1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Napoleon

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Eomer, 23. Travanj 2007..

  1. Eomer

    Eomer Novi Član

    Napoleonski ratovi

    1. Uvod

    Napoleon Bonaparte bio je jedan od najvećih vojskovođa u povijesti te su njegove ratne taktike i strategija i danas teme za proučavanje na vojnim fakultetima kao što je to na primjer West Point. Rodio se na Korzici 1769. godine, nekoliko mjeseci nakon pada Korzike pod vlast Francuske. Nakon vojne škole u Brienn – le- chateau upućen je na studij u elitnu vojnu školu Ecole Militaire u Parizu. Tamo on završava studij od dvije godine za samo jednu godinu. Nakon završetka studija raspoređen je u artiljeriju. Njegov vrtoglavi uspon vojnom karijerom započinje osvajanjem Toulona koji se pobunio protiv
    Francuske republike. U opsadu Toulona je ušao kao potpukovnik, a izašao kao brigadni general. To je jedan od najvećih uspona u vojnoj karijeri gdje Napoleon to može zahvaliti svojoj genijalnosti i izvrsnom uviđanju taktike.


    2. Bitka za Toulon

    U Toulonu je bilo smješteno 18 000 Engleza, Španjolaca, i Pijemonteza. Nakon propasti taktike generala Carteauxa zvane «kolone po tri» Napoleon traži da mu daju zapovjedništvo nad artiljerijom. I već nakon 4 dana admiral lord Samuel Hood je počeo strpjeti za svoje brodove.18. listopada Napoleon je unaprijeđen u majora. Za zapovijednika mudolazi Dugommier koji se slaže s Napoleonom i daje mu snagu od 1600 ljudi i 194 topa da zapovijeda. Napoleon uviđa da se Toulon ne može osvojiti direktnim napadom samo s pješadijom, već da ga se može osvojiti samo udaranjem topova i to tako da prvo zauzme brežuljak južno od luke, koju štiti engleska tvrđava Fort Mulgrave koju je on nazvao «mali Gibraltar». Znao je da kada padne tvrđava da će topovi imati na udaru englesku flotu koja će ukrcati trupe i pobjeći. Za zauzeti tvrđavu smatrao je da je to isključivo zadatak artiljerije, a tek kasnije uporaba pješadije. 16. prosinca 1793. je bio dan napada na tvrđavu koju je branilo 21 top i 4 mužara. Šesnaestog uvečer je 7000 ljudi krenulo u napad. Tvrđava je pala u 3 ujutro. 18. prosinca engleska flota je napustila Toulon sa svom vojskom, baš kako je Napoleon predvidio. Nakon Toulona, 22. prosinca Napoleon je unaprijeđen u brigadnog generala, i tako se za samo 4 mjeseca uspeo po svim stepenicama vojne karijere od kapetana do generala.

