1. Disi Gost, Eydis turnir je počeo...PRIDRUŽI SE! Hop

    => Pravila i prijava ~ O V Đ E ~
    => Linkovi na igre ~ O V Đ E ~
    => Pitanja i komentari ~ O V Đ E ~

    Girly~ TRENUTNI POREDAK ~Girly
    - update 20.11.2016.

Čekajući Smrt U Wolfenburgu

Rasprava u 'PBF Arhiva' pokrenuta od suring, 12. Studeni 2007..

Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.
  1. suring

    suring Novi Član

    Razmišljam o tome kako da ubijem stražare na glavnim vratima. Nisam imao mjesto na kojem bih ih mogao skriti nakon što to napravim. Pronašao sam staro uže i zavezao oveliki ekser da bih to na kraju bacio do rešetki ćelija.
    - Samo da uže izdrži -, pomislio sam, sa dozom humora - Što bi moglo biti ako padnem s te visine. Ako slomim nogu... Brrrr... Neću ni razmišljati o tome. -
    Zora je. Sunce je na izlasku i lagano obasjava svaki kutak Wolfenburga. Popeo sam se do rešetki, stupio u otvor i povukao uže za sobom.
    Ni sam sebi nisam mogao vjerovati kako sam se uspio progurati između tih rešetki. - Čini se da je to netko pokušao prije mene samo nevješto. - .

    Čelija u koju sam ušao, bila je prazna i otvorena. Dva stražara su ležala na podu, očito mrtva. Tragovi krvi po zidu i podu kazivali su mi da je netko ovdje bio nedavno. U susjednoj ćeliji su bile dvije djevojke koje su očito spavale.
    - Koraci, sranje - izišao sam iz ćelije i povukao se u lijevi kut od vrata. Došao je s bakljom. Čovjek odjeven poput lude, samo manje zahtijevnog izgleda koji je očito pričao sam sa sobom. Otišao je a svojim mrmljanjem je probudio djevojke u susjednoj čeliji. - Dobro da sam uže ostavio na rešetkama - pomislih - inače bio bio prošlost.-

    Čovjek je otišao dalje a ja sam krenuo za njim, svako malo zastajkujući u sjenama ne bih li čuo nešto. On je skrenuo lijevo, u hodnik jače osvijetljen bakljama a ja sam nastavio svoj put prema dolje, prateči trag krvi. Začuo sam glasove.
    Jako tiho, bili su daleko. - Žena, mnijenja sam - rekoh u sebi i lagano nastavim dalje.

    Ovaj prostor mi izgleda kao da su tamnice. A na kraju hodnika stajala je žena s ispruženim mačem prema sjeni.
    Neki glas iz sjene je rekao - Mislim da ne shvaćate u kojoj situaciji se nalazite -
    Pričali su još nešto a ja sam čekao povoljan trenutak za napad. Prišao sam joj što sam bliže mogao a da se ne bih otkrio. Stajao sam gotovo na koran od leđa te žene kad glas iz sjene opet kaže - "Prema vašoj odjeći rekao bih da ne pripadate ovdje, u ovaj dio dvorca" - još sekunda i skočio sam. Lupio sam je dlanom po vratu, tek toliko da izgubi svijest. Lik iz sjene je skočio poput zmije i uhvatio njen mač prije nego je pao na pod s treskom i pozvao stražare.
    - Poznanica - upitah. - Ništa zato. najbolje da se požurimo prema čeliji u kojoj ste bili. Ne znam za vas no, ja se mogu provući kroz rešetke, bio bih jako sretan ako bi me mogli slijediti jer vjerujem da bi uskoro mogla nastati frka. Tražim nekoga poput vas po nalogu Mehrida. Poznajete li ga? - šaptom mu postavljah pitanja na koja ću, vjerujem, uskoro dobiti odgovor.
     
  2. samarilech

    samarilech Novi Član

    Ne! Moraš! pričao... ne, derao se Putnik, moraš ih vidjeti! Moraš ih razumjeti!

    Imao sam osjećaj da će mi se glava rascijepiti na dva dijela. Bol je bila nepodnošljiva, a svaka riječ, svaki ton koji je izlazio iz Putnikovih fiktivnih usta je pogoršavao moje stanje. Odjednom, tišina. Bol nestaje u djeliću sekunde, a umjesto nje kroz moju glavu i moj um počinje teći odlučnost. Veoma neugodna odlučnost.

