiba cijevi, a time i mijenjanje udaljenosti gađanja. Za promjenu dometa pod 'usta' cijevi podmetali su se komadi drva ili se lafet ukopavao u zemlju.

    Artiljerijske sustave tog vremena izrađivali su pojedini obrtnici, koji su strogo skrivali svoje znanje i 'recept' se prenosio s oca na sina. Oružje često bilo neotporno i kruto i nerijetko je predstavljalo opasnost i za onoga tko se njime koristio.
    Svako je oružje imalo svoj kalibar, a time i vlastito streljivo. Kalibar se nije mjerio, već se samo označavao veličinom zrna (kao 'jabuka', 'glava'). Oružje je imalo i svoja imena, kao npr. Bijesna Margita, Vatreni mačak, a ime se ponekad davalo i prema majstoru-konstruktoru.

    [​IMG] Zapadna Europa, 1380. god.


    Ima još! U daljnjem pisanju me omela žestoka grmljavina! Nastavak slijedi!! :lol:
     
  8. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Helebarda – (eng. halbert, fra. hallebarde, nje. Hellebarde, tal. alabarda) pripada skupini hladnih oružja, podskupini individualnih oružja, a prema namjeni je ubodno-sijekuće oružje, s dugom drškom i rabi se u borbi pješaka s oklopljenim konjanicima. Helebarda se sastoji od metalnog sječiva i metalnog nasadnika koji predstavljaju jednu kompaktnu cjelinu. Metalno sječivo sastoji se od ubodno-kopljastog dijela (za nanošenja ubodnih povreda u nezaštićene dijelove tijela oklopljenog konjanika), sječiva koje može biti ravno, zaobljeno (konveksno) ili udubljeno (konkavno), a služi za rasijecanje oklopa, te srpolikog dijela (kuke) koja služi za zakaćivanje i obaranje oklopljenog konjanika iz sedla na tlo. Metalni nasadnik služi za nasađivanje sječiva na drveni držak (motku) koji se izrađivao obično od jasenovog drva i bio je dužine od 1,80 do 2,40 m.

    [​IMG]
    razni tipovi i vrste helebardi

    O podrijetlu naziva za ovo oružje, te datiranom vremenu i mjestu pojave ima više pretpostavki. Najvjerojatnije naziv potječe od staronjemačkih riječi 'halm' (motka) i 'barde' (sjekira). Prvi spomen ovog oružja datira iz druge polovice 13. stoljeća iz ratova Troie koje vodi Konrad von Würzburg iz Basela. Francuzi pak su za to oružje doznali od Nizozemaca i poradi toga kod njih se dugo zadržao naziv 'hache danoise'. Švicarci pak ga svojataju, jer tvrde da su ga prvi uporabili njihovi pješaci za borbu s teškim oklopljenim konjanicima koji su bili imuni na strijele i ostala sječiva. U bitkama kod Morgartena 1315. i Zampaha 1386. švicarsko pješaštvo naoružano helebardama doista je nanijelo teške gubitke oklopljenim konjanicima i vratilo pješaštvu ugled koji su mu poljuljali oklopljeni konjanici.

    Krajem 16. stoljeća pješaštvo je ustrojeno od kopljanika (pikinira), arkebuzira i musketara, pa prestaje potreba za helebardom. U 17. i 18. stoljeću helebardu dobivaju pješački dočasnici i ona je sada na sječivu bogato urešena i ukrašena grbovima, ornamentima, inicijalima, a držak se omotava samtom i ukrašava raskošnim kićankama, te postaje oružje i tjelesne garde francuskih i njemačkih vladara. Danas se helebarda još uvijek zadržala kao oružje u satniji helvećana (Papina švicarska garda) u Vatikanu.

    Izvori: W. Boeheim, Waffenkunde, Leipzig 1890. i A. Demmin, Die Kriegswaffen, Leipzig 1893.
     
  9. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Vojnički bod (bajunet) – (eng. bayonet, fra. baionnette, nje. Bajonett, tal. baionetta) pripada skupini hladnih oružja, podskupini individualnih oružja, a prema namjeni je ubodno i ubodno-sijekuće oružje. Bajunet se pojavio kao oružje s namjerom da se musketari osamostale i oslobode od potrebe za kopljanicima koji su im predstavljali blisku zaštitu. Način uporabe bajunete može biti dvojak i to kao nataknuta na cijev puške, ili bez puške u bliskoj borbi tijekom napada ili pak za osobnu obranu. Naziv potječe od prvotne vrste lovačkog noža koji se proizvodio u 15. stoljeću u gradu Bayonneu.

