1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Mentalne Bolesti

Rasprava u 'Znanost i Priroda' pokrenuta od Aronys, 26. Kolovoz 2007..

  1. Aronys

    Aronys Pleb

    Dakle, ima li ovdje itko tko zna neke od mentalnih bolesti?
    Ako ima nekog tko studira psihologiju ili to prakticira, napišite neke od njih, te koji su im simptomi.

    Također, iznesite vaše mišljenje o ljudima koji ih imaju. (ovo se odnosi na sve članove foruma :cool: )



    Osobno bih htio znati, koje sve mentalne bolesti uzrokuju privide, te gubitak spoznaje tijeka vremena.
    Ne, ne patim od njih, treba mi za nešto drugo :cool:
     
  2. Exxar

    Exxar Fantasy-Hr Urednik

    Ako ti treba za nekakav referat ili whatnot, Nechrarh ti studira defektologiju.
     
  3. poisondivinity

    poisondivinity Aktivan Član

    mmm, mene je defektologija zanimala... moram ga uhvatit da ga malo ispitam...
    a na pitanje - ne, bar mislim da ne.. trknuta u glavu jesam ko i svi ostali no to je normalno :cool:
     
  4. Psychaki

    Psychaki Gost

    mentalne bolesti su po meni dokaz da čovječja duša nije besmrtna! hah!

    ili to prakticira,

    ja te štujem , Aronys

    ovo s prividima zvuči kao shizofrenia . ..
     
  5. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    mentalne bolesti se u grubo mogu podijeiti na psihozeneuroze i ostale. razlika između psihoza i neuroza je u tzv 'testiranju stvarnosti', tojest neurotik je svjestan da su njegove tegobe samo nejgove, a psihotik živi uvjetnor ečeno u svom svijetu, i za njega su stvari koje mu se događaju dio stvarnosti. to su recimo legendarni 'glasovi' koje čuju i koji ga nagone na nešto, to su prisilne misli i radnje. najčešća pshoza danas je paranoidna shizofrenija, kod koje je glavni simptom uvjerenost o ugroženosti vlastitog života, te se javlja takozvana 'manija proganjanja'. osim nje postji i 'paranoidna psihoza' ili paranoja, no o razlikama ne znam jer nije moje područje rada.

    mišljenje? radije bih bio perač auta nego psihijatar. Užasava me gubitak ljudskosti psihičkih bolesnika i ne osjećam s eugodno čak ni u istoj prostoriji s njima.
     
  6. Aronys

    Aronys Pleb

    (Hej, biti perač auta nije katastrofalan posao... :cocky: )

    @Psychaki - Thx, no koja bi se mentalna bolest poistovjećivala s gubitkom vremena? (osim autizma)
     
  7. Psychaki

    Psychaki Gost

    shizofrenia se općenito odlikuje poremećajem percepcije, no mislim da to nije baš taj oblik 'gubljenja vremena'. (Iako se u tijeku nepovezanih i suludih misli može naići i na kronološku nepovezanost događaja ). No, shizofrenia je zbilja gadna stvar.
    halucinacije, glasovi i tome slično se prvenstveno vezuju uz shizofreniju, a onda uz sve ostalo. (ukoliko su halucinacije i tome slično vrlo izražene pojave) . Blaži se slučajevi mogu lako tretirati lijekovima, no teži su praktički neizlječivi i osoba baš i nije sposobna za samostalan život.
    (To je također često naslijedna bolest).
    Postoje dva glavna oblika a to su onaj spomenuti sa manijom proganjanja i drugi , također vrlo poznat, sa manijom veličine (osobe uvjerene da su Napoleon, Isus ili nešto slično), što je česta pojava u vicevima o psihičkim bolesnicima :/
    (ono, pita psihijatar u ustanovi za duševna oboljenja čovjeka zašto je ubio prolaznika, ovaj kaže 'Bog mi je rekao' (glasovi), a iz čekaonice se čuje : "Laže! Ništa mu ja nisam rekao!")

