1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Elitne Vojne Postrojbe Kroz Povijest

Rasprava u 'Povijest i Mitologija' pokrenuta od Nazgul_rulez, 5. Veljača 2007..

  1. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    SAMURAJI

    Samuraji su bili ratnička kasta feudalnog Japana. Nosili su daisho-dva mača tj. katana i wakizashi. Slijedili su put bušida. Morali su počiniti harakiri/samoubojstvo ako im je povrijeđena čast.Čast je je bila centar života, koji im je bio posvećen obrani svog gospodara; bio to plemić, feudalac ili car osobno. Samuraj koji je izgubio gospodara ili koji ga nikada nije imao, a bio je samuraj zvao se ronin. Mnogi su ronini postali senseji (učitelji), banditi ili lutalice (komuso). Samuraji su jedini imali prezime i oružje.

    Oružja koja su koristili samuraji

    Yari: Japansko koplje
    Tanto: Kratki bodež
    Katana: Dugi samurajski mač
    Wakizashi: Kraći samurajski mač
    Naginata: Mješavina koplja i mača
    Tessen: Lepeza
    Yumi: Luk
    Teppo: japanska mušketa
    Tachi: Mač za konjanike

    Prije Hiean razdoblja vojska Japana je uzimala za uzor kinesku a cijela je vojska bila pod izravnim zapovjedništvom cara. Svatko (osim robova) sposoban za borbu morao je ući u vojsku. Takvi su se vojnici zvali Sakimori (防人) što je značilo "branitelji". Oni su možda bili ratnici, ali nisu povezani sa samurajima.

    U Hiean razdoblju car Kammu je odlučio pokoriti sjeverni Honshu, no njegova vojska je trebala više discipline. Zato je car osmislio novu vrstu ratnika zvanu Seiitaishogun (征夷大将軍). Car je nove vojnike koristio i pobjeđivao. Iako su bili pismeni i učeni, smatrani su okrutnim divljacima.

    Tokom Hiean razdoblja, carska se vojska ipak razišla i car je počeo gubiti moć. Moćni klanovi oko Kyota postali su ministri i povisili poreze. Mnogi su seljaci bili prisiljeni napustiti domove. Okružni su klanovi dobivali moć manjim porezima i naoružali se za obranu od moćnijih klanova koji su željeli prikupiti poreze.

    Samuraji su nastali od stražara carskog dvora i ratnika koje su unajmili klanovi da služe kao policija. Takvi su ratnici morali poboljšavati svoje borilačke vještine. Ubrzo su postali tip ratnika zvanih saburai (kasnije promijenjeno u samurai). Klanovi, udruženi da se obrane od moćnijih, su ubrzo osmislili karakterističan samurajski oklop i bušido.

    Članovi Meiji vlade odlučili su unaprijediti Japan i ubrzo se uspostavila nova vojska zapadnog stila. Meiji reforme su se počele provoditi krajem 19. st. i po njima samuraji više ne bi bili vladajuća klasa Japana. Mnogi su se samuraji dobrovoljno javili za pristup vojsci i postali časnici tako da je većina carske vojske bila sačinjena od samuraja. Kao takva nije imala problema pobijediti niz buna samuraja. Car je također pobijedio Sino-japanski rat (1894) i Rusko-japanski rat (1904). Samuraji su sve više prestajali ratovati jer su se zapošljavali kao reporteri, novinari, policajci itd. Kad je došao zakon o zabrani nošenja mačeva mnogi su se samuraji pobunili i okrenuli protiv cara. Car, koji je imao veću vatrenu moć, bez problema je porazio buntovne samuraje koji su uskoro prestali postojati.

    Samuraji su morali znati čitati, pisati i znati nešto matematike. Također su mogli (ne nužno) imati interesa za ples, Go, literaturu, poeziju i čaj.

    Neki samuraji su radili na farmama, a oni bogatiji su vladali nad trgovcima, farmerima itd. Samuraji su ,ipak, bili vrlo poštovani u feudalnom Japanu i imali pravo ubiti osobu koja im se drsko obratila ili ih napala (iako su se tim pravom rijetko koristili). Većina samuraja su bili budističke ili šintoističke vjere te prihvaćali zen.
     
  2. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    TRENKOVI PANDURI

    Austrija se 1740. našla u Ratu za austrijsko nasljeđe sa pruskim kraljem Fridrikom II, kome su pristupili Bavarska i Francuska (nepriznavanje Pragmatičke sankcije), te je kraljici Mariji Tereziji bila dobrodošla vojna pomoć koju je nudio barun Trenk. Trenkova ponuda se sastojala u opremanju postrojbe od 1000 vojnika koji bi ratovali za kraljicu.

    Prva postrojba Trenkovih pandura je brojila 1030 vojnika:

    Jedan zapovjednik, bojnik (oberstwachtmeister Trenk)
    Dva satnika (kapetan)
    Jedan natporučnik (oberleutnant)
    Pet poručnika (leutnant)
    Jedan konačar (kvartir)
    Jedan pobočnik
    Dva kapelana
    Pet pisara
    Dva ranarnika
    40 zapovjednika voda (harambaša)
    80 zapovjednika desetine (kaplar)
    890 vojnika (prostih momaka)
    Interes pandura bila je obrana Domovine, ali i ratni plijen, osim ratne blagajne, barjaka i topova neprijatelja, koji bi pripadali postrojbi.

    Od oružja panduri su imali:
    dva para kubura
    jatagan
    sablju
    pušku
    Za ono vrijeme to je bilo naoružanje “do zuba”. Sve odredbe bile su navedene u otvorenom kraljičinom pismu.
    Odjeća pandura bila je vrlo slična turskoj vojnoj uniformi, što je bio praktičan razlog jer su Turci tridesetak godina prije istjerani iz Slavonije. Naravno da je Trenk to iskoristio kao psihološki pritisak na protivnike.