    Prema memoarima francuskog markiza Jacquesa de Chastenet Puysegura (starijeg) francuski pješaci prvi su put uporabili bajunet 1642. godine tijekom borbi i bitaka u Flandriji. No, bajunet službeno ulazi u naoružanje francuskih pješaka tek 1662. i to samo za jednu pješačku pukovniju kraljevskih strijelaca. Ostale francuske pješačke pukovnije na bajunet čekale su sve do 1674. U Engleskoj bajunet ulazi u naoružanje 1672. i opet samo za jednu pukovniju draguna, 1685. bajunet dobivaju i kraljevski strijelci, a 1686. i ostale pješačke postrojbe.

    [​IMG]
    japanski vojnički bod (bajunet) tip 30 za pušku tipa Arisaka

    Prvi bajuneti bili su zapravo dvosječni noževi dužine 30 cm i širine 2,5 cm, ili pak bodeži trokutastog presjeka, a postavljali su se na musketu umetanjem drške bajunete u cijev muskete. Poradi toga musketa, dok je na njoj bila bajuneta, nije se mogla rabiti kao vatreno oružje. Uslijed takove uporabe bajunete i muskete engleski general Andrew Mackay pretrpio je poraz u bitci kod Killiecrankie 1689. Isti taj general kasnije je konstruirao bajunetu koja se pomoću prstena naticala na cijev muskete koja je tako opet i s nataknutom bajunetom bila vatreno oružje. Krajem 17. stoljeća sve su tadašnje vojske uvele u naoružanje takvu bajunetu.

    Današnje vojske imaju puške s ugrađenim bajunetama koje su preklopive i stalno su na pušci, ili pak se iste nose u koricama za pojasom. Neke od današnjih bajuneta uz spajanje s koricama mogu poslužiti i kao škare za sječenje bodljikave žice.

    Izvori: W. Boeheim, Hanbuch der Waffenkunde, Leipzig 1890. i M. Blumenson, The Bayonet: Tool, Toy or Terrorizer, časopis Army broj 10/68.
     
  10. SonneLeonardus

    SonneLeonardus Novi Član

    [​IMG]

    Mačevi su bili jako cijenjeni što dokazuje i poslovica Katana wa samurai no tamashii (mač je duša samuraja).
    Povijest Japanskih mačeva ide i do 2000 godina unazad. Prvi mač je nađen u jednom japanskom grobu. Taj najstariji mač nosi naziv jo-ko-gatana i u prijevodu znači ''mač predaka''.

    Katana (刀:かたな) je japanski naziv za mač. Koristi se za specifičnu vrstu oštrice zvanu daito, te se koristi od 1400-tih godina. To je zavijeni mač tradicionalno korišten od strane samuraja sa sječivom na vanjskoj strani oštrice. Mač se najčešće nosio sa wakizashiem (shoto), jednakim ali kraćim mačem. Isto tako se katana mogla nositi uz tanto, još manju ali gotovo isto oblikovanu oštricu. Ta dva oružja zajedno su se nazivali daisho, te su predstavljala moć i čast samuraja. Duga oštrica se koristila u otvorenoj borbi, dok se kraća oštrica koristila kao pomoćno oružje, za ubadanje, borbu na malim prostorima i seppuku, što je oblik ritualnog samoubojstva poznatiji kako hara - kiri. Katana se primarno koristi za siječenje, te je namijenjena za dvoručni hvat. Tradicionalno se nosi sa rubom okrenutim na gore.

    [​IMG]

    Katana služi sa rezanje protivnika, iako se može upotrijebiti i za zabadanje u protivnika. Njome se može rukovati sa jednom rukom ili s dvije tj. moguće je rukovati sa jednom ili sa dvije katane. Prvi samurai, koji su se koristili katanama, su bili jahači na konjima i u naletima na konjima bi vodili bitku. Zato je katana lagano zakrivljena, jer se je s njom baratalo sa leđa konja koji je u naletu, a katana je bila u potpunosti optimizirana za takve borbe. Puno više štete se nanese protivnicima na taj način nego u naletu na nogama u ravnoj liniji.