    Blaži oblici shizofrenije ne moraju se nužno izraženo manifestirati kroz ova dva oblika koja sam navela, no krive osjetne percepcije, glasovi itd. su vrlo važan indikator ove bolesti. Pritom bolesnik, barem u samom početku, gotovo nikada nije svjestan da se njegovi osjeti razlikuju od 'stvarnosti' (važna činjenica), zbog čega se najčešće i javlja manija proganjanja, odnosno njegov um na smislen način pokušava objasniti zašto se baš sve ne slaže s njegovom percepcijom , pa stvara teorije urote i tome slično.
    O tome imaš jako dobar film - Genijalan um. Ako nisi, a zanima te više, pogledaj.


    To sa gubljenjem vremena definitivno zvuči kao početni stadij Alzheimera, kada osoba još nije ni približno svjesna bolesti. U početnom stadiju osoba je sklona gubljenju predmeta, zaboravlja na neke dnevne obaveze, dogovore i slično, što se isprva redovito gleda kao rastresenost.
    Kasnije postaje ozbiljnije, osobe su se vrlo sklone izgubiti , kasnije zaboravljaju i na osnovne potrebe, higijenu i prehranu, te naposlijetku osoba više nije sposobna za samostalan život i potreban joj je stalan nadzor. Bolest je progresivna i zasad neizlječiva, iako postoje lijekovi koje je navodno ublažavaju. Danass se dosta radi na tome da se otkrije lijek , a dosta velik uspjeh su postigli pokusima na miševima i sa matičnim stanicama. U svakom slučaju, čini se da postoji realna mogćnost da se u doglednoj budućnosti nađe način za izliječenje ove bolesti.
    U trenutku kada osoba postane svjesna bolesti (što je dosta dalje od prvog stadija) , česte su duboke depresije i osobe su najsklonije suicidu, no ukoliko se preživi faza svijesti o bolesti, kasnijom degeneracijom osoba je potpuno ovisna o drugima i sposobna samo za jednostavne radnje. Bolesnici najčešće umiru od raznih infekcija, nezgoda u kućanstvu (problemi s vatrom, električnim instalacijama i sličnim), te mogu uz nadzor dosta dugo poživjeti, iako je to vrlo mizerna egzistencija. Navodno da konzumacija kanabisa pomaže u prevenciji Alzheimera ( :bash: ) , iako je upitna vjerodostojnost svih znanstvenih istraživanja, nije na odmet :dry: :dry:
    Alzheimerova također može biti i nasljedna bolest.


    nadam se da sam pomogla.


    btw, priča koju pišem u "Priče i pjesme" u nastavcima, Rasap, radi se upravo o osobi koja pati od psihičkih poremećaja .
     
  8. Aronys

    Aronys Pleb

    Puno hvala :caress:

    Odlično si to objasnila i sad su mi mnogo jasnije neke stvari.

    Nego, ovo istraživanje je također za jednu priču :caress:
     
  9. Velena

    Velena vintage queen

    Ima još nešto što uzrokuje simptome koje tražiš, ali nije mentalna bolest-tzv. psihomotorna epilepsija se može manifestirat najrazličitijim simptomima, a opisuje se kao posebno smeteno ili sumračno stanje, dakle sužene svijesti, u kojem je osoba dezorijentirana, mogu se javiti razni automatizmi (mljackanje, pokreti svlačenja ili oblačenja, bezrazložni odlazak ili napuštanje prostorije, otvaranje vrata, prozora), ali i kompleksne stvari kao fenomeni iluzija, audio ili vizuelne halucinacije, deja vu ili obratno, nemir, bijes, agresija, somatski bolovi , ...
    Uzrok su izbijanja u limbičkom sustavu, a kako su okolo važne strukture mozga napadaji mogu biti zaista čudni.
    Ja se sjećam tipa koji je imao fuge za vrijeme kojih ne bi znao tko je, gdje je bio, s kim, šta je radio, loše je reagirao na th., odnosno, nije mu pomagala, a znao je nestat na po par tjedana, jednom su ga našli u Mađarskoj, ne bi se sjećao ničega kroz to vrijeme, ali i u vrijeme dok traje napad on nije svjestan svog normalnog ja.
    To je vrlo rijetko, pogotovo da tako dugo traje kao kod tog tipa, ali je moguće i postoji.
     
