1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

O Orcima

Rasprava u 'Prostranstva' pokrenuta od Lucky Fakerz, 8. Veljača 2007..

Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.
  1. Lucky Fakerz

    Lucky Fakerz Novi Član

    Teškom mukom je stari ork došepesao do klade na kojoj je običavao sjediti. Bila je noć. Prilično svježa za to doba godine. Bilo je ljeto, naime, a komarci i ostali kukci nisu davali mira malom plemenu orkova.
    Izvadio je prvu strijelu iz tobolca i krenuo ju oštriti. Nije to tako bilo u danima kada je on bio mlad, tada su lovci sami brusili svoje strijele i nitko ih nije smio dirati, osim onih koji su ih osjetili u sebi. Stara, dobra vremena.
    Upravo je završio pola tobolca, kadli najednom začuje korake. Lagani koraci su to bili, i više od dvije noge su ih proizvodili. No, starac je bio siguran. Nalazio se među svojim ljudima i nije bilo tog bića ili pojave koji bi ga mogli u tom momentu prestrašiti, koliko god on bio star i slijep.
    Da, bio je slijep. Starac su ga zvali, jer bio je toliko star da ni on sam nije znao koliko. Bio je najstariji ork, i kao takav je uživao poštovanje svakog orka, goblina, gnola, a i drugih. Isto tako su ga se neki bojali. Mnogi su mislili da ima ne znam kakvu moć, no on je bio samo stari ork, izmučen dugim godinama života i patnjama koje mu je isti pružio.
    „Pozdrav djede“, začuo je iza se. Mladić koji ga je pozdravi nije bio njegov unuk. Bio mu je pra-praunuk ili pra-pra-praunuk, ni sam nije znao, no zvao ga je djedom radi lakšeg izgovora. Kad smo već kod toga, svi su ga zvali djedom. Možda su ga Djed zvali.
    „O maldiću, opet si tu umjesto da vježbaš. 'ko je još s tobom?“
    „Ni'ko, sam sam.“, reče mladić. To je mogla i biti istina.
    „Reci mladiću, zašto si ovdje umjesto na vježbi. To nije dobro za tebe, pa, i sam znaš što te čeka u životu, znaš sve što sam ja proživio i znaš da isto čeka tebe.“ Starac je napravio kratku pauzu i dva, tri puta duboko udahnuo. Uputio je pogled prema zvijezdama, kao da vidi išta osim crnila koje već godinama caruje njegovim vidom. Prešao je rukom preko lica punog ožiljaka i još jednom duboko udahnuo. „Reci, što te dovelo ovamo, jednom starcu?“
    „Djede došao sam da mi ispričaš priču o početku. Želim ju čuti još jedanput.“
    „Opet ista priča. Svaki dan samo o tome želiš slušati“, reče starac kroz smijeh.
    „A ti, djede, samo o tome želiš pričati.“, nastavi mladić, također kroz smijeh.
    „No dobro. Dakle ovako ide priča. Kad je svijet još bio mlad njime šetaše bogovi. I bogovima se svijet učini prazan. Tako svaki stvori sliku i priliku sebe, ali ne tako moćnu i besmrtnu, kakvi bjehu oni sami, već stvore nas, smrtnike. Naša je bila zadaća da živimo, da živimo i kroz taj život da služimo Njima. Ork je bio bog koji je stvorio nas. On je bio rudar i kovač, volio je tamu i kamen, te svjetlo svijeće. Takvi smo bili i mi u zoru svijeta, najbolji i najveći rudari i kovaći. Puno bolji nego danas, puno bolji nego patuljci. Samo naše tajne su izgubljene, jer mi prokockasmo našeg boga. Ork bijaše ponosan i snažan bog. Tukao je svojim čekićem danonoćno, kako po metalu ili kamenu, tako i po svojemu najboljem prijatelju i pobratimu, Patuljku. Patuljak i Ork su bili nerazdvojni. Patuljak je živio u šumama, i uzimao je oblik golemog medvjeda. Često su on i Ork imali razmirice oko metala i drveta, kamena i vode. Nikad se taj „rat“ nije smirivao, no oni su i dalje bili braća. Jednog dana Patuljak osjeti tugu svojih ljudi. Oni su imali sunce, imali su magiju, ali ne jaku kao vilenjaci, znali su plivati, ali ne brzo kao ribe, mogli su oblikovati kamen i metal, ali ni približno kao orci. Tada u njegovo srce, koje do tada bješe čisto i dobro, uđe zavist. S njom je došla i pohlepa, a na kraju i mržnja. Patuljak tada zamrzi Orka, i odluči mu napakostiti, ali tako da poslije toga ne bude oporavka. Patuljak izazvaše Orka, i pri tom imaše on podao plan. Ork prihvati dvoboje, jer mišljaše da mu je Patuljak još uvijek prijatelj. To bijaše njegova greška, a naša bijaše ta što nas je obuzela lakovjernost i kada nas je naš Bog najviše trebao, mi nismo bili dovoljno jaki. Mi nismo bili brzi i mi nismo bili mudri. Patuljci uđoše u naše nastambe i nemilosrdno pobiše sve što im je dopalo ruku. Ponos orkova bijaše slomljen. Naši domovi i način života bijahu uništeni, a mi bijasmo protjerani iz podzemlja. Bijasmo protjerani u šume, tu gdje prije življahu patuljci. Bijasmo protjerani iz rudnika, bijasmo protjerani iz kamena. Zato zapamti sinko, patuljci su gamad.“, rekao je Starac, s čudnim sjajem u očima. „Gamad koja ne treba ovome svijetu, i ako želiš jednog dana otići samom Orku morat ćeš nadmašiti mene.“