    3. Pohod na Italiju

    Udajom za Josephinu Barras mu 02. ožujka 1796. godine povjerava zapovjedništvo nad Alpskom vojskom. Nakon dobivanja zapovjedništva Napoleon si određuje 3 cilja: eliminirati Piemonteze iz rata, pobijediti Austrijance i zauzeti Milansko vojvodstvo. U Nici je upoznao generale koji su mu dodijeljeni, to su bili: Massena, Augereau. Berthier. 1796. godine, kada je dobio zapovjedništvo nad Alpskom vojskom, Francuska je imala oko 560 000 vojnika, a od toga Alpska vojska je brojala 41 570 ljudi. Bilo je 33 500 pješaka, 3300 konjanika i 1700 što artiljeraca, kopača i žandara. Prvo što je napravio, kada je vidio vojsku koja je bila u lošem stanju, je da je potrošio sav novac koji mu je bio na raspolaganju na žito za kruh i obuću za vojnike. Francuski vojnik u Alpskoj vojski bio je tipičan vojnik francuske vojske nakon revolucije. Pješaci su nosili uniforme vojnika revolucije, s dugačkim mundirima i plavim hlačama. Svaki vojnik je imao 35 naboja u fiškeliji od crne kože, a na ramenima je nosio dvadesetak kilograma, uključujući mušketu. U rancu je imao stisnute čizme, metke, kruha i dvopeka za 4 dana, dvije košulje, jedan ovratnik i vreću od dlaka. Mušketa od 75 milimetara je izbacivala dva pucnja u minuti, a trebalo je čistiti cijev i kremen nakon 50 pucnjeva. Na mušketi su imali nataknutu bajunetu od 53 centimetara. 06. travnja 1796. počeo je pohod na Italiju. U Albengi je odlučio da ne ide direktno na Austrijance i Piemonteze već da napravi varku i krene s malim snagama na Genovu kako bi neprijatelja izvukao iz Primorskih Alpa gdje su bili u prednosti zbog konfiguracije terena. Austrijanaca je bilo 22 000, a Piemonteza 25 000. Napoleon je svoju vojsku podijelio u tri dijela, te je manji dio poslao pred Genovu. Glavni zapovjednik austrijskih snaga zagrizao je udicu i spustio se iz Alessandrije s 10 000 ljudi pred Genovu gdje je napao Laharpa koji je bio zapovjednik snaga koje su bile mamac. Drugi austrijski general mu je presjeći put. Kada je Napoleon vidio da je mamac upalio, naređuje Masseni i Laharpu da napadnu. To je bila prva pobjeda Napoleona u Italiji. 10 000 Austrijanaca kod Monttenota nije imalo šanse protiv 16 000 Francuza. Nakon te pobjede, napada Millesimo gdje se 14. travnja predaje čitava vojska Piemonteza. Već isti dan Napoleon je potukao 6 000 Austrijanaca, a idući još 6 000. Nakon toga Pijemontski kralj bio je primoran predati Napoleonu Cuneo. 10. svibnja na mostu na rijeci Addi kraj Lodia Napoleon je sa samo 4 000 ljudi potukao 10 000 Austrijanaca i 16 topova. Pet dana kasnije ulazi u Milano. Nakon osvajanja Milana uništava Papinsku vojsku od 18 000 ljudi i zauzima Firencu i Livorno. Zbog nove poslane Austrijske vojske od 50 000 pod zapovjedništvom generala Wurmsera Napoleon se morao vratiti na sjever. Svladao ju je u kolovozu kod Castigliona, a uništio blizu Ariola. 1797. godine Austrijanci su poslali dvije nove vojske da zaustave Napoleona, jednu pod zapovjedništvom baruna od Alvitzja od 22 000 ljudi, a drugu pod Proverom od 17 000 ljudi. Prvo je napao barunovu vojsku na ravnici kod Rivolija. Tu je poslao 10 000 ljudi pod zapovjedništvom Jauberta, dok bi pojačanja pod Massenom s 8 000 ljudi trebala doć ujutro, a pod Reyem popodne s 4000 ljudi. Autrijska je vojska do nogu potučena. Nakon toga nanosi poraz i Proverinoj vojsci, te zarobljuje Wurmstera kod Mantove. Wurmster je bio Francuz i aristokrat, pa je Napoleonu bilo naređeno da ga ubije. No Napoleon ga pušta, vjerojatno iz neke vojničke solidarnosti, jer je Napolonu vojska bila u krvi i za sebe će uvijek reći da je najprije vojnik. 07. travnja Ulazi u Leoben i šalje prethodnice pred Beč. 18. travnja Francuska i Austrija potpisuju primirje iz kojeg je Francuskoj dano Milansko vojvodstvo.