    "Jeste li u redu, gospodine?" upita me onaj isti stražar. Glas mu zvuči nezainteresirano, zasigurno je čuo stvari koje se pričaju o meni -o nama-, te mu ovakav ispad nije ništa posebno. Dolazim do njega, zastajem nekoliko centimetara od njegovog lica i ispod glasa govorim: "Da, jesam. Sve je u redu."

    To je moj glas, ali i nije. U sebi ima previše... Zlobe. Sam sebi zvučim kao osoba koja bi pregazila sve na svom putu, uključujući i prijatelje, samo da bi se dočepala nečeg što želi. A oni misle da su to čisto nagle promjene u raspoloženju... Čujem Putnikov glas dok se udaljavam od stražara i krećem prema tamnici. To *jesu* samo promjene u raspoloženju, govorim sam sebi (i njemu).

    Otvaram vrata koja vode u tamnicu i silazim, ne trudeći se sakriti zvuk svojih čizama na kamenim stepenicama. Ipak, svaki korak je teži od onog prethodnog. Znam što me dolje čeka. Ovo više nema nikakve veze sa Ladislavom i onom prokletom knjigom. Ovo ima veze sa mnom. Sa nama.

    Dolazim dolje i prva stvar koju primjećujem -ja primjećujem, ne ti- je miris krvi u tami. Ni sam ne znam kako, ali sablja je sad u mojim rukama. Još uvijek ne vidim ništa, oči mi se nisu priviknule na tamu. Ne još. Počinjem tiho brojati.

    "Sedam zareza na zidu, tri lokve krvi ispred kuće, dvadeset i dva oka gledaju, jedna kap vode na prozoru..."

    Odjednom, tihi i gotovo neprimjetni glasovi. Netko priča, a ja... Ja nastavljam brojati.
     
  3. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    Nije ni mogla vidjeti da joj se netko približava koliko je bila koncentrirana na mene. Udarac je bio vješto i precizno izveden. "Mač!" pomislio sam i prije nego je pao na čvrsti kameni pod. Premda dugujem zahvale neznancu, mislim da ipak više dugujem imenu koji nisam čuo više od pet godina.

    "Mehrid..." rekoh tiho. Pogledao sam one dvije djevojke u ćeliji. Nisu ni komentirale, niti vrisnule. Gospodarica je samo buljila u nas kao da jedva čeka da nas se riješi. To nisu bile obične kradljivice, obični prekršitelji zakona. Nisam htio razmišljati dalje od toga.


    Imenom Mehrid vratilo se u mene nešto što sam zaboravio. Davno. Osjetio sam kako mi sve žrtve prolaze glavomAko je taj stranac znao Mehrida, tada je bio osoba kojem mogu vjerovati. Bar zasad, bez obzira što je ubojica kao i ja.

    "Ne mogu se provući kroz rešetke, neznanče. No, recite Mehridu..." tu sam zastao. "Recite mu da sam spreman prihvatiti svoj usud"

    Govorio sam dovoljno tiho, no bez obzira na to, pogledavao sam prema ćeliji gdje su bile one dvije djevojke.
    "Idi, i javi Mehridu!" rekoh kratko bez da sam ga pogledao. Čuo sam stražarove korake. I on ih je čuo. Otišao je.

    Vratio sam se plemkinji i odnio je na krevet jedne prazne ćelije. Bila bi ljuta da sazna da je ležala u lokvi krvi.
    Ja sam pogledao još jednom svoje cimerice i sjeo sam u ćeliji na hladan pod. Kleknuo sam, skupio ruke i spustio glavu do poda.
    Nakon jako dugo vremena, počeo sam moliti. Sjetio sam se Almuta, sjetio sam se kome pripadam.

    Neće proći dugo, a moj neznanac će doći možda sa novom porukom od Mehrida...nemam puno vremena.
     
  4. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Trideset godina od zalaska sunca, šest majki zapomaže, osam..." šaptao sam dok sam prilazio sve bliže i bliže ćelijama. Otkud mi sve te stvari dolaze? Čega se ne sjećam?

    Ovo nije vrijeme za to, reče mi Putnik. Bio je u pravu. Koračao sam kroz krvlju ispunjenu tamnicu i zadnja stvar koja mi je trebala je bilo razmišljanje o zaboravljenoj prošlosti. Kad su mi se oči priviknule na mrak, duboko sam uzdahnuo i skrenuo iza ugla.