    VOJNA DJELOVANJA
    27. svibnja 1741. godine cijela je postrojba prošla kroz Beč u defileu uz sviranje turske bande. Türkisch band je originalni naziv prve vojne glazbe u Europi koju su imali Trenkovi panduri. Banda je svirala glazbu orijentalnog prizvuka, te psihološki djelovala na bojnom polju.
    18. lipnja 1741. godine u prvoj akciji panduri osvajaju Zoptenberg.
    U ratovanju koriste novu taktiku odvažnih akcija i smjelih manevara u krutim linijskim redovima tadašnjih europskih vojski. U mnogobrojnim akcijama došla je do punog izražaja genijalna inventivnost bojnika Trenka koji u taktiku uvodi razne neuobičajene, ali vrlo učinkovite poteze. Kao zapovjednik Trenk je bio vrlo strog, ali primjeran.

    Mnogobrojni su bili pokušaji smjenjivanja Trenka s mjesta zapovjednika od strane austrijskih časnika. Panduri su imali veliko povjerenje u Trenka, te je 500 pandura, nakon pokušaja smjenjivanja Trenka odlučilo prekinuti ratovanje. Trenk ih je stigao na pola puta kući i odgovorio od povratka.

    Još tri puta je Trenk novačio pandure i husare za Trenkovu pandursku regimentu kako se poslije prozvala postrojba:

    1743. godine postrojba je brojala 3 200 pandura i 100 husara;
    1744. godine je Trenk unovačio 2 500 pandura i 130 husara;
    1745. godine unovačio je Trenk 800 novih momaka.
    Trenkovi panduri su bili vojska na zlu glasu od Francuske do Češke, ali im nitko nije osporavao hrabrost i vještinu ratovanja, dapače neprijatelj u jednakom omjeru broja vojnika nije imao prilike za uspjeh.

    Iako nije stizala pomoć pred daleko brojnijim neprijateljem 146 pandura, pod zapovjedanjem satnika Erlacha, kod Weissensteina i Aua, 1741. godine, udari i razbije formaciju od 3200 Francuza i Bavaraca!!!(Omjer 20:1 za neprijatelja)

    Za vrijeme od 5 godina ratovanja panduri su iz stroja izbacili preko 7.000 Francuza i Bavaraca, te preko 3.000 Prusa. Za Beč su utjerali milijune kontribucije. 1745. godine u Češkom selu Gablu oprosti se Trenk sa svojim pandurima, koji su i dalje ratovali, ali ne tako uspješno kao s njim.

    U požeškom kraju živi duh Trenkovih pandura: "Godinama taj spava, a kad se probudi, mirni seljak i kovač oružje hvataju i kreću zdušno u rat kao da nikad nije ni prestajao."
     
  3. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    HRVATSKI HUSARI

    Husari su laka konjica koja se razvila tijekom ratova s Turcima u Hrvatskoj i Ugarskoj tijekom 15. i 16. stoljeća. Husari su bili ustrojeni u manje skupine i banderije koji su služile na granici s Osmanskim Carstvom. Tijekom 17. stoljeća sudjeluju u Tridesetogodišnjem ratu u Europi i ratovima za oslobođenje od Osmanlija. Nakon ustrojavanja stajaće carske vojske i regularnih pukovnija potkraj 17. i početkom 18. stoljeća na red je došla i Vojna krajina. Poznavajući tradiciju i borbenu vrijednost husara u Hrvatskoj Dvorsko ratno vijeće u Beču odlučilo je i u Vojnoj krajini ustrojiti regularne husarske krajiške pukovnije.

    Reformom Vojne krajine sredinom 18. stoljeća osim pješačkih ustrojene su i četiri konjaničke husarske pukovnije. Njihov ustroj odgovarao je preustroju i reorganizaciji Vojne krajine u četiri generalata: Varaždinski, Karlovački, Banski i Slavonski. Odlučeno je da se u svakom od četiri navedena generalata unovači i podigne po jedna husarska pukovnija. Njihov ustroj bio je jednak ustroju regularnih husarskih pukovnija carske vojske, ali je broj eskadrona varirao ovisno o veličini i bogatstvu područja na kojem je pukovnija novačena. Naime, u husarima su služili samo članovi imućnih i uglednih krajiških obitelji koje su mogle nabaviti i prehranjivati jahaćeg konja. Stoga je broj husara u odnosu na pješake bio malen, a husarske pukovnije brojale su od 300 do 600, a u iznimnim slučajevima i 800 konjanika.

    Tijekom reformi prva konjanička pukovnija ustrojena u Vojnoj krajini bila je Karlovačka husarska pukovnija iz godine 1746. Njezino osnivanje potaknuo je general topništva princ von Hildburghausen, a u početku je bila ustrojena od četiri eskadrona. Svaki eskadron imao je dvije satnije, svaka sa 100 konjanika, te je tako čitava pukovnija brojala 800 husara. Pukovnija je novačena na području četiri pješačke krajiške pukovnije Karlovačkog generalata: Ličke, Otočke, Ogulinske i Slunjske.

    Sjedište husarske pukovnije isprva je bilo u Gračacu, a potom je preseljeno u Karlovac. Na početku Sedmogodišnjeg rata godine 1756. pukovnija je izgubila dva eskadrona pa su u rat otišla samo preostala dva ustrojena eskadrona. Na kraju rata 1762. ustroj je povećan na tri eskadrona. Po jedan eskadron novačen je na području Ličke i Otočke pješačke krajiške pukovnije, a Ogulinska i Slunjska krajiška pješačka pukovnija popunjavale su svaka po polovicu trećeg eskadrona. Kad su godine 1780. raspuštene krajiške husarske pukovnije, preostala dva eskadrona priključena su pješačkim pukovnijama Karlovačkog generalata, a godine 1786. u potpunosti su raspuštena.