    4. Egipatska pustolovina

    10. prosinca Napoleon dobiva novu dužnost «Zapovjednik vojske protiv Engleske». Dobivanjem te dužnosti odlučio se za kampanju osvajanja Egipta kako bi mogao napasti i Indiju, Engleski dragulj. 05. ožujka1798. godine dobio je dopuštenje da skupi flotu i vojsku za pohod na Egipat. Skupio je 80 brodova, 100 topova, 700 konja i 17 000 vojnika. Pri polasku broj brodova se povećao na 400, a broj ljudi na 55 000. Nakon iskrcavanja lako osvaja Aleksandriju. 21. srpnja kod piramida u Gizi pobjeđuje tursko – egipatsku vojsku od 24 000 ljudi, a 25. ulazi u Kairo u kojem saznaje da mu je većina flote potopljena. Nakon osvajanja Kaira Turska objavljuje rat Francuskoj. Odlučio je preduhitriti Tursku vojsku i napasti Siriju, te u siječnju 1799. godine skupio je vojsku od 13 000 ljudi, 900 konjanika i 49 topova. 07. ožujka napada Jaffu i zarobljuje 4000 Turaka, te ih pobije jer ih nije imao čime hraniti, a puštanje nije dolazilo u obzir je u blizini bio turski kamp. Odlučujuća bitka se desila u Sv. Ivanu kod Ake koju brani 250 topova, turski garnizon i 800 engleskih mornara. Opsada je trajala 60 dana ( 8 napada i 12 provala su izvršili Francuzi). Morao je odustati od opsade i pomoči Kleberu kojeg je opsjedalo 35 000 Turaka. Došao je s 4500 ljudi potukao Turke stjeravši ih u more. Nakon toga se opet vrača opsadi Ake. 07. svibnja Francuzi nakratko ulaze u grad, no Turci i Englezi su se brzo konsolidirali i izbacili su Francuze van. 20. svibnja. Napoleon napokon odustaje od opsade. Bio je to njegov prvi poraz. Vračajući se u Egipat 25. srpnja pobjeđuje 9000 Turaka kod Akubira gdje saznaje iz novina koje je dobio od engleskog general da Francuska ne stoji baš najbolje na frontama u Europi. Došavši u Egipat odlučio je vratiti se u Frnacusku.

    5. Europski front

    Nakon što se vratio u Francusku, 12. prosinca 1799. postaje prvi konzul. Te se odlučio na drugi talijanski pohod. Na njega je krenuo s vojskom od 50 011 vojnika, 10 377 konja, 750 mazgi, 76 artiljerijskih oruđa, 49 lafeta i 103 vojničke kolije. Ovaj put je prešao Alpe i ušao u Milano 02. lipnja 1800., 06. lipnja u Genovu. 09. lipnja general Lannes je u Montebellu s
    8 000 ljudi zbrisao 18 000 Austrijanaca. U bitci kod Marenga pobijeđuje 40 000 Austrijanaca zahvaljujući u zadnji čas pristiglom generalu Desaixu. Nakon te pobijede Napoleon naređuje svim svojim vojskama, ima ih 5, da dalje napreduju duž cijelog fronta od Dunava do Arna. 03. prosinca Moreau nanosi poraz Austrijancima i kreče prema Beču. Vidjevši Francuze Franjo II se preplašio i potpisao mir u Linevillu 09. veljače 1081. godine. Tim mirom Francuska je dobila lijevu obalu Rajne od Švicarske do Nizozemske, te priznanje Švicarske, Nizozemske i Ligurske republike, a Austrijanci Veneciju, Istru, Dalmaciju, Mletačke otoke i istočnu Lombardiju do rijeke Adige. U drugoj polovini 1801. godine Napoleon gudi svoju dragocjenu koloniju Egipat, a 25. ožujka 1802. je primoran potpisati mir s Engleskom u Amiensu. Tokom mira proveo je razne reforme u državi, a za cara se kruni 02. prosinca 1804. godine. Sada kao car počinje pripreme za invaziju na Englesku. Engleska je objavila rat po starim vojnim pravilima zarobivši dvije francuske ribarice. Napoleon uvodi blokadu svih engleskih proizvoda i brodova prema kontinentu. Kada su sve pripreme bile gotove i vojska čekala na obalama Kanala trebao je zaštitu svoje ratne mornarice koja je bila u Sredozemlju. No i Englesko brodovlje u Sredozemlju je radilo blokadu Francuske flote, te je bitka na moru bila neizbježna. Francuski i Španjolski brodovi pokušali su se provući neopazice, no primijećeni su 21. listopada 1805. godine kod Traflagara gdje su 27 velikih brodova i 4 fregate pod vodstvom Nelsona potukle svojom boljom usklađenošću i većim moralom francusku i španjolsku flotu pod vodstvom Villneueva.