    Ćelije. U jednoj, dvije žene stisnute u kut. Strah. Nada. U drugoj, muškarac. Kleči i moli. Zatvorenik.

    Ne, nije.

    "Šuti" šapnem Putniku. U trećoj ćeliji... Theofanova. Krvava. Mrtva? Potrčim prema njoj i zaustavim se, smrznut. Iza nje, na zidu...

    111111111111111111111111111...

    Stani! Gledaj! dere se Putnik. Ona diše!

    U pravu je. Vojvodina savjetnica je živa, samo što ne mogu do nje. Oni... urezi na zidu me spriječavaju.

    "Ako ne mogu ja... Može on." govorim sam sebi i okrećem se, stišćući sablju, prema čovjeku koji moli.
     
  5. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    Molio sam pomalo nervoznim glasom....dugo nisam molio.

    "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

    Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

    Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."

    Naklonio sam se nekoliko puta dok me nije spriječilo vrzmanje stranca u susjednoj ćeliji. Okrenuo sam se prema njemu kratko i onda vratio pogled. Nije bilo bitno. Almut...me našao.

    "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."
     
  6. samarilech

    samarilech Novi Član

    Izlazak iz ćelije je bio neopisivo jednostavan. Cijelo tijelo me vuklo čim dalje od onog prokletog zida. Stao sam ispred ćelije u kojoj je neznanac klečao i stao u gard. Toliko sam već puta bio u toj poziciji da mi je dolazila prirodno i više nisam niti razmišljao kako nemam pojma gdje sam naučio baratati sabljom. Oči su mi bježale prema zidu ćelije u kojoj je ležala Ladislava.

    U tom trenutku, dok je čovjek u ćeliji još uvijek molio, ja nenadano progovorim, odjednom prolazeći prstima po oštrici sablje kao da je isprobavam... ne, mazim...

    "Ja sam Istina i ja sam Laž. Ja sam Mač i ja sam Prolivena Krv. Ja sam Živ. Ti si Mrtav. Nemaš što izgubiti. Ustani."

    OTKUD MI OVO DOLAZI???

    Putnik je šutio.
     
  7. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."

    ...zastao sam i nakratko podigao pogled. Izgledao je preplašeno. Naklonio sam se nekoliko puta.

    "U pravu si, stranče. Ja sam Mrtav. Čekam svoj usud, čekam presudu Almuta" rekoh mirno. Znam da nije znao što to znači. "Zašto me prekidaš?"

    "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."

    I dalje je stajao. "Ja sam Istina i ja sam Laž. Ja sam Mač i ja sam Prolivena Krv. Ja sam Živ. Ti si Mrtav. Nemaš što izgubiti. Ustani." rekne jasno i glasno.

    "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
    Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
    Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
    Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji." nastavih. Još sam se dva puta naklonio i ustao.
     
  8. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Zašto me prekidaš?" reče i ustane. Nešto u mom umu i tijelu, iako je Putnik šutio, me tjeralo da zamahnem sabljom i oduzmem život ovoj osobi. Ne. To si neću dopustiti. Ja sam zaštitnik vojvodine djece. Ja branim, ne napadam.

    U potpunoj tišini, Theofanova je ispustila slabašan zvuk. To je bilo dovoljno. Osjetio sam kako želja za ubojstvom naglo iščezava, te si dopustih lagan smješak prije nego što sam se obratio strancu.

    "Objasni mi zašto vojvodina savjetnica leži krvava na ovakvome mjestu." rekao sam, promijenivši stav i držanje sablje, gledajući čovjeka dok mi je smješak još uvijek treperio na usnama.

    Dobro je. Kontroliram sam sebe.
     
  9. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    Izgledao je kao da se bori protiv nečega, taj stranac sa sabljom. No, sada se umirio.

    "Njena haljina je krvava jer je pod krvav, stranče. Njena krv nije prolivena, i znaj - ja je nisam napao. Što trebaš od ovog Mrtvaca?" sada sam stoječki pred njim ponavljao:

    "Ja sam pljunuo na njegovo lice
    Ponos svakog poslanika i bogougodnika,
    ja sam pljunuo na njegovo lice,
    ponos svakog poslanika i bogougodnika.
    Ja sam pljunuo na njegovo lice
    ponos svakog poslanika i bogougodnika." pogledao sam prema gore, udario se šakama po prsima.
     