    Hrvatski husari su bili iznimno cijenjeni ratnici , vješti sa konjima , hrabri i odani svakom su zapovjedniku bili uvijek visoko na listi najboljih postrojbi .
     
  4. Fighter

    Fighter Novi Član

    Zanimljiv topic Nazgul :laugh:

    SPARTANCI!!!!

    Sparta je najslavnija po svojoj vojsci. Vojnu je službu Spartanac počinjao u dvadesetoj godini života. Za razliku od drugih grčkih gradova-država, Sparta je imala profesionalnu vojsku - njezini građani nisu radili ništa drugo nego vježbali ratne vještine, a zakonom im je bilo zabranjeno baviti se obrtom ili trgovinom. Zbog toga, kao i zbog strogih životnih uvjeta (vidi poglavlje "Državno uređenje"), spartanska je vojska bila doslovno nepobjediva. Prvi su poraz spartanski hopliti doživjeli tek 371. prije Krista kod Leuktre.

    Najveći spartanski vojni podvig je bitka kod Termopila, gdje je odred od 300 Spartanaca pod kraljem Leonidom izginuo kako bi zadržao golemu perzijsku vojsku.

    Sparta je bila oligarhija, to jest, vladao je mali sloj moćnika. Spartansko je državno uređenje po mnogo čemu jedinstveno u povijesti. Prema legendi, to se uređenje nije mijenjalo od doba mitskog kralja Likurga, koji ga je zasnovao u 7. stoljeću prije Krista. Državom su ravnopravno vladala dva kralja, koji su prvenstveno imali vjerske, sudske i vojničke dužnosti. Tijekom 5. stoljeća prije Krista, kraljevi su malo-pomalo gubili stvarnu vlast, koja je sva prešla u ruke državnih dužnosnika efora.

    Sparta je bila vojnička država, a građani profesionalni vojnici, što je jako utjecalo na način života. Spartanski je novac bio praktički bezvrijedan. Kako građani nisu smjeli raditi, poljoprivredom i zanatima bavili su se heloti, spartanski robovi. Zbog velikog broja helota, u Sparti je praktički stalno vladalo izvanredno stanje zbog mogućnosti njihove pobune.

    Odmah nakon rođenja, djeca građana su bivala podvrgnuta provjeri tjelesnih osobina. Ako bi dijete bilo slabašno ili nakazno, ostavljalo se na planini Tajget da ga požderu divlje zvijeri. Dječaci su se do sedme godine života odgajali kod kuće, a spartanske su dadilje bile glasovite po cijeloj Grčkoj. Zatim ih je preuzimala država i podvrgavala ih svakodnevnim tjelesnim vježbama. I žene su se obrazovale i vježbale.

    Homoseksualnost, općenito raširena u Grčkoj, bila je pravilo u Sparti, gdje su efori kažnjavali čovjeka koji ne bi volio dječaka. Smatralo se da odnos zrelog muškarca s adolescentom doprinosi obrazovanju potonjega. Zato se stariji ljubavnik zvao eispnelas (nadahnjivač), a mlađi aitas (slušatelj).

    BITKA KOD TERMOPILA!!!

    Bitka između udruženih grčkih gradova i Perzije u toku Grčko-perzijskih ratova. U isto vrijeme vodila se i pomorska bitka kod Artemizija.

    Perzijski kralj Kserkso I. kretao se s vojskom prema Grčkoj. Grci su udružili snage pod vodstvom spartanskog kralja Leonide I. i zauzeli položaj kod klanca Termopile. Grčka vojska je iznosila oko 7,000 ljudi. Prolaz Termopile je trebalo što duže braniti dok grčki gradovi ne skupe snage za rat protiv Perzije.

    Kserkso I. nije vjerovao da Grci namjeravaju braniti prolaz s tako malim snagama. Zato im je dao rok od pet dana da se povuku. Kada ovi to nisu učinili krenuo je u napad. Grci su prolaz branili sa 6,000 ljudi. Perzijanci su, iako s nekoliko puta većim snagama, u dva dana nekoliko puta odbijeni i imali su velike gubitke. Izgleda da su grčki hopliti imali duža koplja, za razliku od Perzijanaca koji su bili naoružani kratkim kopljima i strijelama.

    Nakon kraja drugog dana, Grk Efijalt je prebjegao Perzijancima i rekao im za drugi prolaz kroz Termopile. Taj prolaz je branilo 1,000 Grka. Grci su za taj prolaz saznali tek prije same bitke i nisu očekivali da taj dio brane od Perzijanaca. Kada su Perzijanci napali taj dio prolaza, Grci su se nakon slabog otpora povukli. Leonida je tada zaključio da daljnja obrana nije moguća i naredio povlačenje, 11. kolovoza, međutim 600 Tespijanaca pod vodstvom Demophilusa odbilo je povući se s ostatkom grčkih snaga već su ostali da zajedno s oko 300 Spartanaca, Leonidinih osobnih tjelohranitelja i oko 800 Tebanaca da zajedno zadrže Perzijance čim duže. Sam početak borbe bio je iztazito brutalan a kada szu se grčki brojevi prorijedili Grci su se povukli na obližnji brežuljak zajedno s Tespijancima dok su se Tebanci predali. Grci su se nastavili boriti svojim kratkim mačevima (xiphos) pošto su im se polomila koplja. U jednom trenutku bitke kralj Leonida pada mrtav i manja spartanska grupa se izdvaja te vraća kraljevo tijelo. Grci se bore fanatično a ponudu da u zamjenu za kraljevo tijelo dobiju život spremno odbijaju riječima: "Spartanac odlazi iz bitke sa štitom ili na štitu". Bitka se nastavila i činilo se da Perzijanci nikako ne mogu ubiti preostale Grke pa Kserkso naređuje da ih se dokrajči strijelama.

