1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Na Wolfenburškom Dvoru

Rasprava u 'PBF Arhiva' pokrenuta od Teuta, 14. Studeni 2007..

Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.
  1. Teuta

    Teuta Novi Član

    Probudilo me izlazeće sunce. Ustala sam iz kreveta i primjetila hrpu svoje oprane odjeće na stolu. Bila sam sretna što se napokon mogu vratiti svom stilu oblačenja. Ovaj mali izlet u nepoznato nije dobro završio, i zasigurno se neće ponoviti. Navukla sam na sebe hlače, čizme i tuniku, i opasala se remenom. Na kraju sam stavila naplatke na podkoljenice i krvnčki ih stegla. Začudo, danas su me noge bitno manje boljele. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da je sunčano, i onda mi je sve bilo jasno.
    Krenula sam prema kuhinji da nešto pojedem, želudac mi je zvučao kao vepar na umoru.
     
  2. samarilech

    samarilech Novi Član

    "A 45 podijeljeno sa 9 je...?" pitao sam Melindu no od nje sam, kao i obično, dobio tup pogled. To bi možda bilo u redu da Melinda nije imala 16 godina.

    U redu, Dimitri, ona jest vojvodina najstarija kćer, ali moraš priznati da je glupa kao noć.

    Sa usana mi je pobjegnuo smješak a ona, takva kakva jest, ga je uzvratila. Jadnica. Vjerojatno je mislila da nam je simpatična.

    Pogledao sam kroz prozor i vidio Johanna, vojvodinog osmogodišnjeg sina, kako se igra u dvorištu. Carmilla je bila uz njega, kao i dva stražara. Zapitao sam se koliko je zapravo ljudi znalo da smo mi učitelji ustvari pravi zaštitnici te djece. Ne puno njih, ako je tajnost koju nam je vojvoda obećao funkcionirala.

    Zijevnuh. Sunce je plovilo po nebu već dobrih sat vremena, no još uvijek sam bio pospan. "Previše zbunjujućih događaja u zadnje vrijeme, I guess."

    Opet ja naglas.

    "Molim?" upita me djevojka i zijevne. I ona je bila pospana. Vidjelo se na njoj da bi najradije skočila u krevet i tamo ostala, no po naređenju njenog oca, morala se buditi rano. Kontraproduktivno, šapne mi Putnik.

    "Ništa, ništa" odmahnem rukom i pustim je da razbija glavu na 45:9=x
     
  3. Teuta

    Teuta Novi Član

    Ušla sam u kuhinju. Kuharice su već sad užurbano pripremale ručak, jedna je čupala perje s tek zaklane kokoši, a ja sam samo zgrabila jedno pecivo i nalila puno šalicu kravljeg mlijeka. Sjela sam za stol i pojela to u rekordnom roku, ne trateći vremena. Zaposlene žene me uopće nisu primjećivale, jer su znale da radije jedem u kuhinji nego skupa s dvorjanima. I bilo im je jasno zašto. Naime, bila sam proždrljiva poput praseta i jela sam brzo i halapljivo.
    Ustala sam se i krenula na zad u sobu, ali me na hodniku zaustavio jedan vitez. Primio me za podlakticu i posve ozbiljnim tonom rekao ''Vojvoda želi s tobom razgovarati.''
    ''Gdje'' - upitala sam.
    ''U njegovim odajama.'' rekao je i pustio mi ruku. Krenula sam hodnikom i uspela se stepenicama do vojvodine spavaonice. Ona je bila na gornjem katu, u najstarijem i najljepšem dijelu dvorca. Stala sam pred vrata i čula zvonki ženski smijeh.
    Opet je neka od dama prenoćila kod vojvode. Njegova je soba prometnija od lučkog pristaništa - pomislila sam i nasmijala se sama sebi. Pokucala sam i ušla.
    Na krevetu je sjedio vojvoda, gol do pasa, naslonjen na izrezbareno drveno uzglavlje, a uz njega je ležala jedna dvorska dama, koji bi bila posve gola da joj duga kosa nije skrivala strateška mjesta. Pokušavala sam ne primjećivati to sve što sam vidjela i progovorila sam ozbiljnim glasom.

