1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

II. Svjetski Rat - Afričko Bojište

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od abominacije, 1. Rujan 2007..

  1. abominacije

    abominacije (/:=D

    unaprijed se isprichavam na nevjeshtom stilu i neprikladnim rijechima. ali pisano je u stisci s vremenom. cijenio bih komentare.

    1. UVOD


    1.1. PREDGOVOR

    Prije početka pisanja ovog maturalnog rada, koji se bavi ratnom tematikom, želio bih iznijeti svoj stav prema ratu. Rat, kao negativnu stranu ljudskog djelovanja u potpunosti ne podržavam. Moja razmišljanja i opažanja navela su me da zauzmem pacifistički stav. Za mene rat nema smisla, jer u njemu nema stvarnih pobjednika, samo oni prividni, ideološki, koji su plaćeni mnoštvom razorenih snova i izgubljenih ljudskih života. Te ideološke pobjede su se u konačnici pokazale kao krive i neodržive jer sam način, nasilan, na koji su postignute nije bio ispravan i istinski moralan. Ovo je pravilo koje ne trpi iznimke. Njega su potvrdila tisućljeća nasilnih sukoba, koji u konačnici nisu donijeli ništa dobro niti ništa konkretno. Ljudi su kao bića povodljivog karaktera često bili žrtvama raznih režima čiji su ih vođe iskorištavali za svoje vlastite ciljeve. Naime, ideje koje su im nametali obično su sadržavale dijelove koje ljudi priželjkuju i koje su nam svima zajedničke ili su jednostavno poticale mržnju. Primjerice, nacizam je sadržavao jedinstvo njemačkog naroda koji je stoljećima bio razdvojen i uzdizao ih na razinu nadljudi ugroženih od strane Židova, tzv. komunizam (koji u svom izvornom obliku nikada nije postojao) propovijedao je siromašnim i izrabljivanim masama propast njihovih bogatih gospodara, a danas moderan američki ratni stroj navodi ljude na rat jednostavno im tvrdeći da protivnici prijete „njihovom načinu života“.
    Mogu odgovorno tvrditi da ljudski rod nije i u ovakvom stanju nikada neće profitirati od kapitalizma, nacizma i kvazi-komunizma, te ostalih ideologija. Jedino što bi nas oni mogli naučiti je količina strahota koje ljudsko biće može počiniti u ime neke ideje. A za to je cijena od čak i jednog uništenog života previsoka.


    1.2. UVOD U MATURALNU RADNJU

    Tema koju sam odabrao za moj maturalni rad bavi se ratnim operacijama u Africi, ponajviše sjevernoj. Razlog mome odabiru ovog područja ratovanja tokom II. svjetskog rata leži u angažmanu DAKa (Deutches Afrika korps) na teritoriju Afrike i njihovom sukobljavanju sa britanskim snagama. Stoga ću malo više staviti naglasak na njemačku stranu u ovom sukobu. Naime, posebnost ovih operacija leži u tome što se sukobljene strane nisu sukobljavale na teritoriju jedne od njih, nego na neutralnom području njima stranog kontinenta. Tako su odmah u početku eliminirane mogućnosti ratnih zločina, koji su se obilato počinjavali u Europi, jer kao prvo ne postoje razlozi za njih pošto nema osobnih osveta, a kao drugo, njemačke trupe je predvodio Erwin Rommel, general na glasu kao jedan od najsposobnijih generala II. svjetskog rata uopće i čovjek koji je, prema riječima samih britanskih zarobljenika, postupao sa svima ravnopravno, i prema neprijateljima i prema vlastitim ljudima. Rommelu ću kasnije posvetiti zasebno poglavlje. Kao što sam počeo, pustinjski rat je bio lišen osobnih osveta i naglasak je stavljen na borbu u kojoj je taktika vodila riječ, a pošto je opskrba bila uvelike otežana, pogotovo Afričkom korpusu, njihovi zapovjednici su se morali snalaziti kako su znali. Upravo je tu izlazila na vidjelo njihova sposobnost i upravo zbog te činjenice sam odlučio skrenuti pozornost na ta događanja. Posebnost te borbe, te u neku ruku njena ironija, leži u činjenici da su tu okolnosti bile posvema drugačije nego one u Europi. Na starom kontinentu su Nijemci raspolagali sa golemom količinom ratnog materijala i ljudstva, a na saveznicima je bilo da ih pokušaju „nadmanevrirati“. U Africi je bilo upravo suprotno. Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je otočna država koju je štitila njena moćna mornarica i do koje Nijemci nisu mogli. Zato je bila slobodna da svoje kopnene trupe, nakon pada Francuske, usmjeri na Afričko bojište da zaštiti svoju „žilu kucavicu“, Suez. Tu su ostvarili masovnu koncentraciju vojne sile, te su upravo tu Britanci izveli veliku većinu svojih vojnih operacija tokom II. svjetskog rata. Ukratko, Afrički korpus, potpomognut talijanskim saveznicima, čiji su zapovjednici otvoreno i često prigovarali rommelovu načinu vođenja bitke te mu uskraćivali potporu, bio je tu posve sam protiv gotovo cjelokupne kopnene moći britanskog imperija čija je materijalna i ljudska premoć nekoliko puta premašivala njegovu.


    2. UVOD U II. SVJETSKI RAT


    2.1. UVOD U II. SVJETSKI RAT

    I. svjetski rat je jedno od najzanimljivijih razdoblja ljudske povijesti. U isto vrijeme kao što je zanimljiv, toliko je i stravičan. On predstavlja jednu veoma tamnu stranu ljudskog ponašanja i djelovanja. Stoljetne težnje svjetskih velesila da ostvare svjetsku dominaciju očito nisu bile utažene mnogim ratovima u Europi te kolonijalnim osvajanjima širom svijeta. Do njegovog početka 1914. godine cijeli svijet je bio u rukama pojedinih velesila. No, politička pozornica na starom kontinentu se počela polako mijenjati. Vodeću ulogu su do tada imale Velika Britanija i Francuska, ali im je moć počela polako curiti iz ruku. Nove (stare) sile, na čelu s Njemačkom, Austro-Ugarskom te Italijom kanile su zauzeti njihovo mjesto. Svijet se podijelio u dva bloka, među kojima nije bilo nikakve razlike. Jedina razlika je bila u tome što su jedni imali moć nad svijetom a drugi nisu, to je ujedno bila i njihova zajednička osobina: želja za moći. Tako je počeo rat koji je veoma krvavo označio kraj starog svijeta, svijeta blještavih dvorova kojima upravljaju svemoćni carevi. Odmah na početku se moglo vidjeti u kojem pravcu će se ti sukobi kretati. Sile Antante nisu bile spremne predati vlast silama Trojnog saveza i na taj način su odredile način borbe u tom ratu. Antanta nije željela promjene, stoga se odlučila utvrditi na svojim granicama i ponašati pasivno. Stotine tisuća vojnika ukopanih u ogromnim kompleksima utvrda na granicama samo su čekali da provale dalje. Očito nitko nije vidio da je identična situacija i kod protivnika. Tako nešto je moglo završiti samo golemim krvoprolićem. Novim otkrićima na području ratne tehnike nisu bile prilagođene nove ratne taktike. Juriš kao osnovan način borbe je još uvijek ostao jedini način napredovanja. No ovaj put na drugoj strani nisu više čekali samo pješaci. Vojskama koje su se navikle sukobljavati na otvorenom polju ovaj rovovski rat, u kojem su dominirale automatske puške, strojnice i bojni plinovi bio je stran. Milijuni vojnika svojim životima su platili nesposobnost i neobrazovanje svojih zapovjednika. Po tome, I. svjetski rat nije bio ništa drugo nego bezumno trošenje vojne sile u upornim frontalnim sudarima, koji su očito tada bili vrhunac vojne taktike. Rat je završio porazom Trojnih sila i Velika Britanija i Francuska su mogle biti na miru. No, Njemačka je iz rata izašla u vrtlogu revolucija. Njemački narod, koji je tražio odgovorne što je rat bio izgubljen vrlo je lako oblikovala ratna propaganda koja je krivnju prebacila na razne socijalističke i druge „potkopavalačke i izdajničke pokrete“. Tako se stvorila podloga za nastavak rata, 20-ak godina kasnije.


    2.2. UZROCI I POČETAK II. SVJETSKOG RATA

    Završetkom I. svjetskog rata situacija u svijetu se nije mnogo promijenila. Promjena se jedino očitovala nestankom Austro-Ugarske na čijem je teritoriju nastalo nekoliko novih država, među kojima i Jugoslavija kao najveća od njih. Teritorij Njemačke bio je nešto umanjen okupacijom sila Antante, ali ubrzo će se i to promijeniti. Nova struja unutar Njemačke, nacistička, ponovno je budila Nijemce da ustanu za „očevinu“. Podjednako je bilo i u Italiji gdje je Mussolini poticao obnovu Rimskog carstva samo pod novim fašističkim vodstvom, te u Japanu koji je stasao kao nova velesila. Velika Britanija i Francuska su, moglo bi se reći, živjele na lovorikama uvjerene da su skršili njemačke i talijanske želje za osvajanjem. Upravo je neshvatljiva njihova politika popuštanja koje su provodile tokom tih kritičnih dana. One su odlučile zažmiriti na prvotno osvajanje Albanije i Somalije od strane Italije, pa onda na militarizaciju Njemačke. Potom je slijedio „Anschluss Austrije“, pripajanje Sudeta, te napad na Poljsku koji se uzima kao početak II. svjetskog rata. Cijelo to vrijeme Sile osovine (prijašnji Trojni pakt) su bile puštene da djeluju kako žele. Tek početkom napada na Francusku počele su se poduzimati mjere. No, one jednostavno nisu bile dovoljne da se zaustavi njemački ratni stroj. Smatram da mogu s pravom to nazivati njemačkim, jer uloga Italije u ratu je bila vrlo malena, što ću pokazati njenim operacijama u Africi. Hitler je Nijemcima usadio želju za osvajanjem, njegovi govori su poticali mržnju i nacionalni ponos u masama. On je tu naciju uzdizao do statusa „nadljudi“ i oni se tome nisu mogli oduprijeti. Nijemci su imali želju da se pokažu svijetu kao viša rasa, kao predvodnici novog doba, a za to su imali i sposobnosti. Nasuprot njima, njihovi protivnici su imali samo jednu želju: da ih se ostavi na miru. Prirodno je i logično da se sa time nisu mogli suprotstaviti njemačkom ratnom stroju.


    2.3. RASPORED SNAGA I VOJNI CILJEVI

    Prije početka sukoba njemački ratni stroj je radio punom parom, usporedno sa propagandom. Tako je Njemačka bila opskrbljena s golemom količnom naoružanja, čiji se arsenal povećao pripajanjem tvornica ratnog materijala u novookupiranoj Poljskoj te Češkoj. Njihova je tehnika naprosto bila na višem nivou od njihovih protivnika, koji su još uvijek bili opremljeni većinski naoružanjem iz I. svjetskog rata. To je došlo do izražaja u napadu na Francusku gdje su se savezničke snage jednostavno slomile. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da saveznici nisu imali pojma protiv čega se bore.
    Nijemci su imali pretenzije na cijeli svijet. No, da bi došli do toga prvo su morali skršiti svaki otpor u Europi, jer ona je bila središte i koncentracija moći. Koristili su se blitzkriegom, tzv. „munjevitim ratom“ čija je osnovna ideja bila u što kraćem vremenu kombiniranim napadom pješadije, oklopnih snaga te avijacije iznenaditi protivnika te pokoriti što veći dio teritorija prije nego se uspije organizirati otpor. Blitzkrieg je još bio zamišljen u I. svjetskom ratu, no zbog ranije navedenih razloga nije bio izvediv. Pošto su napori hitlerove Njemačke bili koncentrirani u Europi, Mussolini je imao druge ideje pošto je vidio da će Hitler očito cijelu Europu uzeti za sebe. Naime, Mussolini je tada pokrenuo plan koji je kao krajnji cilj imao obnavljanje starog Rimskog carstva, tj teritorija oko Mediterana. Počeo je tako da je prvo nakanio sebi pripojiti jugoistok, tj, sjeverne obale Afrike i jugoistok Europe. Njegovi tamošnji neuspjesi naveli su Nijemce na promjene zacrtanih planova te da previše rašire svoje snage, što se pokazalo fatalnim kako se sukob razvijao.


    2.4. TALIJANSKE OPERACIJE U ISTOČNOJ AFRICI 1934.-1936.

    Benito Mussolini, fašistički diktator Italije, po svome dolasku na vlast nakanio je svoje planove za obnavljanjem carstva koje se rasprostiralo oko Mediterana sprovesti u djelo. Pošto je veći dio mediteranske obale pripadao velesilama sa kojima Italija još nije htjela sukob, morala je potražiti mjesto, tj. nezavisnu državu sa kojom bi mogla početi svoje osvajanje. Prilika se ukazala u obliku par državica u istočnoj Africi koje su, osim što nisu pripadale niti jednoj europskoj velesili, bile bogate resursima, a pritom vojno vrlo slabe. Rat, koji je Italija vodila sa Etiopijom 1896., a koji je izgubila, sada je Mussolini odlučio obnoviti. Pošto je Italija već bila u posjedu Eritreje na sjeveru i Talijanske Somalije ne jugoistoku, plan je pokrenut kako bi bila pripojena i Etiopija. Nakon što su sa Etiopijom 1928. potpisali Sporazum o prijateljstvu, počeli su se polako širiti na njen teritorij, ne mareći za etiopske proteste. U prosincu 1934. Italija izaziva granični incident u kojem su taljanski garnizon Wal Wal (koji je bio na teritoriju Etiopije i koji je Italija ilegalno sagradila i opremila) napale lokalne etiopske snage. Nakon toga je Etiopija protestirala Ligi Naroda zbog talijanske agresije. U odgovor na to, Liga Naroda u Rim šalje svog predstavnika koji sa Mussolinijem potpisuje sporazum koji je Italiji davao slobodne ruke u Etiopiji, a za uzvrat tražio pomoć od Italije u slučaju napada Njemačke. Kasnije se isti događaj ponovio u obliku sporazuma Hoare-Laval koji je davao Italiji 2/3 teritorija Etiopije. Događaji koji su uslijedili nakon toga sramotan su početak koji je bio sasvim u skladu politike popuštanja koje su sile Antante nakanile provoditi. Kroz 1935.-1936. talijanska vojska, koja je bila superiornija u svakom smislu brzo napreduje kroz etiopski teritorij. Nakon što se etiopska vlada nekoliko puta žali Ligi Naroda (čiji je bila član), Liga uspostavlja embargo na uvoz oružja za obje zaraćene strane. Tada dolazi do mobilizacije etiopske vojske koja koristi veoma zastarjelo naoružanje i ne može se suprotstaviti. Unatoč sankcijama na uvoz Italiji (koje nisu uključivale naftu i čelik), ona nastavlja svoje napredovanje, koristeći u svojim napadima kemijsko oružje, te zapaljive bombe kojima bombardira civilne ciljeve. Nakon što su prigovori etiopskog cara Haile Selassiea dva puta odbijeni, on je primoran pobjeći u egzil 2.5.1936. Pet dana nakon toga Etiopija je zauzeta i Victor Emmanuel III. je proglašen njenim novim carem, a Liga Naroda povlači svoje sankcije protiv Italije. 30.5.1936. u Ženevi Haile Selassie održava govor u kojem je rekao:

    „Ako snažna vlada pronađe da može uništiti slabi narod, onda je došao čas da se taj slabi narod požali Ligi Naroda i da od nje traži da ova donese odluku u svoj svojoj slobodi. Bog i povijest će zapamtiti vašu odluku.“

    Završio je riječima koje su vrlo dobro odražavale sliku političke situacije prije II. svjetskog rata:

    „Danas smo to mi, sutra ćete to biti vi.“
    (Haile Selassieev govor Ligi Naroda u Genevi 30.5.1936)

    Zastupnici Lige su ga tada pristojno ispratili van.