    Sastav materijala katane se konstantno mijenjao, kroz razdoblja, ali i kroz majstore. Znam da ima karbona, magnezija, bakra, titana, čak ili silikona. Visoki postotak karbona katani daje čvrstoču, dok visoki postotak silikona daje fleksibilnost. Iako je katana razorno oštro oružje koje reže kožu kao vrući nož margarin, prepreka joj je oklop jer za to nije niti dizajnirana.

    Mitologija katane se provlači čak i kroz Bibliju gdje se spominju Damast mačevi koji bi mogli prerezati svileni šal koji se samo pustio da padne na oštricu. Nakon Drugog svjetskog rata su Saveznici zabranili izradu katana u Japanu zbog straha prema simbolici. Japanski vojnici bi istrčavali iz rovova sa izvučenim katanama i jurišali na Savezničke vojnike u trenucima kada se očekivalo da se predaju Saveznicima. To je samo pojačalo sumnje da je katana magično oružje i podizalo je strah među saveznicima na tom dijelu bojišnice.

    (izvor:http://www.inet.hr/~anbozic/katana.html, wikipedija)
     
  11. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Bojni čekić (Bojno kladivo) – (lat. malleus, eng. knocker, fra. marteau d'armes, nje. Streithammer, tal. martello d'arme) pripada skupini hladnih oružja, podskupini individualnih oružja, a prema namjeni je udarno – ubodno oružje, koje rabe pješaci kopljanici u trenutku kada nastupi bliska borba ('prsa o prsa'), pa je poradi blizine protivnika nemoguće više rabiti koplje.

    Sastoji se od metalne glave (čekić) i drške. Glava (čekić), u zavisnosti od perioda uporabe, razlikuje se u materijalu izrade, pa tako može biti kameni, drveni, olovni, brončani, željezni ili čelični. Glava (čekić) s jedne strane ima nazubljenu površinu, a na drugoj strani pak je kljun ili sjekira. Neki od bojnih čekića na vrhu mogu imati i koplje ili pak bodež. Drška je drvena, ali može biti i metalna, a nosi se za pojasom kod pješaka, ili pak pričvršćen za sedlo kod konjanika.

    [​IMG]

    Bojni čekić javlja se već prije dvije tisuće godina, ali pravu uporabu u borbi doživljava tek u 14. i 15. stoljeću. Kao masovno i temeljno oružje pojavljuje se u 14. stoljeću kada su njima bili naoružani 'Mlatioci švapskih vitezova' (Schläglerbund) ustanici protiv centralne carske vlasti. Sredinom 14. stoljeća njime su naoružani i francuski pješaci, a bojni čekić kod njih naziva se 'picois'. Gotovo istodobno pojavljuje se i lucerinski bojni čekić koji ima dugu dršku, ravni bočni šiljak i nešto kraći bodež. Kako bi se pojačala efikasnost helebarde na njezinu dršku može se nasaditi i bojni čekić.

    Jačanjem oklopa, bojnim čekićem naoružavaju se i konjanici, pa se konjanički bojni čekić razlikuje od pješačkog po tomu što ima nešto kraću dršku i sjekira ima oblik kljuna (papagaja, gavrana ili sokola). U početku vitezovi s podsmjehom doživljavaju bojni čekić i odbijaju ga nositi s obrazloženjem da je to oružje seljaka, građana i poreznih obveznika, ali kasnije ga uvidjevši njegovu ubojitost prihvaćaju šutke. Taj bojni čekić koji su prihvatili vitezovi naziva se viteški bojni čekić i dužine je 50 cm.

    Bojni čekić pod nazivom 'maca' (najvjerojatnije od talijanskog mazza) rabio se i u Dubrovačkoj republici. Pojavom vatrenog oružja bojni čekić postepeno nestaje dok napokon u 18. stoljeću definitivno ne izlazi iz opreme vojnika. No, Mongoli i američki starosjedioci (Indijanci) uspješno ga rabe sve do 20. stoljeća.

    Izvori: W. Boeheim, Waffenkunde, Leipzig 1890. i A. Demmin, Die Kriegswaffen, Leipzig 1893.
     