    6. Bitka kod Austerlitza

    Svojom genijalnom intuicijom Napoleon poduzima pohod kojim će se za jedan poraz iskupiti sjajnom pobjedom. 27. kolovoza 1805., kao da je znao da flota nikada neće stići do La Manchea, naredio je svojoj invazionoj vojsci da krene prema Rajni. Potkraj rujna vojska od 200 000 ljudi zvana Grande Armee prelazi Rajnu, a već 07. listopada i Dunav kod Ulma. General Mack, zapovjednik austrijske vojske u Bavarskoj, htio je pričekat Ruse, ali ga Napoleon iznenađuje i to sa svih strana. 20. listopada kapitulirao je Ulm gdje je u obruču ostalo 30 000 Austrijanaca. 24. listopada Napoleon ulazi u Munchen, te mu je sada otvoren put za Beč u koji trijumfalno ulazi 13. studenog. Ruska vojska pod zapovjedništvom Kotuzova nakon vijesti o porazu Austrijanaca sklanja se u Morvasku gdje su je sustigla divizije austrijske vojske koje su uspjele pobjeći. Sada su austrijsko – ruske snage koje su imale 100 000 ljudi bile brojčano nadmoćnije od glavnine Grande Armeekoja je stigla do granica Češke. 29. studenog Napoleon je evakuirao u Austerlitz (današnji
    Slavkov) ostavljajući dojam da se povlači prema Beču. Razrijedio je svoje desno krilo koje rasporedio duž Paracenske visoravni ostavivši jedan dio nepokriven. Svojih 70 000 ljudi je tako navukao duž fronta dugog 120 kilometara. Naumio je naime da u zamku navede austrijsko – rusku vojsku tako da napadne njegov desni bok i tako razvuku svoju vojsku duž bojišta i upuste se u bitku širokih razmjera, a onda će on poslati svu snagu svoje vojske da ih uništi. Igrao je ponovno na mamac. Napoleon je odredio da če bojište biti na močvarnom zemljištu između rijeka Litave i Goldbacha. 02. prosinca u 9 ujutro počela je bitka, koja je u odlučujućim trenucima trajala 2 sata, u kojoj je sudjelovalo 70 000 tisuća Francuza, isto toliko Rusa i 14 000 Austrijanaca. Napoleon je na desnoj Devoutovoj strani angažirao slabe snage tako da tamo privuče neprijatelja i ohrabri ga u uvjerenju da će lako zauzeti Tellnitz, prijeći rijeku Goldbach i izbiti na cestu koja vodi iz Brna prema Beču čime bi Napoleonu presjekli povlačenje. Austrijanci i Rusi neumoljivo upadaju u zamku. S glavnim svojim snagama zaletili su se u nizinu kod Tellnitza i na močvare pokraj bara Satschan i Monitz. Uvjereni da Francuzi ne prihvačaju borbu šire se i napadaju lijevi francuski bok kod mjesta Santon i centar kod Puntowitza. U tom trenutko je došlo do preokreta. Lannes pokreće svoju lijevu stranu i odbija napad kod Santona, te odbacuje neprijatelja duž ceste za Olomuc. Zatim Muratova konjica jurne u jedan od svojih prepoznatljivih juriša i probija protivnički front, odbacujući neprijatelja sve do Austerlitza. Napoleon zatim naređuje Soultu da osvoji brežuljke kod Pratzena. Ishod bitke bio je na Soultu. Centar pod Soultom i Bernadoteom , koji je bio sakriven u magli na dnu Goldbahske drage, pokrenuo i na samo da je zauzeo selo Pratzen već cijelu ravnicu kojoj Pratzen daje ime, a ravnica je ključ cijelog bojnog polja. Rusi su zaskočeni te bježe. Bitka je bila odlučena, Soultove, Bernardotteovei Oudinotove trupe, zauzevši Pracensku visoravan, šire se ravnicom i dolinom razbijajući glavninu austrijskih i ruskih snaga. Bježe u neredu prema močvarama. 5, 6000 ljudi bježi na ledene plohe Satšanskog jezera, a Napoleon naređuje da se razbije led topovima. Svi su poginuli utapajući se zajedno sa konjima, kolijama, topovima. Najveća pobjeda Napoleona trajala je od jutra do mraka, al bitka je bila odlučena u prva dva sata. Aleksandar I i Franjo II morali su pobjeći da spase živote. Austrijsko-ruska vojska izgubila je 35 000 ljudi, 42 zastave i 150 topova, a Francuzi 9 000 ljudi, od kojih je samo 1 300 bilo poginulo dok ostali su teško ranjeni. 04. prosinca sastaje se sa Franjom II i potpisuju mir. A već 26. prosinca 1805. Napoleon nameće Austriji ponižavajući Požunski mir kojim joj oduzima Tirol, Dalmaciju te joj nameče teške odštetne zahtjeve. Nakon toga osnuje Državu satelit Francuske Rajnsku konfederaciju. A u kolovozu 1806. primorava Franju II da se odrekne titule «svetog rimskog cara» koju on za sebe uzima. Franjo II od sada je samo Franjo I Austrijski.