    3. POČETAK VOJNIH OPERACIJA U AFRICI


    3.1. TALIJANSKE OPERACIJE U AFRICI 1940.-1941.

    Nakon što se Italija utvrdila u tzv. „Talijanskoj Istočnoj Africi“, što je bio naziv države koju su tamo osnovali, Mussolini je stekao dojam da treba krenuti dalje, ohrabren osvajanjima svog saveznika u Europi, kojem se Italija pridružila 1940. Tada je stvorio plan koji je podrazumijevao kopiranje njemačkog blitzkriega, no očito nije bio svjestan mogućnosti talijanske vojske koja je bila u priličnoj suprotnosti od dobro organizirane i visoko disciplinirane njemačke. Talijanska vojska se u tom trenutku sastojala od 250000 ljudi od kojih su većinu činili etiopski plaćenici, Askari. Velika Britanija se tada našla u nezavidnoj situaciji, jer su njeni izvori nafte na Bliskom Istoku, te Suez došli u opasnost da budu zauzeti, jer u tom trenutku tamo nisu imali dovoljno ljudi da se odupru talijanskim osvajanjima. Italija je počela osvajanja 4.7.1940. zauzimanjem Sudana, a nastavila 15.7. zauzimanjem Kenije. Tada, 3.8. izvršava agresiju na Britansku Somaliju i na taj način otvara početak sukoba sa Velikom Britanijom. Taj napad na Britansku Somaliju predvodio je Vojvoda od Aoste, te general Guilelmo Nasi sa 150000 vojnika, od kojih je oko 70% bilo domorodačko. Obranu Britanske Somalije je predvodio general Archibald Wavell sa samo 4 bataljona, koja nisu bila dovoljna da se obrane položaji. Tako je jedini britanski posjed u Africi ostao Egipat.
    Oduševljen trijumfima svoje vojske, Mussolini je naredio daljnje akcije koje su se trebale odvijati u sjevernoj Africi s namjerom zauzimanja Egipta. Te operacije je trebao voditi maršal Balbo, no on je stradao u nesreći kada je njegov avion oborila vlastita protuzračna obrana. Njegov nasljednik je postao maršal Graziani. Njegove snage su bile smještene u talijanskoj koloniji Libiji, koja se nalazila na granici s Egiptom. Graziani je uporno uvjeravao Mussolinija da mu treba više vremena za pripreme, no on mu to nije kanio dopustiti, stoga mu je izričito naredio napad. Graziani se nevoljko pokorio i 13.9.1940. prešao egipatsku granicu sa 6 pješačkih divizija, te 8 tenkovskih bataljona. Britanci su mu mogli suprotstaviti samo 3 pješadijska bataljona, 1 tenkovski, nekoliko četa oklopnih kola, te tri artiljerijska diviziona. 16.9. je pao Sidi Barani kod kojeg se Graziani zaustavio zbog teških gubitaka koje su mu nanijele brojčano inferiorne britanske trupe. Tu se odlučio ukopati, na Mussolinijevo zaprepaštenje. Za to vrijeme, Britanci, koji nisu vjerovali da će on zaustaviti napredovanje tako brzo nakon što ga je započeo, užurbano su radili na uspostavljanju obrambenog perimetra oko Mersa Matruha. Konvoji, koji su bili primorani dolaziti sa juga čak preko Rta Dobre nade, polako su donijeli Britancima brojčanu i tehnološku premoć. U isto vrijeme dok se organizirala obrana, Britanci su angažirali specijalne odrede, službenog naziva „Pustinjska grupa za akcije u dubokoj pustinji“. Oni su imali zadatak da izviđaju neprijateljske pokrete, te da izvršavaju diverzantske akcije koje su remetile talijanske linije opskrbe. Ta grupa je donijela stratešku prednost Britancima pred Talijanima jer, za razliku od njih, Britanci su imali točne podatke o brojčanom stanju protivnika i njihovom rasporedu što se pokazalo presudnim u idućim operacijama.
    Nakon tri mjeseca britanska komanda je bila spremna na poduzimanje akcije koja bi odbacila Talijane. Kao glavni zapovjednik britanskih snaga bio je određen general-major O'Connor. O'Connorov savjetnik, brigadir Eric Dorman-Smith je uspio prikupiti obavještajne podatke na temelju kojih je pronašao rupu u rasporedu talijanskih jedinica te tamo odlučio koncentrirati napad. Ime operacije je bilo „operacija Kompas“. Dok se taj plan stavljao u pokret, još je jedan dobivao oblik. Nekoliko dana prije, general Maitland Wilson je bio stavljen na zapovjedno mjesto snaga koje su imale prilično odvažne nakane. Naime, plan se zasnivao na činjenici da su talijanske trupe grupirane u logorima koji su bili vrlo udaljeni, te je njihov plan bio da u noći paralelno sa operacijom „Kompas“ simultano napadnu te logore te njihove garnizone iznenade silovitim napadom.
    Operacija Kompas, koja je počela 9.12. bila je uspješna. Da bi bila zagarantirana, većina trupa je mislila da ide na vježbu. Daljnje naredbe su dobili nekoliko sati prije samoga napada, kada su bili ispred samih talijanskih linija. Napredovanje tenkova je podupirala snažna artiljerijska paljba koja je unosila nered među Talijane. Prva tri dana napada završila su ogromnim uspjehom. 40,000 Talijana bilo je zarobljeno a general Pietro Maletti bio je mrtav. Talijanske snage su bile slomljene i počele su se povlačiti. 7. oklopna divizija je zauzela Sidi Barani, nakon kratkog okršaja, te kasnije presjekla obalni put, što je onemogućilo bijeg dijelu talijanske vojske koji je zaostao. Poduprte bombardiranjem mornarice i zrakoplovstva, britanske trupe su se činile nezaustavljive bježećim Talijanima, te su njihove obalne utvrde padale jedna za drugom. Početkom siječnja 1941. pala je Bardia, nakon nje Tobruk (za koji će se u nastavku sukoba sile Osovine krvavo boriti), te napokon 6.2.1941. Benghazi. Daljne napredovanje moralo je biti zaustavljeno jer je dio trupa bio hitno potreban u Grčkoj koja je bila pod napadom Osovine, a dio je prebačen na istok, u operaciju oslobađanja Etiopije.
    Sve u svemu, britanska ofenziva je pokazala da talijanskoj vojsci nedostaje odlučnosti, hrabrosti i sposobnosti da se suprotstavi koordiniranom napadu jednako jakog protivnika. To su pokazivali podaci od 100000 zarobljenika, koji su se počeli masovno predavati na samom početku. Jedan nepoznati britanski časnik odgovoran za razvrstavanje zarobljenika u logore je jednom prilikom izjavio:

    „Imamo oko 5 jutara časnika, te oko 200 jutara ostalih činova.“ (www.wikipedia.org)

    U toku procesa zarobljavanja tog silnog broja zarobljenika, koji su zarobile 3 puta manje snage, slavna Churchillova izjava: „Nikada do sada u povijesti nije toliko malo ljudi zadužilo tolike mnoge“, poprimila je drugačiji oblik: „Nikada do sada se nije toliko toga predalo tako malom broju ljudi.“


    3.2. BRITANSKE OPERACIJE U ISTOČNOJ AFRICI 1941.

    Poslije pobjede kod Sidi Baranija, Britanci su vidjeli šansu da preuzmu inicijativu, da neutraliziraju talijansku prijetnju na istoku istjerivanjem Talijana iz Talijanske Istočne Afrike, te da to područje oslobode. Pored same vojne moći, Britanci su imali sreće da nađu saveznika, kojega su pronašli u obliku bivšeg cara Etiopije, Haila Selassija, čije su molbe prije samo 4 godine potpuno ignorirali u nadama da će zadržati naklonost Italije. Sada, kad je postalo jasno da je Italija odabrala drugu stranu, on (Haile Selassie) je bio savršen kandidat da im pomogne. Pošto su ga kontaktirali, on je pristao da im pomogne. Tako se počeo pripremati u Khartoumu, gradu koji se nalazio na Nilu u Sudanu.
    Talijani su sada prešli u potpunu defanzivu, te su prilično pasivno očekivali britanske napade. Izostanak bilo kakve inicijative s njihove strane omogućio je britanskim snagama da ih opkole sa svih strana te da, koristeći Pustinjsku grupu za izviđanje i sabotaže, izaberu najbolji pravac za invaziju. Diverzantske akcije su bile pokrenute mnogo prije same ofenzive sa ciljem snižavanja morala, koji je ionako bio nizak, te onesposobljavanja neprijateljske avijacije i opskrbnih puteva. Talijanska mornarica, koja se nalazila u Crvenom moru je ionako bila malobrojna, te je ubrzo bila potopljena brzim akcijama Britanske kraljevske mornarice i avijacije. Jedini njen dio koji je preživio napade su bile podmornice koje su se dale na poprilično nevjerojatan bijeg natrag u Italiju preko Rta Dobre nade. Tako je i prilaz s mora bio otvoren za invaziju saveznika. Prije samog napada, uz diverzantske akcije, Britanci su radili na novačenju etiopskih dobrovoljaca, koje su motivirali za oslobađanje svoje zemlje, na što su ovi formirali pokrete otpora vrlo slične partizanskima, koji su radili na ometanju dotoka goriva i zaliha. Sada je situacija bila veoma povoljna za napad na opkoljenu „Talijansku Istočnu Afriku“.
    Akcija se sastojala od tri napada. Južni, koji je predvodio general pukovnik A. G. Cunningham započeo je 24.1.1941 upadom njegovih trupa iz Kenije u Talijansku Somaliju na njenoj najjužnijoj točki. Nekoliko dana kasnije ušli su u evakuirani grad Kismaju. Sjeverno od grada ih je dočekala veća koncentracija neprijateljskih snaga. U borbama koje su uslijedile Cunninghamove trupe su iz stroja izbacile 30000 talijanskih snaga. Poslije te bitke nastavili su do Mogadiša gdje nisu doživjeli nikakav otpor. Jedini znak Talijana u tom sektoru su bile olupine od 21 zapaljenog talijanskog aviona. Slijedeća točka na putu do glavnog grada, Adisa Abebe, bila je Jijiga gdje se glavnina talijanskih trupa povukla. Do nje su došli i započeli borbu koja je trajala sve do 17.3. kada je i to uporište palo. Za to vrijeme, britanski garnizon iz Adena, koji se nalazio na najjužnijoj točci Arapskog poluotoka, prešle Adenski zaljev i stigle 16.3. u Berberu sa namjerom da je zauzmu. Međutim, nisu se morali ni truditi jer se tamošnji talijanski garnizon odlučio na žurno povlačenje u unutrašnjost. Tako je poslije pada Hargeisa 20.3. opskrba Cunninghamovih trupa mogla teći nešto glađe. Nakon što je pala Harara 26.3., te kasnije Diridawa 29.3. Britanci su dobili pristup pruzi, no od te pruge nije bilo mnogo koristi jer je njen početak, Djibouti, bio u Francuskoj Somaliji, čiji je guverner podupirao Vichyevsku Francusku . Unatoč britanskim nastojanjima da ga uvjere da im pomogne, tj. da dozvoli uporabu luke, guverner Nouailhetas nije im izašao u susret. Tada su nastavili blokadu luke. 6.4. je pala Adis Abeba.
    Za to vrijeme, na sjeveru general Platt je vodio napad iz Kassale. U daljnjem napredovanju 27.3. je pao Keren, onda 1.4. Asmara. Poslije tih napada, 10000 Talijana u Massawi je položilo oružje.
    Dok su se Britanci poduprti kolonijalnim trupama borili na sjeveru i jugu. Na zapadu je Haile Selassie 21.1. prodro u Etiopiju te zauzeo Omediju. U početku je ta mala vojska brojala oko 2000 ljudi, da bi kako bi se više kretala u unutrašnjost primala sve više i više etiopskih dobrovoljaca. 6.4. je ta grupacije osvojila Debru Markos, da bi 5.5. napokon ušla u glavni grad.
    Uslijed britanskih osvajanja, vojvoda od Aoste je bio primoran povući se na sjever, no tamo je ubrzo bio okružen Cunninghamovim i Plattovim snagama, te se predao sa 14000 vojnika. To je bio kraj talijanske prisutnosti u istočnoj Africi i kraj Talijanske Istočne Afrike.

    3.3 INTERVENCIJA NJEMAČKE

    Još na kraju 1940., prije operacije Kompas, Hitler je 12.11. sazvao u svojem glavnom štabu tajnu konferenciju na kojoj su bili prisutni samo njegovi najbliži suradnici. Na njoj je, među ostalim, izjavio da Talijanima u Africi kani staviti na raspolaganje jednu oklopnu diviziju kao pomoć. Taj plan je prihvaćen i trebao je biti ostvaren nakon što Talijani zauzmu Mersu Matruh, duboko u egipatskom teritoriju. No, uslijed operacije Kompas, postalo je jasno da jedna oklopna divizija ne može biti dovoljna da izvede Talijane iz teške pozicije. I to ne samo da neće biti dovoljna nego je Hitler zaključio da u sjevernu Afriku treba poslati veću količinu jedinica, sa vlastitim komandantom jer su se Talijani pokazali kao nedovoljno taktički sposobni. U pozadini pomaganja saveznicima, Hitler je u stvari došao na novu ideju. Nakon što je uvidio da Britanci, unatoč grčevitoj bitki koju su vodili protiv Luftwaffea u bitki za Britaniju, u kojoj su svi njihovi resursi bili korišteni do maksimuma, i dalje šalju pojačanja u Egipat, koji očito ne žele izgubiti ni pod koju cijenu, odlučio ih je tamo zadržati i iscrpiti kako mu ne bi smetali u njegovim planovima napada na Sovjetski Savez. Trebao je na afričkom bojištu angažirati minimalne njemačke snage koje bi bilo sposobne zadržavati nadmoćniju britansku armiju. Da bi tim trupama to uspjelo trebale su sposobnog vođu. Tada je Hitler na afrički pijesak poslao svog najsposobnijeg generala da mu donese taktičku pobjedu. Poslao je Erwina Rommela. Ranije je on svojim oklopnim snagama slomio otpor savezničke obrane u Francuskoj, te je posjedovao vrlo vrijedne sposobnosti u taktičkim manevrima sa tenkovima. On je također bio zapovjednik Führerove osobne garde tijekom napada na Poljsku. Može se reći da je Rommel bio veoma cijenjen u njemačkom vojnom vrhu. 12.2.1941. on je sletio u Tripolitaniju. 14.2. je doletjela glavnina snaga novoosnovanog Afričkog korpusa. Ratna oprema je dopremljena brodovima. Čim se tamo smjestio i uspostavio svoj glavni štab, počeo je planiranje daljnjih akcija. Bio je odlučan da što prije sprovede ofenzivu u djelo, te je od glavne komande uporno i neumoljivo tražio potpunu slobodu u manevrima. Tu je slobodu dobio, unatoč glasnim protivljenjima talijanskih zapovjednika. No, bilo mu je izričito zabranjeno kretati u bilo kakve ofenzivne akcije dok ne stigne ostatak korpusa. Kad je sagledao situaciju, u svoj ratni dnevnik je zapisao:

    „U svjetlu ozbiljnosti situacije, i mlitavosti talijanske komande, odlučio sam ignorirati svoje naredbe i preuzeti zapovjedništvo na frontu u svoje ruke, najkasnije nakon dolaska prvih njemačkih trupa.“ (www.achtungpanzer.com)

    Rommel je tako procijenio situaciju i bilo mu je jasno da ne može čekati jer su Britanci nakon pada istočne Afrike imali inicijativu nad razbijenom talijanskom armijom.


