1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Inkvizicija

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Nazgul_rulez, 3. Veljača 2007..

  1. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Najvjerojatnije, u 15., 16. i 17. st. u Europi je osuđeno i spaljeno oko 500 000 vještica. Njihovi zločini su bili: savez sa Sotonom, let na metli u daleke krajeve, nezakonita okupljanja na Sabat *1, obožavanje i ljubav prema Sotoni, seksualni odnos s inkubima (muški vragovi s ledenim penisom) seksualni odnos sa sukubima (ženski vragovi). Na to se nadovezuju i ovozemaljske tužbe: ubijena susjedova krava, zazivanje nevremena, krađa i jedenje novorođenčadi. Cijeli bizarni kompleks saveza s vragom, let na metli na Sabat, itd. smatra se izmišljotinom, ne zbog spaljivanja vještica, već zbog onih koji su ih spaljivali.
    Nevolja sa "priznanjima" je u tome što su dobiveni mučenjem. "Vještice" su uglavnom bile mučene sve dok nisu priznale da su "sklopile" savez sa vragom i letjele na Sabat. Mučenje se produživalo sve dok vještice nisu imenovale druge prisutne na Sabat.Tako su osobe osuđene na vještičarstvo mogle birati da li će otići na kladu jednom zauvijek ili će biti vraćene u mučionicu.
    Kao nagrade su mogle birati da li će prvo biti zadavljene od krvnika, a tek potom zapaljene.
    Lovci na vještice su koristili čavle sa zagrijanim šiljcima, cipele iznutra postavljene čavlima, zavoj sa iglama, užareno željezo, izgladnjivanje, nesanicu...
    Kritičar lova na vještice piše da bi dao sve na svijetu da zaboravi što je vidio u sobi za mučenje; "Vidio sam rastrgane udovice, očne jabučice iskopane iz očne šupljine, stopala otkinuta od noge, mišići istrgani sa zglobova, izvađene kosti, dubinske vene otečene, površinske vene potonule u dubinu, vidio sam kako je žrtva podizana i spuštana da padne sa glavom nadolje. Vidio sam kako ih egzekutor bičuje, udara palicama, steže kliještama, opterećuje utezima, bode iglama, zateže užad, baca sumpor, zalijeva naftom i prži ih na baklji..."
    Povijest za isti slučaj koristi istu formulu za navodno "slobodnu volju" i iznuđeno priznanje.
    Svako društvo na svijetu ima neki oblik vjerovanja u vještice. Ali europsko vještičje ludilo je bilo najbrutalnije, najduže i dalo je najviše žrtvi. Katolička crkva prvotno je čvrsto zastupala stav da vještice koje lete, ne postoje. Oko 1000. g. je bilo zabranjeno vjerovati da se takav let dogodio, a poslije 1480. g. bilo je zabranjeno vjerovati da to nije moguće. 1000. g. službeni stav crkve je da je vještičji let iluzija, vražje djelo. Petsto godina poslije, njezin stav je da su oni koji tvrde da je vještičji let iluzija, vražji štićenici. Staro gledište se zasniva na "Canon episcopi". Bilo je potrebno nekoliko stoljeća da se C.E. pretvori u svoju suprotnost.
    Mučenje u to vrijeme podrazumijeva množenje geometrijskom proporcijom, kao u naprednim nuklearnim reaktorima, svaka spaljena vještica automatski nosi sa sobom dvije ili više potencijalne kandidatkinje za spaljivanje. Kako bi glatko funkcionirao sistem, uvedena su i druga usavršavanja. Troškovi su minimalni, tako što su usluge mučitelja i egzekutora naplaćeni obitelji vještice, kojoj je bila nametnuta račun za gozbu, koju su suci održavali poslije pogubljenja. Među lokalnim predstavnicima vlasti se probudilo oduševljenje za lov na vještice zato što su imali pravo da konfisciraju cijelo imanje osuđene vještice. Primjenu metode mučenja, crkva je prvi puta dozvolila, ne protiv vještice, već protiv nezakonitih crkvenih organizacija koje su nicale diljem Europe s ciljem da sruše monopol Rima. Zato je papa pozvao na svjetski rat - križarske pohode. Zbog suzbijanja subverzivnih udruženja, heretičkih sekti, crkva je malo po malo izgradila Inkviziciju. Sistem lova na vještice, širom Europe, sa razornim posljedicama su primjenjivali i katolici, i protestanti.
    Malo ljudi zna da su u Europi od 13. do 17. st. vojno - mesijanske *2 pobune bile česte koliko i u drevnoj Palestini. Kao i kod palestinskih prethodnika, mesijanstvo je bilo usmjereno protiv monopola vladajuće klase, bogatstva i moći. Lov na vještice je pokrenut i održavan od strane vladajuće klase.