    7. Poluotočki rat

    Između 1805. i 1807. godine Napoleon je na vrhuncu svoje moći. Pobijedio je Pruse kod Jene 1806. godine, a potom Ruse u Eylavu i Friedlandu 1807. godine. U listopadu 1807. godine poslao je vojsku pod Junotom na Pirinejski poluotok. 1808. godine u portugalu je već 20 000 Francuza, u Španjolskoj 40 000, te u Kataloniji 12 000. 06. lipnja za kralja Španjolske postavio je svog brata Josepha. Zbog toga u Bailenu u Andaluziji španjolski narod se buni i pobijeđuje dvije divizije generala Duponta koje su imale 18 000 ljudi. Zatim engleski general Moore iz Portugala vodi 30 000 ljudi. General Wellesley se iskrcava s još 13 000 ljudi u zaljevu Mondego, te pobjeđuje Francuze kod Vimiera 21. kolovoza. Wellesley, kasnije Wellington je znao da ne smije izgubiti Portugal . Nakon tog poraza Francuzi su krenuli u napad, no Wellington je porazio Soulta i napredovao prema Španjolskoj. No ubrzo se morao povući u Portugal jer su 20. studenog Španjolci izgubili kod Ecane i tako predali Francuzima južnu Španjolsku. U to isto vrijeme rat između Francuske i Austrije se razbuktao, Napoleon pobjeđuje Austrijance 06. srpnja 1809. u Wagramu. U ožujku 1810. Massena zapovjedništvo francuske vojske na Pirinejskom poluotoku. 27. listopada 1810. godine u bitci kod Bussaca Welington odnosi pobjedu, no povlačio se sve do linije Torres Verdas gdje je dočekao Francuze. Prve bitke se vode na toj liniji cijelu zimu 1810./1811. godine. Nakon kratke pauze bitke su se još vodile cijelu 1811. godinu što je jako oslabilo francusku vojsku koja nije imala redovita pojačanja, namirnice i municiju za razliku od Engleza. 22. srpnja 1812. godine Wellington pobjeđuje kod Salamanke Mermonta, a mjesec dana kasnije ulazi u Madrid. 21. lipnja 1813. godine pobjeđuje vojsku kralja Josepha Bonapartea, od 28. srpnja do 02. kolovoza nanosi poraz Soultu u bitci za Pirineje, te ga odbacuje u Francusku.

