1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Hrvatske Povijesne Ličnosti

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Nazgul_rulez, 16. Veljača 2007..

  1. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Kroz hrvatsku povijest prodefiliralo je mnogo povijesnih ličnosti , neke od njih su znane samo nama , neke od njih su poznate i izvan granica naše domovine ...

    U ovom topicu ćete saznati ponešto o nekima od njih , slobodno me nadopunjujte ili samo stavite povijesne ličnosti koje smatrate bitnima za našu povijest ...

    BARUN FRANJO TRENK

    Franjo Trenk (Reggio, Italija, 1. siječnja 1711. - tamnica Spielberg u Brnu, 4. listopada 1749.), austrijski pukovnik.

    Odgojen je kod šopranskih i požeških isusovaca, ali s opredijelio za vojnu službu. Od 1741. godine sudjelovao je u austrijskom nasljednom ratu s četom dobrovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri, s kojima je uspješno ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj.

    Trenk je preživio 102 dvoboja. Što u ratu, što u dvobojima ranjen je 14 puta i dva puta osuđivan na smrt. Bio je sin pukovnika, Prusa koji je iz zahvalnosti što je dobio dobru vojnu službu od carice Marije Terezije, prešao na katoličanstvo. Iako nije bio Hrvat podrijetlom, pojava baruna Franje Trenka u povijesti hrvatskog naroda i povijesti ratovanja ostavila je upečatljiv dojam. Pod njegovim zapovjedništvom Hrvati, poglavito iz pokrajine Slavonije, proslavili su se kao izvrsni ratnici.

    U Slavoniji u usmenoj predaji žive priče o barunu Trenku u dobrom svjetlu. Bijaše to vrlo neobičan čovjek: izvrstan đak, nadmeni kavgadžija, umjetnik, kockar, ljubavnik, lucidni umjetnik rata, kavge, vrlo vješt borac sabljom, kuburom, darežljivi vlastelin, glazbenik i što sve ne!

    Za života je govorio ”Ich bin Schlavoner”, i kada je to govorio plemić pruskog porijekla, onda je imao dobar razlog za to. Uz njegovu genijalnost Hrvati su u Europu uveli prvu vojnu glazbu, prvi su u Europi koristili turski instrument činele.

    Austrija se 1740. našla u Ratu za austrijsko nasljeđe sa pruskim kraljem Fridrikom II, kome su pristupili Bavarska i Francuska (nepriznavanje Pragmatičke sankcije), te je kraljici Mariji Tereziji bila dobrodošla vojna pomoć koju je nudio barun Trenk. Trenkova ponuda se sastojala u opremanju postrojbe od 1000 vojnika koji bi ratovali za kraljicu.

    Koliko su panduri bili cijenjeni kao ratnici govori podatak da su se u razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivali dugi lovački noževi s natpisima VIVAT PANDUR i s vrhom koji se zvao pandur spitze.

    Mnogobrojni Trenkovi protivnici su digli optužbu protiv Trenka. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici. Optuživali su ga za:

    okrutno postupanje s vojnicima i časnicima;
    silovanje žena i djevojaka;
    pronevjeru državne blagajne;
    namjerno puštanje pruskog kralja Fridrika II., kojeg je navodno mogao zarobiti;
    navodno otpremanje 30.000 pušaka u Slavoniju s ciljem podizanja bune protiv kraljice itd.
    Na sudu se pokazalo da su sve optužbe neutemeljene, međutim njegovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku da moli oprost, ali njegov ponos mu to nije dozvoljavao. Osuđen je u Beču na gubitak čina i doživotnu tamnicu, a tijekom procesa napisao je autobiografiju koja je inspirirala S. Albinija za stvaranje operete "Barun Trenk". Svoj mladi burni život skončao je 4. listopada 1749. godine u tamnici u Spilbergu kraj Brna u Moravskoj nakon što je napisao oporuku i dvije knjige memoara.

    Danas u Njemačkoj i Austriji postoje povijesna društva koja njeguju tradiciju Trenkovih pandura i kada Nijemci viču: “Wir sind Kroaten, wir sind panduren”, onda postoji jak razlog za to.
     
  2. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Ban JOSIP JELAČIĆ

    Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Istoga dana 16. listopada kršten je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

    Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Četiri stoljeća pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

    Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu.

    Od 1819. godine, kada kao odličan diplomant napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.

    Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim službuje u Beču, Galiciji, Ogulinu, Drežniku, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskoga narodnog pokreta u borbi protiv madžarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatoga botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima. Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro talijanski i latinski, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašić iz Bihaća dobiva na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Mađarsku).

    Kralj Ferdinand I (V) Habsburgovac (1835-1848) imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.

    Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog Sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom - Zahtevanje naroda u 30 točaka, koje poklonstvena deputacija, "do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu", odnosi u Beč kralju Ferdinandu V koji obećava potvrđenje tih Zahtjeva.