    Nije slučajno to što se porast značaja vještica podudara sa pojavom žestokih proročanskih prosvjeda protiv društvene i ekonomske nejednakosti. Papa je odobrio primjenu mučenja u postupku protiv vještica, malo prije Reformacije, a lov na vještice doživljava kulminaciju u doba rata; revolucije u 16. i 17. st. Za Europljane, raspad feudalizma i pojava jakih nacionalnih monarhija je vrijeme velike napetosti. Razvitak trgovine, tržnica i bankarstva navelo je vlasnike zemlje i kapitala na poduzetništvo sa ciljem maksimaliziranja profita. Narod je ostao bez svoje male površine za obrađivanje, i bez obiteljskih posjeda od koje je do tada živio, i veliki dio seljaka je navalio u gradove, tražeći posao kao najamni radnici. Počevši od 11. st., život je postajao natjecateljski, bezličan i komercijaliziran - profit počinje zamjenjivati tradiciju.
    Pretpostavka da su se lovci na vještice namjerno trudili da povećaju broj vještica i da prošire vjerovanje da su istinite, sveprisutne i opasne, počiva na čvrstim dokazima. Situacija nalaže da se upitamo, NE zašto su inkvizitori bili opsjednuti da unište vještice, nego zašto su bili toliko opsjednuti naporom da ih stvore. Najbolji način da se shvati ludilo oko vještica je da se, umjesto nebeskih namjera, ispitaju ovozemaljske posljedice.
    Najnedvosmisleniji rezultat sistema lova na vještice, je bilo to što bi mučenica povjerovala, ponajprije, da su njezini krvnici vješci / vještice, a ne kneževi i pape. Susjeda je ta koja vam je srušila ogradu, koja vam duguje novac, koja želi vašu zemlju - susjeda koja se pretvorila u vješticu. Da li je kruh poskupio? Porezi su povišeni, dnevnica smanjena, da li posla ima sve manje i manje? To je vještičje djelo. Da li su kuga i glad odnijeli trećinu stanovnika svakog sela i svakog grada. Crkva i država su krenule u odlučan pohod na fantomskog neprijatelja naroda.
    Praktično značenje ludila oko lova na vještice je bilo prebacivanje odgovornosti za krizu sa crkve i države na imaginarne demone u ljudskom obliku. Zahvaćeni fantastičnim aktivnostima ovih demona, zbunjena, otuđena i osiromašena masa, je prebacila krivicu na izmišljenog Sotonu, umjesto na korumpirano svećenstvo i gramzljivo plemstvo. Crkva i država, ne samo što su oslobođene od krivnje, postale su i neophodne. Svećenstvo i plemstvo se pojavilo kao veliki zaštitnici čovječanstva od sveprisutnog nevidljivog neprijatelja. Eto, konačno razlog da se plati danak i da se bude pokoran. Vlastitim očima možete vidjeti kako vlasti provode mjere da naprave život sigurnijim, vlastitim ušima možete čuti kako vještice vrište dok silaze u pakao.
    Tko su bila žrtvena janjad? Od 1258 pogubljenih "vještica" između 1562. g. i 1684. g. u jugozapadnoj Njemačkoj se pokazalo da su 82% slučajeva bile žene. Lokalni lov je počinjao tako što su tužbe padale na bespomoćne starice i bake iz niže klase. Ukoliko bi bila okaljana imena ljudi na visokim položajima, ljudi s velikom moći, sudac bi izgubio povjerenje u priznanje i panika bi splasnula. Opasnost je rijetko prijetila doktorima, odvjetnicima, sveučilišnim profesorima. Očigledno su i sami inkvizitori i svećenstvo bili sigurni. Izmamljujući lov na vještice je rasipao i razbijao svaku energiju za protest.
    Demobilizirao je siromašne i razvlaštene, povećavao je socijalnu distancu među njima i punio im glave uzajamnim sumnjama, provocirao jednog susjeda protiv drugog; svatko je bio izoliran, preplašen, nesiguran, osjećajući se bespomoćnim i zavisnim o vladajućoj klasi, pritom usmjeravajući gnjev u lokalnom smjeru. Time se smanjivala vjerojatnost da će siromašni izaći pred crkveni i svjetovni aparat, sa zahtjevima za preraspodjelom bogatstava, i izjednačavanjem ranga. To je bilo magično oružje privilegirane moćne društvene klase.
    Žene koje su bile osuđivane kao vještice, bile su buntovne i gnjevne žene, ogorčene na srednjovjekovnu sliku žene kao plačljive, pokorne i bezglasne kršćanske mule. Vještice su predstavljale ozbiljan otpor i kontrakulturu bakterija u čistom zraku koji je puštao crkveni kanon, a pored dogme: nema individua, ima samo slijepo kršćansko stado koje treba šutiti pred pastirom. Vještice su bile crne ovce koje nisu šutile, nego vrištale, i preko magijskih obreda pokazivale da rad ovisi jedino o samom čovjeku, a ne o Bogu, crkvi ili državi.
     