    8. Pohod na Rusiju

    09. srpnja 1807. u Tilitsu je potpisan sporazum o miru između Ruskog i Francuskog cara. Mir je trajao svega 5 godina. Napoleon na Rusiju kreće, procjenjuje se sa silom od
    530 000 ljudi. Polovica su Francuzi, a ostatak saveznici: Nijemci, Poljaci, Talijani, Španjolci, Portugalci i Hrvati. Ta velika vojska sa sobom je još imala 150 000 konja i 30 000 kola. Ruska vojska procjenjuje se brojila je oko 700 000 ljudi. Grnde Armee prešla je rijeku Njemen 24. lipnja 1812. godine. Cilj je bio Vilna, glavni grad Litve. Na tom putu francuske vojske hrane je bilo malo, seljaci i kozaci su palili zemlju, sparina, velika vrućina je mučila vojnike, no najgore je bilo to što neprijatelja nigdje, pa su tako Francuzi na svom putu izgubili trećinu svojih snaga. . Istočno od Smolenska Barclay je napao Neya . Rusi gube 20 000 ljudi. 17. kolovoza Barclay je smijenjen , a na njegovo mjesto dolazi Kotuzov. Nakon što je Napoleon zauzeo Smolensk 19. kolovoza prisilio je Ruse na otvorenu borbu. Cijela carska vojska se povukla u Bordino, mjesto 100 kilometra od Moskve. 07. rujna 1812. desila se bitka kod Bordina. Rusi su tamo imali 120 000 ljudi i 640 topova, a Napoleon je stigao s 130 000 ljudi i 587 topova. Bitka je završila neriješeno, Frnacuzi su izgubili 28 000 ljudi. Nakon bitke Kotuzov je odlučio zapaliti Moskvu. Kada je Napoleon ušao u Moskvu u njoj nije bilo hrane, ni zaštite za njegove ljude i konje. Nakon 35 dana boravka u Moskvi odlučuje se vratiti. U to vrijeme snijeg je već počeo padati, strašna ruska zima je započela. 18. listopada dok se Napoleon povlačio Kotuzov napada Murata i nanosi mu gubitke od 4000 ljudi. Kotuzov nije htio dokrajčiti Napoleona, jer od toga nitko nije imao koristi osim Engleske, već je naredio svojim kozacima da tu i tamo napadaju gerilskim napadima. Rusi su dostigli kod prijelaza Berezije gdje Napoleon u bitci gubi još 25 000 ljudi u snijegu i ledu. 06. studenog Francuska vojska je iznosila 55 000 ljudi i 12 000 konja. Od pola miljona ljudi u Frnacusku ih se nikada nije vratilo najmanje 400 000. 05. prosinca 1812. godine Napoleon najavljuje svoj povratak u Francusku da bi skupio novih 300 000 vojnika.


    9. Bitka nacija

    Napoleon po svom dolasku u Francusku uspijeva skupiti 280 000 vojnika, zvali su ih dječaci Marije Lujze jer su svi bili jako mladi. To je bila posljednja obrana carstva. Napoleon u tri tjedna tokom svibnja 1813. sa svojim «marijalujziancima» krstari Saskom i nanosi poraze rusko-pruskim snagama koje su bile brojčano mnogo jače i bolje opremljene. Nanosi poraze kod Wissenfelda, Lutzena, Bautzena i Wurschena. 10. kolovoza i Austrija pristupa Šestoj koaliciji. U listopadu četiri velike vojske slivaju se prema Saskoj : austrijska, ruska, pruska i švedska. Zajedno su brojale 320 000 vojnika, dok je Napoleon imao samo190 000. U sukobu kod Leipziga sudjeluju trupe čak deset nacija po čemu je i bitka dobila ime «Bitka nacija». Ujutro 16. listopada Schwarzenberg napada Napoleona na brežuljcima kod Wachaua. U dva popodne Napoleon naređuje Muratu da krene na austrijski centar. Murat u prvom naletu zarobi 600 konjanika i 26 topova te dobro razori austrijski centar, no Austrijanci su se uspjeli pribrat i odbili su Murata. Tokom tog meteža Napoleon je izgubio i zadnju šansu za pobjedu, jer je otišao vidjet što se dešava s Marmontom, umjesto da iskoristi metež neprijateljskim redovima. Borbe jenjavaju 17. listopada. To je bio kraj bitke. Stižu saveznička pojačanja: Austrijanci pod von Colloredom, Šveđani pod Bernardotteom i Rusi pod Benningsenom i vojska koalicije postaje jednostavno nepobjediva za Napoleona. Cijela ravnica je vrvjela savezničkim vojnicima. 320 000 ljudi krenulo je u napad uz strašnu viku i pobijedilo bitku nacija. Vojska koalicije izgubila je 55 000 ljudi, dok Francuzi su izgubili između 40 i 60 tisuća. Nakon bitke nacija saveznici su nadirali sa svih strana prema Francuskoj, te im se još pridružio i Wellington koji je napredovao iz Španjolske. Napoleon sa svojim dječacima čini čuda pobjeđuje u sedam bitaka u dva tjedna, razbija dvije od triju vojski. No saveznička vojska je bila brojčano nadmoćna, te se odmah prestrojava te grize Napolona sa svih strana. 31. ožujka saveznicu ulaze u Pariz. To je bio kraj za Napoleona, 07. travnja 1814. godine potpisuje abdikaciju i mora otići na Elbu. No Napoleon 26. veljače 1815. godine bježi s Elbe i sakuplja vojsku od 125 000 vojnika. 16. lipnja 1815. dešava se odlučujuća bitka, bitka kod Waterlooa. Napoleonova vojska suprostavila se engleskoj pod Wellingtonom i pruskoj pod Blucherom koje su zajedno imale 200 000 vojnika. 18. lipnja počeo je odlučujući boj u bitci, punoj preokreta, koju su dobili Englezi i Prusi. Oni su izgubili 15 000 ljudi, dok Francuzi između 20 i 30 tisuća. To je bio konačni slom Napolona kojeg su Englezi, nakon što su ga uhvatili u njegovom bijegu prema SAD-u, poslali na Sv. Helenu pod konstantnom stražom do kraja života.