    Ban Jelačić proglašava 25. travnja 1848. godine ukidanje kmetstva, 28. travnja 1848. godine izdaje se Hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća - hrvatske vlade, korištenje hrvatskog kao službenog jezika, što dovodi da madžarskim nastojanjima kralj Ferdinand V manifestom od 10. lipnja 1848. godine lišava bana Jelačića svih služba i časti. Taj manifest ne bijaše objavljen i za njega ban Jelačić nije znao kad je 19. lipnja 1848. godine predavao kralju Ferdinandu V "reprezentaciju" u kojoj Hrvatski Sabor zahtijeva "uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda" i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se doznaje 20. lipnja 1848. godine, te se na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. godine donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove natrag 35.000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. lipnja 1848. godine trg Harmice proziva se Trgom bana Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski Sabor 29. lipnja 1848. godine zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Na zasjedanju 1. srpnja 1848. godine Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To sve dovodi do madžarskih prijetnji ratom i u Hrvatskom Saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor madžarskoj provali.

    Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. srpnja 1848. godine upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Madžarima. Da bi oslabio utjecaj madžarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjetu na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemske županije drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). 29. srpnja 1848. godine ban Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. 6. rujna 1848. godine banu Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. lipnja 1848. godine. Aktivnosti Madžara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. rujna 1848. godine prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave preko mosta kraj Varaždina (52.000 vojnika) i u Slavoniji (10.000 vojnika).

    U Pešti 28. rujna 1848. godine dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubojstva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovici rujna kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. 3. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.

    U Beču 6. listopada 1848. godine izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod utjecajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu n/M, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Madžara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. listopada 1848. godine uvečer dobiva vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubistvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60.000 ljudi (do 20. listopada 1848. godine s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80.000 ljudi). 16. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.

    Madžari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć sa 33.000 vojnika, te 28., 29. i 30. listopada 1848. godine vodi se bitka između bana Jelačića i Madžara. 31. listopada 1848. godine u Beču prestaju sukobi.

    Banu Jelačiću 2. studenog 1848. godine priređen je svečani doček u Beču. 10. studenog 1848. godine ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira I. stupnja, a 24. studenog 1848. godine kralj Ferdinand V iz Olomouca u Moravskoj dodijeljuje mu križ Leopoldova reda I. stupnja. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju "Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima", mijenja u "Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost" na intervenciju bečkog dvora.

    Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. godine.

    Novi vladar car i kralj Franjo Josip I imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.

    U Habsburškoj monarhiji 4. ožujka 1848. godine donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. rujna 1849. godine. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.

    Za ratne zasluge ban Jelačić imenuje se 13. ožujka 1849. godine generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja broji 72.000 vojnika. Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske 26. travnja 1849. godine ban Jelačić vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem zaposjednutih područja od Madžara. Dekretom od 5. veljače 1851. godine imenuje se vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.

    Počasnim građaninom Pešte ban Jelačić proglašava se 1849. godine, počasnim građaninom Beča 4. rujna 1849. godine, Požuna 21. rujna 1849. godine i Oedenburga 2. listopada 1849. godine.

    Ban Josip Jelačić nazoči dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovim uvjerenjima i njegovoj savjesti.

    Prije polaska na vojnu, u Varaždinskoj županiji osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. prosinca 1849. godine osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela "Eine Stunde der Erinnerung".

    Njegovim zalaganjem 1850. godine osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, Kukuljeviću se omogućuje istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku povijest, te vladarevim patentom 7. rujna 1850. godine Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernoga grada Zagreba.

    Smatrajući seljačke zadruge velikom blagodati seljaka, inzistira na registriranju u zemljišnim knjigama urbarijalne zemlje zadruga kao zajedničkog vlasništva, uvođenju mirovnih sudova za rješavanje sporova među članovima zadruga i 1851. godine šalje u Beč jedan memorandum u vezi s diobom seljačkih zadruga.

    13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog kazališta, jer "bez narodnog kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja". Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava se priređuje 29. siječnja 1852. godine u tom u pravom smislu narodnom kazalištu u Hrvata. 1894. godine u njoj se među posljednjim predstavama izvodi romantičarska drama Roderik i Elvira bana Jelačića.

    Ban Jelačić zdušno podupire izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku i stimulira rad autora, a kada carsko-kraljevskim dekretom biva zabranjena upotreba hrvatske trobojnice, a dozvoljena uporaba crveno-bijele zastave za Kraljevinu Hrvatsku i modro-bijele za Kraljevinu Slavoniju, ban Jelačić se tome oštro protivi. Njegovim nastojanjem 11. prosinca 1852. godine Zagrebačka biskupija podiže se na stupanj nadbiskupije i tim činom Crkva u Hrvata postaje neovisna od ugarskog episkopata.

    Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. travnja 1853. godine zalaže se za njega "jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio madžarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Madžara". Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprijeđenje privredne djelatnosti.

    Ban Josip Jelačić ženi se 22. srpnja 1850. godine s groficom Sofijom Stockau u Napajedlu u Moravskoj i 16. srpnja 1851. godine kupuje vlastelinstvo Novi dvori u Zaprešiću (kupoprodajni ugovor biva naknadno sastavljen).

    Prigodom vjenčanja kralja Franje Josipa 1854. godine, ban Jelačić biva odlikovan grofovskim plemstvom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom.

    Ban Jelačić bijaše vrlo vezan sa svoje dvoje braće Jurom i Antunom, te sestrom Cecilijom što svjedoče brojna pisma koja su razmjenjivali.