  10. Potjeh

    Potjeh tarašmaalka.

    Dodajem neke koje psychaki i velena nisu objasnile. Btw. fuga je super ideja za priču. :cocky:
    Evo ih, pa ako trebaš više informacija o nekoj od njih, ili te zanima nešto specifično, feel free to ask. Neke djelove skinuh s neta :lol: jerbo mi se prošli put eydis srušio kad sam sve lijepo sama jednostavno objašnjavala, pa mi se sad nije dalo. Ali sve informacije su provjerene, don't worry. Ako nešto nije jasno, reci.

    HIPOMNEZIJA

    Općenito, hipomnezija označava smanjenu sposobnost pamćenja. Može se javiti u sklopu organskih oštećenja CNS-a, i tada se javlja uz druge simptome (hipoviligna pažnja, poremećena orijentacija, promjena psihološkog profila osobe). Ako je hipomnezija selektivna, tj. ako se radi o oslabljenoj mogućnosti sjećanja na neke objekte, sadržaje, osobe, onda je taj poremećaj vjerojatno psihogeno uvjetovan. Njih može pratiti i nemogućnost određivanja protoka vremena, za što si pitao.


    HIPERMNEZIJA

    Hipermnezija je poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju. Osobe s takvim poremećajem malobrojne su i redovito su bile podvrgnute dugotrajnom praćenju znanstvenika. Unatoč nizu prednosti koje hipermnezija donosi kad se radi o samoj sposobnosti pamćenja, istraživanja su ustvrdila da takav poremećaj donekle ometa normalno kognitivno funkcioniranje. Previše je informacija istovremeno prisutno da bi kognitivni sustav bio posve djelotvoran (npr. kod pojave tzv. 'eidetskih slika' dolazi do preklapanja slika što ometa normalno vidno funkcioniranje). Tu spada ono toliko popularno 'fotografsko pamćenje', dakle.
    Hipermnezija se može javiti i tijekom epileptičke aure, delirantnih stanja, u stresnim situacijama.. Dakle u stanjima izuzetno stresnima i prijetećima za integritet osobe. Poremećaj hipermnezije može se javiti i tijekom maničnih epizoda, ali i kod uzimanja nekih halucinogenih droga.


    AMNEZIJE

    Amnezije su poremećaji vezani isključivo uz funkciju dugoročnog pamćenja, a nastaju kao posljedica oštećenja mozga trovanjem, udarcem u glavu ili krvarenjem moždanog tkiva kod CVI-a.

    Baddeley (1982.) razlikuje primarnu i sekundarnu amneziju. Primarna amnezija se odnosi na jak deficit u dugoročnom pamćenju bez manjkavosti u ostalim aspektima kognitivnog funkcioniranja. Dakle, da bi pormećaj klasificirali kao primarnu amneziju, osoba mora pokazivati normalan kvocjen inteligencije i normalan rad kratkoročnog pamćenja. Teorijski je problem u vezi s primarnom amnezijom utvrditi radi li se o nemogućnosti pohrane i/ili pronalaženja novih informacija. Sekundarna se amnezija odnosi na probleme s dugoročnim pamćenjem koji se javljaju kao posljedica deficita ostalih kognitivnih procesa (primjerice senzorna afazija ili smetnje pažnje mogu uzrokovati sekundarnu amneziju).



    RETROGRADNA AMNEZIJA

    Nemogućnost dosjećanja događaja koji su se zbili prije oštećenja mozga zove se retrogradna amnezija. Osim klasičnih ozljeda mozga koje sam navela, do retrogradne amnezije može doći i provođenjem elekrokonvulzivne terapije (ECT). Premda još uvijek nije jasno ometa li elektrokonvulzivna terapija procese konsolidacije tragova pamćenja ili interferira s procesima pronalaženja informacija, očito je da ta vrsta terapije proizvodi amnestičke efekte.