    ''Trebali ste me, vojvodo. Izvolite, kako mogu pomoći?''
    ''Čuo sam od Siegfrieda za ono što se dogodilo u tamnici. Zašto si išla sama glumiti junaka dolje?'' upitao me, dok mu je dama prelazila rukom po trbuhu.
    ''Bilo je mračno, nisam znala što se dolje događa. Osim toga, mislim da nije toliko bitno da vas time zamaram...''
    ''Kako nebi bilo bitno? Mogao te dolje zaklati. I što bi onda ja? Znaš koliko je teško danas poštene ljude.'' rekao je vojvoda. Dama je svoju ruku premjestila nešto južnije, a on ju je skoro pa grubo primio za zapešće i pogledao kao da je robinja, te joj se obratio -
    ''Zar ne vidiš da pričam?'' rekao joj je, a ona je samo tiho procvilila.
    ''Khm, vojvodo, ako ste suglasni, ja bih rado provela istragu, nestale su i neke zatvorenice...''
    Napola me prekinuo vojvoda, glasnim i sigurnim glasom.
    ''Nema tu nikakve istrage. Za ološ ne postoji zakon. Ja sam ovdje zakon. Neka ljudi nauče da se samo meni moraju pokoravati. Kralj i njegov zakon je daleko, a ti sada služiš meni, a ne njemu. Ako si htjela provoditi zakon, trebala si ostati kod njega. Vješanje je danas. Tako sam već naredio i krvniku i svima. A ti da više nikada nisi javno dovodila moj autoritet u pitanje, jel ti jasno?''
    Vojvoda me pogledao duboko u oči. Naklonila sam se i ponizno odgovorila -
    ''Jasno je, vojvodo, ispričavam se. Vaša riječ je moja zapovijed.''
    ''Znaš da si mi draga, ali treba se znati tko je gospodar ovdje. Nikada više ne propitkuj moje odluke. A sad, slobodna si. Imaš ostatak dana slobodno. Vitezovi će se pobrinuti da se to vješanje i održi. A pošto dugo nismo imali ovakvu predstavu, očekujem da će se svjetina zabaviti, uključujući i mene.'' rekao je i pustio damino zapešće koje je držao.
    ''A kad smo kod zabave.....'' prošaptao je i pritisnuo damu na krevet, ljubeći ju po vratu. Naklonila sam se i brže izašla iz sobe i za sobom zatvorila vrata.

    Hm, i što da ja radim cijeli dan? Da, da, vitezovi će to preuzet, moš mislit... pomislila sam i krenula na dvorište, a kasnije možda i do staje da provjerim svog konja. Spustila sam se stepenicama i izašla na dvorište. Tek što sam napravila par koraka, čula sam nekoga kako se s drugog kraja dvorišta dere ''Ljudmila....Ljudmilaaaaaaa!!!!''
    Bio je to Johann, vojvodin sin. Zaletio se na mene i zajašio me, a ja sam zateturala. Zagrlio me.

    ''Ljudmila, nosi me!!! Budi moj ratni konj!!!'' rekao je i primio me čvrsto oko vrata.
    ''Johanne, mislim da je vrijeme da napokon naučiš jahati kako spada, puno si mi pretežak sada. Čime tebe hrane?'' rekla sam i nagnula se da se dječak može lako spustiti s mojih leđa. Pogladila sam ga po glavi, a on me gledao velikim zelenim očima.
    ''Ponekad zaboravim kako brzo rasteš. Kad sam ovdje došla, još si puzao. A pogledaj se sada, pravi mali ratnik...''
    Johann se samo slatko nasmijao.
     
  4. samarilech

    samarilech Novi Član

    Fascinantno je kako je vrijeme relativna stvar, razmišljao sam gledajući Melindu dok se mučila s matematikom. Sat vremena uz dobru knjigu prođe brzo, a ovo traje i traje...