    Ban Josip Jelačić umire u Zagrebu, 19./20. svibnja 1859. godine u ponoć, poslije duge i teške bolesti i sahranjuje se 26. svibnja 1859. godine u Novim Dvorima

    Spomenik mu se podiže i otkriva 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koje nosi njegovo ime i ostaje tamo osamdeset godina do rušenja u noći 25./26. srpnja 1947. godine, zatim se 43 godine čuva u zagrebačkoj gliptoteci i ponovo vraća 16. listopada 1991. na njegov rođendan. U Austro-Ugarskoj monarhiji najljepša ulica u Petrovaradinu bijaše Jelačić Gasse, a nakon njene propasti ulica dobiva naziv Jelačićeva ulica. Jedan od trgova petrovaradinskih uz Dunav također nosiše prezime Jelačićevo. Od 1948. godine u Petrovaradinu niti jedna ulica ni trg ne nose više prezime bana Jelačića, iako povijest bilježi velika djela koja on učini narodu toga kraja.
     
  3. Sin

    Sin Paladin of Eydis

    Preuzeto sa wikipedije...

    Nikola Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós): Ozalj, 1. svibnja 1620 - Čakovec, 18. studenog 1664.

    Nikola Zrinski je bio hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Uspješno je ratovao protiv Turaka, te je sudjelovao i u 30-godišnjem ratu. Također je bio mudar političar i intelektualac koji je napisao knjigu lirike Sirena Jadranskog mora (Adriai tengernek syrenaia, 1651). Nikola Zrinski je autor prvog epa na mađarskom jeziku (Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem, 1647-48). U Mađarskoj on je smatran najvećim likom mađarske barokne književnosti.

    Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno s bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold I. ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". Godine 1660. Nikola Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povući svoje ratnike. Ljut i razočaran povlači se u Čakovec, a malo poslije bez dopuštenja bečkog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušću Mure.

    Godine 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otočca. Na početku godine 1664. mudrom i razrađenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka, gdje je spalio 2 kilometra dug drveni Sulejmanov most, kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je Nikoli Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim perom i nagradio s 10 000 talira.

    Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod svetog Godharda, ali Leopold I. nije iskoristio tu pobjedu, nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu, a njegovom smrću ubrzo dolazi do potpunog raspada hrvatsko-ugarskog saveza.
     
  4. Nea

    Nea curica

    NIKOLA TESLA 1856. - 1943.


    Hrvatski pronalazač, elektrotehničar i fizičar Nikola Tesla je rođen 9./10. srpnja 1856. godine u mjestu Smiljan kod Gospića. Porijeklom je iz srpske obitelji. Teslin otac Milutin bio je pravoslavni svećenik, a majka Georgina Mandić (zvana Đuka) neobrazovana ali veoma inteligentna žena. Tesla je pohađao njemačku osnovnu školu u Smiljanu, a istu je završio u Gospiću. Nakon toga upisao se u Nižu realnu gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca. U vrijeme puberteta volio se kartati ali tako zarađeni novac nikada nije nosio kući već ga je poklanjao drugima. Nakon završetka gimnazije Nikola se dvije godine nije školovao. Roditelji su na Nikolu vršili pritisak da postane svećenika ali on se tome protivio i upisao se na studij tehničkih znanosti u Grazu (Tehničko sveučilište). Kasnije će u Pragu studirati tehniku. Nakon završetka studija zaposlio se u telefonskom društvu i priključivao telefone po kućama.

    Jedno vrijeme radio je kao inžinjer Telefonskog društva u Budimpešti. Nakon Budimpešte zaposlenik je Edisonove tvrtke (Continental Edison Company) u Parizu. Godine 1883. na zadatku u Strasbourgu izvan radnog vremena konstruira prvi indukcijski motor. Godinu dana kasnije - 1884. odlazi u Sjedinjene Države i postaje američki državljanin. U New York je stigao s četiri centa u džepu, nekoliko vlastitih pjesama i proračunima za leteći stroj.
    Prvo zaposlenje u Sjedinjenim Državama našao je ponovo u tvrtki Thomasa Edisona, ali se dva izumitelja nikako nisu mogla složiti u načinu rada, što je vodilo ka neizbježnom sukobu. U svibnju 1885., George Westinghouse, glava Westinghouse Electric Company iz Pittsburga kupuje prava na Teslin patent višefaznog sistema naizmjenično pokretnog dinama, transformatora i motora. Ta transakcija dovela je do velikog sukoba između Edisonovog direktnog sistema i Tesla-Westinghouseovog izmjeničnog pristupa u kojem je ovaj drugi odnio pobjedu. Tesla uskoro osniva vlastiti laboratorij u New Yorku 1887. gdje je radi do svoje smrti 1943. godine. Tada je napokon uspio izumiti elektro-magnetski motor koji će biti osnova svih strojeva koji se pokreću izmjenjivom strujom.

    Nastavio je stvarati važne izume kao što je npr. visokofrekventni elektricitet. U svom laboratoriju eksperimentirao je sa sjenografom, slično onome što je činio Wilhelm Röntgen kada je 1895. otkrio X-zrake. Pored toga radio je na svjetiljki s karobonskim dugmetom i različitim tipovima svjetla. Godine 1891. izumio je Teslin navoj, indukcijski navoj često korišten u radio tehnologiji. Dvije godine kasnije - 1893. u Chichagu je održan Expo, a izrada sistema osvjetljivanja povjerena je Tesli. Tesla je također predvodio i konstrukciju pogona hidrocentrale na Nijagarinim slapovima 1896. godine. Tesla je nastavio s novim izumima, kao što su bežični prijenos električne energije i radijsko upravljanje letjelicama. Također je osmislio preteče radara, iskorištavanje solarne energije, radio komunkaciju s drugim planetama itd.