  2. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Bogumili i heretici

    BOGUMILI ili BOGOMILI, pristaše heretičkog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlašću. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza “pavlićanstvo pomiješano s manihejstvom”. Više podataka nalazi se u apologetičkom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optužuje popa Bogumila da je počeo širiti novu, krivu nauku “po zemlji bugarskoj”, koja se protivi učenju pravovjerne kršć. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uči kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, uključivši i čovjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, čovjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mlađi sin božji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin božji već anđeo koji se odmetnuo. Dalje kaže Kozma da žestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svećenstvo na čelu s biskupima, kojima poriču svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadržavaju jedino evanđelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev “Oče naš”; ne poštuju križ ni ikone, a crkve ne priznaju domovima božjim, već se zatvaraju u svoje kuće da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjega društvenog i drž. poretka; potiču svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvraćaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starješine i boljare, učeći da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromaštvo i oštro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mučaljive, blijede od posta, čedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabežljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, što se njima obraćaju radi spasenja svojih duša, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga kršć. svećenika odrazila nova heretička nauka u čijem središtu, kao najvažnija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji heretička teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naučavanja tih heretika imaju teološko-akcidentalni značaj. Ta je teza rušila dosljedni monoteizam kršć. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju. Već u III st., dakle prije nego što je u rim. državi kršć. crkva bila priznata kao drž. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je kršćansko-gnostičke i budističke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokušao da na jednostavan način razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajući novu, dualističku religiju, zbog čega je od perz. maga optužen i na križu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnostička heretička sekta pavlićana, koji su svojom borbenošću postali opasni drž. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadište dualističke hereze. Čini se da od dualističkog shvaćanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualističke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije kršć. crkve, koja iskorišćuje ideju boga da bi s pomoću nje održavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drž. vlasti, koja se oslanja na kršć. crkvu kao ideološko sredstvo svoga vladanja. Dualistička hereza može biti izraz nezadovoljstva potlačenih, koji ne mogu razjasniti zašto taj svemogući i apsolutno pravedni kršć. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Kršć. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualističko ga shvaćanje rješava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko će se poslužiti i protiv koga dualističkom herezom kao ideološkim borbenim sredstvom. To može biti vladajuća klasa kad je riječ obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadača, koga u tom poslu pomaže kršć. crkva sa svećenstvom. Može to biti i podvlašćena klasa u svojoj borbi protiv vladajuće, koja uza se ima kler kršć. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualističke hereze često vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teškog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideološki je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlačitelja, protiv domaće vlastele i hijerarhije vlastite kršć. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena Nesumnjivo je u tom heretičkom pokretu bilo i drugih manje važnih komponenata, kao što su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokršteni, i doživljaji unutrašnjega života. A praksa krš. crkve pokazuje kako je ona dualističku herezu radije prešućivala ili je fizički istrebljivala negoli se s njom teološki obračunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se proširila i izvan tog prostora. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971),emigrirala u Carigrad, gdje je našla pristaše u višim društvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su “pavlićani i Makedonci” prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se proširili po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim širenjem morala se dualistička hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaže shvaćanje dualizma: razlika se može zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin božji ili odmetnuti anđeo). Radikalnije gledište zastupala je Dragovička crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeći da je sotona od samog početka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla. Nasuprot tome Bugarska crkva uči da je sotona sin božji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak začetnik svega, i dobra i zla. Heretička fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. područja bila je povezana dualističkom tezom da ne postoji jedan bog već dva. Heretici su se javljali pod različitim imenima: bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč. kaJaros: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podržavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. području vjerojatno iskvareno od Albigenses).
    Papinski je Rim nastojao da te heretike, a naročito njihova središta, uništi bez mnogo teoloških rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren proti njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. težila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreću križarske ratove. Osim Prvoga križarskog rata (1096-99) koji je u zauzeću Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svršavali ne samo neuspješno već čest upravo katastrofalno za kršć. vojske. U križarske ratove bilo je uvučeno i Bizantsko Carstvo, jer su križarske vojske prelazile pustošeći i plijeneći preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je naročito trpjela Ugarska, pa onda naše zemlje. No, neprijateljstvo između kršć. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su križari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razočaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obećavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kršć. svijeta, došlo je do razdora medu kršć. narodima; mjesto obećana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet sručile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini. Za tadašnje je shvaćanje to značilo da je Alah jači od kršć. boga. Time je pokoleban autoritet kršć. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi čas da se interpolira dualističko učenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeći na Istok, tu mnogo vidio i naučio, on je upoznao prolazeći Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteističku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu. Dualistička hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamički karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim križarskim ratovima. Pojave dualističke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Učvrstila se u grofoviji Toulouse u juž. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Već u drugoj pol. XIII st. snaga dualističkog učenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloških raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti živom snagom hist. kretanja. Dualistički heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog učenja, a odatle su im dolazili učitelji i organizatori. U južnoslav. krajevima heretičko djelovanje jača potkraj XII st. U Srbiji je tadašnji veliki župan Stefan Nemanja brzom intervencijom spriječio daljnje širenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kačića, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice je primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nišani na te heretike, kad u svom prvom članu proklinje sve , “sekte heretika” koje “ocrnjuju nauku” rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio došljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti “patareni”, koji su širili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od križara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli križeve ne da uvjere križare da su kršćani već da nisu bogumili, koji ne poštuju križeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slučaj Višena Šubića i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko središte ostaje ipak Bosna. Bosna je ležala na granici ist. i zap. crkve, ali je ušla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj graničnoj liniji učvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrštavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bošnjani su se odupirali jednako ist. i za . kršć. crkvi, kao i Mađarima i Bizantincima, i taj je otpor došao do izražaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije šalje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svečano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuće pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo križarsku vojsku i protiv katara u juž. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodišnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojačanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjačkim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III šalje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, križarsku vojnu, kojoj je bio na čelu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Šubić (1304). Križarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muž Jelisave, kćerke bos. bana Stjepana II Kotromanića, ali je bio poražen. Žigmund je u križarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti važan faktor i značajna polit. komponenta u obrani zemlje od tuđinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvoličnu ulogu prikazujući se čas katolicima, čas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomaš (1443-61) pred tur. opasnošću priklonio Zapadu, bogumili su bili izloženi progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio “pedeset zabluda manihejskih u Bosni”. Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomašević (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom prešli na islam.