    Sjedio sam tako uz Melindu, i stajao, i hodao gore-dolje, i držao se za glavu, i trljao oči, i nakašljavao se svaki put kad je djevojka napravila ili rekla nešto glupo -izgubit ćeš glas od kašljanja-, i gledao kroz prozor, i lupkao prstima po stolu, i...

    ...i napokon je lekcija završila. Ponekad mi nije bilo jasno zašto me vojvoda jednostavno ne stavi među vitezove i doviđenja. Možda je ovo nekakva kazna, da gubim vrijedne i nepovratne sate svog života na djevojku prema kojoj je i...

    "...Finias Galdorski oličenje sušte inteligencije." Ups.

    "Tko je Finias Galdorski?" upita me Melinda.

    "Poznati junak sa juga" odgovorih joj. Ustvari je to lokalni idiot jednog obližnjeg seoceta, no neću to reći vojvodinoj kćeri.

    Iako mislim da on to zna.
    Naravno da zna.

    Oduševljen činjenicom što ću za nekoliko sati predavati matematiku Gabrielu, puno inteligentnijem vojvodinom djetetu od ove -droljice- *Dosta!*, gurnuo sam glavu kroz prozor tako da bi mogao i dobiti malo svježeg zraka. Tada sam ugledao Ladislavu kako se igra sa Johannom pod Carmillinim budnim okom. Vojvodina je savjetnica bila obučena u svoju standardnu odjeću.

    -No surprise there.-
    Kako to misliš?
    -Nacrtat ću ti jednom.-

    Bilo je lijepo vidjeti i nju i Johanna kako su veseli.

    U tom trenutku, začuh komešanje na hodniku. Za par sekundi, sablja mi je bila za pojasom.
     
  5. Teuta

    Teuta Novi Član

    Ostavila sam Johanna da se igra sa svojim drvenim mačem. Krenula sam prema krilu dvorca u kojem sam primjetila Dimitrija. Ispred vrata, u maloj gredici ispod prozora, sjedila je Helena, vojvodina najmlađa kćer. Bila je to šestogodišnjakinja koja je izgledala kao maleni anđelak, duge plave kovrčave kosice i zelenih očiju. Ispružila je svoju malu rukicu prema meni u kojoj je držala maćuhicu.
    ''Ovo je za tebe, teta Ladislava.'' rekla je i nasmiješila se, a pola prednjih zubića joj je falilo.
    Čučnula sam kraj nje i pogladila je po kosi.
    ''Što radite ti i zeko Naberius ovdje?'' upitala sam i pogladila patuljastog smeđeg kunića po glavi. Bio je to Helenin najbolji prijatelj, s kojim je čak i spavala. Sve se u njenom životu vrtilo oko tog zeca, kojeg je dobila od mene za prošli rođendan.
    ''Zeko Naberius mi pomaže saditi cvijeće. Ali čini se da je nažalost dio cvijeća pojeo.'' rekla je Helena i zeca pogladila po njegovim malim ušima. Nasmijala sam se.
    ''Pa i zeko mora nešto jesti. Vidiš, cvijeće je jako ukusno. Zeko voli cvijeće kao što ti voliš voće. Osim toga, uvijek možemo posaditi novo cvijeće'' rekla sam joj i onda se ustala. Kada sam već napol otvorila vrata, Helena je polutiho progovorila.
    ''Znaš, iako mi nisi mama, volim te kad da mi jesi.'' rekla je i napućila usnice, praveći kiticu od cvijeća. Srce mi se rastopilo.
    ''I ja tebe volim, dušo.'' rekla sam i ušla u predavaonicu. Vidjela sam Dimitrija, okrenutog leđima.
    ''Smetam li?'' upitala sam.
     
  6. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Smetam li?" začuo sam Ladislavin glas iza sebe. Ruka mi je bila na dršci mača otkad sam čuo otvaranje vrata.

    "Ne, nimalo. Što se događa u dvorcu? Zbog čega su odjednom ljudi užurbani?" upitah je okrećući se i signalizirajući Melindi neka još ne izlazi.

    -Hmmm...-
    Da, vidim i ja. Ima vjenčani prsten na ruci. Odavno ga nije nosila.

    "Stigao je neki izaslanik, koliko sam uspjela pohvatati." odgovori mi.