  10. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Zašto ne bježiš?" upitao sam ga, ovog stranca još čudnijeg od mene. Ima li on svog Putnika?, zapitao sam se.

    Nema. Samo ti me imaš, poznati glas mi je odgovorio.

    "Sei ruhig!" prosiktao sam na Putnika, nadajući se da neznanac ne govori taj jezik, te uperio oči u njega i nastavio:

    "Tko god je onesposobio nju te zasigurno i oslobodio. Da ne spominjem mrtve stražare. Dakle, zašto ne bježiš?"

    Prebacio sam težinu na drugu nogu, instinktivno se pripremajući na lošu reakciju -zašto to radiš?- na moje sljedeće pitanje: "Je li te tvoj bog prokleo?"

    I zašto to pitam?
     
  11. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    "Ja sam samoga sebe napustio onog trena kad sam zaboravio Almut i svoje zavjete!" nisam mario za tog stranca.

    Sam sam otišao do onesviještene žene. Gledao me u čudu. Nije mogao znati da izvršavam obred strpljenja, obred čekanja pravde, čekanja Smrti. Ondje sam pred nju kleknuo. I nastavio moliti. Možda će me tada ostaviti na miru.

    "Koliko smo Mi samo gradova razorili!
    I kazna Naša im je dolazila noću i danju kad bi prilegli,
    a kada bi ih kazna Naša zadesila,
    jadikovanje njihovo se svodilo samo na riječi: "Nasilnici smo, zaista bili!
    A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini
    i koji prema njoj pravedno sude.
    Odjekuju riječi moga gospodara:
    I kada svijetu sudite, po pravdi sudite.
    Jer Moj Gospodar jedino pravdu naređuje"
     
  12. samarilech

    samarilech Novi Član

    Nisam mogao vjerovati. Stranac je samo prošao pored mene, kao da ne mari hoću li ga sasjeći ili ne, te kleknuo pred Theofanovu i nastavio moliti. Nosi ožiljke, šapnuo mi je Putn... Ne. Ovaj put, to sam bio ja.

    Što da radim? Ne mogu otići i ostaviti Ladislavu samu s ovim... čovjekom. Ne mogu pozvati pojačanje. Ne mogu ući u ćeliju, samo gledanje u zid je prizivalo vrtoglavicu i Putnika. Uperio sam pogled u pod i počeo sporo koračati gore-dolje. Sablja mi je još uvijek bila u rukama jer, iako sam bio poprilično siguran da one osobe koja je oslobodila stranca više nema -dobro misliš-, sam neznanac je djelovao i više nego opasan, čak i u ovakvom stanju.

    "Trideset i jedan osmjeh. Šest dijelova tijela. Two cats crossing the road. Five horses galloping. One sword breaking..." počeh šaptati, ne obraćajući pažnju na dvije žene koje su još uvijek šutile u svojoj ćeliji.

    Imaš li pojma kako ovo sve njima izgleda?, zapita me Putnik.

    U pravu je.
    Normalno da je u pravu.

    Normalno da sam u pravu.
     
  13. Teuta

    Teuta Novi Član

    Otvorila sam polagano oči. Imala sam osjećaj kao da se budim iz kome, izranjam iz jezera punog vode teške poput olova, a svaka kapljica koju bi stresla za sebe bila je teška ko planina. Prvo što sam vidjela je bio Dimitri kako leluja sa sabljom ispred moje ćelije. Polutiho sam progovorila -

    ''Oh, zar me i u pakao slijediš, ti čangrizavi knjižničaru? Pa mislila sam ti vratiti knjigu, ali kao što vidiš, u međuvremenu sam umrla. A danas je pečena patka trebala biti za večeru i dolaze one neke orijentalne plesačice, i sve ću to sad propustiti jer sam mrtva. I što stojiš tamo ko kip? Dođi me pokopat.''

    Polagano sam se uspravila u sjedeći položaj na trošnom ležaju koji je smrdio po trulom sijenu. Primjetila sam da onaj zatvorenik s kojim sam pričala prije nego što sam se onesvijestila kleči ispred mene i moli. Opalila sam mu ćušku, priljepivši mu flisku u čelo ko malom djetetu i pogledala ga ciničnoironičnim pogledom.