    Osnovna dogmatska učenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najveće dobro, drugi najveće zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledišta: radikalno dualističko stajalište zastupa dragovička grupa tvrdeći da postoje od iskona dva principa, dok blaže dualističko stajalište zastupa bug. grupa tvrdeći da između principa postoji ipak veza i da je princip zla izašao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uče da je Krist samo prividno imao čovječje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualističkih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starješina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju štovatelje svetaca i njihovih moći. Osuđuju službu božju i sve crkv. sakramente, napose krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poriču uskrsnuće tijela, jer ono potječe od sotone. Poriču svaku vlast kršć. crkvi. Niječu da postoji čistilište. Zabranjuju uživanje mesa, sira i mliječnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poriču svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija također se međusobno u bitnosti ne razlikuju. Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obične vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savršeni (perfecti), a drugi su obični vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski život što ga njihova nauka propisuje. Broj savršenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savršeni čine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj njihove crkve. Hijerarhija u užem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mlađi sin i đakon. Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaže da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Mađara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualistički heretici imali zajedničkog papu, koji je imao sjedište negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualistički heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vršili bogoslužne čine, već su se zajednički molili i uzajamno ispovijedali u svojim kućama, napose u kući kojeg viđenijeg “savršenog”.

    Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na područjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretežno na nadgrobnim spomenicima, stećcima. Uz dekorativne i simboličke motive i natpise, na stećcima se ponekad javljaju figuralni prikazi isključivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na stećcima, likovne težnje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletačko i Kopitarevo evanđelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije ističe Hvalov rukopis iz 1404
     

Podijelite ovu stranicu