    U redu onda, opasnosti nema. Dao sam Melindi znak da može krenuti i pozdravio se s njom.

    "Reci, kako ti mogu pomoći? Knjige ti više neću posuđivati." nasmijah se, očekujući Putnikovu sarkastičnu primjedbu, no nije je bilo.

    Pogled mi je cijelo vrijeme bježao prema prstenu na Ladislavinoj ruci. To nikako nema veze sa onim jučer. Jel da? Tišina. Sad kad mi je Putnik trebao, njega nije bilo.
     
  7. Teuta

    Teuta Novi Član

    ''Imala sam opet žučni razgovor s vojvodom. Vješanje je ipak danas, nema istrage. A mene je za danas otpustio, kao profesor neposlušno dijete. Uglavnom, nema smisla da se time više opterećujem. Vitezovi će to rješiti.''

    Primjetila sam da Dimitriju pogled bježi prema mojoj ruci, pa sam ju sakrila iza sebe, glumeći da se pridržavam za leđa. Ali tako se rastvor na tunici otvorio, i izložio drugi prsten koji mi je visio oko vrata njegovom pogledu.
    Sjela sam na stolicu i pogledala kroz prozor.

    ''Mislim da je vrijeme da Johann napokon nauči jahati. Dovoljno je star....'' rekla sam i pogledala prema Dimitriju, tražeći znak odobravanja.
     
  8. samarilech

    samarilech Novi Član

    Nosi oba prstena.

    "Znači, vješanje ide po planu? U redu, ako tako vojvoda kaže..." Došetao sam do pored Theofanove i stavio ruku na njeno rame dok je ona komentirala Johannov rast.

    "Znaš, nije u redu tako se zatvarati u sebe" tiho sam rekao, gledajući vojvodinog sina i Carmillu.

    -Izbjegavaš pogled.-
    Pusti me. Prijateljica mi je.

    "Ako će te jahanje oraspoložiti, onda sam u potpunosti za to. Ali moraš pustiti prošlost iza sebe." -ti barem imaš iskustva u tome-

    Pogledah je u oči kao netko tko zna sve odgovore. Sigurno je prepoznala taj pogled, tu savjetničku smirenost. Prakticirala je taj pogled, taj ton glasa kad god je trebalo vojvodu odgovoriti od neke gluposti.
     
  9. Teuta

    Teuta Novi Član

    Kao da me munja udarila kada mi je stavio ruku na rame. Osjećala sam kako mi srce luđački tuče, zanijemila sam. Svaki atom moga bića je htio staviti moju ruku na njegovu, ali sam se suzdržala od toga. Znala sam da će mi osjećaji ostati neuzvraćeni. Stoga sam ustala i lagano se otrgnula njegovom dodiru. Stala sam kraj prozora i primila prsten na lančiću, čvrsto ga držeći između dva dlana.

    ''Prošlost određuje budućnosti, jer vrijeme je kontunirano i ne trpi lomove. Jedina osoba koja je u meni vidjela ružu, a ne korov, je dva metra ispod zemlje. Nemoguće je zaboraviti vrtlara koji je od šikare napravio lijep vrt.'' rekla sam , gledajući Johanna kako vitla mačem.
    ''Samo se nadam da nitko od onih do kojih je meni stalo neće nikada osjetit takav gubitak. I tada izgubiti dio sebe.''
    Kada sam izgovorila ''od onih koji je meni stalo'' kratko sam pogledala prema Dimitriju i onda oborila pogled.
    Pustila sam prsten koji sam držala između dlanova.
     
  10. samarilech

    samarilech Novi Član

    Mirno sam stajao. Znao sam da bi bila uvreda da joj se sad približim. Nešto je moralo pokrenuti tu naglu promjenu u njoj. Ali što?

    -ponekad si blesaviji od Melinde, znaš?-
    Znaš što, ti beskorisna budalo? Shvati da sam Ladislavin prijatelj. Kao takav, učinit ću što mogu da joj pomognem.
    -to ti misliš-

    "Dođi sa mnom." pružio sam joj ruku "Idemo po Johanna i na jahanje."