    ''Majmune, ja sam još uvijek živa, zašto se moliš? Bolje ti meni objasni kako to da ja ležim ovdje, ti naričeš, a onaj tamo kvoca s tom sabljom.''
    Okrenula sam se iza sebe i na zidu vidjela hrpu urezanih crtica koje su ličile na jedinice. Ou....pomislila sam. Sad mi je sve bilo jasno. Samo sam se nježno i iskreno nasmiješila Dimitriju. Koliko god je bio čudan, toliko je bio i meden.
     
  14. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Gledaj ga.", pričao je Putnik, a ja... U nedostatku bolje ideje, slušao sam ga.

    "Gledaj ga kako kleči, gledaj ga kako moli. Prošao je puno više nego što se vidi na njemu. No njegov je pravi problem u tome što je... Slomljen. Vidi kako priča sam sa sobom. U nemogućno..."

    "So what? I talk to myself all the time." rekoh potiho i na stranom jeziku, za svaki slučaj.

    "Ne" odgovori Putnik. "Ti pričaš sa mnom. U tome je razlika. On" meni oči polete prema neznancu "ne može prihvatiti svoju prošlost. Ti možeš. *Ja* mogu. Htio ti to ili ne, *Dimitri*, ovaj bi ti mogao biti koristan. Prati ga, prati što radi."

    Zašto?

    "Zato da vidiš kakva osoba nikad ne smiješ postati. Osoba koja, kada suočena sama sa sobom... moli. Ostavi ga živog. Oslobodi ga. Koristit će ti. Koristit će *meni*."

    Ništa od ovog nije imalo smisla. U jednom trenutku ga bezrazložno želim ubiti, u drugom ga vidim kao najobičnijeg zatvorenika, u trećem mislim da u onome što Putnik govori uistinu ima logike, iako ta riječ otkad znam za sebe i nema neko značenje.

    Već kada sam se pripremao na nove Putnikove savjete, začuh veoma poznati glas, a nakon toga i zvuk šamara. Istovremeno se nasmijemo i Putnik i ja, a kada sam pogledao u smjeru ćelije, koliko god to bilo teško zbog onih... Koliko god to bilo teško, bilo je malo lakše jer me dočekao Ladislavin iskren osmjeh.

    Osmjeh. Žena leži na truloj slami prekrivena poluzgrušanom krvlju i smješka se. Fascinantno.
     
  15. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    Šamar me uopće nije dekoncentrirao. Ništa nije više bilo važno.

    "Sagriješio sam protiv Almuta, protiv sebe i svojih,
    napustio sam rijeke meda i mlijeka, napustio sam sebe i svoje

    Prstima sam si zatvorio oči i naklonio par puta.
    "Zašto se molim?" zastao sam dok su me gledali u čudu. Ne znaju što je Almut, moje Gnijezdo. Ne znaju tko je Starac.

    "Vjerujte mi na riječ, bit ću mrtav i prije nego zakoračim na prvu stepenicu drvene konstrukcije na vješalima sutra. Kada te orlovi tvog Gnijezda progone, orlovi Almuta, znajte- brži su i od same Smrti"

    Zrak u mojim plućima je postao čišći, a ja sam sve više uviđao svoje pogreške. Ponosan u svojem usudu, nastavio sam moliti.
     
  16. Teuta

    Teuta Novi Član

    ''S takvim stavom ćeš sutra svakako biti mrtav. Nikakva ti molitva neće pomoći, ne postoji zagrobni život. Vjeruj mi, imala sam nevjerojatnu čast to provjeriti, naime živim u ovom prčvajzu od dvorca već 6 punih godina. Hell is on earth kako bi rekao Dimitri'' rekla sam i čovjeka potapšala po glavi. ''Dragi moj, ti si ni manje ni više nego običan imbecil nesposoban za komunikaciju. A kako bogovi vole sve svoje ovčice jednako, dala sam ti šansu da se izjasniš što radiš ovdje. A što sam ja dobila? Udarac u glavu, zmazanu čizmu i....'' pogledala sam prema dolje na zamrljanu tuniku i hlače,''.....zmazanu odjeću.''. Vidno razočarana ustala sam se otresla prašinu sa sebe.
    Još jednom si sama sebi dokazala da diplomacija na tukcima ne funkcionira i da vojvoda ima pravo kad ih gazi čizmom ko stonoge na zidu. - pomislih i krenuh izaći iz ćelije. Polagano sam krenula prema Dimitriju, ne skrivajući da mi je drago što ga vidim. No metar prije nego što sam mu prišla, noga je opet popustila i ja sam pala na koljena u bolnom grču, dok mi je drugo koljeno klecalo i pokušavalo održati cijelu moju težinu uspravno. Tiho sam kriknula i pokušala se ispraviti, ali bez puno uspijeha. Osjećala sam se kao potpuni invalid, a stranac i posebno Dimitri me nisu trebali vidjeti u ovom izdanju, ali čini se da je udarac učinio svoje mojim živcima.
     