  12. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Bojna sjekira – (lat. securis, eng. battleaxe, fra. hache d'armes, nje. Streitaxt, tal. azza, pripada skupini hladnih oružja, podskupini individualnih oružja, a prema namjeni je udarno – sijekuće oružje koje se rabi u bliskoj borbi. Jedno je od najstarijih i najraširenijih vrsti oružja koje podjednako rabe pješaci i konjanici. Bojna sjekira sastoji se od duže ili kraće metalne ili drvene drške i sječiva koje može imati različite oblike (ravno, zavijeno …), a može biti dvosječno ili jednosječno. Neke kraće bojne sjekire mogu se i bacati na protivnika. Ta sječiva opet mogu biti izrađena od različitih materijala kao što su grubo klesani kamen, bronca ili željezo.

    U srednjem vijeku Indijci razlikuju 'tarangalah' sjekire koje su jednosječne i 'tabarzagnol' sjekire koje su dvosječne. Drevni Egipćani imaju jednosječne sjekire u obliku polumjeseca koje nazivaju 'tem'. Babilonci kombiniraju sjekire s bojnim čekićem, a Asirci imaju također jednosječne i dvosječne sjekire. Rimljani imaju jednosječne 'sekuris' i dvosječne 'hipeniferi' sjekire, a glede oblika sječiva i drške razlikuju one s povijenim kljunom i kratkom drškom 'dolabra' i one s dugom drškom 'dolabra fosaria'. Vojnike naoružane sjekirama nazivaju bipennifferi. Franci do 9. stoljeća imaju sjekire za bacanje na daljini do 12 m koje nazivaju 'francisea'.

    U doba križarskih ratova počinje se rabiti bojna sjekira slična helebardi nazvana 'godendag'. U 14. stoljeću bojnoj sjekiri dodaju se kuka i šiljak, pa se tada iz nje razvija već prije spomenuta helebarda. Ruski strijelci imaju bojnu sjekiru nazvanu 'berdiš', a kratka metalna sjekira njemačkih pješaka iz 16. stoljeća nazvana 'barthe' bila je šuplja i mogla je poslužiti kao arkebuza. Mađarski pješaci nazivaju svoju bojnu sjekiri 'fokoš' koja skroz nalikuje 'tomahawku' sjevernoameričkih starosjedilaca (Indijanaca).

    Bojne sjekire nose i Hrvati tijekom svojih selidba što je vidljivo na mnogim gravurama, ali kako se ona nazivala ostalo je nepoznato. No, u svom osobnom istraživanju Athumanunh nalazi neke zapise gdje se spominje nekakva sjekira čije je sječivo zavijeno prema dršci i naziva se 'balta', pa ako se onda uzme u obzir da su naši stari (djedovi) na području gdje živi Athumanunh sjekire nazivali 'baltice', to bi onda moglo biti to.

    Izvori: W. Boeheim, Waffenkunde, Leipzig 1890. i A. Demmin, Die Kriegswaffen, Leipzig 1893.
     
  13. Freya

    Freya goddess of eydis

    Zanimljivi su ti postovi, samo da možda pokušaš na netu pronaći neku prikladnu ilustraciju onoga o čemu pišeš, pa ubaciš u tekst., bilo bi još bolje!

    Samo naprijed! :lol:
     
  14. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    naravno da sam pokušao ubaciti slike, sheme, ali izgleda da se još uvijek ne snalazim ili je nešto drugo posrijedi, jer ništa mi ne uspjeva. Kad naučim bit će slika uz svaki post. :)
     
  15. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Arkebuza – (eng. arquebus, fra arquebuse, nje. Arkebuse, tal. archibugio) pripada skupini vatrenih oružja, podskupini ručnog oružja, a prema namjeni je pješačko strijeljačko oružje s kojim započinje prijelaz sa samostrijela i ručnog topa prema puški koja će postati obvezatni i temeljno naoružanje svih grana vojski.

    Arkebuza se prvi put pojavila krajem 14. stoljeća u Njemačkoj, bila je dužine 2 m, imala je cijev kalibra od 12,5 do 20 mm i usadnik (kundak). Punila se od naprijed, kroz usta cijevi. U početku ona je skupno oružje jer je poslužuju dva vojnika, ali ubrzo to radi samo jedan.

    Cijev prvih arkebuza bila je od bronce, a kasnije i od željeza, ta cijev je bila glatka, bez polja i žlj♥♥ova. Zrna su u početku od kamena, kasnije od željeza, pa olovna, pa željezna obložena olovom. Usadnik je ravan, ili malo zakrivljen, izrađen od drveta oraha, jasena ili pak ponekad i javora. Težina prvih arkebuza je od 5 do 7 kg.