    ANTEROGRADNA AMNEZIJA

    Znatno je veći problem od retrogradne amnezije, a označava nemogućnost stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Javlja se kod niza različitih oštećenja mozga, te kod nekih starih osoba.

    Pacijenti s anterogradnom amnezijom pri testiranju pamćenja pokazuju sljedeće:

    - sposobnost ponavljanja kraćeg niza brojki ili slova uglavnom je sačuvana, za razliku od dosjećanja unazad, gdje je uspjeh gotovo nikakav
    - dok kratkoročno pamćenje za najnovije informacije dobro funkcionira, već i najmanje odlaganje dosjećanja prvo zadanih čestica pokazuje dramatičan pad
    - vrlo loše pamte lica i vizualne sklopove, što upućuje na to da se ne radi samo o smetnjama u pamćenju verbalnih, već i vizualnih informacija
    - učenje perceptualno-motornih vještina često je gotovo normalno s obzirom na brzinu usvajanja i trajanje zadržavanja usvojenog (pr. pijanist s anterogradnom amnezijom može usvajati nove sadržaje, ali neće se sjećati lica čovjeka kojeg je vidio prije 5 sati)
    - razmjerno lako prepoznaju riječi na temelju prva dva zadana slova ili (namjerno) fragmentirano otisnute riječi
    - ne uspijevaju izvršiti dosjećanje ili prepoznavanjezadanih lista riječi i slično zadanog materijala - dakle, kad treba upotrijebiti svijesno epizodičko pamćenje.

    U oblike anterogradne amnezije spadaju i Alzheimerova bolest te Korsakovljev sindrom.



    LAKUNARNA AMNEZIJA

    Ovaj poremećaj je karakteriziran sjećanjima koja su fragmentirana, isjeckana. Pacijent se sjeća samo pojedinih detalja nekog događaja. Poremećaj se češće sreće kod bolesti krvnih žila, pa i onih u mozgu, ili kod delirantnih stanja kada svijest oscilira od većeg od manjeg stadija budnosti.


    KORSAKOVLJEV SINDROM

    Poznat je i pod nazivom Korsakovljeva psihoza. To je kronično stanje u osoba ovisnih o alkoholu, koji su dugi niz godina prekomjerno i konstantno uzimali alkohol, što im je praktički bio jedini izvor kalorija. To je sindrom deficita tijamina.
    Simptomi: smetenost, dezorijentiranost, polineuropatija, konfabulacije, retrogradna i anterogradna amnezija.
    Evo, za primjer onoga što se događa osobama s tim sindromom.. Pacijentica se rukuje s doktorom (pri desetom upoznavanju, jer ga svaki put zaboravi). Doktor ju pritom bocne iglicom.. Kad se idući put doktor pojavi, pacijentica se odbija rukovati s njim ne znajući ni sama zašto.
    Liječenje: nadomjestak tijamina, uz eventualno davanje klonidina i propranolola.
    Često je uz taj sindrom prisutna i alkoholom uzrokovana demencija. Oko 25% pacijenata se oporavi u potpunosti, a oko 50% samo djelomično, uz dugotrajno davanje tijamina u dozi od 50-100 mg / na dan.