    Nasmiješih joj se i opazih kako pušta lančić iz ruku.

    Ne moraš mi ništa crtati, Putniče. Sve mi je jasno.
     
  11. Teuta

    Teuta Novi Član

    Primila sam ga za ruku. Imao je tako mekane dlanove, posve neoštećene teškim radom. Ruka mu je bila topla, a na licu je imao nježan osmijeh. Ustala sam i slijedila ga prema van, dok oboje nismo izašli na dvorište.

    ''Johanne, idemo na jahanje.'' rekla sam i krenula prema staji da dovedem konje.
    ''Toooooooo!!!!!!'' zaderao se i skočio na Dimitrija, vješajući mu se oko vrata, skvičeći od sreće.

    Nakon par trenutaka, dovela sam tri osedlana konja iz staje; svoju sivu lipicanericu Dag , Dimitrijevog crnog vranca Notta i mladu riđu kobilu Kadi, koju je trebao jahati Johann. Johannove oči su bile veličine Mjeseca kada je stao pred krotku životinju i podragao ju po njušci, dajući joj komad mrkve. Ona mu je zauzvrat polizala ruku, a Johann je pogledao mene i Dimitrija kao da nikad nije bio sretniji u svom kratkom životu.
     
  12. samarilech

    samarilech Novi Član

    Theofanova me držala za ruku. Putnik se smijao.

    "Alarione" reče mi Carmilla "pazi na dječaka. Još ne zna dobro jahati."

    "Naravno" odgovorih skačući u Nottovo sedlo i primajući uzde Johannove kobile u ruke.

    -Jahanje. Već dugo nisi jahao.-
    Da, znam. Bit će zabavno.
    -Ne volim jahanje.-
    Tough luck.

    Dvije žene i dječak su primijetili kako sam se posprdno nasmijao nečemu, ali bili su prepristojni da kažu išta. Uostalom, navikli su se.

    Podbovši svog konja i vodeći Kadi za koju se Johann grčevito držao -glupost, mali uživa-, izjahali smo iz dvorišta.
     
  13. Teuta

    Teuta Novi Član

    Sljedila sam Dimitrija i Johanna u stopu kako smo izlazili iz dvorca. Prolazili smo kroz glavnu ulicu i niz potok, da bi uskoro izašli iz grada i pred nama se prostirala ogromna livada a iza nje šuma. Signalizirala sam Dimitriju da pusti uzde Johannove kobile, kako bi mali naučio manevrirati konjem.
    ''Samo ju nemoj tjerati u galop, Johanne. Sjeti se svega što sam te učila.''
    Ohrabrila sam ga i dala mu znak da ode ispred nas. Malom je dobro išlo, makar se malo previše klatio na konju i možda ju je malo prečvrsto držao. No sve u svemu, konj ga je slušao, a kada se on malo odvojio od mene i Dimitrija, pogledala sam prema Dimitriju. Pramen kose mu je ispao iz pletenice i viorio na povjetarcu.

    ''Kako to da te ja nikad nisam u ovih šest godina vidjela s raspuštenom kosom?'' upitala sam ga.
     
  14. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Raspuštena je kosa nepraktična" odgovorih joj držeći oko na Johannu. Išlo mu je relativno dobro i uživao je u tome, a Kadi nije patila.

    "Smeta pri svemu" nastavio sam "Ne razumijem sve one paladine u sjajnim metalnim ljušturama koji se jedva kreću i uz to im kosa upada u oči. Takvi odmah poginu, no uvijek se nađe neka nova nadobudna budala."

    -Osjećam li gorčinu u tvojim mislima?-
    Ni najmanje.

    Zašto bih osjećao gorčinu? Putnikovo me pitanje zbunilo.

    Pogledao sam Ladislavu. Gledala je u pramen kose koja se odvojila od pletenice.

    "Neću je raspustiti" nasmijem se.

    I tada začuh vrisak.
     