    [​IMG]

    Razlikuju se dvije vrste arkebuza i to one bedemske (hakebute) i ručne. Prve se rabe za obranu bedema, a druge pak za borbu na otvorenom bojnom polju. Strijelac (arkebuzir) od opreme nosi kožnatu torbicu sa zrnima, barutnicu s barutom (služi za potpalu i šaržer (redenik) od 11 drvenih cjevčica koje su napunjene s određenom količinom baruta koja može izbaciti zrno.

    Opaljenje se izvodi pomoću stijenja (fitilja) koji se pali užarenim ugljenom, a kasnije užarenim željezom. Kasnije je taj mehanizam za opaljenje usavršen, naziva se taban i pali se iskrom koju izaziva trenje tog mehanizma.

    U samom početku arkebuza teško istiskuje samostrijel, jer tijekom kiše arkebuze su bile beskorisne, no, postepeno arkebuza se usavršava i njezino zrno probija oklop na većim daljinama dok strijela samostrijela to ne može. Arkebuzu će kasnije zamijeniti musketa, nova i bolja vrsta vatrenog oružja.

    U Dubrovniku rabljene su arkebuze od 1428. , a u ostatku Hrvatske krajem 15. stoljeća.

    Izvori: A. Demmin, Die Kriegswaffen, Leipzig 1893.; W. Boeheim, Handbuch der Waffenkunde, Leipzig 1890.; H. L. Peterson, Armes a feu, Paris 1963.
     
  16. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Vatreno oružje

    Vatreno oružje (eng. fire arms, fra. armes a feu, nje. Feuerwaffe, tal.arma da fuocco) vrsta oružja koje izbacuje projektile tlakom plinova nastalih u cijevi sagorijevanjem barutnih naboja.

    Moćna potiskujuća energija vatrenom oružju daje veliki domet, preciznost u gađanju i ubitačno uništavanje cilja. Vatreno oružje dijeli se na pješačko i topničko oružje. Pješačko vatreno oružje je sve ono oružje (pištolji, kratke strojnice, puške, puško-strojnice i strojnice) čiji kalibri se kreću od 5, 56 do 20 mm. Topničko oružje dijeli se na opće topničko, tenkovsko, brodsko, obalsko, protuzrakoplovno i zrakoplovno.

    Prva povijesna preteča vatrenog oružja je madfaa (arabljanski drveni bacač iz 12. stoljeća). Kasnije se redom pojavljuje u Španjolskoj 1305., Češkoj 1310., Škotskoj 1318., Njemačkoj 1323., Engleskoj i Italiji 1326., Francuskoj 1338., Belgiji 1339., te Rusiji 1382.

    Vatreno oružje teško se probijalo ispred bacačkog hladnog oružja (bacačke naprave) poradi konzervatizma i vjerskog fanatizma koji je vladao među plemićima koji su ga nazivali 'đavolji pronalazak', a sve poradi bojazni da sirotinja (kmetovi) ne dođu u posjed tog opasnog oružja koje ih može ugroziti.

    Kratka strojnica

    Kratka strojnica (eng. submachine gun, fra. mitraillete, nje. Maschinenpistole, tal. pistola mitragliatrice) lako je pješačko oružje za borbu s ciljevima koji se pojavljuju brzo i trenutno. Naročito je podesno i efikasno za borbu u rovovima, kretnicama, šumama, planini i naseljenom mjestu.

    Kalibri kratkih strojnica kreću se od 7 do 12 mm, a težine su im od 2, 7 do 4, 5 kg. Kratka strojnica razvila se u početku kao automatski pištolj kojeg je prvi konstruirao Abiel Revelli pod nazivom 'Villar Perosa'. Težina te preteče kratkih strojnica ('Villar Perosa') bila je 6, 5 kg, kalibar 9 mm, a patentirano je 8. travnja 1914. godine.

    Isprva je namjena i uloga kratkih strojnica bila za naoružavanje zrakoplova, ali se to pokazalo kao vrlo neefikasno, pa se kratke strojnice na zrakoplovima zamjenjuju sa strojnicama.

    Godine 1915. ta prva kratka strojnica preinačena je, poboljšana i uvedena je u naoružanje pješaštva pod nazivom 'Fiat M 1915'. Bilo je pokušaja da se montira na bicikl, ali su oni redom propadali.