  17. samarilech

    samarilech Novi Član

    Ah, da. Ladislava i njezin cinizam koji skriva rane možda jednako duboke kao i strančeve, Putnik je šapnuo dok je Theofanova tapšala čovjeka po glavi. Kad je izgovorila "Hell is on earth" licem mi zaigra smiješak. Poboljšao joj se naglasak, moram priznati da...

    Tada ona padne i ja se nađem u veoma nezavidnoj poziciji.

    11111111111111111111111...

    Tijelo me koči; koliko god želim skočiti unutra i pomoći joj, moji vlastiti mišići su mi neprijatelj. Da! Ulazi! Pitaj brojke što znaju! Dere se Putnik. U djeliću sekunde pomno održavana koncentracija se ruši i nalazim se obliven hladnim znojem, prelazeći očima od Theofanove koja se bolno grči do stranca i nazad. Iza njih, kao stalna prijetnja... Brojke. A tada... Osjećam kretnju.

    Mičem se, iako ne upravljam sam sobom. Gledam se kako ulazim u ćeliju dok me strah preplavljuje kao bujica, iako znam, znam, da mi se na licu to ne vidi. Ne upravljam sam sobom, iako radim točno ono što sam htio. Dolazim do Ladislave i pružim joj ruku. Svejedno, to nisam ja.

    "Prihvati Istinu. Budi njen Mač i Prolivena Krv." govorim, netko drugi govori, strancu.

    "Živi." nastavljam pričati dok podižem vojvodinu savjetnicu sa poda.

    Zastajem na trenutak, dovoljno da čujem posprdni Putnikov smijeh u svojoj glavi, i kažem čovjeku glasom koji nije moj: "Pričaj."

    I samo tako, brojke na zidu nestaju.
     
  18. sinisa.lucic

    sinisa.lucic Novi Član

    Nisam se obazirao na ovo dvoje. Trebao sam se pripremiti za obred.

    "Sagriješio sam protiv Almuta, protiv sebe i svojih,
    napustio sam rijeke meda i mlijeka, napustio sam sebe i svoje,
    Sagriješio sam protiv Almuta, protiv sebe i svojih,
    napustio sam rijeke meda i mlijeka, napustio sam sebe i svoje" pala je uz mene. Nisam je smio dotaknuti. Ne u ovom dijelu molitve.

    Naklonio sam se tri puta i ustao. Prošao sam pored njih i zaustavio se pored ćelije dviju djevojaka, ondje kleknuo i nastavio moliti. Da su pratili, znali bi da sam svojim kretnjama učinio veliko slovo "A".

    "Koliko smo Mi samo gradova razorili!
    I kazna Naša im je dolazila noću i danju kad bi prilegli,
    a kada bi ih kazna Naša zadesila,
    jadikovanje njihovo se svodilo samo na riječi: "Nasilnici smo, zaista bili!
    A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini
    i koji prema njoj pravedno sude.
    Odjekuju riječi moga gospodara:
    I kada svijetu sudite, po pravdi sudite.
    Jer Moj Gospodar jedino pravdu naređuje" prsti na čelo, naklon.

    "Nedostojan sam zvati se lavom istine, iznevjerio sam sebe, orla Almuta!" čelom sam dotaknuo pod i tako ostao par minuta.

    "Kada je Gospodar moj nadahnuo orlove:
    “Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!”
    U srca nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite, i udarite ih po prstima.
    Iznevjerio sam sebe i tebe, Gospodaru."

    Sada sam bio spreman. Za smrt. Ustao sam i još jednom se naklonio i duboko udahnuo, te se osvrnuo po ćeliji.
    Zaista, napravio sam gluposti u Wolfenburgu. Vratio sam se u ćeliju i ondje sjeo na hladan pod, miran i spokojan. Spreman.
     