    Grčki gubici se procjenjuju na više od 2,000 mrtvih, a perzijski čak oko 20,000 no to nije pouzdano. Sigurno je da su Perzijanci imali puno veće ljudske gubitke.

    Na mjestu bitke kasnije je podignut spomenik s natpisom:

    Pođi, neznanče, Sparti pripovjedi:
    Pali smo slušajuć što nam zapovjedi.

    KRALJ LEONID 1.

    Leonida (grčki: Λεωνίδας) je bio kralj Sparte, sedamnaesti iz loze Agijevića. Bio je sin kralja Anaksandride II., Heraklova potomka. Naslijedio je polubrata Kleomena I., vjerojatno 489. ili 488. p.n.e., s čijom se kćeri Gorgo vjenčao.

    Efori su 480. p.n.e. poslali Leonidu s 300 vojnika i 4000 saveznika da brani Termopilski klanac, kuda je vodio uski put između planine i mora, iz sjeverne u srednju Grčku. Tu su Grci nastojali zaustaviti Kserksove Perzijance.

    Herodot je u svojoj "Povijesti" detaljno opisao bitku. Više anegdota pokazuje lakonsku srčanost koja je proslavila Spartance u to doba.

    Jedan Tračanin prije bitke vidio perzijsku vojsku i Grcima rekao da Perzijanaca ima toliko da mogu strijelama zasjeniti sunce. Leonidin vojnik Dienekes mu je odgovorio: "Još bolje, onda ćemo se boriti u sjeni." U krvavom boju koji je potrajao nekoliko dana junački je poginuo Leonida sa svojim ljudima, jer je Spartancima bio zabranjen uzmak pred neprijateljem.

    Na prvi dan bitke, kad je Kserkso zatražio da mu Grci predaju svoje oružje, Leonida je odvratio Μολών Λαβέ ("Dođi i uzmi ga"). Na treći dan bitke rekao je vojnicima da se najedu za doručak jer će večerati u Hadu.

    Leonidini su vojnici prva dva dana odbijali frontalne napade, ali kad je Efijalt poveo perzijskog generala Hidarna planinskom stazom do grčkog zaleđa, Leonida je ostatku vojske zapovjedio povlačenje, a sam je ostao u klancu s 300 Spartanaca, 700 Tespijaca i 400 Tebanaca.

    Treći dan su svi Spartanci izginuli, a Leonida je pao usred kreševa. Herodot kaže da mu je na Kserksov nalog glava odsječena, a tijelo razapeto. Ipak, perzijski se kralj poslije pokajao zbog tako barbarskog postupka, pa je vratio tijelo Sparti, koja ga je pokopala s počastima.

    HOPLITI!!!

    Hopliti su bili pješaci iz 7. do 4. stoljeća p.n.e. koji nosili su teško oružje (mač ili koplje), a štitili su ih oklop, kaciga i štit.

    Hopliti su predstavljali jezgru vojske, ali je njihov značaj postepeno opadao zbog konjice. Da bi dobili na pokretljivosti, njihova bojna oprema promijenjena je iz teške u laku i dat im je mali štit, zvani pelta, po kome su vojnici nazvani peltasti.Postavljeni u neprobojni lanac oko svojih neprijatelja, hopliti su napadali kopljima, ciljajući pravo u grlo.

    Hopliti su se držali u u pravilnim redovima, pokrivali jedan drugoga i strogo se držeći naredbi zapovjednika, činili snažnu udarnu i obrambenu silu. Hoplitsku je taktiku dovela do svršenstva spartanska vojna aristokracija.

    ZANIMLJIVE SPARTANSKE RECENICE!!!!(dobro,recenica,samo je jedna)

    Prema legendi, neki je kralj namjeravao napasti Spartu, te im je poslao poruku: "Ako pobijedim u ovom ratu, zauvijek ćete biti roblje". Spartanci su kao odgovor poslali samo jednu riječ: "Ako".

    Jednostavno sam morao ovo jos dodati......
    http://www.youtube.com/watch?v=T0gzZKeuPsg
     
  5. Fighter

    Fighter Novi Član

    Evo i nesto modernije :lol:


    U.S. MARINES


    Rigorozna i temeljita obuka (12 tjedana), moderno naoružanje, hrabrost, visok stupanj patriotizma i nevjerojatna želja za ostvarenjem zadatka su glavni aduti ovog roda. Stacionirani na ratnom brodovlju, uglavnom na nosačima aviona, te brodovima za potporu flote, Marinci su specijalizirani za razne amfibijske desante, pomorske i zračne, sa svrhom zauzimanja obale, kopnenog teritorija i urbanih sredina.

    Marinci SAD-a djeluju po cijelom svijetu, gdje god zatrebaju, čuvaju američka veleposlanstva u kriznim žarištima, rabe se kao garnizon u vojarnama na tlu drugih zemalja, uglavnom neprijateljski nastrojenih prema SAD-u. Ove snažne postrojbe prekaljene su u svjetskim ratovima, pogotovo u Drugom, gdje su korišteni kao glavna okosnica napada na otoke i obalne predjele a i u unutrašnjosti. Marinci su slani na najteže zadatke, sudjelovali su u najžešćim bitkama u Drugom svj. ratu i imali su najviše gubitaka u ljudstvu. Mogu se iskrcati na bilo kojoj obali svijeta u roku od 96 sati.

    Marinci surađuju, kad je to potrebno, sa svim rodovima vojske.

    Jedna od rijetkih postrojbi koje mogu biti pod izravnim zapovjedništvom predsjednika države.