    Kratkom strojnicom u početku naoružavani su dočasnici strojničkih pješačkih postrojbi. Bile su to kratke strojnice tipa 'Mauser' i 'Luger' (zapravo pištolji produženih cijevi).

    Tijekom bitke kod Caporetto (Kobarid) Nijemci su zaplijenili veći broj talijanskih kratkih strojnica tip 'Fiat M 1915', vrlo su im se dopale, pa je na temelju njih njemački konstruktor Hugo Schmeisser konstruirao njemačku kratku strojnicu tip 'Bergmann-Muskete MP 18'.
    Nadalje, kroz povijest slijede kratke strojnice tipa 'Thompson M 1928' kalibra 11, 43 mm, 'Schmeisser MP 28' kalibra 9 mm, 'Mitraillete M 1934', pa 'Schmeisser MP 38 i MP 40', 'Bergman PM M 1934', Steyer-Solothurn MP', 'Aimo Lahti i Aimo Suomi', pa opet 'PPD M 41', 'PPŠ M 42', 'Bereta M 38/42', pa serija 'Sten Mark I, II, III, V', 'MAS M 38', 'Sterling', 'Uzi MP 2' …

    Izvori: G. Däniker, Die Maschinenwaffen im Rahmen der Taktik, Berlin 1942. i M. Johnson, Ch. Haven, Automatic Weapons of the World, New York 1945.
     
  17. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Puškostrojnica

    Puškostrojnica (eng. light machine gun, fra. fusil mitrailleur, nje. leichtes Maschinengewehr) automatsko vatreno oružje namijenjeno za borbu protiv skupnih i pojedinačnih ciljeva, vatrenih točaka (strojnica, puškostrojnica), helikoptera i jedrilica.

    Temeljno je oružje pješačke desetine, a ima veći domet i brzinu gađanja od puške. Opslužuje (rukuje) je jedan vojnik puškostrojničar.

    Prva puškostrojnica (Madsen M1903, neki je nazivaju i Rexar) pojavila se u Danskoj, a konstruirao ju je Shouboe. Prvu masovniju primjenu doživjela je tijekom rusko-japanskog rata (1904. do 1905.). Kasnije se razvijaju francuska 'Chauchat M1908', 'Berthier M1908' i 'Benet-Mercie M1909' (Hotchkiss M1908), pa njemačka 'Maxim M08/15'.

    Tijekom 1. Svjetskog rata puškostrojnicu u naoružanju imaju sve vojske, a najpoznatije puškostrojnice iz toga doba su: američka 'Lewis M1915' i 'Browning M 1918' (BAR), francuska 'Chauchat M1915' i njemačka 'Bergmann M1915'. V. Britanija i Rusija ne razvijaju svoje puškostrojnice već rabe američke tipa 'Lewis M1915 i M1918'.

    U periodu između dva Svjetska rata razvijaju se slijedeće puškostrojnice: češka 'ZB M1926' (Zbrojovka), finska 'LS 26/32', francuska 'Chatellerault M1924/29' talijanska 'Breda-Fiat M1930', japanska 'M96', njemačka 'MG 34', ruska 'Degtarjev PD M1928' i britanska 'Bren MK1' (na temelju češke Zbrojovke).

    Vojska Kraljevine Jugoslavije razvila je vlastitu puškostrojnicu tip 'Šoša M1915 i M1915/26'.

    Tijekom 2. Svjetskog rata rabljene su uglavnom strojnice iz perioda između dva rata, a od novih pojavile su se: američka 'Johnson M1941', njemačka 'MG 42' i sovjetska 'DPM'.

    Nakon 2. Svjetskog rata razvijaju se američka 'M 60', belgijska 'MAG, danska 'Madsen (Saetter), francuska 'M 52', zapadnonjemačka 'MG 1', čehoslovačka 'M1959' i sovjetska 'PK', te 'RPD'
     
  18. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Strojnica

    Strojnica (eng. maschine gun, fra. mitrailleuse, tal. mitragliatrice, nje. Maschinengewehr) najteže je i najmoćnije pješačko automatsko vatreno oružje. Namijenjena je za gađanje otkrivenih nezaštićenih živih ciljeva, ali i ciljeva u zraku i na vodi do 1500 m daljine. Opslužuju je najčešće tri vojnika (ciljač i dva pomoćnika – jedan nosi dodatno streljivo, a drugi postolje).