  19. Teuta

    Teuta Novi Član

    Ništa mi više nije bilo jasno. Dva luđaka u istoj sobi je za mene bilo previše. Ali ipak je ovo bio Wolfburg, leglo luđaka. Sjetila sam se kakve sam sve spačke na ovom dvoru doživjela u zadnjih šest godina, od bezbrojnih vojvodinih ljubavnica, do toga da je Siegfried razdjevičio najstariju vojvodinu kćer, a njoj je kasnila mjesečnica kojih dva tjedna. Sve u svemu, bilo je to leglo dekadencije, puno plutajućih govana između kojih sam ja manje više uspješno plivala.
    Uspravila sam se, grč je prošao. Krenula sam prema izlazu, teturajući pomalo. Okrenula sam se i pogledala u Dimitrija - ''Ti ostani ovdje. Vraćam se odmah.'' Izašla sam iz tamnice krenula hodnikom u potragu za Siegfriedom i ostatkom viteške kompanije. Našla sam ga u mračnom kutku kako masira neku sluškinju po intimnim mjestima. Huknula sam mu glasno iza leđa, a on se usrao od straha i isukao mač.
    ''Imamo problema u tamnici. Okupi ostatak vitezova i pođite tamo. Jedan zatvorenik nam je malo prolupao. Naoružan je.'' rekla sam i povukla Siegfrieda za ruku. Nerado se odvojio od mlađahne sluškinje, ali sam ga lagano nogom gurnula u guzicu prema odajama gdje su vitezovi inače znali pijančevati i kartati. I štošta drugo. ''I ne vraćaj se dok to ne središ. Neću da se vojvoda vrati iz lova i ovdje nađe ratište. Nemojte ga ubiti. Samo ga svežite, i to bolje ovaj put. Imam osjećaj da je bitniji nego što se predstavlja'' rekla sam i krenula prema svojoj sobi. Više mi je bilo dosta svega za danas. Krevet,krevet,krevet.... Ponavljala sam u mislima.
    Podigla sam pogled s poda i vidjela vojvodu kako korača prema meni. Bio je nasmijan, pomalo i pod gasom, a iza njega su išli podanici s ogromnom mrtvom divljom svinjom. Nabacila sam lažni ''sve je u najboljem redu'' smiješak i otišla mu ususret. Prvo što je primjetio je krv na mojoj tunici.
    ''Što se vama dogodilo?'' upitao je začuđeno, držeći u ruci rog pun medovine.
    ''Ma ništa, mala nezgoda u kuhinji s patkom. Znate kakve su patke; zle, nepredvidive. Ali joj je presudila sjekira.'' rekla sam i nadala se najboljem.
    ''Hahaha, uvijek ste tako brutalni! To volim kod vas. Ponekad pomislim da bi ste vi bili bolji vojvoda nego ja!'' rekao je i nastavio koračati prema svojim odajama. Ja sam se samo kratko naklonila i nabacila umjetni smješak.
    Pih, ja, vojvoda? Pa da ljudi počnu napokon vjerovat u pravnu državu i bolje sutra? Njuh, ovako ako je danas loše, mogu očekivati još gore sutra.
    Nastavila sam prema svojoj sobi. Otvorila sam teška drvena vrata, zaletila se koliko sam god brže mogla na krevet, i glavu gurnula u jastuk. Potiljak me još uvijek bolio od udarca.
     
  20. samarilech

    samarilech Novi Član

    "Ti ostani ovdje. Vraćam se odmah." reče mi Ladislava. Kao da sam imao izbora. Nisam kontrolirao svoje tijelo, kako bih izašao?

    Tada začuh Putnika: "Dosta? Ili trebam nastaviti s ovim?"

    "You are evil." procijedih kroz zube osjetivši kako mi se vraća kontrola. Začudo, zid je bio čist, koliko god zid tamnice može biti čist. Nigdje ni traga ureza. Magija.

    "Ako je dovoljno dobro poznajem, otišla je po vitezove." rekao sam strancu, uzdignuvši glavu i uzimajući dubok dah. Pokušavao sam smisliti što da kažem, no bilo je užasno teško, uzimajući u obzir činjenicu da je Putnik upravo pokazao značajnu kontrolu. Nisam znao što da mislim.

    "Dakle? Hoćeš li završiti s molitvom i pokušati pobjeći?"

    Znao sam da neće reagirati na ovo, nije reagirao ni na Ladislavin šamar -uvijek se možeš nadati- no svejedno sam stisnuo sablju. Tada je brzim pokretom vratih nazad u korice.
     
Status teme:
Nisu omogućeni daljnji odgovori.

Podijelite ovu stranicu