    Američki Marinski Korpus nastao je pod imenom Kontinentalni Marinci kako bi se borili protiv engleskih kolonijalista. Prvi Marinci regrutirani su 10. studenog 1775. u "krčmi" Tun Tavern.

    Ne postoji "bivši Marinac" ili "nekadašnji Marinac" (ex-Marinac). Njihova izreka je: "Jednom Marinac, zauvijek Marinac". Marinci koji više nisu u aktivnoj službi u Korpusu mogu biti u Rezervi (USMCR), u mirovini (USMC - Ret) ili Veterani (USMC - Vet). Bivši Marinci su oni koji su dobili nečastan otpust iz Korpusa.

    Njihov slogan je semper fidelis, ili skraćeno semper fi, što na latinskom znači uvijek vjeran. Za razliku od ostalih rodova, oni imaju himnu, a ne pjesmu. Njihova himna je jedina priznata od strane Kongresa.

    :lol:

    EDIT : ajd malkoc dopuni ovaj tekst , ima toliko puno štose da napisati o USMC , ovo je malko prešturo


    HIMNA!!

    "From the halls of Montezuma, to the shores of Tripoli,
    We fight our country's battles in the air, on land and sea.
    First to fight for right and freedom, and to keep our honor clean;
    We are proud to claim the title of United States Marine.


    Our Flag's unfurled to every breeze from dawn to setting sun.
    We have fought in every clime and place, where we could take a gun.
    In the snow of far off northern lands and in sunny tropic scenes,
    You will find us always on the job, the United States Marines.


    Here's health to you and to our Corps, which we are proud to serve.
    In many a strife we've fought for life and never lost our nerve.
    If the Army and the Navy ever look on heaven's scenes,
    They will find the streets are guarded by United States Marines."


    Americki marinci su najelitnija postrojba danasnjeg doba zato sto da bi postali marinci prolaze kroz pakao :evil2:

    http://www.youtube.com/watch?v=a47SFOgl7cY
     
  6. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    La Légion étrangère


    Iako postoje brojne, često pogrešne, predrasude o ovoj elitnoj jedinici, Legija stranca (francuski La Légion étrangère) je integralni dio francuske vojske i predstavlja najobičniju profesionalnu borbenu jedinicu koja koristi istu opremu i naoružanje, te sudjeluje u istim misijama kao i ostale jedinice francuske vojske. Jedina razlika u odnosu na ostale formacije je ta da su njeni pripadnici stranci, dobrovoljci svih nacionalnosti, rasa i vjerskih opredjeljenosti, ali ipak odani cilju služenja interesa Francuske, bilo gdje u svijetu.



    Francusku legiju stranaca osnovao je francuski kralj Luj Filip, 10. ožujka 1831. godine koja je bila sastavljena od dobrovoljaca starih od 18 do 40 godina (tako je i sada), koja je odmah poslata u misiju osvajanja Alžira. Ova misija, kao i sama jedinica je trajala sve do 1835. godine, kada je Aližir pao u ruke Španjolaca. Nakon toga, jedinica u ovom obilku je ponovo formirana, te je stjecala brojna borbena iskustva; Alžir (1855.), Italija (1859.) i Meksiko (1863.) gdje se odigrala jedna od najznačajnijih bitaka koje je vodila Legija stranaca. Naime, 30. travnja 1863. na plantaži "Camerone" pokraj grada Puebla , 3 časnika i 62 legionara pružila su otpor daleko nadmoćnijim Meksikancima (oko 2000 boraca). Nakon cijelog dana žestokih okršaja posljednjih 5 preživjelih legionara postavilo je bajunete na svoje puške i krenulo u juriš.

    Od tada, naziv ove bitke ponosno nosi svaka legionarska zastava, simbolizirajući borbu "do posljednjeg čovjeka". Od tih prvih dana, pa sve do danas, jedinica je prošla brojna ratišta i bitke čuvajući interese francuske republike. Kronološki pregled nekih od najbitnijih borbenih aktivnosti:

    1914.: I sv. rat, legija borbeno angažirana u Francuskoj;
    1939.-1945.: II sv. rat, borbeno angažirana u Norveškoj, Libiji, Tunisu, Italiji i Njemačkoj;
    1945.: početak rata u Indokini (bitke kod Phu Tong Hoa i Dien Bien Phu-a)
    1954.: povratak u Alžir, kao sigurnosne snage stalno prisutne sve do 1962.;
    1962. do danas: nakon napuštanja Alžira, regimente (pukovnija) su razmiještene u Džibutiju, Madagaskaru, Tahitiju i Francuskoj Gvajani;
    1969.-1970.: dvije regimente angažirane u operacijama u Čadu;
    1978.: oslobađanje nekoliko stotina Europljana od sigurne smrti u Zairu;
    danas: angažirane u mirovnim misijama širom svijeta.
    Od svojih početaka pa sve do danas, svi pripadnici Legije (od Generala do redova) odani su samo jednoj - da služe Francuskoj profesionalno i dobro. Tradicija ove jedinice izražava se kroz više gledišta: posebne uniforme, posebne pjesme i koračnice, izdvojeni nastupi na paradama i posebne ceremonije svojstvene samo Legiji. Svečana uniforma je bijela sa svečanom bijelom Kepi šiltericom. Boje legije su crvena i zelena, a preuzete su od švicarske garde koja je bila u službi francuskog kralja.
     
  7. Nazgul_rulez

    Nazgul_rulez Aktivan Član

    Iako u mnogo slučajeva na sam spomen SS divizije svi pomisle na ubojstva , zločine i koncentracijske logore nije loše pogledati i drugu stranu medalje :laugh:

    U moru zločina , ubojstava i paleža jedna se SS postrojba ipak izdizala od ostalih svojom borbenošću , vođenjem rata na čisti način tako da su se poštivale konvencije i prava civila , ophođenjem prema zarobljenim neprijateljima sa poštovanjem ...