  15. Teuta

    Teuta Novi Član

    ''Ti ju nećeš raspustiti.'' rekla sam i nenadano se nagnula preko svog konja, prema Dimitriju i povukla vezicu koja mu je držala pletenicu. Kosa se rasplela a ja sam podbola svog konja, uz gromoglasan smijeh. On je ostao zapanjen. Odjednom sam čula vrisak, i vidjela da je Johann uspio svoju kobilu natjerati u galop. Natjerala sam i ja Dag u galop, ali Kadi je bila iznimno brza.

    ''Johanne, prestani vrištati, tako je plašiš još više.'' derala sam se i pokušavala stići Johannovog konja. Ispred nas je bila gusta šuma, a konj je utrčao između stabala, a Johann se privio skroz uz grivu, kako bi izbjegao nadolazeće grane. Moja je kobila bila stara i nije uspijela dostizati mladu Kadi. Okrenula sam se da bi vidjela gdje je Dimitrije, i naletila sam na granu, koja mi je udarila u sternum i zbacila me s konja. Dag je nastavila trčati, dok sam ja tresnula na zemlju leđima. Ostala sam posve bez zraka, pred očima mi se mračilo.
     
  16. samarilech

    samarilech Novi Član

    Skinuo sam pogled s njega na sekundu!

    "Kvragu!" procijedih, jače podbovši Notta. U jednom trenutku, ugledah kako Ladislava pada sa konja i već sam bio povukao uzde da usporim no nešto, netko me spriječi.

    -Sredi prioritete!- začuh Putnikov glas.

    Bio je u pravu. Naravno da je bio u pravu. Otpustio sam uzde i jače podbo konja te preskočio Theofanovu. Izgledala je onesviještena.

    "Johanne! Smiri se! Ne paničari!" derao sam se iz petnih žila trudeći se da mi kosa ne zapne za niske grane.

    -Hajde, približavaš mu se... Tu si... Još malo i zgrabit ćeš uzde...-

    "Evo me" progovorih.
     
  17. Teuta

    Teuta Novi Član

    Probala sam se uspraviti,ali mi se užasno vrtilo u glavi. Ostala sam ležati i zaklopila oči, jer kada bi ih otvorila, imala sam osjećaj da se cijeli šumski svod vrti oko mene.

    Nadam se da je Dimitri uspio uloviti Johanna. Vojvoda mi nikada nebi oprostio da se malcu što dogodi.

    Disala sam duboko, a sternum me užasno bolio. Noge su mi počele lagano trnuti. Molila sam bogove da nisam kičmu polomila, da ne budem još veći invalid.
     
  18. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Ladislava." tiho sam rekao, naginjući se nad njom. Johann je čučao sa strane i plakao. Cijeli je ovaj galop njemu bio neopisivo zabavan dok nije vidio Theofanovu kako leži na tlu. Pokušao sam mu objasniti da nije on kriv, ali odbijao je poslušati me.

    -Naravno. Dijete je. Sjećaš li se kako je to biti dijete, Dimitri?-

    Ne. Ne sjećam se.

    "Ladislava." pokušah opet, ovaj puta malo glasnije.
     
  19. Teuta

    Teuta Novi Član

    Nisam otvarala oči, imala sam osjećaj da se svijet vrti oko mene. Lebdjela sam u nekom stanju polusvijesti, kao kada nešto omete duboki san, pa nisam i jesam bila svijesna u isto vrijeme, ma koliko god to apsurdno bilo. Ispružila sam lagano ruku iznad sebe i osjetila dugu kosu.
    ''Vitogor....'' promrmljala sam tiho i lagano otvorila kapke, da bih vidjela samo plave oči okupane u svijetlosti.
    Rukom sam nježno prošla kroz pramen kose koji sam prvo primila. Nakašljala sam se. U tom trenutku, imala sam osjećaj kao da je šest posljednjih godina bio samo san.
     
  20. samarilech

    samarilech Novi Član

    -Ne vidi te.-
    To mi je jasno.
    -Ne shvaćaš, Dimitri. ne vidi tebe.-

    U tom mi je trenutku dodirnula kosu a Johann je, sretan valjda kao nikad u životu, prestao plakati.

    "Hej" šapnuh joj.
     
Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.

Podijelite ovu stranicu