    U Colorado Springsu, gdje je boravio od svibnja 1899. do rane 1900., Tesla je došao do vjerovatno svog najvećeg otkrića - stacionarnih valova. Pomoću ovog otkrića dokazao je da Zemlja može poslužiti kao vodič i može reagirati kao glazbena viljuška na električne vibracije na određenoj frekvenciji. Također je upalio 200 žarulja koje nisu bile povezane žicom na udaljenosti od 40 kilometara, a koje su svaka pojedinačno osvijetljavale krug od 41 metra oko sebe. U to vrijeme bio je posve siguran da prima signale s druge planete, a zbog čega je bio ismijavan. Vračajući se 1900. u New York Tesla je s kapitalom američkog financijera J. Pierre Pont Morgana od 150.000 USD započeo konstrukciju tornja koji bi bežičnim putem odašiljao signale. Tesla je tvrdio da je zajam osigurao tako što je 51 % prava na svoje patente na polju telefonije i telegrafije ustupio Morganu. Pomoću tog tornja želio je osigurati slanje slika, poruka, vremenskih prognoza i burzovnih izvještaja bežičnim putem. Projekt je napušten zbog financijske panike, problema s radnom snagom i Morganovim odustajanjem od projekta. To je bio najveći Teslin poraz. Tesla je tada svoj rad presumjerio na turbine i druge projekte. Zbog nedostatka novca njegove ideje su ostale u bilježnicama koje se još uvijek proučavaju. Godine 1917. Tesla je odlikovan Edisonovom medaljom, najvećim odlikovanjem Američkog instituta elektroinženjera.

    Tesla je imao veoma mali broj bliskih prijatelja. Među njima bili su pisci Robert Underwood Johnson, Mark Twain i Francis Marion Crawford. U financijskim pitanjima bio je prilično nespretan i ekscentričan, vodio se kompulzivnošću. I među znanstvenicima i u javnosti pratila ga je reputacija samotnjaka i ekscentrika. Njegov ekscentrizam spriječavao ga je da ga ljudi slušaju i da ostvaruje zaradu od svojih izuma. Iako mu je bio potreban novac 1912. godine odbio je primiti Nobelovu nagradu iz fizike jer je tvrdio da njegov suprimatelj Thomas Edison nije pravi znanstvenik.

    Zadnje godine svog života proveo je hraneći golubove i živio je uglavnom od godišnjeg honorara iz svoje domovine. Imao je progresivni zametak fobije. Ali istovremeno je bio brilijantan znanstvenik koji je imao dara da praktično dokaže svoje hipoteze. Njegove špekulacije o ostvarenju komunikacije s drugim planetama, izjave da može razdijeliti Zemlju poput jabuke, kao i njegova tvrdnja da je izmislio smrtonosnu zraku koja može uništiti 10.000 aviona na udaljenosti od 400 km nailazile su na podsmijehe i kritike. No untač tomu Tesla se danas smatra jednim od najplodnijih genija u elektrotehnici. Velika Teslina zasluga je uvođenje izmjenične struje u široku uporabu. Njegovi izumi zasnivani na izmjeničnoj struji postali su temelj cijelom daljnjem razvoju elektrotehnike. Ostvario je oko tisuću pronalazaka i patenata - pronašao indukcijski motor, trofazni sustav za prijenos električne snage, generator i transformator za struje visoke frekvencije (Tesline struje) i dr. Tesla je bio također jedan od pionira radio-tehnike: otkrio je sustav za bežično upravljanje i davanje znakova na daljinu, pronašao je nov sustav osvjetljenja, konstruirao je visokofrekventne alternatore kao osnovu emisionih radio-stanica, proizveo je neprigušene elektromagnetske valove, otkrio je i patentirao princip rezonancije za radio-veze, izložio ideju o interplanetarnim telekomunikacijama pomoću ultrakratkih valova, a zamislio je u cjelini radarski sustav. Objavio je radove iz fizike u kojima je iznosio originalne ideje koje su se kasnije ostvarile. U čast stogodišnjice Teslina rođenja Međunarodna elektrokomisija nazvala je njegovim imenom jedinicu magnetske indukcije Tesla (znak - T). U Češkoj jedna tvornica žarulja nosi njegovo ime, dok u Hrvatskoj postoji tvrtka Nikola Tesla - Ericsson koja se prvenstveno bavi telefonijom.

    U javnim glasilima povremeno se javljaju priče kako je Nikola Tesla osmislio neke izume koje nikada nije obznanio. Za te izume navodno se interesiraju poznate obavještane službe. Navodno je riječ o bežičnom prijenosu električne energije i mogućnosti da se materijalizirani objekti učine nevidljivima. Filmsku verziju ovog posljednjeg "pronalaska" možete vidjeti u filmu Philadelphia Express koji je navodno rađen prema istinitom događaju. Obzirom da je Tesla bio plodan pronalazač neke njegove pronalaske pokušavalo se pripisati drugim pronalazačima (Marconi itd.). Nikola Telsa je preminuo u New Yorku 7. siječnja 1943. godine u 87-oj godini života.