    Prva strojnica naziva 'Ripley 1861' i 'Gatling 1862' uporabljena je tijekom američkog građanskog rata (1861. do 1865.), pa 'Canon a balles' 1870., 'Bailey' 1876. i 'Gardner' 1879. Bile su to strojnice koje su imale veći broj cijevi.

    Prvu strojnicu s jednom cijevi konstruirao je 1884. Amerikanac H. Maksim, te je bila kalibra 11, 4 mm s brzinom gađanja od oko 600 metaka u minuti. Tu strojnicu usvojile su redom po godinama V. Britanija 1904., Njemačka 1908., Rusija 1910.

    Nakon prvog 'Maksima' slijede francuske 'Hotchkiss' 1897., 'De Puteaux' 1905. i 'St. Etienne' 1907., pa zatim austrijska 'Schwarzlose' 1902., češka 'Škoda' 1902., britanska 'Vickers' 1909., te njemačke 'Bergman' 1902. i 'Dreyse' 1908.

    Tijekom 1. Svjetskog rata strojnice se pokazuju kao vrlo moćno oružje, pa se usavršavaju već postojeći modeli 'Colt M1914', 'Browning M1917', te 'SIA M1918.

    Između 1. i 2. Svjetskog rata postojeći modeli i dalje se modificiraju i usavršavaju, a tijekom 2. Svjetskog rata rabe se najpoznatije strojnice i to njemačka MG 42 koja se bez postolja rabi i kao puškostrojnica.

    Nakon 2. Svjetskog rata strojnica se i dalje usavršava, a najpoznatije su belgijska 'MAG', danska 'Madsen (Saetter)', švicarska 'SIG MG 710', američka 'M 60', sovjetska 'M1943', čehoslovačka 'M52/57'…

    Vojska ex Jugoslavije rabila je strojnicu domaće izrade tip 'M53'.
     
  19. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Puška

    Puška (eng. rifle, fra. fusil, tal. fucile, nje. Gewehr) osobno je ručno oružje svakoga vojnika i služi za uništavanje protivničkih vojnika, oklopljenih i neoklopljenih vozila, utvrđenih zgrada i bunkera. Puške se dijele na vojničke, lovačke i sportske. Vojničke puške dijele se na obične, snajperske i protuoklopne, a obične se opet dijele na sporometne, brzometne, poluautomatske i automatske.

    Kroz povijest prvo su se pojavile sporometne puške, negdje početkom 15. stoljeća, te su se te prve puške punile na ustima cijevi. Dijelile su se na kulevrine, arkebuze i muskete. Cijevi tih prvih pušaka su glatke (bez polja i žlij♥♥ova), a zrno su kamen ili kuglica od željeza, čelika ili pak olova. Dihtanje između projektila i stjenke cijevi je gotovo nikakvo, pa su i dometi tih pušaka mali (200 m), a i preciznost gađanja je malena (do 30 posto).

    Taktika gađanja je slijedeća: na svakog 10 vojnika naoružanog kopljem dolazio je vojnik naoružan puškom. Vojnici naoružani puškama izašli bi ispred vojnika naoružanih kopljem, ispalili plotun i potom se brzo povukli iza vojnika s kopljem kako bi opetovano napunili pušku.

    Kaspar Zoller iz Beča, A. Kötter iz Nürnberga, te T. Vjatkin iz Rusije prvi su konstruktori pušaka čije su cijevi imale žlj♥♥ove. Te puške imale su veću preciznost u gađanju, ali se nisu rabile u vojskama, već za sportska natjecanja.

    Tijekom 17. stoljeća puška dobiva bajunet, pa sada više nema potrebe za vojnicima naoružanih kopljem. Prva postrojba koja je ustrojena od vojnika naoružanih s puškom koja je imala vojnički bod (bajunet) ustrojena je u Francuskoj 1671. i zadaća joj je bila štititi topnike od napada konjaništva.

    Godine 1844. francuski konstruktor Louis Etienne Thouvenin konstruirao je zrno koje se šipkom potiskivalo u cijev, te je sada dihtanje poboljšano. Još kasnije 1849. drugi francuski konstruktor konstruira olovno zrno s čepom koji se stavljao na dno zrna, pa se potom potiskivanjem barutnih plinova taj čep urezivao u žlj♥♥ove cijevi puške i dihtanje je zadovoljavajuće, a povećan su domet i preciznost.