    4. POD ROMMELOVIM ZAPOVJEDNIŠTVOM


    4.1. POČETAK OFENZIVE

    U dva dana (12.-14.2.) dok je čekao svoje trupe, Rommel se dao na izviđanje i od Mussolinija dobio već ranije spomenuto odobrenje da preuzme komandu nad svim trupama na frontu. U nekoliko idućih dana napravio je nove serije izviđanja u pustinju. Tada je Rommel napravio nešto što će kasnije postati njegova uobičajena praksa. Naredio je pokret jedinica prema El Agheilli, a zatim, 19.3. odletio u Berlin da dobije dopuštenje od Hitlera za taj isti napad koji je već stavio u pokret. U Berlinu je bio dosta hladno dočekan. Naime, Rommel u tom trenutku nije znao za Hitlerov plan napada na Balkan i Rusiju, čijim je planiranjem bila zaokupljena većina vojnog kadra njemačke glavne komande. U svjetlu toga, afričko ratište za njih nije imalo veliko značenje. Kasnije će se pokazati da je to bila jedna od većih grešaka. No, da se vratim na Rommela. Bilo mu je priopćeno od strane general-feldmaršala Brauschitscha, zapovjednika njemačkih kopnenih snaga, da eventualno može napasti negdje krajem petog mjeseca. Pošto se vratio u Afriku, Rommel je 24.3. poslao obavijest u glavnu komandu da je El Agheila pala i da goni Britance prema Egiptu. Pri tom napadu napao je britanske formacije iza leđa, koristeći se istim prolazom kojim su se Britanci koristili samo mjesec dana kasnije da to isto naprave Talijanima. Osim toga, pustinjski teren koji je sada prevladavao sve do Tobruka bio je pretežno ravan. To je pogodovalo tenkovskim manevrima u kojima se Rommel sjajno snalazio. Jedini problem Afričkog korpusa tada, a i ostatak rata, ostala je dostava vode i benzina. Još jedna stvar išla je Nijemcima na ruku: pasivnost Britanaca. U njihovim redovima je vladala zbrka, jer su se njihove snage najednom razdvojile i bile poslane u Grčku, a dio na odmor. Drugi dio te pasivnosti odnosio se na njihovo zrakoplovstvo te obavještajni sektor koji je bio zapanjujuće neaktivan. Naime, imali su teške gubitke zrakoplova u bitki za Britaniju, te ih još nisu do kraja nadoknadili. Sve ovo je dalo plodno tlo za Rommelove daljnje akcije.
    5. laka divizija, ohrabrena svim tim napala je 31.3. Mersa Bregu gdje je prvi put doživjela jači otpor kombirniranih britanskih snaga. Tada je došlo do zastoja jer ni jedna strana nije mogla dobiti prevlast na bojnom polju, pa je britanski zapovjednik, svjestan da se njegovi ljudi bore posljednjim snagama, poslao 3. oklopnu brigadu u napad. Unatoč tome, Nijemci su se uspjeli pregrupirati te ponoviti napad u kojem su uspjeli djelomice zato što je zapovjednik 2. oklopne divizije odlučio da ne pomaže 3. oklopnoj brigadi jer je brzo padala noć. Ova bitka kod Mersa Brege bila je prva njemačka pobjeda nad relativno jakim koncentriranim snagama njihovih britanskih protivnika. U daljnjem napredovanju prema Benghaziju, Rommel će ujediniti njemačke i talijanske jedinice u jednu brzu, mobilnu masu i tako stvoriti poznatu mobilnost Afričkog korpusa.


    4.2. TIJEK PRVE ROMMELOVE OFENZIVE

    U toku njemačkih napredovanja britanska komanda je proživljavala jednu krizu za drugom. Prvo je general Wavell (zapovjednik britanskih snaga na Srednjem Istoku) uveo podjelu odgovornosti koja je rascjepkala zapovjedne lance i tražila mnogo vremena da se donesu odluke. To je Rommelu i njegovom mobilnom Afričkom korpusu posebno pogodovalo, jer Britanci naprosto nisu mogli odgovarajuće reagirati, za njihove brze prodore i blitzkrieg taktike. Tada je nakon što je uvedena podijeljena odgovornost, u tijeku borbe smijenjeno nekoliko zapovjednika, što je uvelo ogroman kaos u britanske redove. Za to vrijeme Afrički korpus je nezaustavljivo nadirao. Rommel je podijelio svoje snage u tri skupine. Taj čin bi na svakom drugom bojištu bio ravan suicidu, no ovo je bila pustinja, a Rommel je bio veoma siguran u sebe. Udarivši sredinom pustinje ka Egiptu, doveo je Benghazi u opasnost da bude opkoljen. Britanci su uvidjeli da nemaju dovoljno snaga da ga brane pa su ga evaukirali. 3. izviđački bataljon, koji je ušao u Benghazi nekoliko dana kasnije, 3.4. zatekao je samo zapaljena skladišta. Ta prva grupa je kasnije zaustavljena teškom artiljerijskom paljbom koja je pokrivala jedan snažan australski bataljon. Druge dvije skupine su napredovale prema Mechili. Nju je branila 3. indijska motorizirana brigada, ali njeni su brojevi bili prorijeđeni uslijed sukoba. Nakon što su zarobili Msus, duboko u pozadini i Mechilu, Nijemcima je trebao predah, ali mogućnosti za njega jednostavno nije bilo. Svaka prilika koja bi ostala neiskorištena mogla bi značiti poraz.
    Situacija u kakvoj se tada našla britanska vojska, bila je upravo očajna. Jedina divizija koja je bila u kakvom- takvom borbenom stanju bila je 9. australska koja je branila Tobruk, koji je sada postao jedino relativno sigurno sklonište britanskih snaga izvan Egipta i tamo su se skupljali ostaci razbijenih jedinica. Dalje, uslijed munjevitog napada jedna je njemačka patrola uspjela zarobiti nekoliko britanskih generala, između kojih su bili O'Connor i Neame, koji su zbunjeno promatrali bitku iz svojih džipova.
    Kanivši iskoristiti tu prednost Afrički korpus si nije mogao dopustiti odmor. Mada su vojnici, koji se još nisu sasvim aklimatizirali, bili iscrpljeni, komanda Afričkog korpusa morala je inzistirati na napredovanju. Tako su se pregrupirali pred Mechilijem i krenuli dalje novom žestinom.
    Pred njima je stajao Tobruk, luka koju Wavell nije kanio prepustiti Osovini. Tako je naredio da se dio trupa namijenjenih za Grčku pošalje u Tobruk i tamo pojača obranu. Nju je predvodila 9. australska divizija na čelu sa generalom Morsheadom koja je obnovila stari talijanski sistem utvrda.
    3. izviđački bataljon, zajedno sa talijanskim oklopnim divizijama Ariete i Brescie stigao je pred Tobruk 10. aprila. Tamo su u serijama napada isprobavali obranu, koja je ranije bila utvrđena. U tim su se napadima vojske izmiješale, te je Rommel bio prisiljen 11.4. doći i osobno organizirati napad. No, njegov oslabljen korpus konstantno je bio pod udarima 9. australske divizije. Morshead nije kanio dopustiti Rommelu da se kreće po granici obrane kako je želio. Drugi britanski general Gott prilazio je sa istoka u nakani da privuče Rommelovu pozornost. U tome nije bio uspješan. Za to vrijeme se obruč oko Tobruka sve više stezao.
    Počeci napada su krenuli krivo. Primijenivši taktiku iz Francuske da tenkovima stvori rupu u koju uletava pješadija, Rommel je uletio u stupicu u koju su ga uhvatile hrabre australske trupe. Naime, oni su propustili tenkove da prodru u obrambeni perimetar, ta kad je pješadija provalila, stegnuli su obruč oko napadača po kojima su otvorili vatru. Nijemci su se povukli u neredu. Tada je talijanska oklopna divizija Ariete pošla u napad ali se je ubrzo povukla. Kasnije, 16.4. je Ariete krenula sama u napad kako bi popravila ugled. Rommel koji je promatrao napad jednostavno se zgrozio kada su se stali povlačiti uslijed protunapada a da nisu ni prešli britansku obrambenu liniju.
    Tada je postalo jasno da će Tobruk biti tvrd orah Rommelu, čije su zalihe opadale velikom brzinom, a linije opskrbe sve više i više izdužene. Naime, konvoji koji su dolazili iz Napulja bili su sve češće presretani i potapljani od strane britanske ratne mornarice, a Osovina tu ništa nije mogla napraviti. Pošto je napad, koji je izveden 30.4. bio ponovno odbijen s golemim gubicima sa obje strane, Rommel je konačno shvatio da nema dovoljno snage da zauzme Tobruk. U međuvremenu je stigla njegova 15. oklopna divizija, te se Rommel počeo ukopavati u namjeri da održi opsadu.
    Uvidjevši da Nijemcima ponestaje snage, britanski general Wavell pod Churchillovim pritiskom odlučio je krenuti u protuofenzivu kojoj je bio cilj da oslobodi Tobruk. Nazvao ju je Operacija Brevity (kratkoća, zbijenost) a trajala je od 15.5.-27.5. Operacija koju je predvodio general-poručnik Noel Beresford-Peirse temeljila se na brzini i iznenađenju. Wavell je uvidio da su njemački napori previše koncentrirani na Tobruk pa je htio pregaziti strateški prolaz Halfayu u što kraćem roku te iznenaditi Nijemce. U tome su i uspijeli, ali samo na kratko. Nakon što su prošli Halfayu Rommel je izveo još jedan u nizu svojih manevara te je okružio posustale britanske snage te im uništio oko 25 tenkova. Unatoč svojim gubicima, Rommel je došao do jednog ugodnog iznenađenja. Naime, pošto su se Britanci našli u okruženju počeli su se naglo povlačiti te su ostavili goleme količine ratnog materijala, koji su prije par mjeseci zaplijenili Talijanima. Tako je ta operacija pružila Rommelu resurse da nastavi opsadu. U međuvremenu su britanskim snagama stigla pojačanja u obliku tenkova koji su stigli preko Sredozemlja u riskantnoj operaciji opskrbe Tigar. Nijemci su nastavili opsadu i utvrdili Halfayu do razine praktičke neosvojivosti, što će Britanci iskusiti uskoro. Nakon što je Brevity propao Churchill je bio naprosto bijesan, te je ohrabren pristiglim zalihama zahtijevao od Wavella odlučnu akciju u kojoj će napokon skršiti Rommelove snage. Wavellov je štab na to osmislio Operaciju Battleaxe (ratna sjekira).


    4.3. BRITANSKI PROTUNAPAD

    Njegovo vođenje bilo je povjereno istom čovjeku koji je vodio Brevity, generalu-poručniku Beresford-Peirseu. On je bio zapovjednik 13. korpusa koji se sastojao od dvije divizije: 4. Indijske, te 7. oklopne. Možda je malo čudno to što je britanski plan bio identičan onome iz Brevitya. Naime, ostajao je u srži isti: probiti se kroz Halfayu i brzo zauzeti ključna uporišta odakle će se odbiti njemački napadi. Pošto je tako nešto i očekivao, Rommel se adekvatno pripremio. Duž prolaza razmjestio je svoje nadmoćne 88mm flak topove, koji su bili univerzalno oružje, jedno od najnaprednijih u II. svjetskom ratu. Naime, mogli su se korisititi kao artiljerija, protuavionsko oružje te kao protutenkovsko. Rommelu kojemu je često ponestajalo zaliha i sredstava flak 88 bio je idealno oružje. Pošto ih je razmjestio da mogu pokrivati cijeli prolaz njegove trupe su ih veoma vješto kamuflirale. Iz pijeska su virile samo cijevi, a i one su bile prekrivene šatorima. U pozadini je čekala svježa novopristigla 15. panzerska divizija koja je bila dugo uvježbavana za pustinjsko ratovanje potpomognuta talijanskom divizijom Trento i 5. lakom oklopnom. Ovoga puta njemački obavještajci su obavili svoj posao. Putem presretenih britanskih radio poruka saznali su točan datum napada, 15.6. Na večer 14.6. Rommel je izdao naređenje svim jedinicama da budu u stanju najveće pripravnosti. U zoru su se na obzorju pojavile britanske trupe. U početku je 4. indijska divizija imala uspjeha. Osvojila je utvrdu Capuzzo i tamo se utvrdila, te odbila njemački protunapad. No, tada su britanski tenkovi uletjeli u zasjedu. Pošto su prodrijeli duboko u prolaz Halfaya njemački flakovi 88 su iznenada na njih otvorili vatru iz svojih zaklona. Nastao je masakr u kojem su se Britanci pokušavali očajnički povući. Ono što je preostalo od jedinica koje su se uspjele povući preimenovalo je Halfaya Pass u Hellfire Pass (prolaz paklene vatre). Tada su Britanci u panici počeli neoprezno koristiti nešifrirane radio-poruke, te su na taj način Rommelu pružili sve potrebne podatke o njihovom razmještaju koji su mu trebali za planiranje uspješne protuofenzive. Ona je krenula u zoru idućag dana. U brzom naletu kombiniranih oklopnih i pješadijskih jedinica britanski položaji su pregaženi i oni su se opet dali u brzi bijeg. Do 10,30h tog jutra 75% britanskih tenkova bila je uništeno. Sve je bilo gotovo u dva nepuna dana. To je imalo neopisiv šok na obje strane. Sa njemačke Rommel je postao heroj, samostalni zapovjednik koji je uspio nadmanevrirati sve što mu se stalo na put i njemački vojnici su se od sada borili sa obnovljenim elanom. Naravno da su dio slave za sebe uzeli Talijani koji su u često zaboravljali napomenuti tko ih je doveo do ove situacije. Sa britanske strane ovaj poraz imao je snažne odjeke. U tako malo vremena izgubili su ogroman broj materijala, a samim time opskrbili Nijemce za nastavak sukoba. Nadalje, svi njihovi zapovjednici, uključujući i Wavella, su bili smijenjeni. Tako je došlo do situacije gdje je jedan general (Rommel) nadmudrivao sve generale koje su mu Britanci suprotstavljali i uvidjevši to britanskim je vojnicima moral mogao samo padati. Tako se polako stvorila legenda o Rommelovoj nepobjedivosti, koju su sami Britanci počeli širiti, a ne moram ni spominjati kako je to propaganda u Njemačkoj dočekala obasipajući Rommela atributima nepobjedivosti i nadljudske genijalnosti.
    Ljeto i jesen obje su vojske provele u pripremama za nastavak sukoba, jer su bile podjednako iscrpljene, a i bila im je potrebna reorganizacija jer su se u toku žestokih borbi jedinice pomiješale a i veći dio oficira je poginuo ili je bio zarobljen. Generala Wavella, nakon njegovih poražavajućih neuspjeha zamijenio je general Claude Auchinleck. Njemu je sada bilo povjereno da izvuče Britance iz teške situacije. Unatoč niskome moralu bilo je još šansi za uspjeh. Naime, SAD je počeo slati goleme količine zaliha preko Rta Dobre nade. Potpomognut tim novim snagama, od ostataka jedinica formirao je VIII. armiju, koja će steći slavu u daljnjim operacijama, iako ne pod istim zapovjednicma.
    Afrički korpus, na čelu sa Rommelom nije imao istu sreću. Unatoč izvanrednim uspjesima i velikim pobjedama nad protivnicima, nije mu bila pružana skoro nikakva pomoć. Hitler je očito svu svoju pažnju i resurse odlučio usmjeriti ka Sovjetskom Savezu, te je procijenio da mu Afrika nije od velikog značenje. Naposlijetku, Rommel je radio upravo ono što se Hitler i nadao, zadržavao je nadmoćnije Britance koristeći bolju taktiku, uz minimalne žrtve. No, značajna stvar koja se dogodila za Rommela je bila ta da je dobio unaprijeđenje, postavši maršalom. U skladu sa time, proveo je temeljitu reorganizaciju njemačkih i talijanskih trupa na području Afrike. Tako je 5. laka divizija postala 21. oklopna, a određeni broj manjih jedinica bio je preformiran u 90. laku diviziju (bez tenkova, ali pokretna i vatreno jaka). Afrički korpus je ostao isti, sastavljen od 2 oklopne divizije uz podršku dviju talijanskih: motorizirane Trieste i oklopne Ariete (koja je raspolagala inferiornim tenkovima). 4 pješadijske divizije su osiguravala podršku oklopu. Sada je Rommel zapovjedao Oklopnom grupom Afrika, a komandu nad samim Afričkim korpusom preuzeo je general Ludwig Crüwell. Shvativši da mu, iako potrebne, talijanske jedinice stvaraju niz problema, odlučio je da u svaku talijansku jedinicu ubaci nekoliko njemačkih trupa, poglavito oficira koji će djelovati kao „steznici“ temperamentnih Talijana. Sada nakon reorganizacije Rommel je bio spreman na nove akcije. Kanio je „dokrajčiti“ Tobruk, čiju posadu više nisu činile australske trupe nego su bile zamijenjene britanskim, te većim dijelom poljskim jedinicama. Nakon što je već stavio pripreme u tok krenula je auchinleckova operacija „Crusader“ (križar), kojom je zapovijedao general Cunningham, pobjednik iz Etiopije. Jedan od glavnih ciljeva te operacije svjedočio je koliko su se Britanci bojali Rommela. Naime, u noći prije glavne ofenzive, 17.11., male jedinice komandosa, koje su podmornicama dopremljene iza neprijateljskih linija imale su za zadatak ubiti Rommela ili ga u najgorem slučaju zarobiti u Bedi Littoriji, administrativnom središtu glavnog štaba Oklopne grupe. No, kada su stigli tamo, čekalo ih je gadno iznenađenje. Rommel je otputovao na konferenciju u Rim. Tako je propao pokušaj obezglavljivanja Afričkog korpusa. No, unatoč tom neuspjehu, glavni napad je počeo za samo nekoliko sati, 18.11. provalom britanskih jedinica kroz otvorenu pustinju. U početku nisu naišli na velik otpor jer Nijemci nisu niti znali da dolaze, pa su ih samo propuštali, tako da su Britanci vrlo brzo došli u posjed velikih područja. No, uskoro je Rommel probudio uspavane trupe i izložio Britance snažnom pritisku. Zadužio je 90. laku diviziju da spriječi spajanje 30. britanskog korpusa i proboja branitelja iz Tobruka. Tri dana im je to uspijevalo izlažući nadmoćnijeg neprijatelja artiljerijskoj vatri, ali onda je Britancima u pomoć priskočio 13. korpus, te se 90. divizija morala povući, što je omogućilo spajanje branitelja Tobruka sa Britanskim snagama. To je bio službeni kraj opsade koja je trajala 8 mjeseci. Narednih desetak dana trajala je veoma žestoka borba, obje strane čas su dobivale a čas gubile prednost. Gubici u materijalu i tehnici su bili golemi, ali Afrički korpus je još jednom spasila njegova mobilnost. Za razliku od brojnijih Britanaca, koji su ostajali ukopani na zauzetim položajima, Rommel je kružio pustinjom i jedini cilj mu je bio uništavanje protivnika, dok je britanski cilj bio teritorij. Čelična disciplina koju je uveo među trupe (čak i Talijane), te njihova visoka stopa uvježbanosti i manjkava, ali pouzdana oprema garantirala mu je da će njegove naredbe biti sprovedene do u najsitnije detalje. Nijemci su imali povjerenja u svog maršala koji ih nikada nije iznevjerio, a on je to povjerenje iz dana u dan opravdavao. Tako je, uvidjevši da je situacija postala previše kaotična, Rommel poduzeo zadnje protu-ofenzivne akcije, te se unatoč protivljenju Vrhovne komande, povukao skroz natrag prema Tripolitaniji gonjen bijesnim Britancima ostavivši samo dobro utvrđene garnizone u Bardiji i Salumu. Dok su se povlačili, Nijemci su palili svoja skladišta sa dragocjenim zalihama, ali i to je bilo bolje nego da dopadnu neprijatelju u ruke. Tako su ih Britanci dostigli 30.12. kod starih položaja pred El Agheilom, na koje su Nijemci stigli puno prije, te su se imali vremena pripremiti i reorganizirati. Unatoč porazu njemački je moral bio na visini, jer su držali da je bitka bila izgubljena zbog slabe opskrbe, a ne zbog manjkavosti u provedbi ili u komandi. Jedan njemački oficir je zapisao:

    „U ovom trenutku Afrički je korpus potučen, ali nije klonuo. Ne vidim znakove klonulosti morala u našim jedinicama. Mi stojimo čvrsto i borit ćemo se gdje bude trebalo.“
    (K. Macksey: Rommelov Afriči Korpus)


    4.4. AFRIČKI KORPUS UZVRAĆA UDARAC

    Pošto su, iscrpljeni, stigli na stare položaje sa kojih su krenuli u osvajanje nekoliko mjeseci prije, Nijemci nisu gubili vrijeme. Utvrđeni položaji pružali su zaštitu dok se Afrički korpus pregrupirao, te primio pojačanja. Sada je bilo na Britancima da pokušaju osiguravati golemi dio pustinje. Naime, njihove opsrbne linije su se sada opasno razvukle, dok je Afrički korpus bio vrlo blizu svojih glavnih luka u Africi. To je onemogućilo veću aktivnost britanskog zrakoplovstva, te je tako broj njemačkih tenkova povećan na 84, a talijanskih na 89. Sada kada je Rommelovim traženjima konačno udovoljeno (ali ne sasvim), on je osjetio da je vrijeme za napad. Rommel nikome ništa nije govorio o svojim planovima. Samo 5 dana prije samog napada bile su obaviještene trupe. Talijanskoj i Vrhovnoj Komandi nije ništa rekao.
    21.1.1942. dvije grupe osovinskih snaga napustile su svoje položaje i udarile na Britance koji su još uspostavljali obrambene perimetre i mučili se sa zalihama te ih u potpunosti iznenadile. Pukovnik Schmidt koji je predvodio udarne snage koje su uhvatile Britance u zasjedu prokomentirao je:

    „Neprijatelj je bio potpuno iznenađen kad smo otvorili vatru i kad se desetak tenkova sručilo na njihove tenkove... S našim protutenkovskim oružjem mi smo se prebacivali s jednog povoljnog položaja na drugi. Dotle su naši tenkovi sa sigurne udaljenosti otvarali zaštitnu vatru. Neprijatelj je neprestano imao gubitke. Osjetili smo da se ne borimo protiv onog žilavog neprijatelja koji nas je porazio na pustinjskoj cesti za Capuzzo.“
    (K. Macksey: Rommelov Afriči Korpus)

    Britanski zapovjednik, general Ritchie nije bio svjestan slabosti svojih trupa, već je napad doživio kao priliku da jednom zauvijek uništi Afrički korpus. To mišljenje je zadržao čak i nakon što su izgubili skoro cijelu 1. oklopnu diviziju. Uvečer 22.1. se Afričkom korpusu pridružila 15. oklopna divizija, te se njegova udarna snaga povećala. Tada, 23.1. su se pojavili prvi problemi, karakteristični za snage Osovine. Naime, talijanski general Cavellero je odjednom zabranio Rommelu svako daljnje napredovanje. Čak je i naredio 30. talijanskom korpusu da se vrati. Taj isti čovjek je šest tjedana prije istim žarom zabranjivao povlačenje u trenutku kada im je prijetilo potpuno uništenje. No, Rommel ga ionako nije kanio poslušati, te je nastavio dalje, uvidjevši da prednost koju je ostvario iznenadivši Britance neće moći dugo održati jer će se oni kad tad pregrupirati. A i počeli su se javljati prvi problemi u opskrbi, ali Rommel je bio neumoljiv, znao je da ako sada ne pritisne, dovest će se u vrlo nepogodnu situaciju. Zato je na žalbu nekog oficira o nedostatku benzina odgovorio u svojoj najboljoj maniri: „Uzet ćemo ga od Britanaca.“ Takav stil zapovjedanja odavao je da Rommel točno zna što čini i kakve su mogućnosti njegovih ljudi. To nije bio slučaj na britanskoj strani. Unatoč tome što su Britanci uspjeli organizirati protunapad, on nije mogao biti učinkovit jer su njihove snage bile uvijek raspršene, dok je Afrički korpus napredovao i borio se kao jedna dobro organizirana masa. 24.1. vladalo je zatišje, dok je idući dan nastavljena borba. General Ritchie još je uvijek razmišljao o ofenzivi, mada je na fronti imao još samo 40-ak tenkova. Ti snovi su se brzo raspršili kad su Britanci shvatili da napredovanje ne mogu spriječiti. Tome je doprinjelo i to što su koristili otvorene radio kanale, te su tako njemački obavještajci pod vodstvom majora Von Mellenthina mogli sastaviti prilično preciznu kartu britanskih položaja i planova. Saznali su da ih očekuju kod Mechillija. Rommel ih je odlučio ostaviti u tom uvjerenju i odsječi opskrbne puteve za Benghazi. Do zadnjeg časa su se kretali prema cilju koji su Britanci očekivali, Mechilliju. No, tada su naglo promijenili smjer kretanja, spojili se sa 90. lakom divizijom i nekim talijanskim jedinicama te odsjekli Benghazi. Za to su imali vremena zbog poznate neodlučnosti britanske komande. Planovi da se Benghazi zadrži bili su sada neostvarivi, te su Britanci bili prisiljeni na brzo povlačenje. Nijemci su mogli vidjeti iz daljine odsjaje plamenova koji su proždirali britanska skladišta u Benghaziju. Loše vrijeme je spriječilo brže napredovanje što je omogućilo preostalim britanskim zrakoplovima da se također evakuiraju. U toku noći je sprovedeno veoma vješto povlačenje pješadije. 7. indijska divizija je hrabro protutnjila pored zaštitnice Afričkog korpusa. Tako je procurila kroz njegove prste skoro bez gubitaka. Usprkos tomu, idući dan je Rommel ušao u Benghazi. Nešto kasnije tog dana mu je stigla Mussolinijeva dozvola da taj napad i izvrši. Sada je Rommel dobio novo povjerenje svojih trupa, a ulio dodatnu dozu strahopoštovanja među neprijateljske redove. Čak ga je i Churchill hvalio kao taktičkog genija. Ali čak i tada su mu Talijani visili za vratom konstantno mu prigovarajući i ometajući. A niti Hitler nije pokazivao neku zanimaciju za afričko bojište. U nedostatku zanimanja svojih nadređenih za zbivanja u Africi, Rommel je odlučio staviti stvar u svoje ruke, te sam izraditi strategiju. Kad je 30.1. Ritchie odlučio povući svoje trupe na obrambenu liniju kod Gazale, Afrički korpus bio mu je za petama. Tamo su se susreli 4.2. Pošto su obje vojske očajnički trebale odmor, nastupio je period čekanja tokom kojeg su se obnavljale zalihe. Ali ovaj put Britanci su bili veoma blizu svojih linija opskrbe dok je Afrički korpus svoje zalihe morao dovlačiti preko cijele Libije, izložen stalnim napadima britanske avijacije.
    Za to vrijeme na konferencijama u Berlinu i Rimu Rommel je uspio skrenuti dovoljno Hitlerove pažnje na svoje goruće probleme sa zalihama. Tako se Hitler napokon složio da Malta, polazna baza za britanske snage na Sredozemlju koje su potapale osovinske konvoje, mora biti osvojena. Planiranje je prepustio Kesselringu. On je oformio plan pod nazivom „Herkules“ koji bi imao za cilj osvajanje Malte, te kasnije omogućio sprovedbu plana „Tezej“ koji je kao konačan cilj imao Tobruk. Ali čak i tada je Hitler zabranjivao prodor u Egipat jer taj prostor za njega nije imao nikakvu stratešku vrijednost, što je čudno jer su u tom pravcu ležela naftna polja o kojima je velik dio savezničke opskrbe ovisio.
    Ipak, Rommel je imao više pouzdanja u svoje trupe. Svi ti planovi trebali su doživjeti ostvarenje negdje krajem 5. mjeseca, no Rommel je znao da toliko ne može čekati jer je primao podatke od svojih obavještajaca da Britanci polako obnavljaju svoje oklopne jedinice i dobijaju prednost koja bi mogla rezultirati ofenzivom. Smatrao je da može munjevitim napadom probiti britanske linije u 4 dana. Tada je raspolagao sa 332 njemačka i 228 talijanskih tenkova poduprtih sa 90000 pješaka. Britanci su raspolagali sa 849 tenkova te 100000 vojnika. U zraku je Rommel mogao napadati sa 497 aviona, a Britanci sa 190. Unatoč njemačkoj prednosti u zraku, Rommel nije imao pojma o stotinjak novih „grant“ tenkova koje su Britanci dobili, kao ni o velikoj prednosti koje su imali u pogledu oklopa. Von Mellenthin je komentirao:

    „Možda smo srećom podcijenili britanske snage. Jer da smo sve znali, možda bi se čak i Rommel ustručavao da napadne tako jakog neprijatelja.“
    (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    Povrh toga imao je zalihe za samo 4 dana. Odlučio ih je iskoristiti do maksimuma. Britanci su vjerovali da će ih Rommel napasti ili sa juga, kod Bir Hakeima, ili direktno u centar. 26.5. napao ih je na oba mjesta.
    Na sjeveru je poslao talijansku pješadiju, poduprtu njemačkim veteranima koji su vodili jedinice, pod zapovjedništvom generala Crüwella da privuče pažnju Britanaca. Rommel je dotle osobno poveo svoje oklopne divizije prema jugu da napadne neprijatelja s boka. Dok je napad na sjeveru bio u većoj mjeri odbijen, onaj na jugu je doživio golem uspjeh, usprkos tome što se talijanska oklopna divizija Trieste izgubila u pustinji. Talijanska Ariete i 21. oklopna divizija pregazile su 3. motoriziranu brigadu, a 15. oklopna divizija, iznenadivši britansku 4. oklopnu brigadu, uništila joj je polovinu snaga i natjerala ju u bijeg. Napredujući, Afrički korpus je zarobio zapovjednika i štab 7. oklopne divizije. 21. oklopna je zauzela nekoliko skladišta hrane i opreme. No, tada se stanje počelo mijenjati. Britanci, koji su bili iznenađeni, počeli su se organizirati. Tokom podneva tog dana počeli su protunapad sa 3 oklopne divizije. Do noći Rommel se našao u teškoj situaciji. Ariete nije mogla osvojiti Bir Hakeim, koji je branila 1. brigada Slobodne Francuske pod zapovjedništvom generala Marie-Pierre Koeniga. 90. laka divizija je bila u okruženju te je morala odstupiti, a 15. oklopnoj je ponestalo goriva i stajala je ukopana. Napeta situacija potrajala je i 28.5. da bi 29. Rommel shvatio da su njegove snage doživjele potpun neuspjeh ne uspjevši izvršiti niti jedan od ciljeva napada. Povrh toga, njegove linije opskrbe sada su bile opasno ugrožene. Odlučio je da krene preko minskog polja, oko kojeg je dva dana prije vješto manevrirao. Tu je doživio iznenađenje jer ga je tamo čekala 150. britanska brigada. Dok se Rommel probijao kroz minsko polje, na sjeveru je situacija bila teška. Crüwell je bio zarobljen, a Von Vearst, zapovjednik 15. oklopne divizije bio je teško ranjen. Zalihe su mogle još potrajati samo jedan dan. Rommel je tada opozvao sve njemačke jedinice koje su prodrijele istočno od Gazale i naredio im da se koncentriraju sjeverno i istočno oko 150. britanske brigade. Tamo su formirali čvrstu obrambenu liniju (koja je kasnije bila nazvana „Cauldron“ iliti „kotao“) i vršile pritisak na 150. brigadu dok su talijanske jedinice, sada pod zapovjedništvom Kesselringa (koje je upravo došao u inspekciju), čistile uske prolaze kroz minska polja kako bi omogućila protok zalihama koje su očajno trebali. Nijemci su sada morali istovremeno odbijati neprijateljeve napade dok su čistili minska polja. 30.5. uvečer njemačka obrana se činila sigurnom, mada je bila u nedostatku vode i goriva. Imao je vremena do podneva idućeg dana. Na žalbu britanskog oficira da zarobljenici dobijaju premalo vode, Rommel je odgovorio:

    „Dobivate istu količinu kao i ja i Afrički korpus – pola čaše. Slažem se da tako ne možemo nastaviti. Ako ne dobijemo noćas nove količine vode, morat ću porazgovarati sa Ritchiejm.“ (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    No, britanska komanda se pokazala neučinkovita i spora kao i do sada. Naredbe britanskim jedinicama bile su nedovoljno brze i odlučne, povrh toga su morale prolaziti kroz brojne kanale. Umorni od čekanja, zapovjednici pojedinih jedinica su poduzimali napade na svoju ruku, koji nisu mogli biti u većoj mjeri učinkoviti. Suprotno od toga, snagama Osovine naredbe su stizale brzo i efikasno od samo jednog čovjeka, Erwina Rommela. Auchinleck i Ritchie planirali su pobjediti čekajući da Afrički korpus ostane bez zaliha te su ga ostavili na miru ne poduzimajući ništa. Za to vrijeme je Rommel utvrdio svoje položaje i nastavio artiljerijski pritisak na 150. brigadu istovremeno planirajući udar 1.6. – njegovu posljednju priliku. 150. brigada se junački branila, iako je osjećala da je usamljena, okružena neprijateljem jer joj general Ritchie nije bio u stanju pomoći. Tada je Rommel poslao u napad nekoliko jedinica oklopnih snaga poduprtih pješadijom, ali nisu se uspjeli probiti. U međuvremenu je Rommelova granica prošla, ostao je bez zaliha. No, tada ga je poslužila takozvana „ratna sreća“. Britanci, pripadnici 150. brigade su pod pritiskom konstantnog bombardiranja odlučili izvršiti proboj. Kada je taj očajnički pokušaj jedva zaustavljen, Rommel je imao otvoren put ka zalihama, a zarobljeno je bilo i dosta neprijateljskog materijala. Dok se Afrički korpus borio za opstanak u Cauldronu, 90. laka divizija i talijanska oklopna divizija Trieste, koja se konačno iskopala iz pijeska i pronašla put, poduprte bombarderima izvršile su napad na Bir Hakeim. Njega je branila samo 1. brigada Slobodne Francuske izložena desetodnevnom napadu višestruko snažnijeg neprijatelja. 5.6. konačno je počeo protunapad Britanaca. Na sjeveru je Cauldron branila 21. oklopna divizija, a na jugu 15. Istok je branila Ariete, koja je bila izložena glavnini britanskog napada. Pod tim se pritiskom i slomila, te su njene jedinice počele bježati prema zapadu, a Britanci su je gonili. Tako je Ariete nenamjerno poslužila kao mamac jer kad je jednom glavnina britanskih snaga prodrijela dovoljno daleko, njemačke snage su ih uhvatile u zamku iz koje se vrlo malo jedinica uspjelo izvući. Nakon što je na sjevernoj strani odbijen još jedan napad u kojem su Britanci izgubili 32 tenka, Rommel je odlučio da je vrijeme za njegov protunapad. Slobodna od napada, 15. divizija je na jugu pohitala da pojača obruč oko Bir Hakeima. 21. divizija je udarila na istok pritom čisteći pustinju od britanskih izgubljenih formacija. Ubrzo je većina jedinica koja nije bila uništena bila izolirana, a njihovi štabovi ili uništeni ili raspršeni. Svi ostali su bježali prema istoku. General Ritchie je jedva znao što se događa, a kad je i saznao za potpunu propast napada, povukao se da sa svojim pomoćnicima povede još jednu mukotrpnu raspravu o tome što će učiniti dalje. Za to vrijeme 1. brigada je još uvijek hrabro držala Bir Hakeim, unatoč tome što je opsadnim snagama stiglo pojačanje. Zanimljivo je napomenuti da je su njen veliki dio činili Nijemci antinacisti koji su pristupili Legiji stranaca prije rata. Osamljeni, u potpunom okruženju mogli su primati jedino pomoć iz zraka. Konačno, nakon što su pretrpjeli teške gubitke dobili su napokon dozvolu od Ritchiea da se povuku. To su i napravili u noći 11.6. Tog i idućeg dana Rommel je očekivao britanski protunapad do kojeg nikada nije došlo, te mu je to omogućilo da dalje krene u ofenzivne akcije. Nijemci su sada raspolagali sa 124 tenka, a Talijani sa 60. Pješadija je pretrpjela još teže gubitke, ali usprkos tome moral je bio na visini, jer su još jednom uspjeli nadmudriti svoje protivnike. Kod Britanaca je moral bio na veoma niskoj razini, što se odražavalo u tome da su britanski vojnici u toku idućih dana odbijali direktna naređenja za napad. Među njih se uvukla sumnja u ispravnosti tih naređenja koja su stizala od njihovih nadređenih. Naime, 12.6. imali su još samo 285 tenkova. Ostaci 22. i 4. oklopne brigade tako su stajali i nepomično očekivali napad. Nisu morali dugo čekati. Ubrzo su ih opkolile njemačke snage koje su uništile veći dio njihovih oklopnih snaga. Samo 13.6. uništena su još 138 britanska vozila. Sa preostalih 70 tenkova britanske snage su mislile samo na opstanak, a pješadija isto tako. Gotovo svaki tenk koju su Britanci ostavili na bojnom polju Nijemci bi iskoristili za rezervne dijelove. Afrički korpus ih je ometao u tome koliko je mogao jer je njegova avijacija u tom trenutku bila zauzeta bombardiranjem konvoja za Maltu. Rommel je htio izvesti napad na razbijene britanske formacije još iste noći ali iscrpljeni vojnici nisu bili u stanju izvesti još jednu akciju. Von Mellenthin je zapisao:

    „Činjenica je da se Afrički korpus nalazio na kraju svojih snaga... bilo je nemoguće podići ljude!“ (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    Na kraju, kad se sagleda cijela situacija, obje su strane pretpjele teške gubitke. Mada su oni britanski bili stravični. Izgubili su 90% svojih tenkovskih snaga, koje su bitna komponenta mobilnog ratovanja u pustinji kakvo je Rommel nametnuo. Britanci su se na egipatskoj granici ponovno počeli pregrupirati, a Rommel je sada vidio priliku koju nije htio propustiti. 15. 6. napao je Tobruk. Njega su sada branile puno slabije snage nego godinu dana prije. Bile su sastavljene od ostataka jedinica koje su se uspjele izvući iz Gazale. Potpuno okruženje Tobruka postignuto je 18.6. Poslavši svoju pješadiju da počisti okolni teren, Rommel je čuvao svoje dragocjene tenkove za glavni napad. Kesselring mu je u tom trenutku pružao svu moguću pomoć jer je očekivao da će kad padne Tobruk (a time i završi operacija Tezej) biti u mogućnosti ostvariti svoj plan Herkules. Britanske nade o reprizi obrane Tobruka pali su u vodu 22.6. kada su Nijemci pod vodstvom generala Nehringa zauzeli sve važnije strateške pozicije u gradu, a posljednje britanske snage položile oružje. Slom je bio tako brz da se jedva koji Britanac uspio izvući. Tu i tamo pojedine jedinice su se borile do kraja usprkos tomu što se kraj već nazirao. Tog dana u Tobruku zarobljeno je oko 20ak tisuća branitelja (svi izvori na koje sam naišao nude različite brojke u rasponu od 19000 do 36000). Sa padom Tobruka Rommel je mogao na kratko odahnuti jer osim što je osvojio snažno neprijateljsko uporište, dobio novu luku u kojoj će od sada moći brže primati zalihe. Što je bilo još bolje, u gradu su otkrivena skladišta hrane i vode, koja Britanci nisu uspjeli uništiti, kao i veliki broj vozila i goriva. Tada je u Tobruk doletio uzbuđeni Kesselring koji je uz brojne čestitke Rommelu došao sa prijedlogom da se nastavi plan Herkules, no Rommel mu je na to odgovorio kako za pad Malte nema vremena, te da će više profitirati ako mu bude omogućeno da napreduje dalje prema Egiptu dok su Britanci još u rasulu. Kesselring mu je protuargumentirao da mu neće moći prepustiti avione sve dok britanske piste na Malti ne budu u njihovom posjedu. Kada su rasprave između dva zapovjednika postale sve žešće i žešće, Rommel je Hitleru poslao svog osobnog časnika za vezu, a na isti se način obratio i Mussoliniju. Idući dan dobio je unaprijeđenje. Kad je to saznao, proslavio je tako što je jedinicama odmah naredio pokret prema Egiptu prije nego što mu je stiglo ikakvo odobrenje. Ovu, za njega tipičnu pretpostavku, Rommel je temeljio na tome da Hitler nikada nije bio oduševljen operacijom Herkules. Naime, smatrao je da će talijanske jedinice (koje bi predvodile napad) opet upasti u probleme iz kojih će ih on opet morati vaditi, što mu sada nije odgovaralo pošto je bio potpuno zauzet organiziranjem napada na Sovjetski Savez. 23.5. Rommel je prešao granicu sa Egiptom. Otprilike u isto vrijeme je dobio i dozvolu da to učini. Čini se da mu je Hitler dao slobodne ruke kako bi svu svoju pažnju usmjerio na organiziranje svoje istočne predstave.
    Sada ne bi bilo na odmet da spomenem situaciju na obje fronte. Na sjeveru, 25.6.1942. golema se njemačka armija spremala na 400km dugu vožnju do najbližeg sovjetskog petrolejskog polja kod Maikopa, zatim oko 1100km do onog kod Bakua, te 800km do naftnih polja u Iraku. Teren kroz koji su prolazili bio je izvanredno težak a protivnik mu je bila sva sila Sovjetskog Saveza koju je gonila novoprobuđena mržnja prema nacističkim okupatorima. S druge strane, na granici sa Egiptom, udaljen samo 1700km ravne pustinje od Iraka, te 650km od otvora naftovodnih cijevu u Iraku i Haifi stajao je Rommel sa samo 3500 vojnika te 60 tenkova, poduprt sa 44 talijanska tenka, te 6500 talijanskih pješaka dokazane nepouzdanosti. Protivnik mu je bila posustala britanska VIII. armija, vidljivo klonula. Da je Hitler Rommelu dao samo malen broj snaga koji je odlučio poslati na Rusiju, sudbina Velike Britanije bila bi zapečaćena.
    No, kako je situacija bila ovakva kakva je, te nepromjenjiva, Rommel je odlučio pričekati ono malo pojačanja što mu je stiglo u obliku novih tenkova „mark IV F“, te se onda opet pouzdati u svoje iscrpljene snage. Stanje njemačkih zaliha je bilo očajno. Njemačke jedinice su se sada koristile pretežno britanskim prijevoznim sredstvima, municija je bila ili britanska ili sovjetska, vrlo malo je bilo one proizvedene u Njemačkoj ili Italiji, Čak su i uniforme koje su nosili njemački vojnici uglavnom bile britanske. Povrh toga, rommelovo zapovjedno vozilo bilo je isto tako zaplijenjeni „mammoth“ sa kojim je kružio oko svojih jedinica dajući im naredbe. Znao je još i tada da je vrijeme radilo protiv njega. Njegova pojačanja su dolazila na kapaljku, dok su Britanci svakim danom ostvarivali prednost u tenkovima i materijalu. Ukoliko je želio ostvariti pobjedu u Africi, morao je napasti sada, makar sa toliko slabijim snagama, jer je znao da će britanska prednost postati tolika da se neće moći obraniti, a kamoli planirati ofenzivne akcije. Britanci su, sa druge strane imali prednost u pješaštvu, no iskustvo im je govorilo da za suprotstavljanje Afričkom korpusu trebaju prednost u tenkovima najmanje 3:1 u njihovu korist. Također su bili ovisni o američkim tenkovima tipa „grant“.
    26.6. je Afrički korpus napao Mersa Matruh, jednu od posljednjih crta obrane prije Sueza. Kako su stvari stajale, izvrsno je izabrao vrijeme napada, jer su baš u to vrijeme Britanci opet provodili smjenu zapovjednika. General Auchinleck je osobno preuzeo komandu nad VIII. armijom, poslavši Ritchiea na prisilni odmor. Usput je i reorganizirao jedinice, koje su sada imale svoju vlastitu artiljeriju. To je bila, kako će se ispostaviti kasnije, loša ideja, jer je za pravilno funkcioniranje artiljerije potrebno ostvariti njenu koncentraciju, koja sada nije postojala. No, o tome Rommel nije ništa znao te je krenuo u napad koristeći samo njemačke jedinice, jer su talijanske kasnile, kao i obično. Poučeni iskustvom stečenim kod Gazale, Britanci su pojačali svoje snage na jugu, misleći da će Rommel ponoviti svoju taktiku okruživanja. No, do toga nije došlo. U toku prvih sukoba, kad su se dvije umorne vojske sukobile i pritom pomiješale, nastao je kaos. Rommel, koji je, kako je sada situacija izgledala, zapovjedao sa 3500 ljudi znao je točno što radi. Britanci, koji su do prije par dana bježali glavom bez obzira iz Gazale nisu se još stigli organizirati, te su tako odlučili da je povlačenje najbolji izbor pošto su izgubili veze sa većinom jedinica. Rommel je ovaj sukob ocijenio uspješnim jer nije dozvolio Britancima da se pregrupiraju, ali pod svaku cijenu je morao ići dalje, dok je željezo još vruće. Za sobom je naprosto morao vući svoje ljude, iscrpljene od višemjesečnih neprestanih borbi. Situacija se nije popravila čak ni kada je u Afriku stigao Mussolini koji se, uvjeren u osovinsku pobjedu, pripremao za trijumfalnu paradu kroz Kairo. Za tu priliku je doveo čak i svog bijelog konja.
    Auchinleck je sada morao kupiti vrijeme da se organizira nova linija obrane jer ona kod Gazale bila pregažena. Pošto nije želio bacati svoje jedinice, koje su sada bile ionako malobrojne, angažirao je svoju avijaciju da pojačano bombardira njemačke konvoje na zemlji i na moru. Kao posljedica tih akcija bilo je to da je Rommel sada primao samo 25% od minimalne količine zaliha koje je trebao. Uz zrakoplovstvo, svoj doprinos su dale i diverzantske jedinice ranije spomenute Grupe za duboko djelovanje u pustinji, te novoosnovani SAS (special air service).
    Linija koju je odlučio postaviti (Auchinleck) nalazila se kod malog egipatskog sela, El Alameina. Tamo je još početkom ljeta zadužio generala Sir Johna Marshall- Cornwalla da izvidi situaciju te da pripremi područje u slučaju da bi se tamo trebala uspostaviti obrambena crta. To područje je zapravo bilo veoma pogodno za obranu jer je na sjeveru bilo zaštićeno Sredozemnim morem, a na jugu neprohodnom močvarnom depresijom Qattarom. To je onemogućilo Rommelove napade sa boka. Sada kada je postalo očito da će se tamo morati zaustaviti Afrički korpus, general poručnik Norrie je bio zadužen da utvrdi položaje, uz pomoć X. korpusa pod zapovjedništvom general poručnika Holmesa. Za to im je vrijeme general Gott čuvao leđa sa svojim XII. korpusom. Pošto Auchinleck nije raspolagao sa dovoljno jedinica, bio ih je prisiljen organizirati u 4 obrambene skupine: prva, najveća bila je grupirana oko samog El Alameina, druga oko grebena Ruweisat, treća oko Abu Dweissa, dok je četvrta bila formirana oko Dair el Sheina. U pozadini su stajale oklopne snage koje su bile spremne u svakom trenutku pješadiji priskočiti u pomoć. Klonule britanske oficire sada je okupio Auchinleck i objasnio im da sada, pod prijetnjom potpunog poraza moraju napokon djelovati ujedinjeno, te im naredio da učine sve što je u njihovoj moći da razuvjere ljude o Rommelovoj taktičkoj genijalnosti i usredotoče se na obranu. U takvom ih je stanju zatekao Rommel kad je 1.7.1942. u napad poslao svoju 90. laku diviziju. Pošto vremena za izviđanje nije imao, bio je prisiljen napasti direktno centar kaneći ga skršiti u jednom naletu. To je bila pogreška jer su se britanski položaji protezali duboko u unutrašnjost. 15. divizija je također naišla na oštar otpor. Kasnije tog dana Rommel je, pošto nije uspio u svom prvom naletu, shvatio da neće tako lako uspjeti. Dapače, pojavile su se i prve sumnje u konačni ishod. U međuvremenu su Britanci pojačavali pritisak. Za drugi njemački juriš nije bilo mogućnosti jer je za to bilo potrebno pregrupiranje, a dok bi se to odvijalo nije se moglo Talijanima povjeriti da drže liniju. To su uvidjeli i Britanci i svoju su taktiku temeljili na tome da prvo udaraju na mjesta koja su branile talijanske postrojbe. Na taj način njemačke su jedinice bile prisiljene pomoći svojim saveznicima, pritom napuštajući svoje pozicije. Tako su manje borbene akcije potrajale sve do 10.7. kada je krenuo glavni britanski protunapad. Njega su predvodile australske trupe. One su jednostavno razbile talijansku diviziju Sabratha. Katastrofa je jedva spriječena dolaskom 164. njemačke divizije sa Krete pod zapovjedništvom Von Mellenthina. Sada je Rommel, kako bi spriječio daljnje napade na talijanske linije koje bi onda redovito pucale, umetnuo cijeli Afrički korpus među njihove redove. No, noću 14.7. dvije talijanske divizije, Pavia i Brescia, koje su branile greben Ruweisat, bile su izložene snažnom napadu britanskih snaga. Nakon par sati borbe, bile su razbijene. Sada su se Nijemci latili postavljanja mina na širokom području kako bi spriječili daljnje napade njihovih protivnika i time dobili vremena da se pregrupiraju. Ubrzo nakon toga je izgledalo da im se ratna sreća opet na kratko nasmiješila. Uslijed australskog napada koji je bio odbijen, Afrički korpus je mogao dalje napredovati. Malo dublje u britanskim položajima naišao je na zarobljenički logor u kojemu je oslobodio oko 20000 Talijana. Na taj način Rommel je dobio novo, iznenadno pojačanje. Tako su se sada njegove snage izjedačile sa onim britanskima. 21.7. krenuo je obnovljeni britanski napad pošto im je stiglo pojačanje u obliku 23. oklopne brigade sa novim „valentine“ tenkovima. Auchinleck ih je poslao u napad uz podršku australske pješadije. No, među vojnicima je moral bio na veoma niskoj razini. Naime, bili su poučeni gorkim iskustvima iz prošlosti kada su izgubili svo povjerenje u svoje oklopne snage. Tako da su sada izvedeni malodušni pokušaji da se probiju ponovno preko grebena Ruweisat. U takvom stanju te trupe su bile laka meta za nikad moralno posustali Afrički korpus. Mine, artiljerijska paljba pokretnih 88mm topova te vješte taktike okruživanja rezultirale su time da je novopridošla 23. oklopna brigada u samo par sati izgubila preko 200 ljudi te 100 tenkova. Rommelu, kojem je zdravlje u tom periodu bilo iznimno narušeno (patio je od upale jetre, čira na želucu te upale dišnih puteva), nade su sada porasle. Mada su mu trupe i dalje bile tučene avionskim bombardiranjima, prijetnja od većeg koncentriranog napada sada je posvema nestala. Mogao se sada ponovno usredotočiti na planiranje ofenzivnih akcija. No, bio je pozvan na razgovore sa Kesselringom i Cavallerom u ključnom trenutku kad su mu snage bile najosjetljivije. Kesselring je sada napokon morao dati one avione predodređene za operaciju Herkules uvidjevši i sam da sada Osovine nema osnovne uvjete za desant na Maltu. U tom je trenutku rekao:

    „Čak sam i ja bio prisiljen suprotstaviti se operaciji Herkules jer prepostavke za uspjeh više nisu postojale. Odgađanje tog pothvata bio je smrtan udarac cijelom ratovanju u sjevernoj Africi. Sad tražim ofenzivu tako odlučno kao što sam tražio da ona kod Tobruka prestane.“ (K. Macksey: Rommelov Afriči Korpus)

    Sada su Rommelovim snagama počela pristizati značajnija pojačanja kako se kampanja u sjevernoj Africi polako pretvarala u borbu za opstanak.
    Sve u svemu, ova prva bitka kod El Alameina nije iznjedrila pobjednika. No, Rommelovo napredovanje je zaustavljeno, te je ofenzivna snaga Afričkog korpusa, kao i inicijativa snaga Osovine polako izgubila svoju prijašnju oštrinu. General Auchinleck je sada zajedno sa svojim štabom počeo pažljivo planirati plan čiji bi rezultati bili potpuno uništenje Afričkog Korpusa. Ali, nije mu bilo suđeno da ga provede. U danima prije i nakon El Alameina Churchill je putovao po svijetu i širio glasine da se „goleme“ njemačke oklopne snage spremaju na upad u Egipat. Širio je paniku i zabrinutost sa vrlo dobrim razlogom. Vatreno je tražio obrat situacije, želio je pobjedu koja bi ostavila utisak na svijet prije nego što se SAD uplete u rat, te je zahtijevao napad pod svaku cijenu već za dva tjedna. Znao je da su Rommelove snage iscrpljene te da je potrebna malo veća ofenziva kako bi ih se konačno uništilo. Auchinleck je pristojno odbijao mogućnost napada jer je morao svoje ljude pripremiti, te do kraja dovršiti ranije spomenuti plan. No Churchill se, kako je autor R.W. Thompson u svojoj knjizi „Montgomery“ napomenuo, htio igrati generalissimusa. Po svom dolasku u Kairo naprasno je smijenio Auchinlecka i na njegovo mjesto doveo generala Alexandera. Za mjesto zapovjednika same VIII. armije on je trebao nekoga tko je imao energičnost i želju za brzim pobjedama. Našao ga je u generalu Gottu, no on je poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Umjesto njega došao je ekscentrični general Bernard Law Montgomery, zvan „Monty“. Tako je to označilo još jednu pobjedu na strani Osovine, jer od svih zapovjednika sa obje strane samo je Rommel ostao. Povrh toga, osovinski zapovjednici su bili ranjavani, ubijeni ili zarobljeni, ali nikada smjenjivani. To je do sada imalo presudan utjecaj na moral. General Montgomery bio je s jedne strane cijenjena ličnost u britanskoj vojsci, a s druge poprilično omražen. Naime, imao je običaj da ako bi nešto trebao, obraćao bi se direktno vrhu komande a ne svojim nadređenima. To je u birokratiziranoj britanskoj vojci bilo neviđeno. Često ga nikada nije bilo na sastancima vojnoga vrha. Dolazio bi samo na ručkove. A i kada bi došao stvarao bi pomutnju jer nikada nije slušao druge i bio zauzet drugim stvarima. Montgomery je bio tip čovjeka koji nije mario za ničije mišljenje doli svoje. Sve tuđe ideje nije prihvaćao, a ako bi ih i prihvatio, uzimao bi za njih zasluge koje mu nisu pripadale. Primjerice, na veoma važan sastanak koji je raspravljao savezničku strategiju došao je jedući sendvič. Imao je i običaj svoje ljude izlagati iznenadnim manevrima u sredini noći, te ih upravo maltretirati vježbama. General Sir Francis Turker je primijetio:

    Da je Monty svoje oficire poslao van da sebe i svoje ljude vježbaju u taktičkim vještinama, umjesto da svaki dan trče po 7 milja, njegovi bi oficiri stekli istu fizičku spremnost i naučili bi upotrebljavati svoj mozak. Njegove divizije su bile strašne... Monty je rasuđivao suviše statički a da bi umio iskoristiti priliku...“. (R. W. Thompson: Montgomery)

    S druge strane, posjedovao je veliko iskustvo u manevrima pješadije i bio stručnjak pozicijskog ratovanja, nasuprot Rommelu koje je bio stručnjak manevarskog ratovanja. Ali, za razliku od Rommela, „Monty“ je imao puno veću količinu vojne sile na raspolaganju, te mu je to omogućilo da dalje diktira uvjete ratovanja. Auchinleck je napokon doveo iscrpljeni Afrički korpus na koljena, ali sada je za konačan udarac Churchill trebao nekoga tko je bio poput njega, gladan publiciteta i koji će od posrnulog neprijatelja napraviti ogromnu prijetnju koju će onda spektakularno pobijediti. Takav je čovjek bio Montgomery.
    Njemačka Vrhovna komanda tražila je sada od Rommela da pod svaku cijenu ostane kod El Alameina, jer je njegova tamošnja prisutnost predstavljala opasnost za Britance koju nisu mogli zanemariti. Rommel je tada stao ponavljati svoje zahtjeve o pojačanjima. Ovaj puta, Hitler je priznao da su mu neophodna. No, Malta je još postojala i njena prisutnost ometala je osovinske konvoje koji su još uvijek pristajali u Benghaziju i Tripoliju. Tako su kroz svoja duga putovanja preko cijele pustinje bili izloženi dodatnim opasnostima iz zraka. Novoosvojena luka Tobruk mogla je primiti (zbog razaranja) samo 600 tona dnevno, što je bila oko desetina osovinskih potreba. Nakon što je akcija Herkules odgođena do daljnjega, sa Krete su prebačene zračnim putem 16. njemačka te „Ramckeova“ padobranska brigada zajedno sa talijanskom desantnom divizijom „Folgore“. No, ova iznenadna pojačanja i naglo povečanje zabrinutosti za njegov front, umjesto da ga razvedre, bacale su Rommela u očaj Naime, potrošio je mnogo energije i živaca na traženje te pomoći u ranijim mjesecima kada su mu ta pojačanja bila neophodna. U svoj dnevnik je zapisao listu nedostataka u osovinskoj birokraciji, zbog čije neefikasnosti nije dobivao ono što je tražio. Zdravstveno stanje pod tim pritiskom mu se iz dana u dan sve više i više pogoršavalo. Zasigurno je razmišljao što bi mogao napraviti da je imao samo mali dio toga odmah na početku, ili u najgorem slučaju, kod Gazale. Sada, kada su Britancima počela stizati nemjerljiva pojačanja u tehnici od američke strane (koje Njemačka u ovom trenutku nije mogla ni sanjati), Rommel je počeo nazirati da ne samo da neće moći doći do planiranog cilja, Sueza, nego da je i sam opstanak Afričkog korpusa u Africi doveden u pitanje. No, nada je još, mada slabašna, postojala. Naime, saveznička pojačanja su stizala dugim putem oko Afrike, preko Rta Dobre nade i nisu mogla stići u narednim tjednima. Ukoliko ih stignu napasti sa svim raspoloživim sredstvima, možda i uspiju u svojim prvotnim ciljevima. Rommel se odmah bacio na planiranje.
    Njemački obavještajni podaci pokazivali su da u britanskim formacijama postoji rupa na južnom krilu kod grebena zvanog Alam el Halfa. To su područje branile samo lake snage i minska polja. Rommelova ideja je bila da se u noći njegove brze formacije probiju kroz minska polja te iznenade Britance iza leđa. Računao je na to da će njemačka superiorna ratna tehnika, te njihova mobilnost još jednom razbiti britanske formacije. Ukoliko bi se to dogodilo, imao bi pristup onim silnim zalihama iz britanske pozadine. No, mučio ga je kronični problem. Gorivo. Maršal Cavellero je 4 dana prije napada poručio Rommelu da je 6000 tona goriva na putu te da može otpočeti napad. Do 30.8. imao je 166 tenkova. U prvim večernjim satima poslao je Afrički korpus u napad.
    Nevolja za Rommela je bila u tome što se suočio sa velikim pomanjkanjem opcija. Mada je imao relativno dosta tenkova, nije posjedovao masu pješadije za izravan napad. Tako je bio prisiljen napasti na najotvorenijem dijelu pustinje, gdje bi njegovi tenkovi mogli manevrirati. To je znao i Montgomery te se adekvatno pripremio kod Alam el Halfe. Naime, Britanci su već ranije naveliko koristili uređaj zvan „Enigma“ pomoću kojeg su razbijali njemačke šifre. Tako da su imali točne datume napada.
    Odmah u početku stvari su krenule krivo. Količina goriva koja je stizala od Talijana nije bila u skladu sa obećanom. Veći dio su potopili britanski torpedni čamci u Tobruku. Povrh toga, britanski avioni su otkrili napredovanje Afričkog korpusa puno prije nego što je došao do prvih linija obrane. Tako je izgubljen faktor iznenađenja, veoma važan dio napada. Pošto su naišli na neotkrivena minska polja, Nijemcima se činilo da njihovoj nesreći nema kraja. U tim dodatnim manevrima potrošili su dosta vremena i previše goriva. Povrh toga, bili su stalno izloženi bombardiranju iz zraka. Tek su u zoru uspjeli pročistiti minska polja, ali uz visoku cijenu. Zapovjednik 21. oklopne divizije, general von Bismarck je poginuo od eksplozije mine, a general Nehring je bio teško ranjen. Usto, dosta vozila je bilo uništeno. Zapovjedništvo nad 21. divizijom preuzeo je rommelov načelnik štaba Bayerlein, a Nehringa je zamijenio von Vaerst na zapovjednom mjestu Afričkog korpusa. Rommel je ležao u glavnom štabu iza fronte u veoma teškom zdravstvenom stanju. Nije bio sposoban ni stajati. Ležeći u krevetu morao se oslanjati na dolazeće izvještaje. Unatoč tome što je situacija bila veoma nepovoljna, što su njegove jedinice bile na otvorenom dijelu pustinje izložene bombardiranju, Rommel je zapovjedio daljnji napad. Ta njegova odluka bila je, da se izrazim, nerazborita. No, nije bila neshvatiljiva. Svome lječniku je rekao:

    „Odluka za današnji napad najteža je od svih koje sam ikada donio. Ili će se naša armija u Rusiji uspjeti probiti do Groznog, a mi ovdje u Africi do Sueskog kanala ili...“
    (Rommelov Afrički Korpus, K. Macksey)

    Nije potrebno mnogo nagađati što je taj „ili...“ značio. Rommel je imao veoma dobro shvaćanje njemačke situacije u tom trenutku. Znao je da ne smiju izgubiti inicijativu. Ukoliko bi ona bila izgubljena to bi bilo pogubno, jer Njemačka naprosto nije imala dovoljno snaga da se brani. Tako se napad morao nastaviti pod svaku cijenu.
    Ona stara izreka: „Sreća pomaže hrabre“, kao da je sada konačno doživjela potvrdu. Naime, u najtežem trenutku, 31.8. ujutro kad su njemačke snage bile tučene sa svih strana artiljerijom, podigla se golema pješčana oluja koja je Britancima onemogućila izviđanje te bombardiranje. Da je Rommel u tom trenutku bio sa svojim trupama i da ga nije mučilo loše zdravstveno stanje, možda bi bio sposoban odnijeti pobjedu tog dana izgubivši se u pijesku te napadajući iznenada. Ovako, udaljen miljama dalje mogao je samo bespomoćno slušati izvještaje koji nisu bili baš detaljni jer su njemačke izvidnice morale zadržavati britansku 7. oklopnu diviziju da ne zatvori rupu u obrani. To je bio razlog što je glavnina napada uperena upravo u najutvrđenije britanske položaje. Napad je vodila 15. oklopna divizija, sa 21. oklopnom u pratnji. Njihov lijevi bok pokrivale su talijanske divizije Littorio i Ariete. No, one su samo udarili u snažan zid koji su stvorile britanske oklopne snage. Kada su Montgomerya probudili da mu saopće vijesti o njemačkom napadu on je samo promrmljao: „Sjajno, sjajno.“, te se okrenuo na drugu stranu. Očito je saznanje o točnoj ruti napada, te činjenica da se napad odvija upravo tamo gdje želi, probudile u Montgomeryu veliku dozu samopouzdanja. Ubrzo su se osovinske snage našle u škripcu (ne toliko zbog gubitaka koliko zbog nedostatka benzina), tako da je von Vaerst morao prekinuti napad. Povlačanje je trajalo kroz noć. Upravo kad je završilo, pješčana oluja je prestala. Šansa je bila propuštena. Montgomery je tada pojačao obranu, te poslao svoje bombardere u lov. Sada je na Rommelu bilo da razmišlja što će dalje napraviti. Smogavši snage da ustane, to jutro je i sam iskusio bombardiranje dok je obilazio svoje položaje. Pošto mu je iz više pravaca prijetilo probijanje fronta, odlučio se povući. Povlačenje je organizirao u tipično hladnoj i prokalkuliranoj maniri. Nije smio dopustiti mjesta panici. No, njemačko povlačenje nije bilo ništa slično onome britanskome. Naime, Rommel je kanio to sprovesti agresivno. Britanske oklopne jedinice koje su ih progonile bile su uhvaćene u zasjedu dok su izlazile kroz uske prolaze u minskim poljima. Pješadija koja im je trebala pružati potporu bila je još nepripremljena, novopridošla na front. Tako da je velik broj tenkova bio uništen. A što je još možda i bitnije, njihove olupine su zakrčile prolaze kroz minska polja, tako da je potjera bila uvelike usporena. No, Montgomery ionako nije odlučio da progoni Rommela, bar ne još. Bio je svjestan da su, iako brojčano i tehnički superiornije, njegove jedinice nepripremljene u odnosu na Afrički korpus koji je bio sastavljen od samih veterana ojačanih mjesecima neprekidnih borbi u pustinji. Osim toga, Montgomery je očekivao nešto u što je bio siguran da će mu odnijeti pobjedu. To nešto se smjelo spominjati samo pod šifrom „labudovi“. Riječ labud je bila upravo uvreda za 300 novih specijalnih grant tenkova koji su trebali stići iz SADa pojačanih oklopa te 75mm topom koji je probijao oklop panzera na 2000m.
    Borbe su preknute 6.9. Pošto su se Nijemci utvrdili na prijašnjim britanskim položajima. Velik broj ljudi bio je zarobljen jer je hrabar proboj novozelandske pješadije odsjekao rutu povlačenja za oko 1000 osovinskih vojnika. No, moral je opet ostao na visini. Cijela operacija službeno je opisana kao „izviđanje“. Bez obzira kako je osovinska propaganda nazivala, bitka kod Alam el Halfe naznačila je početak osovinskog kraja. Također je pokazala na koji način Montgomery kani dobiti rat. Sjedeći i čekajući sa nadmoćnim snagama da bi možda napadao kad bi protivnik bio na rubu snaga. Rommel nije uspio u jednom zamahu osvojiti Egipat. Inicijativa je naprosto skliznula iz njegovih iscrpljenih ruku u svježe montgomeryeve. Na vrućem afričkom pijesku Rommelove su se snage naprosto rastopile. To je uvidio i on sam, te se htio povući na povoljne položaje u prolazu Halfaya, oko Tobruka, ali to mu Hitler nije kanio dopustiti. Poslao mu je dodatnu količinu pojačanja. „Pobjeda ili smrt“, njegove su naredbe bile jasne.