    Preuzeto sa: http://www.moljac.hr/biografije/tesla.htm
     
  5. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Ovako , molim da slijedećem članku pristupite bez ikakvih konotacije i predrasuda ... hrvatsku povijest nisu obilježili samo "dobrice" , podobni i izumitelji ... bilo je tu i onih kojih se sramimo, bilo je tu i onih čija djela možda nisu općeprihvaćena ali su dio naše povijesti ...


    General Rafael Boban

    Djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U ustaški logor Bovegno u Italiji došao u ljetu 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku (u rujnu 1932.), te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U svibnju 1934. Ante Pavelić imenovao ga je rojnikom vodnikom. Iduće je godine (1935.) zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom ga Talijani prebacuju u Kalabriju. Početkom prosinca 1937. uhićen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripada krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu i djeluje u Ustaškoj vojnici. U studenom 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika. Nakon izbijanja četničko-partizanskog ustanka protiv vlasti NDH, postaje zamjenik zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije, Jure Francetića. U srpnju 1942. zapovjedao je jednom bojnom Crne legije koja je dva dana i dvije noći branila grad Kupres od partizanskih napada. Nakon pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) postaje zapovjednik Crne legije, koja iste godine biva rasformirana. 3. bojna bivše Crne legije postaje 5. ustaški stajaći zdrug, koji kasnije operira u Podravini a Boban postaje njegov zapovjednik. Pod njegovim zapovjedništvom 5. ustaški stajaći zdrug 13. listopada 1944. odbija napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu čuva zatočene bivše ministre, Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici. Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, te se kod Bleiburga uspjeva probiti. Prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić imenovao ga je ministrom oružanih snaga. Postoji više verzija o njegovoj životnoj sudbini nakon 1945. Prema jednoj je poginuo 1945. u Podravini, a prema drugoj 1947. kao križar u Hercegovini. (Postoje i priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD, gdje je pristupio američkoj vojsci i sudjelovao u korejskom ratu. Ondje je navodno izgubio ruku te je umirovljen i vraćen u SAD, nakon čega je preselio u Austriju i ondje umro.)

    O Generalu Bobanu kao i o Generalu Francetiću postoji vrlo često pjevana pjesam Jura i Boban , iako stigmatizirani kao veliki ustaški zločinci ova oba heroja nisu podupirala zvjerstva koja su provodile trupe Maksa Luburića , obadvojica su na prvom mjestu bili časnici ... generali hrvatske vojske koji su u suradnji sa nacističkim režimom vidjeli šansu da se odvoje od mrske im kraljevine u kojoj su Hrvati bili potčinjeni .
     
  6. abominacije

    abominacije (/:=D

    zar nije u ustashkoj vojsci najvishi chin bio onaj ekvivalentan lieutenantu? mislim da ustashe nisu imali generale... :unsure:
     
  7. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    zar nije u ustashkoj vojsci najvishi chin bio onaj ekvivalentan lieutenantu? mislim da ustashe nisu imali generale... :w00t:

    U crnoj legiji da čin pukovnika je bio najviši ... no u Hrvatskim oružanim snagama je postojao i čin generala :cry:

    Budući da je vojska NDH imala nekoliko promjena tako su se i činovi mijenjali ...

    Ustaška vojnica , ustaški zdrug , crna legija , Hrvatske oružane snage .... :yuk: kajgot ...
     
  8. Svedenborg

    Svedenborg Novi Član

    Kroz hrvatsku povijest prodefiliralo je mnogo povijesnih ličnosti , neke od njih su znane samo nama , neke od njih su poznate i izvan granica naše domovine ...

    U ovom topicu ćete saznati ponešto o nekima od njih , slobodno me nadopunjujte ili samo stavite povijesne ličnosti koje smatrate bitnima za našu povijest ...

    BARUN FRANJO TRENK

    Franjo Trenk (Reggio, Italija, 1. siječnja 1711. - tamnica Spielberg u Brnu, 4. listopada 1749.), austrijski pukovnik.

    Odgojen je kod šopranskih i požeških isusovaca, ali s opredijelio za vojnu službu. Od 1741. godine sudjelovao je u austrijskom nasljednom ratu s četom dobrovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri, s kojima je uspješno ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj.

    Trenk je preživio 102 dvoboja. Što u ratu, što u dvobojima ranjen je 14 puta i dva puta osuđivan na smrt. Bio je sin pukovnika, Prusa koji je iz zahvalnosti što je dobio dobru vojnu službu od carice Marije Terezije, prešao na katoličanstvo. Iako nije bio Hrvat podrijetlom, pojava baruna Franje Trenka u povijesti hrvatskog naroda i povijesti ratovanja ostavila je upečatljiv dojam. Pod njegovim zapovjedništvom Hrvati, poglavito iz pokrajine Slavonije, proslavili su se kao izvrsni ratnici.

    U Slavoniji u usmenoj predaji žive priče o barunu Trenku u dobrom svjetlu. Bijaše to vrlo neobičan čovjek: izvrstan đak, nadmeni kavgadžija, umjetnik, kockar, ljubavnik, lucidni umjetnik rata, kavge, vrlo vješt borac sabljom, kuburom, darežljivi vlastelin, glazbenik i što sve ne!

    Za života je govorio ”Ich bin Schlavoner”, i kada je to govorio plemić pruskog porijekla, onda je imao dobar razlog za to. Uz njegovu genijalnost Hrvati su u Europu uveli prvu vojnu glazbu, prvi su u Europi koristili turski instrument činele.