    10. Zaključak

    Napoleon svojim vojnim umijećem i svojom proračunatom taktikom, te spoznajom da stari način ratovanja mora u mirovinu uveo je promjene u sam način bitke na bojištu, te u samu taktiku. Zamijenio stari način gdje bi se protivničke vojske svrstavale kao na paradi, prema pravilima iz priručnika, i borile se u savršenom ritmu. To je bila igra rata koja je trajala samo par sati, a zatim bi vojske napuštale bojno polje, a diplomacija bi priznavala pobjednika. No Napoleon je znao da u svojim rukama ima eksplozivni naboj, vojsku koja nije imala vremena za lijepa razvrstavanja kao kraljevske vojske. Imao je vojsku s kojom je poremetio stara pravila iz priručnika. On je imao ideološku vojsku, koja ga je obožavala, a i on nju. Najbolje o tome govori jedna zgoda tokom pohoda na Italiju. Jedan dan doveli su mu odbjeglog Austrijanca. Napoleon se prerušio tako da ga ovaj ne može prepoznat, te ga upitao: «Zašto su Francuzi pobijedili?». A ovaj mu odgovori: » Pobijedili su zato jer su ovamo poslali jednog ludog mladića koji napada sprijeda, straga, lijevo i desno. To je nepodnošljiv način da se vodi rat. Ništa se više tu ne razumije.». Izjava mladog Austrijanca najbolje govori o tome što je novo donio Napoleon, donio je sa sobom smrt starog načina ratovanja, donio je novi, rat iznenađenja, rat ideologija, rat naroda.
     
  2. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    Ne samo da je donio novi rat i način ratovanja, već je donio i novi, građanski poredak
     
  3. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    Eh, čovjek s vizijom. nijembilo šanse da ga okoštala europska carstva ostave na miru. Pod napoleonom je pokrenut i prvi list na hrvatskom jeziku, Kraglski Dalmatin
     
  4. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    Eh, čovjek s vizijom. nijembilo šanse da ga okoštala europska carstva ostave na miru. Pod napoleonom je pokrenut i prvi list na hrvatskom jeziku, Kraglski Dalmatin
    Hm, mislim da nije bilo šanse da ON ostavi na miru okoštala europska carstva.
     
  5. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    Hm, mislim da nije bilo šanse da ON ostavi na miru okoštala europska carstva.
    pa on je samo želio mjesto pod suncem za mladu republiku :blush:
    da nije bilo intervencije nakon revolucij, pitanje da li bi bilo napoleona.
    Da su ga priznali kao sebi ravnog možda bi se i dogovorio s njima.

    ah. šteta. mogli smo svi pričati francuski danas. A ne engleski.
     
  6. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    pa on je samo želio mjesto pod suncem za mladu republiku :blush:
    da nije bilo intervencije nakon revolucij, pitanje da li bi bilo napoleona.
    Da su ga priznali kao sebi ravnog možda bi se i dogovorio s njima.

    ah. šteta. mogli smo svi pričati francuski danas. A ne engleski.
    da republiku, puuuuno vremena mu je trebalo da se proglasi carem :blush: meh, i ja bih ga odj♥♥ao i maknuo posvetu sa svog glazbenog remek-djela :blush:
     
  7. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    A čuj, i Gaj Marije je branio republiku. kao. :blush:
     

Podijelite ovu stranicu