    Jedna od rijetkih postrojbi čije su pripadnike protivnici poštedjeli nakon zarobljavanja i prema kojoj su imali respekta ...

    5. Waffen SS Panzer divizija WIKING
    Priča o Wiking diviziji počinje 1940. godine , Hitler i njegovi generali su zadivljeni uspjesima prvih SS divizija te su odlučili stvoriti novu diviziju sastavljenu od dobrovoljaca nordijskog podrijetla . U tu svrhu su unovačeni dobrovoljci ponajviše iz Nizozemske , Danske i Norveške . Divizija konačno dobiva svoje ime 5. SS Wiking .

    1941. Diviziji je priključen i njezin najubojitiji dio ... finski dobrovoljački bataljun - Finnisches Freiwilligen Bataillon der Waffen-SS ... zapovjedništvo nad novoformiranom divizijom preuzima Felix Steiner , jedan od najsposobnijih mladih časnika . Trening se nastavio sve do jeseni 1941. tada je divizija u punoj snazi upućena na istočno bojište .

    Prve akcije su bile uglavnom defenzivne naravi , čuvanje položaja koje su druge postrojbe netom osvojile ili manje važne operacije . Tada dolazi prvo pravo vatreno krštenje , čuvanje mostobrana na Dnjepru ... usprkos fanatičnim i očajničkim pokušajima rusa da vrate položaje i odbiju Nijemce preko Dnjepra , divizija Wiking je uspjela održati položaje sa iznimno malo gubitaka i tako počela stjecati poštovanje časnika Wehrmachta koji su počeli vjerovati u mogućnosti novonastale postrojbe .

    Nakon toga slijedi pravu bum u izvedbi divizije Wiking , kada im je prepuštena zadaća osvajanja naftnih polja u Bakuu i ponovno osvajanje Rostova an Donu kojeg su Rusi nedavno osvojili natrag .
    Nitko nije očekivao rezultate koji su slijedili , u samo tjedana kompletno Donsko područje je bilo osvojeno , gubici minimalni skoro zanemarivi , a neprijatelj razbijen i protjeran iz tog ogromnog i bogatog područja .

    Tada je diviziji naređeno da osvoji Grozni kao i bitnu prometnicu u bilizini kojom se dopremao materijal i američka vojna pomoć . U suradnji sa 13. pješačkom divizijom Wiking je napao grad kojeg su branili dobro pripremljeni i ukopani ruski vojnici . Gubici su bili teški i već u prvom napadu pola ljudi iz Nordland bataljuna je poginulo ... no usprkos tome uspjeli su osvojiti stratešku poziciju nazvanu Brdo 701 . U tim akcijama poginulo je više od 1500 pripadnika divizije , i kako su posliej veterani pričali "Više nismo brojali gubitke , već ljude koji su preživjeli ... "
    Nakon toga divizija je povučena na obnovu i odmor sve do zatvaranja Paulusove 6. armje kod Staljingrada gdje su sudjelovali u neuspjeloj akciji proboja ruskog obruča .

    Nakon svega , 5.SS postaje Panzergrenadier divizija i prebacuju ih u područhe Kharkova gdje će voditi velike bitke sa rusima . Usprkos iscrpljenosti i nedostatku ljudi i opreme uspijevaju krajnjim naporima odbiti napade ruskih tenkovskih postrojbi . Tada po naredbi Himmlera 5.SS divizija biva povučena na reorganizaciju . Steiner odlaziu Hrvatsku gdje formira novu postrojbu , zapovjedništvo preuzima Otto Gille , finski dobrovoljci odlaze iz Wiking divizije , a diviziji se priključuju NOrdland i Narwa postrojbe kao i ponovno manja grupa Finaca .
    Tako obnovljena divizija kreća prema Kursku . U bitci kod Kurska , zajedno sa 2. i 3. SS divizijom uništavaju preko 800 sovjetskih tenkova ( valja napomenuti da nitijedna od te tri SS divizije nije imala preko 50 operativnih tenkova ) te na taj način sprečavaju potpuni poraz NIjemaca kod Kurska .

    Poslije kurska , divizija se ponovo reorganizira i postaje 5. SS Panzer divizija Wiking . Bivaju upućeni u Korzunški džep gdje gube skoro svu opremu i trpe ogromne gubitke u ljudstvu uhvaćeni u škare između nekoliko ruskih postrojbi.Tako razbijena postrojba je upućena d oKovela koji su napadale nadmoćnije ruske postrojbe . Tada 5.SS dolaze pojačanja u vidu novih tenkova tipa Panther i postrojbe Germania . Sa tim pojačanjim probijaju okruženje i izvlače se .

    Postrojba je upućena nakon toga u Poljsku gdej se bori sa partizanima koje predvodi Bach Zelewski te uspješno guše pobunu u Varšavi . Nakon toga upućeni su u Budimpeštu gdej sudjeluju u odbrani grada do finalne predaje sovjetskim postrojbama 1945. iako se dio postrojbi nastavio boriti u NJemačkoj u oklici Hannovera .

    Postrojba tijekom svoje kraijere nije imala zabilježene zločine , osim kada su pripadnici kuharskog odjeljenja u regiji Lvova ubili nekoliko civila te bili smaknuti od strane vlastitih suboraca .
    Zanimljivo je daje u postrojbi služio i zloglasni Dr.Mengele te je zaslužio željeezni križ za iznimnu hrabrost spasivši dva ranjenika iz tenka .
     
  8. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Pješačka kohorta Helvećana – Papina švicarska garda

    Povijest Pješačke kohorte Helvećana za svetu zaštitu pontifeksa (Cohors pedestris Helvetiorum a sacra custodia Pontificis) počinje nadnevkom 22. siječnja 1506. godine kada su prvi švicarski gardisti pod zapovjedništvom satnika Kaspara von Silenena ušli u Rim, a na poziv pape Julija II. della Rovere.