    KOREATSKI SINDROM

    Nehotične kretnje u vidu brzih trzajeva (chorea = igra, ples)
    - Huntingtonova koreja
    - Sydenhamova (minor) koreja
    - Metabolička (tireotoksikoza, policitemija, lupus)
    - Jatrogena (kontraceptivi, metil-dopa, levodopa, neuroleptici, estrogeni,
    androgeni)
    - Hemibalizam (možd. Udar, ekspanzivni procesi) je koreja ekstremnih
    amplituda, najčešće zbog infarkta u n. subthalamicus


    HUNTINGTONOVA CHOREA

    Simptomi su: koreja (brzi, nekontrolirani pokreti. Počinju kao grčenja facijalnih mišića, a zatim se proširuju po cijelom tijelu, na kraju sve izgleda kao sumanut ples koji osoba nije u stanju zaustaviti), psihoza, demencija. Autosomno dominantno je nasljedna, gen se nalazi
    na 4. kromosomu. Javlja se u srednjoj životnoj dobi, tijek bolesti je 15 – 20 godina. U likvoru
    nalazimo sniženu koncentraciju GABA. Liječenje: haloperidol i levopromazin, ali lijekovi tek usporavaju njezin napredak.
    Stavih ju ovdje jer pomislih da bi mogla biti zanimljiva s obzirom da planiraš pisati (a i ja planiram napisati nešto baš o osobi s choreom). Ono što je zanimljivo jest činjenica da ako ti roditelj dobije h. choreu- šanse da ju i ti dobiješ su 50:50. I to možeš odmah i provjeriti istraživanjima. Zamisli dilemu i lepezu osjećaja kad znaš da su ti šanse da imaš gen s opakom bolešću koja će te pretvoriti u marionetu (i psihički i fizički) 50:50, znaš da ćeš ju (ako je gen prenesen) dobiti oko tridesete i da ćeš od nje na posljetku i umrijeti ostavljajući za sobom izmučenu obitelj, ražalošćenu prizorima koje su morali gledati, užasnutu ljuskom u koju si se pretvorio. Bi li išao na testiranje i odmah vidio na čemu si, ili bi svaki dan nakon svoje tridesete gledao u ogledalo u strahu promatrajući stežu li ti se mišići na licu? Bi li rekao svojim bližnjima/djevojci da otkriješ da je gen prenesen? I bi li se odlučio na dijete? Ježim se. :lol:

    Zanima me i mišljenje ostalih na forumu.. Osobno, mislim da bih išla na testiranje i da bih se ubila s pojavom prvih simptoma.

    Još jedna zanimljivost; danas psiholozi smatraju da su famozne 'Salemske vještice' spaljivane pod sumnjom da su opsjednute vragom, patile od h. choreje. Područje je bilo poprilično zatvoreno, pa je nekontrolirano razmnožavanje rođaka donosilo duplanje gena, a time i nevjerojatan broj oboljelih.




    MIOKLONUS

    Brze, nevoljne, iznenadne kretnje izazvane aktivnom kontrakcijom mišića.
    Vrste:
    - fiziološki (štucanje, trzaji pri usnivanju)
    - esencijalni (obično uz pokret, EEG uredan)
    - epileptički (primarni epi poremećaj)



    TIK

    Brza nevoljna kretnja koja se ponavlja na stereotipan način. Može se suzdržati, ali tada u
    bolesniku raste nervoza i tenzija.



    GILLES DE LA TOURETTE SINDROM

    Simptomi: tikovi, eholalija, koprolalija (ponavljanje psovki), ehopraksija
    Početak je u djetinjstvu, 4 puta češća u muškaraca nego u žena. Biokemijska je podloga
    hiperaktivnost središnjih dopaminergičnih putova. Nasljeđuje se autosomno dominantno.
    Liječenje: haloperidol, klonidin, pimozid