    5. POČETAK KRAJA


    5.1. DRUGI EL ALAMEIN

    Nakon poraza kod Alam el Halfe Rommel više nije imao dovoljno snaga za ofenzivu. Ostalo mu je samo još da se utvrdi na već zauzetom području te da pokuša odbiti dolazeći britanski napad. Uslijedilo je 6 tjedana čekanja i pripremanja ratne tehnike. U tom periodu Montgomery je sakupio impresivnu brojku od 195000 ljudi, 1500 tenkova, te 1900 komada artiljerije. Rommel se mogao obraniti sa 100000 ljudi, te samo 500 tenkova, od kojih je više od polovice bilo zastarjelih talijanskih. Ponovno su se, čak i poslije 6 tjedana pauze morali boriti sa nestašicom goriva. Britanska ratna mornarica i diverzantski napadi činili su goleme štete osovinskoj opskrbi. Između dvije suprotstavljene strane Nijemci su rasprostrijeli goleme količine mina, čije se polje nazivalo „Vražji vrt“. Upravo su se kroz taj Vražji vrt Britanci morali probiti. U pripremama glavne ofenzive, smišljena je operacija „Bertram“. Ovo nije bila vojna akcija, već više kontra- obavještajna. Naime, Montgomery je kanio uvjeriti Rommela da će ga napasti s juga, gdje je bio najslabiji. Tako je htio odvući dio njemačkih snaga od glavnog napada na sjeveru. U cilj zavaravanja neprijatelja Britanci su kod južnih položaja zamaskirali kamione u čitave bataljone tenkova, usput gradeći lažni naftovod veoma polako kako bi zavarali Rommela da im se ne žuri napasti. Na sjeveru su učinili upravo suprotno. Prijeteći grant i sherman tenkovi su se pretvarali u neprijeteće kamione. Glavni napad bio je šifriran operacija „Lightfoot“ (lagan korak). „lagan korak“ je bio izraz koji je značio upravo to. Naime, britanski plan se oslanjao pretežito na pješadiju koja bi prodrijela prva i zadržavala neprijatelja dok bi se tenkovi probili kroz minska polja te onda pregrupirani krenuli u združeni napad. Kako bi to pješadiji uspjelo a da pritom ne aktivira mine? Protutenkovske mine, koje su dominirale u tim poljima su zahtijevale određenu težinu da se aktiviraju. Tako su se pješaci, koji su bili mnogo lakši od vozila mogli kretati preko njih a da ih većinu ne aktiviraju. Većinu. Snažna artiljerijska paljba bi vršila pritisak na njemačke položaje prije napada kako bi ih prisilila na povlačenje sa obrambenih pozicija.
    Rommel je u međuvremenu, 23.9., nakon što je dva tjedna proveo u organizaciji obrane morao otići u austrijske Alpe na liječenje. Privremeno zapovjedništvo nad Oklopnom armijom je preuzeo veteran oklopnih jedinica general von Thoma do dolaska generala Stummea sa sovjetskog fronta kada bi von Thoma preuzeo komandu nad samim Afričkim korpusom. Obojica su tek stigli u pustinju te ih je Rommel morao tokom onih dva tjedna što brže podučiti načinima pustinjskog ratovanja. Pritom nije imao povjeranja u Stummea jer je njegovo iskustvo stečeno na ruskoj fronti, u drugačijim uvijetima i protiv drugačijeg neprijatelja. No, bio je prisiljen na odlazak.
    Osovinski plan obrane (u principu Rommelov) zasnivao se na produljenoj stopljenosti njemačkih i talijanskih jednica. Na sjeveru su spojene bile 15. oklopna divizija i Littorio, a na jugu 21. oklopna i Ariete. Uslijed nedostatka goriva oklopne jedinice su bile u pozadini, spremne za ispunjavanje svoje ograničene uloge, pomaganju u protunapadu. Njemačko zrakoplovstvo izgubilo je svaki primat u zraku, uslijed savezničke premoći u materijalu. Rommel je uviđao i prije da ako se izgubi bitka u zraku, onda će i ona na kopnu biti izgubljena. No, imao je teškoća u uvjeravanju svojih nadređenih da podijele njegovo mišljenje. Tako su njemački vojnici naučili s vremenom kopati dublje rovove pritom stalno motreći nebo. To su nazvali „njemačko motrenje“. Kako bi osigurao maksimalnu talijansku potporu, general Stumme je dan prije britanskog napada podijelio talijanskim oficirima odlikovanja.
    Potkraj 10. mjeseca Montgomery je osjetio da ima nadmoćne snage kojima će zasigurno pobijediti osovinske snage. 23.10. operacija Lightfoot je stavljena u pokret. Montgomery je očekivao 12 dana borbe u 3 stadija: 1. proboj, 2. borba za utvrđivanje 3. koačni slom. U 21,40h započela je snažna artiljerijska paljba, kakva se nije čula još od I. svjetskog rata. Oko tog artiljerijskog napada stvorila se legenda kako su britanskim topnicima krvarile uši dok su pucali, toliko je bilo glasno. Pod artiljerijskom zavjesom pješadija je počela napad iza nje su britanski inžinjerci ubrzano radili na oslobađanju prolaza za tenkove. Nisu imali vremena raščiščavati cijela polja pa su kanili očistiti samo toliko mjesta koliko je bilo potrebno jednom tenku da prođe. Ukoliko bi i samo jedan tenk zastao i bio u nemogućnosti da prođe, cijela bi kolona morala zastati. Pošto se akcija odvijala noću, mnoge su jedinice bile zbunjene i izgubile pravac kretanja. No, na papiru u glavnom britanskom štabu sve je bilo jasno. Britanci nisu znali da je Rommel otputovao, te su većinu svojih snaga usmjerili na glavni njemački štab gdje se umjesto njega nalazio Stumme. On se u toj kobnoj noći vozio automobilom u sjedište 90. lake divizije na obali. Putem je bio zahvaćen onom silnom artiljerijskom paljbom te je, kako je bio pozamašne tjelesne konstitucije, doživio srčani udar od kojeg je umro. Zapovjedništvo je odmah preuzeo general von Thoma. Britanski napad na jugu zastao je u minskim poljima, tako da je ostavio 21. diviziju i Ariete na miru. No, osvajanje grebena Miteirya od strane Novozelanđana te njihovo utvrđivanje zajedno sa napadom Škotlanđana i Australaca na središte formacija 15. oklopne divizije poduprt snažnom artiljerijskom paljbom doveo je cijeli front u vrlo ozbiljnu situaciju.
    Kada je Hitler saznao za proboj kod El Alameina, te za nestanak Stummea za kojeg nitko nije znao gdje je, smjesta je nazvao Rommela te ga upitao da li bi se mogao vratiti. Unatoč tomu što mu je zdravlje bilo i dalje opasno narušeno, on se vratio na afričko bojište odmah idućeg dana, 25.10. U mislima je ionako bio sa svojim trupama kod El Alameina. Dok ga je čekao, general von Thoma je uspješno branio položaje usprkos jakim neprijateljskim napadima. Gubici u tenkovima su bili ozbiljni, ali ne i teški. Britanski su bili još i teži, no Montgomery je imao prednost u tome što je uvijek mogao dovesti nove. 26.10. pošto je stigao, Rommel je premjestio 21. oklopnu diviziju sa juga na sjever kako bi pojačala obranu, te možda poduzela koju ofenzivnu akciju. Za to vrijeme, na sjevernom sektoru kod obale mora, hrabri australski juriš usjekao se u dubinu njemačkih linija i Rommel je morao poslati tamo veću količinu tenkova kako bi spriječio daljnje napredovanje. Trpeći teške gubitke australske su trupe svojom borbom kupile dovoljno vremena svojim drugovima na jugu da se probiju. To je omogućilo provedbu nove britanske operacije „Supercharge“ (super- juriš?). Kada se britanska pješadija probila u noći 1.11. kroz njemačke linije, tenkovi su krenuli u napad. Tu gdje su udarili otpočela je tenkovska bitka golemih proporcija. Pustinjsku lisicu je još jednom poslužila sreća. Upravo kad su se protivnički tenkovi probijali, podigla se golema pješčana oluja tako da su se britanske posade kretale većinom naslijepo i bile lak plijen moćnim 88mm flak topovima. No, Britanci su imali naređenja da se probiju bez obzira na gubitke, a Nijemci su se očajno branili. Unatoč tome što su imali teške gubitke, Nijemci su još teže nanosili (npr. uništeno je 75% od svih tenkova u 9. britanskoj oklopnoj brigadi). Za svaki njemački uništeni tenk, bila su uništena 3 britanska. Ali, kako navodi R.W. Thompson u svojoj knjizi Montgomery, Montgomery je mogao izgubiti i 400 tenkova da bi i dalje ostao snažan. Rommel je spao na 35 tenkova. Umornim njemačkim posadama izgledalo je kao da britanskim tenkovima nema kraja. Ma koliko ih god uništavali, dolazili bi novi i novi. Nije ni čudo, jer kako se sukob približavao kraju odnos u oklopnim snagama se popeo na 20:1 u korist Britanaca. Tako su naposlijetku njemački položaji bili pregaženi, pa je Rommel 3.11. morao narediti povlačenje kako bi izbjegao potpuno uništenje. Tada je Hitler poslao zapovjed da Afrički korpus ostane na svojem mjestu te da se bori do zadnjeg čovjeka. Ona je glasila:

    „Feldmaršalu Rommelu:
    Ja i njemački narod budno pratimo veliku obrambenu bitku što se vodi u Egiptu potpuno se uzdajući u snagu vašeg vodstva i junaštvo njemačkih i talijanskih vojnika pod vašom komandom. U situaciji u kojoj ste se sad našli, nema drugog rješenja nego odlučno braniti svoje položaje, ne uzmaknuti ni koraka, baciti u borbu svakog čovjeka i svaki top... Svojim vojnicima ne možete pokazati drugi put osim onoga koji vodi u pobjedu ili smrt. Adolf Hitler“
    (K. Macksey: Rommelov Afrički korpus)

    Rommel je bio shrvan između želje da spasi svoje ljude i führerovog direktnog naređenja. Pokorio se nakon kratke borbe sa savješću. U svoj ratni dnevnik je zapisao:

    „Konačno sam prisilio sebe da donesem takvu odluku, ... , jer sam i sam oduvijek od svojih vojnika zahtijevao bezuvjetnu poslušnost, pa sam želio da taj princip primijenim i na sebe.“ (K. Macksey: Rommelov Afrički korpus)

    Afrički korpus je stajao uz njega te se pripremao za posljednju bitku sa poznatim moralom i disciplinom koji ga nikada nisu napustili. 4.11. su se osovinske snage našle praktički opkoljene, no izdržavale su unatoč tome što su svi omjeri bili protiv njih. General von Thoma međutim, nije namjeravao poslušati takvo naređenje. Ujutro 4.11. rekao je rommelovom zapovjedniku štaba Bayerleinu: „Hitlerovo naređenje je ludost kakvu svijet još nije vidio. Ja to više ne mogu trpjeti!“ Tada je obukao čistu odoru s kompletnim oznakama svog čina i položaja i svim odlikovanjima te ostao pored svog zapaljenog tenka dok nije stigla jedna britanska patrola kojoj se i predao. Malo poslije toga i Rommel je odlučio napraviti isto. No, nije se kanio predati. Gledajući kako njegove snage nestaju iz sekunde u sekundu, odlučio se povući radeći pritom protiv hitlerove direktne zapovjedi. No, bilo je prekasno za neke jedinice koje su prestale postojati. Obruč se sve više stezao kada je odluka o povlačenju stigla. Iz opkoljenja su se stigle izvući samo motorizirane trupe. Pješadija je bila ostavljena da se preda. Jedino je Ramckeova padobranska brigada krenula kroz pustinju u dugi marš povlačenja, no njena sudbina nije bila poznata Rommelu. Bitka za El Alamein je izgubljena. U njoj su osovinske snage izgubile oko polovicu od svojih 100000 vojnika, 454 tenka te oko 1000 topova. Velika većina pješadije je zarobljena pošto je bila ostavljena u obruču. Gubici su mogli biti puno manji da nije u zadnji tren stiglo hitlerovo naređenje. Britanci su s druge strane primili 13500 žrtava, a 500 tenkova je bilo oštećeno. Sada će se afrički sukob pretvoriti u potjeru u kojoj će Rommel morati upotrijebiti sav svoj taktički talent kako bi sačuvao svoje jedinice od kraja koji se bližio.