    Nakon toga konstruirane su puške koje su rabile metak čije je zrno bilo u kartonskoj čahuri. Te puške imale su duge udarne igle koje su probijale kartonsku čahuru i udarale u kapsulu koja se nalazila na zrnu, pa bi tada došlo do zapaljenja barutnog naboja. Te puške punile su se odostraga, pa se njima može gađati i iz ležećeg i klečećeg stava.

    Najpoznatije puške 'ostraguše' su: pruska 'Dreyse M1841', američka 'Lancaster M1854', francuska 'Chassepot M1867', talijanska 'Carcano M1867' i ruska 'Karle M1856/68'.

    Tijekom rata 1866. Prusi su Austrijancima nanijeli teške gubitke upravo zato što su rabili puške 'Dreyse M1841', koje su se punile odostraga, pa su pruski vojnici zauzimajući ležeće stavove za gađanje bili manje izloženi od austrijskih koji su bili naoružani puškama 'sprednjačama' tipa 'Lorenz' i morali su stajati kako bi napunili pušku.

    Kasnije su u svim vojskama uvedene 'ostraguše', ali su se one vrlo brzo pokazale s nedostatkom, jer su barutni plinovi i visoke temperature dovodili do korodiranja i lomljenja udarnih igli koje su prodirale kroz kartonsku čahuru.

    Vrlo brzo Nijemci uvode pušku 'Mauser M1871' koja je rabila metak s metalnom čahurom, a inicijalna kapsula je na dnu čahure, pa više udarna igla ne dolazi u dodir s vrućim barutnim plinovima.

    Ubrzo ih slijede i ostale zemlje s puškama: austrijske 'Wänzl M1862' i Werndl M1870', talijanske 'Carcano M1867' i 'Wetterli M1867/71', ruske 'Krika M1867', 'Berban M1867' i 'Berban II M1871', te britanske 'Snider-Dixon M1866' i 'Peabody-Martini-Henry M1871'.
     
  20. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Puška – brzometna

    Razvoj vojne vještine i taktike vođenja borbe zahtijeva sve bržu paljbu i djelotvorniju vatru. Tom zahtjevu, u tom povijesnom trenutku, odgovaraju brzometne puške 'brzometke'. Naime, sada puške imaju spremnik u koji se smješta veći broj metaka jednim punjenjem, pa vojnik ispaljuje više metaka s jednim punjenjem.

    Pojavila se mesingana čahura metka koja je objedinila zrno, inicijalnu kapsulu i barutni naboj, a pojavljuje se i zatvarač koji se repetira (opetuje), pa te puške poneki nazivaju i 'repetirke'.

    Prve takve puške koje su se pojavile su: 'Henry-Winchester' i 'Spencer', a uporabljene su tijekom američkog građanskog rata (1861. do 1865.), te u burskom ratu (1899. do 1902.).

    Na početku razvoja tih pušaka traži se idealan položaj za spremnik s metcima, pa tako imamo spremnik u usadniku (kundak), ispod cijevi puške, ili ispod sanduka mehanizma za okidanje. Ovaj posljednji položaj omogućavao je najbrže punjenje puške.

    Isto tako traži se i najidealniji oblik spremnika za metke, pa tako imamo spremnik 'Mosin M91/30' koji ima metke posložene u jedan red, pa spremnik 'Mauser M91' u kojem su metci posloženi u dva reda vertikalno, pa onda spremnik 'Krag-Jörgensen' u kojem su meci u vodoravnom položaju, te spremnik 'Mannlicher-Schoenauer M1903/14' koji je u obliku bubnja.

    Od 1866. godine 'brzometke' rabe sve vojske tadašnje Europe, a najpoznatije su: austrijske 'Kropatschek' i 'Fruwirth', američke 'Ball' i 'Hotchkiss', švicarska 'Vetterli', švedska 'Krag' i ruska 'M1891'.

    Krajem, a naročito nakon završetka 1. Svjetskoga rata počinju se pojavljivati poluautomatske i automatske puške, opet poradi taktike borbe, gdje se traži da plotun zamjeni vatra ostvarena paljbom 'plitkih' pješačkih postroja.
     

Podijelite ovu stranicu