    OBUZETO-PRISILNI (OPSESIVNO-KOMPULZIVNI) POREMEĆAJ

    Obuzetosti su ponavljajuće ideje, misli, poticaji, predodžbe koje se doživljavaju kao nametljive i neprimjerene i izazivaju tjeskobu i nelagodu. Osoba osjeća da joj je sadržaj obuzetosti stran, da nema kontrolu nad njim i da to nisu misli koje bi trebala imati. Najčešće obuzetosti su ponavljajuće misli o zarazi (npr. mogućnost zaraze rukovanjem s drugom osobom), ponavljajuće sumnje (npr. da li su vrata ostala otključana), potreba za određenim rasporedom stvari (npr. intenzivna nelagoda ako su stvari u neredu ili asimetrično raspoređene), agresivni i zastrašujući poticaji (npr. da se izvikuju prostote u crkvi) i sl. Kod pojedine osobe može se pojaviti i samo jedan takav simptom. Misli, poticaji i predodžbe ne predstavljaju uobičajenu brigu oko svakodnevnih problema (posao, škola). Osoba s obuzetostima obično pokušava potisnuti takve misli, neutralizirati ih drugim mislima ili radnjama (kompulzije). Prisile (kompulzije) su ponavljane radnje, ponašanja (pranje ruku, provjeravanje) ili pak mentalni čin (tiho ponavljanje riječi, moljenje, brojanje) s ciljem sprečavanja ili smanjenja tjeskobe ili nelagode. U većini slučajeva osoba se osjeća natjeranom da izvrši neku radnju. Odrasle osobe uglavnom shvaćaju da su obuzetosti i/ili prisile pretjerane i nerazumne. Obuzetosti i prisile mogu izazivati značajnu nelagodu, oduzimati dosta vremena i značajno ometati rutinske djelatnosti pojedinca, socijalne aktivnosti i kontakte s drugim osobama. Obuzeto-prisilni poremećaj javlja se s podjednakom učestalošću u oba spola. Uspješno se liječi kombinacijom psihoterapijskih metoda i lijekova. Lijekovi koji se primjenjuju u terapiji obuzeto-prisilnog poremećaja su lijekovi iz skupine antidepresiva. Primjenjuju se u nešto višim dozama nego kod depresije jer je tada mehanizam djelovanja drukčiji. Uz lijekove se primjenjuju i psihoterapijske metode.
     
  11. Elar-Ti

    Elar-Ti Personal Jesus

    Za h. choreu... omg.. ne znam, testirala bih se svakako, ali ne znam šta bi mi bilo gore, da saznam da ju imam ili da svaki dan živim u neizvjesnosti... Djecu definitivno nebi planirala.
     
  12. Mithrandir

    Mithrandir Aktivan Član

    mentalne bolesti su po meni dokaz da čovječja duša nije besmrtna! hah!

    Mentalna bolest je i dalje bolest tijela, ne duše.
     
  13. Vanaleto

    Vanaleto Aktivan Član

    Duša je centar bića, svakog živog bića od biljke do nas, potencijal za ljudskost koji se ostvaruje kroz čovjekov duh.
    Duh može oboljeti, ali duša nikada, jer onda čovjek više ne bio čovjekom...
     
  14. Psychaki

    Psychaki Gost

    ali preko tjelesnog oboljenja strada 'duša' i to tako da ta osoba više nije ista osoba , u mnogo slučajeva. čovjek , s jednog gledišta, i nije ništa do zbroja svojih sjećanja, a što kad ta sjećanja izgubi i cijeli taj 'život' , odnosno sjećanje na njega , nestane?
    ljudi se mijenjaju kroz događaje, situacije, vrijeme, a ona ogoljela srž jednostavno nije dovoljno....jedinstvena....kao recimo kod blizanaca koji imaju iste genetske predispozicije, a ipak psihološki budu različiti. ili kada se uslijed nekih drugih bolesti promijeni sam karakter čovjeka, ličnost.
    osoba od prije ostane sačuvana negdje ? ne bih baš rekla.

    duša kao potencijal tijela zvuči izvrsno, no gdje je tamo onda onaj čovjek kojega mi poznajemo?
     
  15. Vanaleto

    Vanaleto Aktivan Član

    Ne, nije duša tek potenicijal tijela, nego i cijelog bića. Također duša kod čovjeka nije ista za svakog pojedinca, to je kvalitativna razlika između duša životinja i ljudske vrste. Genetske razlike su samo jedan mali dio spektra jedinstvenosti svakog ljudskog bića.