    5.2. PUSTINJSKA UTRKA

    Sve u svemu, pobjeda kod El Alameina bila je izvojevana isključivo zbog ogromne premoći britanske strane. Usprkos veoma teškim gubicima, Churchill i Montgomery su ju nazvali „spektakularnom“ pobjedom nad „moćnim“ neprijateljem. Stoga je sada Montgomery odlučio da prekine potjeru za pobjeđenim Rommelom, te se posveti davanju intervjua za medije. Potjera za Rommelom kroz idućih nekoliko tjedana pretvorit će se u medijsku senzaciju vješto usmjeravanu od strane Churchilla i Montgomerya. Churchill je izjavio u intervjuu da „ova pobjeda možda nije početak kraja, nego je kraj početka“ (www.wikipedia.org)
    Kada je potjera nastavljena, neočekivane kiše prouzročile su stvaranje blata koje je prisililo gonioce da par dana pričekaju. Dotle je Rommel dobio popriličnu prednost. Afrički korpus sada je mogla spasiti samo brzina. Pritom je morala vladati disciplina jer bi se inače mogla pojaviti prijetnja pretvaranja u rulju. Goriva je bilo dovoljno samo za jednu oklopnu diviziju od dvije. Na 21. je pao zadatak da ostane nepomična te da štiti povlačenje. Samo su 4 njena tenka uspjela preživjeti sukob sa britanskom 7. oklopnom divizijom. No, blato i izduženost britanskih kolona dovelo je do toga da sada niti Britanci nisu imali dovoljno goriva za napredovanje. Njihove opskrbne kolone koje su dolazile dovozile su previše municije, pa u njihovom tovaru nije bilo mjesta za gorivo. Tada je Ramckeova padobranska brigada, jedina pješačka jedinica koja je preživjela okruženje zadala novi udarac moralu Britanaca. Naime, presreli su britanski opskrbni konvoj iz zasjede te mu zaplijenili kamione. To im je omogućilo da dovezu nove zalihe svojim posustalim drugovima. Svježe zalihe su ih čekale tek u Benghaziju. Pri povlačenju rommelove trupe su se stalno povećavale pošto su prikupljale zalihe i jedinice iz usputnih postaja prepuštajući teško osvojeni teritorij Britancima.
    Tokom 3.11. kada je Rommel bio teško pritisnut kod El Alameina, njemački su obavještajci prikupili podatke o ogromnom broju savezničkih brodova koji se prikupljaju oko Gibraltara. Čuvši to, Hitler nije te izvještaje shvatio previše ozbiljno. Po njegovom mišljenju, to je bio još jedan, samo malo veći, konvoj za Maltu. Razvijao je i ideje da Vichyevskoj Francuskoj dopusti da pošalje pojačanja u sjevernu Afriku. No, to se ne bi svidjelo Talijanima koji su grčevito bili protiv bilo kakvih pokušaja ojačavanja Francuske. Tada je naredio da se sprovede operacija „Anton“. To je bila šifra za zauzimanje ostatka Francuske. Vlada u Vichyu pod vodstvom maršala Petaina na to je stigla uložiti samo blagi protest. 8.11. je počela operacija „Torch“ (baklja), američko iskrcavanje u Maroku i Alžiru, francuskim kolonijama. Amerikanci su za sebe pridobili francuskog admirala Darlana. On je naredio admiralu de Labordeu, zapovjedniku flote koja se nalazila u Toulonu da odmah isplovi za sjevernu Afriku i tamo se pridruži Saveznicima. De Labourde mu je na to odgovorio samo jednom riječju: „Merde“ te je, kada je 27.11. Njemačka krenula u osvajanje te luke, a time i francuske flote, potopio svoje brodove. Vichyevska Francuska je pala nešto ranije, 10.11. No, da se vratim na operaciju Torch. Hitler nije kanio dopustiti još jednu katastrofu pored one koja se spremala u Rusiji. Otpočeo je takozvanu „utrku za Tunis“ kako bi preduhitrio američke snage koje su tamo jurile pod vodstvom generala Eisenhowera. Nju je i dobio. Pod hitno je tamo iskrcano 250000 vojnika pod zapovjedništvom general- pukovnika von Arnima. Te su trupe činile V. armiju. No, pitanje je koliko je bilo pametno povlačenje tog poteza. Naime, Rommel je bježao preko cijele pustinje praćen Montgomeryem, koji je bio gladan još publiciteta, kako bi se spasio u Tripolitaniji. Sada, kada je saznao za podizanje mostobrana u Tunisu, morao je još dalje tjerati svoje iscrpljene trupe. Kada je on saznao za Torch, u svoj dnevnik je zapisao:
    „To označava kraj Armije u Africi.“ (K. Macksey: Rommelov Afrički korpus)

    Da je Rommel dobio samo dio tih pojačanja kada ih je prvotno zatražio već bi bio na Suezu, a američko iskrcavanje ne bi imalo smisla. 11.11. su se povukli iz Halfaye, da bi 13.11. pao Tobruk. 20.11. Britanci su bili u Benghaziju. 23.11.1942. Afrički je korpus bio na onim položajima na kojima je bio kad je došao u Afriku. Uspostavili su privremenu obrambenu liniju kod El Agheile. Tada je opet stiglo naređenje od Hitlera da se ne smiju dalje povlačiti. Rommelu je polazilo od ruku da održi moral svojih ljudi na visini usprkos malim izgledima za preživljavanje. Da su znali da Hitler i Mussolini žele zadržati El Agheilu pod svaku cijenu samo zbog političkih razloga bez obzira na njihove žrtve, možda bi reagirali drugačije. No, Rommel nije kanio opet poslušati besmisleno naređenje. Kada su 11.12. u blizini njegovog položaja primijećene britanske trupe, Rommel je poslao talijansku pješadiju prema Bueratu (unatoč Mussolinijevom naređenju). Sam Afrički korpus, sa dvije talijanske oklopne divizije te 90. lakom divizijom čekao je do posljednjeg trenutka da bi se onda i sam povukao na zapad. Montgomery ga je slijedio uz izniman oprez, kao da je čekao na nešto. Vjerojatno se bojao da ne riskira previše sada kada je pobjeda bila nadohvat ruke. No, s druge strane, nije se imao čega bojati kada je raspolagao s takvom silom. U daljnjem povlačenju bilo je odlučeno kako se niti Tripolitanija ne može zadržati. No, 13.1. je britanska VIII. armija naišla na minska polja postavljena od strane njemačkih zaštitnica. Tu su ih dočekale u zasjedi sa samo 2 tenka. 12 britanskih tenkova bilo je uništeno. To je još usporilo Montgomeryevo napredovanje jer su se sada povećali strahovi od protunapada. Moral je Nijemcima samo rastao. 22.1. su se povukli iz Tripolitanije i par dana kasnije stigli na liniju Mareth koju su Francuzi podigli prije rata kako bi se obranili od Talijana. Mada je imala reputaciju kako joj je južno krilo neosvojivo, Rommelu se nije svidjela jer je, po njegovu mišljenju, bila loše raspoređena. Stoga se odlučio utvrditi u blizini klanca Akarita. No, sada je na naplatu stiglo njegovo odbijanje da posluša naredbe svojih nadređenih tokom povlačenja iz Egipta. Njegovo vješto povlačenje bilo je okarakterizirano kao „suviše brzo“. Bio je smijenjen 26.1. pod izlikom njegova lošeg zdravlja, a na njegovo mjesto je došao talijanski general Messe. Unatoč tomu, uspio je odgoditi svoj odlazak na neko vrijeme, iako više nije bio službeno u kontroli. 13.2. Afrički korpus je ušao u Tunis.


    5.3. KRAJ U TUNISU

    Montgomeryevo uveličavanje resursa Afričkog korpusa kao još uvijek moćne sile bilo je posve neutemeljeno. Od njega (DAKa) ostalo je još vrlo malo. Dijelovi 15. oklopne divizije, te 90. laka i 164. divizija. Desetkovana pješadija je imala za zadatak držati talijanske jedinice pod nadzorom kako se ne bi rasule. Mada su osovinske jedinice prestigle one američke u osvajanju Tunisa, nisu ga uspjele do kraja zauzeti, tako da su Amerikanci uspjeli pronaći bolje obrambene pozicije. Von Arnim, sada zapovjedajući V. armijom odlučio im je te položaje oduzeti. Tako je isplanirao niz ofenzivno- defenzivnih akcija uz cijelu zapadnu liniju bojišta. Američke jedinice su ubrzo bile pregažene. Na jugu je Rommel proveo niz napada sa ciljem zarobljavanja zaliha. Sada je von Arnim došao u sukob sa Rommelom. Naime, u to vrijeme počele su se javljati trzavice u osovinskom vrhu. Zapovjednici su se borili za prestiž i niti jedan nije htio popustiti drugome, tako da je to dodatno učvrstilo njihov pad. Rommelova strategija, umjesto von Arnimove agresivne, predlagala je manevar sa boka, koji bi narušio stabilnost američke obrane. Vrlo je bilo važno da njime zapovjeda samo jedan čovjek, jer inače ne bi bilo moguće efikasno djelovati. No, ponos obojice generala učinio je svoje. Niti jedan od njih nije htio svoje jednice ustupiti drugome, tako da su se jedino mogli dogovoriti o vremenu napada. Von Arnim je 10. i 21. oklopnu diviziju poslao u napad na američku 1. oklopnu kod Sbeitle. Rommel je na jugu svojim oslabljenim snagama napao američki bok pod okriljem pješčane oluje.
    Amerikanci su tada, mada tehnički izvrsno potkovani, bili potpuno ratno neiskusni. Većina njihovih zapovjednika nikada nije zapovjedala u ratnim okolnostima. Jedinice su bile još neiskusnije, pošto su primile samo neznatnu obuku. Tako se dogodilo da je 1. oklopna divizija pobjegla čim su se na obzoru ukazali tenkovi von Arnimove udarne grupe. Tako su postali lak plijen za njemačke panzere. Do večeri 17.2. 70% američkih snaga bilo je uništeno. Tako su Amerikanci odbačeni u potpunoj taktičkoj pobjedi. Rommel je došavši u posjed novih količina zaliha kanio dalje napadati prema sjeveru kako bi u potpunosti uništio američke linije. No, von Arnim nije ni htio čuti za to. Tada se Rommel obratio direktno Kesselringu i Mussoliniju. Pošto mu je dozvoljeno da krene u napad bile su mu, uz njegove snage, dodijeljene i 21. i 10. oklopna divizija. No, von Arnim ih mu je oduzeo u zadnji čas pošto ih je „hitno“ trebao negdje drugdje. Tako je Afrički korpus ponovno sam krenuo dalje. Rommel ga je vodio prema klancu El Qasserine koji je vodio u samo američko zaleđe i bio lako prohodan. Tamo su njemački izviđači započeli napad te nakon teških borbi zauzeli okolne litice kako bi omogućili oklopu da prođe. Iz zasjede je kasnije uništen popriličan broj britanskih tenkova koji su priskočili u pomoć. Napredovalo se dalje uz relativno lake gubitke. Amerikanci su bili uhvaćeni potpuno nespremni i njemački oklop je vrlo lako prolazio kroz njihove formacije. No, potaknuti neprijateljskim povlačenjem, rommelove su trupe ušle preduboko i prebrzo u neprijateljski teritorij. Saveznicima je stiglo pojačanje u obliku tri diviziona artilerije. Oni su sada počeli nemilice tuči po Nijemcima, tako da su ovi, misleći da se radi o uvertiri u napad, zastali. U tom trenutku su se aktivirale američke i britanske rezerve te su polako počele nadirati. U konzultaciji sa Kesselringom, koji je odredio cilj napada, Rommel je odlučio da se daljnje napredovanje više ne isplati te se odlučio povući. Za sobom je Afrički korpus ostavljao tragove pustošenja i vješto izrađene prepreke, tako da ih Saveznici nisu mogli slijediti. Nakon tog sjajno izvršenog zadatka u kojem je zadao strašnu štetu savezničkim snagama, Rommel je 24.2. ponovno vraćen na mjesto zapovjednika osovinskih snaga u Africi. Unatoč zdravlju koje mu se pogoršavalo iz dana u dan, Rommel je prihvatio zadatak. Bilo je svima jasno da je on jedini čovjek sposoban voditi osovinske snage u Africi u tom trenutku. No, prije nego što je morao prepustiti zapovjedništvo Rommelu, von Arnim je poslao u napad 10. i 21. diviziju na ne toliko važne položaje. Pritom su one izgubile dobar dio svoje napadačke snage. Da je prepustio snage Rommelu, možda bi bitka kod El Qasserine završila puno pogubnije za Saveznike. Sad kada je razbio američke redove, Rommel se okrenuo VIII. armiji. U pokret je stavio operaciju „Tripoli“ čiji je naziv dovoljno govorio koji je bio njezin cilj. Britanski položaji bili su napadnuti iz tri pravca iako je njemački glavni štab raspolagao sa vrlo malo informacijama o obrambenim snagama. Rommel je tada bio veoma bolestan. Pored svih tegoba koje su ga mučile još je dobio i žuticu, tako da nije mogao biti na licu mjesta dok se odvijao napad. Njemački zapovjednici koji su navikli na njegovo prisutstvo sada su se ponašali zbunjeno pritisnuti britanskom artiljerijom. Nedostajala im je odlučnost njihova zapovjednika. Tako niti jedna od tri divizije koje su predvodile napad nije uspjela ostvariti značajniji uspjeh. U toku tih borbi izgubljeno je oko 50 tenkova, točno trećinu od svih oklopnih trupa. Osovinske su snage sada raspolagale sa samo 100 tenkova. Veliki dio od onih pojačanja od 250000 ljudi bilo je vraćeno jer su bili potrebni na ruskom bojištu koje se isto urušavalo. Nakon ovog propalog napada se Rommel, sada već u opasnoj zdravstvenoj krizi teška srca morao vratiti u Europu. Ovaj put zauvijek.
    Sada kad je otišao Rommel povezanost talijanskih i njemačkih snaga nije više funkcionirala. Obje su vojske dobile svoje zapovjednike i nisu više surađivale na onom nivou koji je Rommel bio uspostavio. Povrh toga što je otišao Rommel, savezničke snage su počele reorganizaciju. U narednih nekoliko tjedana sve se polako pretvorilo u gubeću bitku. Sve manje i manje osovinske snage nisu mogle napadati u svim smjerovima te su gubile inicijativu. Nadmoćne, sada napokon ujedinjene, savezničke trupe, iako su trpile teške gubitke, nisu mogle biti zaustavljene. Talijanske su se trupe, kao i na početku sukoba, počele masovno predavati. Njima su se počele pridruživati i neke njemačke pritisnute nedostatkom streljiva, hrane, vode i goriva. Jedino je još Afrički korpus sa svojim usađenim prkosom prema oskudici nastavljao borbu igrajući se mačke i miša sa Saveznicima. Gubljen je položaj za položajem. Tada je von Arnim, poput Rommela počeo očajnički tražiti pojačanja ili u najgorem slučaju, dozvolu za povlačenje u Europu. Hitler i Mussolini takvo što nisu kanili dopustiti. Radije su žrtvovali poslane jedinice. Tada je došlo do evakuacije svih važnijih oficira. Pod izlikom raznih razloga, bili su jedan za drugim slani iz Afrike.
    Afrički korpus je kao jedinica dugo odolijevao uništenju koje je napokon moralo doći. No, nije se predao lako. Kako se bližio neminovni kraj von Arnim je sve preživjele stavio pod zapovjedništvo pukovnika Irkensa, zapovjednika slavne 8. pukovnije koja je u sastavu 15. oklopne divizije razbila Britance u operaciji Battleaxe. Njihov zadnji napad bio je usmjeren prema Britancima. 28.4. pukovnik Irkens je poveo juriš koji je bio predodređen na propast. Da je Rommel u tom trenutku bio s njima sigurno bi se ponosio jer su u kratkom vremenu pregazili britanske položaje doprijevši u samu dubinu njihovih rasporeda. Činilo se da ih ništa ne može zaustaviti u njihovoj vještini i bijesu po kojem su bili poznati. Napredovali su dok su mogli, dok im nije ponestalo goriva. Tada su se mašine zaustavile na mjestu čekajući konačan kraj. Nisu ga morale dugo čekati. On je došao 30.4. kada je Afrički korpus kao jedinica prestao postojati.
    Von Arnim se zajedno sa svojim štabom i štabom generala Cramera povukao u planinska uporišta sa namjerom da se ne preda. Radiom je poslao obavještenja jedinicama da one učine isto. Tada je uništio komunikacijsku opremu. No ipak je on bio prvi koji se predao. Dijelovi njegovih jedinica borili su se do zadnjeg čovjeka. No, ipak se većina, uvidjevši lakoću sa kojom ih je njihov Fürher žrtvovao, predala. 13.5.1943. von Arnim je sa 200000 ljudi kapitulirao u Tunisu. To je označilo kraj prisutnosti Osovine na tlu Afrike. Posljednja poruka koja je došla u Berlin sa afričkog kontinenta glasila je:

    „Municije nestalo. Oružje i oprema uništeni. Prema primljenim naređenjima DAK borio se dok je mogao. Njemački Afrički korpus mora ponovno uskrsnuti. Heia Safari. Zapovjedajući general Cramer.“ (K.Macksey: Rommelov Afrički korpus)
     

Podijelite ovu stranicu