    Austrija se 1740. našla u Ratu za austrijsko nasljeđe sa pruskim kraljem Fridrikom II, kome su pristupili Bavarska i Francuska (nepriznavanje Pragmatičke sankcije), te je kraljici Mariji Tereziji bila dobrodošla vojna pomoć koju je nudio barun Trenk. Trenkova ponuda se sastojala u opremanju postrojbe od 1000 vojnika koji bi ratovali za kraljicu.

    Koliko su panduri bili cijenjeni kao ratnici govori podatak da su se u razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivali dugi lovački noževi s natpisima VIVAT PANDUR i s vrhom koji se zvao pandur spitze.

    Mnogobrojni Trenkovi protivnici su digli optužbu protiv Trenka. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici. Optuživali su ga za:

    okrutno postupanje s vojnicima i časnicima;
    silovanje žena i djevojaka;
    pronevjeru državne blagajne;
    namjerno puštanje pruskog kralja Fridrika II., kojeg je navodno mogao zarobiti;
    navodno otpremanje 30.000 pušaka u Slavoniju s ciljem podizanja bune protiv kraljice itd.
    Na sudu se pokazalo da su sve optužbe neutemeljene, međutim njegovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku da moli oprost, ali njegov ponos mu to nije dozvoljavao. Osuđen je u Beču na gubitak čina i doživotnu tamnicu, a tijekom procesa napisao je autobiografiju koja je inspirirala S. Albinija za stvaranje operete "Barun Trenk". Svoj mladi burni život skončao je 4. listopada 1749. godine u tamnici u Spilbergu kraj Brna u Moravskoj nakon što je napisao oporuku i dvije knjige memoara.

    Danas u Njemačkoj i Austriji postoje povijesna društva koja njeguju tradiciju Trenkovih pandura i kada Nijemci viču: “Wir sind Kroaten, wir sind panduren”, onda postoji jak razlog za to.

    Jako zanimljiva tema. Znam dosta o Barunu Von Trenku. Bio je zaista impresivna ličnost. Znam da je bio nevjerovatno hrabar, neobuzdan, strastveni kockar, umjetnik i ljubavnik. Jedna zaista osebujna i neponovljiva ličnost. Tu se nazire klica genijalnosti ili potpuna , zaokruzena genijalnost. Trenk mi je lično uzor. Nij j♥♥ao nikog ni 2 %. Usput, pozdrav svima od Svedenborga. Nadam se da znate ko je impozantna ličnost koja se krije iza mog nicka.
     
  9. Aronys

    Aronys Pleb

    Samo bih htio ovdje navesti, jučer preminulog pjesnika Dragutina Tadijanovića, koji je obilježio dvadeseto stoljeće svojim pjesmama, s kojima smo svi odrasli.

    Pokoj mu duši. :unsure:
     
  10. Nea

    Nea curica

    IVAN MAŽURANIĆ 1814. - 1890.

    [​IMG]

    Hrvatski pjesnik i političar rođen 18. srpnja 1814. u Novom Vinodolskom. Srednju školu pohađao je u Rijeci, Zagrebu i Szombathelyu (Mađarska) dok je u Zagrebu studirao pravo. Nakon završenog fakulteta zaposlio se kao nastavnik na gimnaziji u Zagrebu, a kasnije je postao odvjetnik u Karlovcu. U periodu od 1841. do 1848. službenik je u gradskom vijeću Karlovca. Za vrijeme revolucionarnog razdoblja 1848. - 1849. narodni je zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora, te glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona. Godine 1850. imenovan je vrhovnim državnim odvjetnikom.

    Deset godina kasnije (1860.) imenovan je predsjednikom Hrvatskog dvorskog dikasterija. Već godinu dana kasnije (1861.) pa sve do 1865. godine na dužnosti je dvorskog kancelara. Predsjednik Hrvatskog sabora postaje 1871. godine i tu dužnost obavlja sve do 1873. godine kada postoje hrvatski ban (tzv. ban pučanin). Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. godine. Nakon napuštanja banske dužnosti napušta i svaku političku aktivnost i živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom. Pjesme je Ivan Mažuranić počeo pisati još kao srednjoškolac u Rijeci. U vremenskom razdoblju od 1835. pa sve do 1841. godine bio je suradnik Gajeve Danice. Godine 1844. dopunio je Gundulićevo djelo Osman (XIV. i XV. pjevanje), a 1846. godine objavio je svoje najveće i najznačajnije djelo - ep Smrt Smail-age Čenigća. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuarnić je stvorio klasičan junački ep.

    Do 1849. godine Mažuranić je najistaknutiji vođa radikalno-demokratske, tzv. karlovačke grupe Ilirskog pokreta. Kao pobornik potpunog oslobođenja Hrvatske Ivan Mažuranić je u to vrijeme glavni ideolog narodnog jedinstva Hrvata i Srba. Revolucionarne 1848. godine član je redakcije revolucionarno-demokratskog Slavenskog Juga, a iste godine objavljuje svoju brošuru Hrvati Mađarom, a slobodarskim duhom ispunio je i svoj ranije spomenuti ep o Smail-agi. Kada su 1849. godine austrijske kontrarevolucionarne snage uz pomoć carske Rusije ugušile oslobodilačke pokrete u Habsburškoj monarhiji Mažuranić je kao činovnik bečke vlade zauzimao najviše položaje u državnom aparatu te je do kraja svoje karijere vodio popustljivu politiku zastupajući ideju o potrebi sporazuma Hrvata i bečkog dvora. Kako bi pridobio pristaše za takvu politiku početkom šezdesetih godina 19. stoljeća osniva Samostalnu narodnu stranku. Kao jedan od predstavnika njenog oportunističkog krila zalaže se za prihvaćanje Nagodbe u neznatno revidiranom obliku.