    Nadnevka 6. svibnja 1527. godine počelo je pustošenje 'vječnog grada', a povijest je to zapamtila i pod nazivom 'Sacco di Roma'. Ta strašna pljačka i palež potrajali su punih osam dana i u povijesti rata i bitaka ostali zapamćeni kao nešto što po užasu do tada nije bilo zapamćeno. Vojnici, pripadnici germanskih i španjolskih postrojbi, carske vojske Karla V., a osobito luterani, jednostavno su uživali u paležu i uništavanju svega što je kršćanski Svijet do tada štovao.

    Obeščašćene su mnoge crkve, žene, pa čak su i redovnice bile silovane, poslanici opljačkani, kardinali bačeni u tamnice gdje su čekali da se za njih plati velika otkupnina, mnogi crkveni dostojanstvenici bili su izloženi poruzi, a za plijen su se čak i međusobno borili Karlovi vojnici.

    Kada su španjolski vojnici upali na trg ispred bazilike Sv. Petra, u besprijekornom redu, vojničkoj stegi i tišini, dočekalo ih je 222 Papinih Helvećana. Razvila se krvava i neravnopravna bitka, strašna bitka koja ne bi ni prekaljene veterane bitaka ostavila ravnodušnim. Bitka 'prsa o prsa' trajala je punih šest sati. Osam stotina španjolskih vojnika prekrilo je svojim tijelima trg ispred bazilike, a između njih ležalo je oko 147 hrabrih gardista.

    Španjolci su gotovo pobješnjeli, pa su navalili još žešće i u većem broju. Helvećani su stali pod borbom odstupati štiteći papu, kardinale i prelate, te se povlačiti 'passetom' (uzak zid koji spaja baziliku i Anđeosku tvrđavu, a postoji još i danas). Jedan od kardinala zaogrnuo je papu svojom ljubičastom tunikom, kako papa u svojoj bijeloj odjeći ne bi postao meta nekom od arkebuzira koji su bili ispod zida.

    Tim putem spasa gardisti su, nesebično i hrabro redom, dragovoljno zaostajali i nastavljali pružati žestok otpor. Pobješnjeli Španjolci užasno su se obračunavali s tim doista hrabrim Helvećanima, jednostavno bi raskomadali njihova mrtva tijela.

    Zapovjednik Helvećana Roist ranjen i u agoniji postao je plijen suludih španjolskih vojnika koji su ga još živog stali komadati i to još pred očima njegove žene kojoj su odsjekli tri prsta zato što ga je pokušala zaštititi. U Anđeosku tvrđavu probilo se svega 42 Helvećana.

    U današnje doba, u spomen na taj krvavi dan, novaci Papine garde polažu svečanu prisegu 6. svibnja. U pravilu, ceremonija polaganja prisege održava se u dvorištu San Damasco i to na četiri jezika: njemačkom, francuskom, talijanskom i retoromanskom – odnosno na jezicima švicarskih kantona iz kojih dolaze novaci budući gardisti Helvećani.

    Novak podiže tri prsta desne ruke u zrak (simbol Oca, Sina i Svetog duha), a lijevu ruku polaže na zastavu garde. Na zastavi švicarske garde su tri heraldička simbola: grb trenutačnog pape, pape Julija II. utemeljitelja Helvećanske garde i amblem trenutačnog zapovjednika garde.

    Hrabrost Helvećana ovjekovječena je i u švicarskom gradu Luzernu gdje je u živoj stijeni uklesan lav koji probodena srca ugiba na štitu na kojem je natpis na latinskom: Helvetorum Fidei Ac Viruti (Vjernosti i junaštvu Helvećana).

    Danas Cohors Helvetica (Švicarska garda) broji pet časnika, 25 dočasnika i 70 helebardira (vojnika naoružana dugim oružjem kombinacija koplja i sjekire). Gardisti su odjeveni u renesansne odore koje nose prugasto žutoplave boje (povijesna boja obitelji Medici), a najvjerojatnije ih je kreirao sam Michelangelo. Na glavi gardisti nose kacigu koja je urešena crvenim perima.

    No, u svakodnevnim zadaćama i obnašanju službe gardisti nose plave odore, a na glavama beretke. Gardisti su naoružani helebardom i mačem, ali u slučaju potrebe mijenjaju oružje, pa se naoružavaju suvremenim pješačkim kratkim strojnicama tipa Bereta M 12, suzavcem i ručnim obrambenim granatama. Raspolažu i težim naoružanjem koje se čuva u njihovoj vojarni u blizini vrata Sv. Ane nedaleko Sikstinske kapele. Ipak, kao tjelohranitelji poglavara katoličke crkve vidljivo nošenje oružja sami gardisti drže neprimjerenim, pa za obnašanje stražarske službe i dalje rabe helebardu i mač.

    Svaki kandidat – novak za gardista obvezatno mora biti švicarski državljanin, mora imati završeno srednje stručno obrazovanje, ne smije biti stariji od 30 godina i mora biti visok najmanje 174 cm, te da je regulirao služenje i obuku u švicarskoj vojsci i obvezatno mora biti rimokatolik. Služenje u Papinoj gardi najmanje traje dvije godine, može se produžiti, ali najviše do 25 godina službe. Plaća je 1 000 eura, isplativa u švicarskim francima, s besplatnim smještajem i hranom.

    Gardisti se mogu oženiti tek kada navrše 25 godina života i pod uvjetom da su odslužili najmanje tri godine, te potpisali ugovor za još tri godine. Dakako, žene im se mogu doseliti u Vatikan samo ako postoji prazan i slobodan stan. Mirovine dobivaju točno po ključu: Minimalna mirovina pripada ih nakon deset godina službe, nakon petnaest godina ona je znatno veća, a nakon dvadeset godina mirovina je punog iznosa. Najbolja mirovina je ako odsluže svih trideset godina.