    Jednom kad čovjek počne živjeti on ostvaruje svoj potencijal i to se manifestira kao onaj dio bića koji nazivamo duh. No to ne znači da duša ostaje nepromijenjena, nego svaka promjena i rast duha utječu na dušu koja se tada također mijenja i raste. Duša je nešto poput negativa bića, a duh je fotografija. Možeš uništiti fotografiju, ali negativ ostaje.
     
  16. Psychaki

    Psychaki Gost

    zanimljiva koncepcija. i što se onda događa s tom dušom u tijeku mentalne bolesti i njenoj manifestaciji na našem ponašanju i odlikama? dakle kada fotografije postanu bitno drukčije, negativ ostaje isti, ali grješka se događa u procesu pretvorbe, u tamnoj komori ? :tired:
     
  17. Vanaleto

    Vanaleto Aktivan Član

    Svaka promjena utječe i na dušu, istina.
    No, utjecaj npr. mentalne bolesti na dušu nije isti kao na duh koji ovdje direktno biva oštećen.
    Sve je to stvar metafizike...
    Svako biće participira na bitku (osnovna činjenica samog postojanja, prvi čin bića). Način participiranja se odvija preko biti (drugi čin bića, sama srž svakog bića koja ga definira tako da postoji na točno određen način + regulacija participacije na bitku). Ako je biće poptpuno duhovno (znači bestjelesno), ono samo posjeduje svu puninu svoje biti. No, ako je biće pola duhovno, pola tjelesno poput nas, ne može u potpunosti iskorisiti i posjedovati svoju bit. Tako svi ljudi na svijetu dijele istu bit, ono što nas čini ljudima, naša ljudskost (kad ne bi bilo tako svaki čovjek bi bio vrsta za sebe).
    Poanta svega jest, na kraju, kako bit ne može biti mijenjanja. Duša je metafizički bliža biti i ona joj služi poput reboota i na taj način može biti zacijeljena. Naravno, zato se prvo mora umrijeti.
    Usput naravno, sama narav duše kao besmrtne konstituira njen nepokvarljivost.
     
  18. Laucien

    Laucien The Harper

    Bullshit. Duša se razvija sa skupljenim životnim iskustvom. Duša jest bit čovjeka, ali bit se razvija zajedno sa čovjekom.
    Svaka bolest utječe na dušu...
     
  19. Mithrandir

    Mithrandir Aktivan Član

    Gledajte.. treba pojmove odvojiti i odluciti se za stajaliste.

    Dušom se obično smatra neka esencija koja pogoni tijelo.. zato duša odlazi iz tijela kad ono umre.

    Ali ljudi moji, ne može bolest utjecati na dušu. Jer što vi sad činite je da razdvajate fizičke i mentalne bolesti. Pa one su jedno te isto :) Na dusu ce mentalna bolest utjecati kao i prehlada ili slomljena noga. Nisu osjećaji ništa UZVIŠENO I NEOBJAŠNJIVO. Postoji hormon sreće, hormon bijesa.. Uzmeš malo heroina, naglo se otpusti hormon sreće i super ti je. I ti 'jesi' sretan. jer tvoj mozak to tako vidi. Isto tako i sve ostalo.

    Ako netko ima kemijski poremećaj u mozgu koji uzrokuje loše ponašanje, ne znači da boluje duša. Mene netko udari u glavu, potweaka mi centre i ja vise ne razlikujem dobro i zlo. Hoce li moja dusa ici u pakao zbog toga sto sam radio zla djela? Nece, jer nisam kriv. Ne mogu time upravljati.
    Ograniceni smo svojim mozgom.. :) I njegovom kemijom.

    Psihička bolest je bolest kao i fizička. Treba je liječiti i prema bolesnicima se sasvim normalno postaviti.


    Ne želim zauzimati vjerska stajališta pa govoriti postoji li duša ili ne. Samo govorim da kad bismo gledali sa vjerskog stajalista, koje pretpostavlja dusu, mentalne bolesti opet nisu bolesti duse.
     
  20. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    prvo mi dokažite da duša postoji.
     

Podijelite ovu stranicu