    Kao ban nastoji voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj, ali više kao pasivni promatrač nego kao aktivni politički vođa usmjeravajući svoja nastojanja na administrativno i kulturno unaprijeđenje zemlje. Za njegova banovanja provedena je reforma pravosuđa, poltičke uprave i školstva, a 1874. godine osnovano je Sveučilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena. Pjesnički rad Ivana Mažuranića nije zahvaćen protuslovljima njegova držanja u poltici: svjestan da je njegova političko-činovnička praksa nespojiva s pozivom pjesnika Mažuranić je definitivno prestao pisati. Preminuo je 4. kolovoza. 1890. godine u Zagrebu.

    Preuzeto sa: http://www.moljac.hr/biografije/mazuranic.htm
     
  11. Freya

    Freya goddess of eydis

    Prilika je da uskrsnemo ovaj topic koji dubokim snom spava još od lanjskog ljeta! :think:

    Kako je tema ožujka 'Slaveni', a Hrvati to jesu (bez obzira trenutno na teorije koje pokušavaju dokazati drugačije :lol: ), i kako je hrvatska povijest na ovim prostorima nakupila već solidan broj od oko 1300 godina, puno je osoba koje su tijekom te povijesti odigrale neku ulogu po kojoj ih pamtimo i danas.

    Dajem odmah svoj doprinos i spominjem prvu osobu koja mi je pala na pamet, a to je


    Eugen Kvaternik

    Rođen je u Zagrebu, 31. listopada 1825., a poginuo u Rakovici kod Plaškog, 11. listopada 1871. godine. Bio je hrvatski političar, pisac i revolucionar. Najprije je studirao bogoštovlje u Senju i Pešti, ali je prešao na pravo, pa ga je i diplomirao 1847. godine.

    Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Hrvatske stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.

    Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, no držao je kako je za ostvarenje tog sna ipak neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako se povezao s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još 2 puta, dok se 1867. godine nije konačno vratio s ciljem da ostane u Hrvatskoj.

    Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 8. studenog 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici, poznatog kao Rakovička buna. U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u neovisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić... Zanimljivo je da su ustanku pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi bune su bili:

    oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
    proglašenje neovisne Hrvatske
    jednakost pred zakonom
    općinska samouprava
    ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija
    poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi

    Buna nije uspjela i većina je ustanika poginula, kao i sam Eugen Kvaternik.

    [​IMG]
     
  12. Arsen

    Arsen Novi Član

    ...iako stigmatizirani kao veliki ustaški zločinci ova oba heroja nisu podupirala zvjerstva koja su provodile trupe Maksa Luburića...

    Jebiga, imali su izbor da se ne bore za NDH. Drugo su nemački vojnici koji su živeli u svojoj zemlji, pa bi dezertiranje bilo zaj♥♥ano. Ako nisu podržavali zločine, onda nisu ni trebali da dolaze iz Italije u Jugu.
     
  13. Freya

    Freya goddess of eydis

  14. iilija64

    iilija64 Aktivan Član

    [​IMG]

    Badel Slavka Marijan

    Rođen je 3. srpnja 1920. godine u Koprivnici, Hrvatska, u imućnoj trgovačkoj porodici. Njegov otac Slavko i stric su, u neposrednoj blizini Zagreba, u Sesvetama, osnovali tvornicu alkoholnih pića. Školu je učio u Zagrebu, a četvrti razred gimnazije i niži tečajni ispit s uspjehom je položio 1934/35. u gimnaziji na otoku Krku.

    Poslije toga se upisao u Trgovačku akademiju u Zagrebu. Tu se opredijelio za ideje naprednog omladinskog pokreta. No, i pored školovanja, bio je prisno vezan s mladim radnicima u očevoj i stričevoj tvornici. S njima je drugovao, pokušavao im osigurati bolji položaj, pa je 1939. godine bio i organizator, inicijator namjeravanog štrajka. Okupio je te radnike i oko Narodne pomoći, a jedna od njegovih značajnijih akcija bilo je skupljanje i za preživjele interbrigadiste iz Jugoslavije, koji su se, poslije završenog rata u Španiji, nalazili u francuskim koncentracionim logorima.

    U takvom angažmanu zatekla je mladog Marijana i kapitulacija zemlje poslije aprilskog rata. Medu prvima se uključio, na poziv Komunističke partije, u akcije na skupljanju oružja, a zatim i na okupljanju boraca protiv okupatora i njihovih pomagača. Bio je veza boraca Zagrebačko-sesvetskog odreda — koji je osnovan u srpnju 1941. godine, u šumi Divljači, na cesti Dubrava-Sesvete — i zagrebačke partijske organizacije. Tada je postao i član i legalne Komunističke partije Hrvatske. Često je odlazio u Zagreb, izvršavajući razne partijske zadatke; na tom poslu bio je nekoliko puta uhapšen. Uvijek ga je iz ustaškog zatvora spašavalo bogatstvo njegove obitelji, koja je uspjela potkupiti ustaške oficire.