    Dakle, situacija je sljedeća. Orkovi su bili kovači i rudari. Živjeli su pod zemljom i njihova civilizacija je cvala. Bavili su se trgovinom s ostalim rasama i od tog su jako dobro živjeli. No svojim vrhunskim dobrima navukli su zavist patuljaka, koji su uz pomoć svog boga uspjeli istjerati orkove iz njihovih prvotnih naseobina, koje su bile pod zemljom, na površinu. Mnoge tajne obrade metala i kamena tada su trajno nestale, a mnogi orci ostavili su svoje živote u dubinama zemlje.
    Sada orci vode potpuno drugačiji život i mnogi su ga prihvatili kao takvog. No, postoji i dio orkova koji još uvijek čuvaju stara uvjerenja i koji žive starim načinom. Ti orkovi još i danas vode rat protiv patuljaka, i patuljci ih smatraju svojim najljućim neprijateljima.
    Orkovi, sami po sebi, vode polunomadski život. Ne grade kuće, već žive u tipijima. Najčešće postaju lovci ili borci.
    Orci tipično štuju svoje bogove, ali ima i mali dio njih koji se sjećaju starih vremena. Oni još uvijek štuju Orka.
    Orci kao osobe su strašno ponosni. Mnogi, koji dožive starost, počnu se baviti raznoraznim vradžbinama. Ironično je to, da su te „vradžbine“ magija prirode, odnosno onakva magija kojom su davno prije patuljci pobijedili orke.
    Sada orkova ima po cijelom svijetu. Nemaju svoju jedinstvenu državu, niti gradove. Sele se kako im i kada odgovara. Orci se mogu susresti svugdje u svijetu i dok im se ne stane na žulj ili dok niste u društvu patuljka, biti će uglavnom više-manje prijateljski raspoloženi.
    Ipak, kultura orkova postoji i kao takva je raširena po cijelom svijetu, te iako joj se pridaje manje važnosti nego recimo patuljačkoj, gnomovskoj ili vilenjačkoj, ona je tu i tu ostaje.


    -nastavak slijedi
     
Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.

Podijelite ovu stranicu