    Kad jednom stupe u redove Papine garde gardisti prolaze obuku u trajanju od tri i pol tjedana s instruktorima iz britanskog SAS – a. Na toj obuci novaci prolaze tečaj samoobrane, rukovanje vatrenim oružjem i drugim ubojnim sredstvima. Uče ispravan način oslovljavanja crkvenih dužnosnika, ali i individualne vježbe u rukovanje helebardom i mačem. Uče zemljopis i talijanski jezik, te odlaze na predavanja iz oblasti kulturne baštine sredine u kojoj su se našli.

    Istekom prve godine službovanja moraju položiti prvi ispit. U slobodno vrijeme mogu pohađati tečaj engleskog jezika i rad s računalima, a u trećoj godinu mogu se upisati na studij kako bi stekli švicarsku federalnu diplomu ili izabrati bilo kakvo drugo školovanje za stjecanje diplome.

    Časnici i stariji 'helebardiri' mogu se ženiti, prema prije narečenim uvjetima. Nije im zabranjeno kartanje niti ograničeno slobodno kretanje u javnom životu, ali opet postoji uvjet da im je ponašanje uzorno i diskretno. Nije ni tajna da su dosta aktivni u društvenom životu, pa ih mlade rimske dame stasale za udaju smatraju upravo poželjnim i pravim prilikama.
     
  9. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Pretorijanci – specijalne pretorijanske kohorte

    Pretorijanci (lat. praetoriani) pripadnici su osobne garde vojskovođa, a kasnije i vladara u starom Rimu.

    Tijekom građanskih ratova u Rimu (sredina 1. stoljeća) pretorijanci su osobna grada rimskih vojskovođa organizirani u specijalne pretorijanske kohorte (cohortes praetoriae) koje su bile smještene u posebnim vojnim taborima na periferiji staroga Rima (castra praetoria).

    U doba carstva broj pretorijanaca se povećava i dobivaju na značaju. Zadaće pretorijanaca su pratiti cara u ratne pohode, na putovanjima po carstvu i održavanje unutarnjeg reda u starom Rimu.

    Rimski car Oktavijan Avgust ustrojio je 9 kohorti pretorijanaca od po 1000 vojnika u svakoj. Novačenje pretorijanaca je u početku od dragovoljaca iz redova rimskih građana, a kasnije ( do kraja 2. stoljeća) i od ostalih rimsko-italskih stanovnika.

    Kohortom pretorijanaca zapovijeda tribun, a dijeli se na 6 centurija, te ukupno broji 1000 pješaka i konjanika (takav ustroj zadržao se do 2. stoljeća kada se on povećava na 1500 pješaka i konjanika). Glavni operativni zapovjednik kohorte pretorijanaca naziva se 'praefectus praetorio', te je on ujedno i carev ratni savjetnik.

    Kohorte se smještaju, obično, u carevom dvoru, ili negdje u blizini, a ponekad i u unutrašnjosti zemlje. Pretorijanci su vojska s visokom vojničkom stegom, dobro su organizirani i predstavljaju temeljni oslonac carske vlasti, pa su u mnogočemu i privilegirani.

    Tako pretorijanci dobivaju do tri puta veću plaću od ostalih legionara i služe znatno manje (16 godina). No, politički utjecaj i moć pretorijanaca porastao je toliko da oni predstavljaju prijetnju i za samoga cara. Naime, sudjeluju u prevratima, izboru i proglašenju samoga cara (pretorijanci postavljaju cara koji njima najviše odgovara). Kulminaciju svojeg političkog utjecaja pretorijanci doživljavaju tijekom vladavine cara Hadrijana (2. stoljeće).

    Krajem 2. stoljeća, kada pretorijanci ugrožavaju carsku vlast Lucija Septimija Severa, on raspušta kohorte pretorijanaca i ustrojava nove kohorte pretorijanaca u koje su unovačeni vojnici iz neitalskih provincija, te ratnici iz Sirije, podunavskih i istočnih rimskih provincija. Pretorijanci imaju isti status kao i ostali legionari, a car Konstantin Veliki definitivno ih ukida 312. godine.

    Pretorijance, kao osobnu gardu rimskih vladara, zamjenjuju paladini – vojnici koji su se istakli tijekom uzorne službe u legiji.
     
  10. Athumanunh

    Athumanunh Novi Član

    Besmrtnici – perzijska središnja vojna pričuva

    Besmrtnici su posebno odabrani pješaci perzijske stajaće vojske koje je ustrojio Kir Stariji. Svi su iste visine, isto podšišani s istim bradama, u istim odorama, s istim naoružanjem (koplje, luk i strijele u tobolcu).

    Besmrtnici broje 10 000 odabranih ratnika koji se angažiraju samo u najznačajnijim operacijama, a i tada se u bitku uključuju samo u ključnim kritičnim trenucima.

    Naziv 'besmrtnici' dobili su poradi toga što bi svaki poginuli, ili ranjeni, pripadnik odmah nakon bitke bio zamijenjen drugim 'besmrtnikom', pa bi se u slijedećoj bitki opet pojavio identičan broj (10 000) ratnika, te bi sve izgledalo kao da im povrede i rane ne mogu nauditi.

    Zapravo, to je središnja kraljevska pričuva velike perzijske vojske koja drži na okupu (u pokornosti) mnoštvo pokorenih naroda i plemena, raznih podrijetla i vjere u granicama imperije koja se proteže od granica Egipta sve do rijeke Ind, te od Hindukuša sve do Egejskog mora.
     

Podijelite ovu stranicu