    U prosincu 1941. godine odlazi na rad u Hrvatsko primorje; odatle u zimu 1942. godine stiže u Gorski kotar, gdje postaje partizanski borac — uključuje se u partizanski odred. Od tada Marijan Badel je neprestano u bitkama s neprijateljem, ali djeluje i politički medu borcima, u prvom redu medu mladima.

    U listopadu 1942. postaje borac 13. proleterske brigade, koja je nosila slavno ime — brigada "Rade Končar". Tu se, medu drugim borcima, istakao kao odličan puškomitraljezac; kao aktivan skojevac, ubrzo postaje rukovodilac SKOJ-a u jednom od bataljona te brigade. Nije bio dugo u Gorskom kotaru: zbog bolesti je upućen u Komandu žumberačko-pokupskog područja, u kraj koji je dobro poznavao.

    Na ovom području, Badel je dao sve najbolje što je imao: radio je kao politički radnik, borio se kao i ostali borci, bio je rukovodilac kojeg su cijenili i suborci i narod tog kraja. Bio je najprije politički komesar Turopoljsko-posavskog odreda, a zatim i komesar Operativnog štaba za Žumberak i Pokupje. Kao politički komesar, Badel je uvijek medu borcima, u bitkama i u predahu okršaja, pokazuje veliko razumijevanje i brigu za druga, suborca.

    Organizira i razne vojničke akcije — jedna od takvih bilo je i razoružavanje cijele satnije domobrana u selu Sopnici.

    Kad je, u siječnju 1944. godine, po naređenju štaba žumberačko-posavskog sektora, formirana brigada "Franjo Ogulinac Seljo", po slavnom Španskom borcu i partizanskom rukovodiocu, Marijan Badel postao je njezin politički komesar. I na tom se zadatku isticao: zajedno sa svojim suborcima sudjelovao je u napadima na neprijateljska uporišta Goli Breg i Brezovica.

    Istakao se i u okršaju, koji je za njega bio posljednji, kad je njegova brigada vodila bitke na sektoru Plješivice i poslije toga proglašena udarnom. Poginuo je kao pravi heroj, narodni borac, kod sela Sveta Jana, 22. lipnja 1944. godine.

    Narodnim herojem proglašen je 6. srpnja 1944. godine.
     
  15. Freya

    Freya goddess of eydis

    Fran Krsto Frankopan

    Bio je hrvatski plemić, ratnik, urotnik i pjesnik iz velikaške obitelji Frankopan.

    [​IMG]

    Bio je polubrat Katarine Zrinske i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša (poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota), nezadovoljnih centralizatorskom i oklijevajućom politikom Bečkoga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara. Urota je osujećena, a Zrinski i Frankopan su uhićeni i pogubljeni.

    [​IMG]

    Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, prema nekim se izvorima rodio u Karlovcu, a prema nekima u Bosiljevu, 4. ožujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

    Radi nastavka školovanja i odgoja otišao je u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca.

    S rimskom obitelji Frangipane (od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan) hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane, koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654, u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima. Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz.

    Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, rođeni pjesnik, Fran Krsto je za života objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke "Gartlic za čas kratiti", što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće (30. travnja 1671.), sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki, nego ih je pomiješao.

    Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci "Gartlic za čas kratiti". Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871.), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara, ni Vatroslav Jagić, nije u njoj prepoznao vrijednost.

    Ugl. s Wikipedije
     
  16. veky

    veky Novi Član

    Izvor: Wikipedia

    Marija Jurić Zagorka


    [​IMG]


    Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. - Zagreb, 30. studenog 1957.), hrvatska književnica i novinarka.

    Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

    O životu Marije Jurić Zagorke, mnogo je toga dvojbeno, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873., no uvidom u matične knjige u Arhivu Hrvatske ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj obitelji upravitelja velikog imanja baruna Raucha. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece, živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Marija Jurić Zagorka odrasla je na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina velika želja je od tada postati poštaricom. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkom Samostanu milosrdnica, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost i umrla 30. studenog 1957.

    Roditelji je 1891. godine udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje, mađarskog željezničarskog činovnika. S njim odlazi u Mađarsku. Za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Brak završava nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće i prekidom odnosa s roditeljskim domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb.

    Godine 1896. izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz ( Jedan časak ). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan - Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

    Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest. Prvi roman je Roblje (1899.), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru. Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine 1912.-1914.) Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.

    Piše komedije, lakrdije, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatke zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni, a neki možda nisu ni napisani. Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.

    Djela:

    * Povijesni romani
    * Grička vještica - ciklus od 7 romana (Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju)

    * Gordana
    * Kći Lotrščaka
    * Kraljica Hrvata
    * Kneginja iz Petrinjske ulice, kriminalistički roman (1910)
    * Kamen na cesti (1937), romansirana biografija Zagorke

    * Drame
    * Filip Košenski
    * Evica Gupčeva

    * Romani
    * Plameni inkvizitori
    * Republikanci
    * Vitez slavonske ravni
    * Jadranka
    * Roblje
    * Mala revolucionarka
    * Nevina u ludnici
     

Podijelite ovu stranicu